Raspad konsenzusa oko ovogodišnje jasenovačke komemoracije dokaz je da je Hrvatska ostala bez državotvorne kičme, a tvrdnje da taj konsenzus nije ni potreban bruka su i blamaža koje vape u nebo
Gordan Jandroković i predstavnici Sabora u Jasenovcu (foto Goran Stanzl/PIXSELL)
Sramota! Nema kraćeg i preciznijeg opisa ovogodišnje jasenovačke komemoracija koja je provalila dno ionako blamirajućih postupaka oko obilježavanja godišnjice proboja iz najvećeg logora smrti u Hrvatskoj. Lani je to dno nekako zakrpano jer se prvi put poslije više godina u Jasenovcu pojavila jedinstvena kolona komemoranata, što lijepo govori da se može kada se hoće. E, sada se nije htjelo. Ah da, bilo je tu malo petljanja oko pandemije, ali Plenkovićeva vlada ubrzo je odustala od toga, jer su epidemiološki razlozi nebrojeno puta prekršeni kada god je to odgovaralo HDZ-u i Crkvi, pa je premijer otvoreno priznao da ne treba glumatati oko toga. Pravi razlog što se ovogodišnja komemoracija raspala na tri kolone (računajući saborsku čak četiri) jeste, veli, na Pantovčaku, gdje je Zoran Milanović otvorio "životinjsku farmu" iz koje u posljednje vrijeme dolazi lavovska rika protiv njegove stranke i njenih glavnih koalicijskih partnera.
Bože, čovjek gotovo da požali za pozivanjem na koronu, koliko god plitko i prozirno bilo, jer ovo je još pliće i prozirnije. Prije svega, lavovska rika nije stizala samo s Pantovčaka nego i iz Banskih dvora, i to oko toliko banalnih stvari da već poslije nekoliko tjedana ne pamtiš oko čega se tolika dernjava uopće digla. Dobro, tu je Zlata Đurđević, što još pamtimo, ali da se tu damu pitalo pristaje li biti kamen spoticanja oko komemoracije pod "Kamenim cvijetom", žena bi sigurno to osupnuto odbacila. Drugo, još važnije. U iole uređenim evropskim državama točno se zna dokle sežu granice stranačkih interesa i njih se nikada ne prelazi. Evo, uzmite Njemačku. I ondje se dvije glavne ili još glavne stranke, CDU i CSU, psuju na pasja kola oko puno stvari, što na kraju može rezultirati i raskolom koji se više ne može zakrpati. Ali možete li zamisliti da se one zbog toga raskole u dvije frakcije oko obilježavanja godišnjice Auschwitza, pa da jedna dođe sat vremena prije, druga sat vremena kasnije? Naravno da ne, to se ne da ni zamisliti jer bi značilo siguran razlaz dvije vodeće demokršćanske stranke u toj zemlji. A sasvim je moguće da bi došlo i do raskola unutar cijele njemačke nacije, što otvara cijelo jedno novo poglavlje u ovoj priči. Njemačkoj je antifašizam nametnut i dirigiran od strane antifašističke koalicije, u kojoj su neko vrijeme sudjelovale i zapadne i istočne sile. Ali evo, on se pokazuje žilavijim i ustrajnijim nego u Hrvatskoj, gdje je antifašizam samonikao, usto ima svjetsku reputaciju, ali sada mu koljena klecaju kao da je riječ o bogalju kojeg oboljeli zglobovi jedva drže na nogama.
