Svi ratovi u suštini se svode na to da zaraćene strane pokušavaju nametnuti jedna drugoj monopol na nošenje i upotrebu oružja, i to upravo gledamo. No glavna pouka ukrajinske ratne krize je da svi akteri njome pokušavaju prikriti goruće unutrašnje probleme, a u tu priču nastoji se ugurati i jadnušna Hrvatska
Podizanje NATO-ove zastave ispred zgrade MORH-a u Zagrebu, 2009. (foto Igor Kralj/PIXSELL)
NATO se ne primiče ruskim granicama da bi tamo sadio grincajg. Ovu standardno duhovitu, ali sasvim točnu konstataciju izrekao je ovih dana bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Dosad su se međunarodni sukobi dijelili na ratove i hladne ratove, ali pojmove treba približiti realnim događajima, a ovo što se sada događa u Ukrajini možda je najbolje nazvati vrućim hladnim ratom. Za to sigurno veliku odgovornost snosi Vladimir Putin koji je precijenio snagu ruske vojske (koja je uspješno apsolvirala rat u Siriji, ali se SSSR bio izblamirao ratom u Afganistanu), a osim toga sasvim krivo je procijenio da će se svijet podijeliti oko ruske intervencije u Ukrajini. Naprotiv, svijet, i to ne samo zapadni, ujedinio se više nego ikada protiv Rusije. Čak je i Srbija podržala rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu i traži povlačenje ruske armije. Doduše, Aleksandar Vučić to je napravio iz vlastitih računa. On nije podržao ni aneksiju Krima smatrajući da je to presedan za priznavanje Kosova, a sada je ustuknuo pred invazijom na Ukrajinu smatrajući da je to presedan za pritisak na Srbiju da prizna Kosovo, no to je samo dio priče. NATO zaista nije krenuo prema ruskim granicama da bi sadio grincajg, nego da opkoli Rusiju koja je u doba hladnog rata proglašavana "zlom" koje treba uništiti, i to se sada zbilja i događa. Sadašnja Rusija nema nikakvih ideoloških poveznica sa Sovjetskim Savezom, ali je ostala želja Sjedinjenih Država da ostanu svjetski vojni i politički hegemon, koja je nakratko prekinuta u vrijeme Donalda Trumpa, ali samo na riječima, koje nisu prekinule željeni američki hegemonizam.
Prema jednom mišljenju, svi ratovi se suštinski svode na to da zaraćene strane žele uvesti monopol na nošenje i upotrebu oružja. To sada zbilja i gledamo. Rusija, najveća svjetska nuklearna sila, najavljuje mogućnost da rat u Ukrajini eskalira u nuklearni sukob, što praktički znači da premoć u nuklearnim glavama želi pretvoriti u monopol. Ali NATO je masovnim naoružavanjem Ukrajine i slanjem trupa u okolne članice dao do znanja da taj monopol ne priznaje i da želi nametnuti svoj. Od prve je jasno da su se Sjedinjene Države ovim stavile na krivu stranu povijesti jer nikada ni vojno ni politički nisu bile prisutne u Ukrajini, a relativno donedavno ona je bila dio Sovjetskog Saveza, što po logici stvari govori da je i danas dio interesne sfere Rusije. Dakle, američka preNATOvarena dominacija u svijetu glavna je prijetnja miru i trebalo bi naći načina da je se eliminira. Jedini put k tome je da se ukine monopol nad oružjem na svim stranama, prvenstveno američkoj i ruskoj, i da se taj monopol prebaci na Ujedinjene narode. Oni bi jedini bili nadležni odlučivati gdje se oružana sila smije, a gdje ne smije primjenjivati. Uostalom, ta nadležnost već inicijalno postoji kroz Vijeće sigurnosti UN-a, ali je zbog stalne sukobljenosti SAD-a i Rusije nije moguće primijeniti. Zato takva očekivanja od UN-a sliče na iluziju, ali to ne znači da jednog dana ne bi mogla biti ostvarena.