O čemu se onda, dođavola, radi? O svemu pomalo, uključujući tu i krivo čitanje nekih temeljnih dokumenata na kojima počiva današnja hrvatska država. Recimo, Tuđmanu se stavlja u zaslugu što je tu državu utemeljio na zasadama ZAVNOH-a, što zaista jeste njegova zasluga koja se nikakvom spužvom ne da izbrisati. On je osobno ispisao preambulu današnjeg hrvatskog Ustava u kojem je tako zapisano i svi, baš svi, uzimaju to zdravo za gotovo, osim sasvim rijetkih izuzetaka kao što je Zlatko Hasanbegović. Ali svi oni zaboravljaju da je Tuđman unio u tu preambulu kao temelj sadašnje hrvatske države i Banovinu Hrvatsku, što je ipak nešto drugo jer se time avnojevska Hrvatska, kao navodno nosivi stup današnje hrvatske državnosti, mijenja u nešto drugo, tj. ostavlja prostor imperijalnom širenju prema istočnom susjedstvu. Ali pustimo Banovinu Hrvatsku. Iako ona odaje mokre snove nekih hrvatskih političara, a pojavi se i u raznim non-paperima koji se pripisuju Janezu Janši i sličnim, što može odavati i skrivene namjere nekih briselskih krugova, to je zapravo jako malo važno. Prekrajanje BiH i dovršetak raspada Jugoslavije naprosto spada u snove koji se ne samo ne smiju nego i neće ostvariti.
Zato ostaje strateški spoj ZAVNOH – Republika Hrvatska, kao nešto što Evropa službeno priznaje i što ona ničim, osim službenim poreknućem, ne može odbaciti, a to se neće dogoditi. Ali evo, kod nas oko toga postoje kilave nedoumice, što je pokazala i ova posljednja jasenovačka komemoracija, i sada ostaje još jedino pitanje zašto se to, dovraga, događa. Pa događa se jednostavno zato što u Hrvatskoj još nismo ni blizu tome da se taj ZAVNOH prizna kao cvijet nove hrvatske državotvornosti. Naprotiv, taj cvijet proživljava sudbinu ovogodišnjih mrazom desetkovanih hrvatskih voćnjaka. Još je gore što se ne zna tko bi bio cvijetonoša te nove državnosti, iako kandidata ima. To bi, recimo, htio biti premijer Andrej Plenković, ali je samog sebe diskvalificirao izjavom o "dvostrukoj konotaciji" pozdrava "Za dom spremni". Htio bi biti i Zoran Milanović, ali i on je sebe diskvalificirao time što u osnovi misli isto, a onda definitivno i time što je ovogodišnju jasenovačku komemoraciju upropastio izjavom da je u Jasenovcu pobijeno toliko Srba jer su "pružali otpor". Tko je dakle cvijetonoša nove hrvatske države? Nitko. Nema ga. Nema ga među glavnim političkim strankama, nema ga među vodećim hrvatskim političarima, jer nitko za to nema kapaciteta, a bogami ni naročite želje da to postane.
Dobro, pod "Kamenim cvijetom" uvijek je prilična gužva, bivalo je tu i dobrih govora, možda vatrenijih nego što ovakve prilike traže, ali i dalje se ne zna osnovno. Ne zna se tko je predvodnik, tko su predvodnici moderne Hrvatske koja neće biti opsjednuta antifašizmom starih formi i izričaja, ali hoće biti antifašistička minimalno u mjeri da je izbjegne sramota kojoj smo ove godine prisustvovali i koja će se, kako stoji, nastaviti u neprekinutom nizu kojemu se ne vidi kraja. Jer što se zapravo dogodilo? Pa to da se Hrvatska, koju je Tuđman neznalački i lažno proročki zamislio kao nekakav partizansko-ustaški monolit, raspala kao rasušena tikva od koje svaki dio vuče na svoju stranu i tu nikakve sinteze nema ni na pomolu. I što bi sada trebalo? Pa trebalo bi da se pojavi nekakav – molim, uzmite to sasvim uvjetno – hrvatski Garibaldi ili hrvatski Bismarck, koji bi rasušene i razdvojene dijelove tikve spojio u funkcionirajuću cjelinu. Ali takvoga nema. Pogotovo ga nema danas. Nekada se sanjarilo da bi tu centralnu državotvornu ulogu mogli odigrati Ivica Račan s ljevice, Vlado Gotovac iz liberalnog centra ili čak Dražen Budiša s umjerene desnice. Ali oni jednostavno nisu bili tog kapaciteta, da jesu pokazali bi ga, a od ovih današnjih takav kapacitet se ni ne očekuje.