Pogled na rat u Ukrajini izrazito je asimetričan. Premda SAD i NATO gomilaju oružje u Ukrajini i trupe u susjednim državama, na taj rat se posebno u zapadnim, ali i hrvatskim medijima gleda istim očima kao na zapadu, a to je da su SAD i NATO pravdoljubivi mirotvorci koji Ukrajini žele donijeti mir. To ne može biti istina iz jednostavnog razloga što su u proteklo vrijeme i oni pokretali vojne intervencije i to čak kršeći povelju NATO-a prema kojoj je to dozvoljeno samo u slučaju ugroženosti neke od njegovih članica. S druge strane, Rusija je proglašena jedinim krivcem ukrajinskog rata, što je već došlo na rub otvorene rusofobije, iako su neke važne zemlje izbjegle osuditi rusku intervenciju u Ukrajini (Kina, Indija, Brazil, Turska i Egipat, čak i izrazito proamerički Izrael...). Hrvatska je slijedila ovaj asimetrični pristup, za što ima samo djelomično opravdanje. Naravno da treba pozdraviti hrvatsku humanitarnu pomoć Ukrajini i otvaranje granica ukrajinskim izbjeglicama i za to ne smije biti novčanog limita. Ali granica je pređena kada je Hrvatska uputila oružje u vrijednosti preko sto milijuna kuna, jer se time pretjerano direktno uključila u ukrajinski rat, pogotovo jer joj nitko ne bi mogao predbaciti da je taj novac odlučila upotrijebiti za recimo obnovu potresom uništenih područja. Osim toga, iz hrvatske opozicije već stižu razumljiva sumnjičenja da Andrej Plenković koristi rat u Ukrajini kao paravan.
To nije jedini primjer, Ukrajinu kao paravan koriste svi. NATO i Amerikanci žele pokazati i najvećim amerikanofobima da ratoborni hegemonizam ne postoji samo na zapadu i istoku, nego i u Rusiji, čemu je Putin subinteligentno izašao u susret. Rusija pak želi dokazati da je svjetska velesila. Ona to zbilja i jeste, ali uglavnom u vojnom smislu, ne i u ekonomskom, gdje debelo zaostaje za Evropom i Amerikom, a i tu glavno vrhnje pobiru Putinovi kućni bogatuni, za što su najbolja ilustracija zapljene njihovih luksuznih, frtaljkilometarskih jahti po Evropi. I sama Ukrajina koristi se ovim paravanom. Ona naglašava da ima legitimno pravo izabrati put prema NATO-u i Evropi. Ali to pravo ne smije koristiti na štetu sigurnosti drugih država, u ovom slučaju Rusije. Taj modus ostaje uklesan u kamenu, iako ukrajinska humanitarna katastrofa sada zasjenjuje sve ostalo, ali iz svega rečenog je jasno da za tu katastrofu nije kriva samo jedna strana. To se posebno odnosi na Amerikance, koji počevši od pronacističke pobune na kijevskom trgu Majdan cijelo vrijeme bacaju cjepanice na lomaču ukrajinskog antiruskog raspoloženja, a sada se prave da s ukrajinskom ratnom krizom nemaju ništa. Što se Hrvatske tiče, stvar je jednako složena. Kod nas se namnožilo onih iz šireg i užeg državnog vrha koji se predstavljaju kao eksperti za ukrajinsko pitanje tako da u duboku sjenu pada hrvatsko pitanje. Ne, u Hrvatskoj nisu aktualne luksuzne megajahte, jer je poželjnom državnokapitalističkom intervencijom spriječeno metastaziranje tajkunizacije, a nije aktualan ni ulazak u EU i NATO jer je to već obavljeno.
Aktualno je, međutim, da je riječ o krajnje neuspješnoj državi koja ima razmjerno isto žitorodnih polja kao Ukrajina i Rusija, a ipak uvozi ekstremno puno poljoprivrednih proizvoda. Osim toga, riječ je o zemlji opasno velikih socijalnih razlika, što se možda najbolje vidi iz činjenice da po polurobovskom radu na određeno vrijeme prednjači u Evropi. U svakom slučaju, svi akteri ukrajinske ratne krize pokušavaju tom krizom prikriti neke goruće
portalnovosti
Podizanje NATO-ove zastave ispred zgrade MORH-a u Zagrebu, 2009. (foto Igor Kralj/PIXSELL)
NATO se ne primiče ruskim granicama da bi tamo sadio grincajg. Ovu standardno duhovitu, ali sasvim točnu konstataciju izrekao je ovih dana bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Dosad su se međunarodni sukobi dijelili na ratove i hladne ratove, ali pojmove treba približiti realnim događajima, a ovo što se sada događa u Ukrajini možda je najbolje nazvati vrućim hladnim ratom. Za to sigurno veliku odgovornost snosi Vladimir Putin koji je precijenio snagu ruske vojske (koja je uspješno apsolvirala rat u Siriji, ali se SSSR bio izblamirao ratom u Afganistanu), a osim toga sasvim krivo je procijenio da će se svijet podijeliti oko ruske intervencije u Ukrajini. Naprotiv, svijet, i to ne samo zapadni, ujedinio se više nego ikada protiv Rusije. Čak je i Srbija podržala rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu i traži povlačenje ruske armije. Doduše, Aleksandar Vučić to je napravio iz vlastitih računa. On nije podržao ni aneksiju Krima smatrajući da je to presedan za priznavanje Kosova, a sada je ustuknuo pred invazijom na Ukrajinu smatrajući da je to presedan za pritisak na Srbiju da prizna Kosovo, no to je samo dio priče. NATO zaista nije krenuo prema ruskim granicama da bi sadio grincajg, nego da opkoli Rusiju koja je u doba hladnog rata proglašavana "zlom" koje treba uništiti, i to se sada zbilja i događa. Sadašnja Rusija nema nikakvih ideoloških poveznica sa Sovjetskim Savezom, ali je ostala želja Sjedinjenih Država da ostanu svjetski vojni i politički hegemon, koja je nakratko prekinuta u vrijeme Donalda Trumpa, ali samo na riječima, koje nisu prekinule željeni američki hegemonizam.
Prema jednom mišljenju, svi ratovi se suštinski svode na to da zaraćene strane žele uvesti monopol na nošenje i upotrebu oružja. To sada zbilja i gledamo. Rusija, najveća svjetska nuklearna sila, najavljuje mogućnost da rat u Ukrajini eskalira u nuklearni sukob, što praktički znači da premoć u nuklearnim glavama želi pretvoriti u monopol. Ali NATO je masovnim naoružavanjem Ukrajine i slanjem trupa u okolne članice dao do znanja da taj monopol ne priznaje i da želi nametnuti svoj. Od prve je jasno da su se Sjedinjene Države ovim stavile na krivu stranu povijesti jer nikada ni vojno ni politički nisu bile prisutne u Ukrajini, a relativno donedavno ona je bila dio Sovjetskog Saveza, što po logici stvari govori da je i danas dio interesne sfere Rusije. Dakle, američka preNATOvarena dominacija u svijetu glavna je prijetnja miru i trebalo bi naći načina da je se eliminira. Jedini put k tome je da se ukine monopol nad oružjem na svim stranama, prvenstveno američkoj i ruskoj, i da se taj monopol prebaci na Ujedinjene narode. Oni bi jedini bili nadležni odlučivati gdje se oružana sila smije, a gdje ne smije primjenjivati. Uostalom, ta nadležnost već inicijalno postoji kroz Vijeće sigurnosti UN-a, ali je zbog stalne sukobljenosti SAD-a i Rusije nije moguće primijeniti. Zato takva očekivanja od UN-a sliče na iluziju, ali to ne znači da jednog dana ne bi mogla biti ostvarena.