Pregazila ih je ova najnovija jasenovačka komemoracija, koja nije morala biti nekakav spektakularni doprinos jedinstvu oko žrtava Drugog svjetskog rata koje postoji u pristojnim zemljama. Ali da se baš pod "Kamenim cvijetom" čuje (Jandroković) da takav konsenzus nije ni potreban, to su bruka i sramota koje vape u nebo.
portalnovosti
Gordan Jandroković i predstavnici Sabora u Jasenovcu (foto Goran Stanzl/PIXSELL)
Sramota! Nema kraćeg i preciznijeg opisa ovogodišnje jasenovačke komemoracija koja je provalila dno ionako blamirajućih postupaka oko obilježavanja godišnjice proboja iz najvećeg logora smrti u Hrvatskoj. Lani je to dno nekako zakrpano jer se prvi put poslije više godina u Jasenovcu pojavila jedinstvena kolona komemoranata, što lijepo govori da se može kada se hoće. E, sada se nije htjelo. Ah da, bilo je tu malo petljanja oko pandemije, ali Plenkovićeva vlada ubrzo je odustala od toga, jer su epidemiološki razlozi nebrojeno puta prekršeni kada god je to odgovaralo HDZ-u i Crkvi, pa je premijer otvoreno priznao da ne treba glumatati oko toga. Pravi razlog što se ovogodišnja komemoracija raspala na tri kolone (računajući saborsku čak četiri) jeste, veli, na Pantovčaku, gdje je Zoran Milanović otvorio "životinjsku farmu" iz koje u posljednje vrijeme dolazi lavovska rika protiv njegove stranke i njenih glavnih koalicijskih partnera.
Bože, čovjek gotovo da požali za pozivanjem na koronu, koliko god plitko i prozirno bilo, jer ovo je još pliće i prozirnije. Prije svega, lavovska rika nije stizala samo s Pantovčaka nego i iz Banskih dvora, i to oko toliko banalnih stvari da već poslije nekoliko tjedana ne pamtiš oko čega se tolika dernjava uopće digla. Dobro, tu je Zlata Đurđević, što još pamtimo, ali da se tu damu pitalo pristaje li biti kamen spoticanja oko komemoracije pod "Kamenim cvijetom", žena bi sigurno to osupnuto odbacila. Drugo, još važnije. U iole uređenim evropskim državama točno se zna dokle sežu granice stranačkih interesa i njih se nikada ne prelazi. Evo, uzmite Njemačku. I ondje se dvije glavne ili još glavne stranke, CDU i CSU, psuju na pasja kola oko puno stvari, što na kraju može rezultirati i raskolom koji se više ne može zakrpati. Ali možete li zamisliti da se one zbog toga raskole u dvije frakcije oko obilježavanja godišnjice Auschwitza, pa da jedna dođe sat vremena prije, druga sat vremena kasnije? Naravno da ne, to se ne da ni zamisliti jer bi značilo siguran razlaz dvije vodeće demokršćanske stranke u toj zemlji. A sasvim je moguće da bi došlo i do raskola unutar cijele njemačke nacije, što otvara cijelo jedno novo poglavlje u ovoj priči. Njemačkoj je antifašizam nametnut i dirigiran od strane antifašističke koalicije, u kojoj su neko vrijeme sudjelovale i zapadne i istočne sile. Ali evo, on se pokazuje žilavijim i ustrajnijim nego u Hrvatskoj, gdje je antifašizam samonikao, usto ima svjetsku reputaciju, ali sada mu koljena klecaju kao da je riječ o bogalju kojeg oboljeli zglobovi jedva drže na nogama.