Pogled na rat u Ukrajini izrazito je asimetričan. Premda SAD i NATO gomilaju oružje u Ukrajini i trupe u susjednim državama, na taj rat se posebno u zapadnim, ali i hrvatskim medijima gleda istim očima kao na zapadu, a to je da su SAD i NATO pravdoljubivi mirotvorci koji Ukrajini žele donijeti mir. To ne može biti istina iz jednostavnog razloga što su u proteklo vrijeme i oni pokretali vojne intervencije i to čak kršeći povelju NATO-a prema kojoj je to dozvoljeno samo u slučaju ugroženosti neke od njegovih članica. S druge strane, Rusija je proglašena jedinim krivcem ukrajinskog rata, što je već došlo na rub otvorene rusofobije, iako su neke važne zemlje izbjegle osuditi rusku intervenciju u Ukrajini (Kina, Indija, Brazil, Turska i Egipat, čak i izrazito proamerički Izrael...). Hrvatska je slijedila ovaj asimetrični pristup, za što ima samo djelomično opravdanje. Naravno da treba pozdraviti hrvatsku humanitarnu pomoć Ukrajini i otvaranje granica ukrajinskim izbjeglicama i za to ne smije biti novčanog limita. Ali granica je pređena kada je Hrvatska uputila oružje u vrijednosti preko sto milijuna kuna, jer se time pretjerano direktno uključila u ukrajinski rat, pogotovo jer joj nitko ne bi mogao predbaciti da je taj novac odlučila upotrijebiti za recimo obnovu potresom uništenih područja. Osim toga, iz hrvatske opozicije već stižu razumljiva sumnjičenja da Andrej Plenković koristi rat u Ukrajini kao paravan.
To nije jedini primjer, Ukrajinu kao paravan koriste svi. NATO i Amerikanci žele pokazati i najvećim amerikanofobima da ratoborni hegemonizam ne postoji samo na zapadu i istoku, nego i u Rusiji, čemu je Putin subinteligentno izašao u susret. Rusija pak želi dokazati da je svjetska velesila. Ona to zbilja i jeste, ali uglavnom u vojnom smislu, ne i u ekonomskom, gdje debelo zaostaje za Evropom i Amerikom, a i tu glavno vrhnje pobiru Putinovi kućni bogatuni, za što su najbolja ilustracija zapljene njihovih luksuznih, frtaljkilometarskih jahti po Evropi. I sama Ukrajina koristi se ovim paravanom. Ona naglašava da ima legitimno pravo izabrati put prema NATO-u i Evropi. Ali to pravo ne smije koristiti na štetu sigurnosti drugih država, u ovom slučaju Rusije. Taj modus ostaje uklesan u kamenu, iako ukrajinska humanitarna katastrofa sada zasjenjuje sve ostalo, ali iz svega rečenog je jasno da za tu katastrofu nije kriva samo jedna strana. To se posebno odnosi na Amerikance, koji počevši od pronacističke pobune na kijevskom trgu Majdan cijelo vrijeme bacaju cjepanice na lomaču ukrajinskog antiruskog raspoloženja, a sada se prave da s ukrajinskom ratnom krizom nemaju ništa. Što se Hrvatske tiče, stvar je jednako složena. Kod nas se namnožilo onih iz šireg i užeg državnog vrha koji se predstavljaju kao eksperti za ukrajinsko pitanje tako da u duboku sjenu pada hrvatsko pitanje. Ne, u Hrvatskoj nisu aktualne luksuzne megajahte, jer je poželjnom državnokapitalističkom intervencijom spriječeno metastaziranje tajkunizacije, a nije aktualan ni ulazak u EU i NATO jer je to već obavljeno.
Aktualno je, međutim, da je riječ o krajnje neuspješnoj državi koja ima razmjerno isto žitorodnih polja kao Ukrajina i Rusija, a ipak uvozi ekstremno puno poljoprivrednih proizvoda. Osim toga, riječ je o zemlji opasno velikih socijalnih razlika, što se možda najbolje vidi iz činjenice da po polurobovskom radu na određeno vrijeme prednjači u Evropi. U svakom slučaju, svi akteri ukrajinske ratne krize pokušavaju tom krizom prikriti neke goruće
portalnovosti