O čemu se onda, dođavola, radi? O svemu pomalo, uključujući tu i krivo čitanje nekih temeljnih dokumenata na kojima počiva današnja hrvatska država. Recimo, Tuđmanu se stavlja u zaslugu što je tu državu utemeljio na zasadama ZAVNOH-a, što zaista jeste njegova zasluga koja se nikakvom spužvom ne da izbrisati. On je osobno ispisao preambulu današnjeg hrvatskog Ustava u kojem je tako zapisano i svi, baš svi, uzimaju to zdravo za gotovo, osim sasvim rijetkih izuzetaka kao što je Zlatko Hasanbegović. Ali svi oni zaboravljaju da je Tuđman unio u tu preambulu kao temelj sadašnje hrvatske države i Banovinu Hrvatsku, što je ipak nešto drugo jer se time avnojevska Hrvatska, kao navodno nosivi stup današnje hrvatske državnosti, mijenja u nešto drugo, tj. ostavlja prostor imperijalnom širenju prema istočnom susjedstvu. Ali pustimo Banovinu Hrvatsku. Iako ona odaje mokre snove nekih hrvatskih političara, a pojavi se i u raznim non-paperima koji se pripisuju Janezu Janši i sličnim, što može odavati i skrivene namjere nekih briselskih krugova, to je zapravo jako malo važno. Prekrajanje BiH i dovršetak raspada Jugoslavije naprosto spada u snove koji se ne samo ne smiju nego i neće ostvariti.
Zato ostaje strateški spoj ZAVNOH – Republika Hrvatska, kao nešto što Evropa službeno priznaje i što ona ničim, osim službenim poreknućem, ne može odbaciti, a to se neće dogoditi. Ali evo, kod nas oko toga postoje kilave nedoumice, što je pokazala i ova posljednja jasenovačka komemoracija, i sada ostaje još jedino pitanje zašto se to, dovraga, događa. Pa događa se jednostavno zato što u Hrvatskoj još nismo ni blizu tome da se taj ZAVNOH prizna kao cvijet nove hrvatske državotvornosti. Naprotiv, taj cvijet proživljava sudbinu ovogodišnjih mrazom desetkovanih hrvatskih voćnjaka. Još je gore što se ne zna tko bi bio cvijetonoša te nove državnosti, iako kandidata ima. To bi, recimo, htio biti premijer Andrej Plenković, ali je samog sebe diskvalificirao izjavom o "dvostrukoj konotaciji" pozdrava "Za dom spremni". Htio bi biti i Zoran Milanović, ali i on je sebe diskvalificirao time što u osnovi misli isto, a onda definitivno i time što je ovogodišnju jasenovačku komemoraciju upropastio izjavom da je u Jasenovcu pobijeno toliko Srba jer su "pružali otpor". Tko je dakle cvijetonoša nove hrvatske države? Nitko. Nema ga. Nema ga među glavnim političkim strankama, nema ga među vodećim hrvatskim političarima, jer nitko za to nema kapaciteta, a bogami ni naročite želje da to postane.
Dobro, pod "Kamenim cvijetom" uvijek je prilična gužva, bivalo je tu i dobrih govora, možda vatrenijih nego što ovakve prilike traže, ali i dalje se ne zna osnovno. Ne zna se tko je predvodnik, tko su predvodnici moderne Hrvatske koja neće biti opsjednuta antifašizmom starih formi i izričaja, ali hoće biti antifašistička minimalno u mjeri da je izbjegne sramota kojoj smo ove godine prisustvovali i koja će se, kako stoji, nastaviti u neprekinutom nizu kojemu se ne vidi kraja. Jer što se zapravo dogodilo? Pa to da se Hrvatska, koju je Tuđman neznalački i lažno proročki zamislio kao nekakav partizansko-ustaški monolit, raspala kao rasušena tikva od koje svaki dio vuče na svoju stranu i tu nikakve sinteze nema ni na pomolu. I što bi sada trebalo? Pa trebalo bi da se pojavi nekakav – molim, uzmite to sasvim uvjetno – hrvatski Garibaldi ili hrvatski Bismarck, koji bi rasušene i razdvojene dijelove tikve spojio u funkcionirajuću cjelinu. Ali takvoga nema. Pogotovo ga nema danas. Nekada se sanjarilo da bi tu centralnu državotvornu ulogu mogli odigrati Ivica Račan s ljevice, Vlado Gotovac iz liberalnog centra ili čak Dražen Budiša s umjerene desnice. Ali oni jednostavno nisu bili tog kapaciteta, da jesu pokazali bi ga, a od ovih današnjih takav kapacitet se ni ne očekuje.
Pregazila ih je ova najnovija jasenovačka komemoracija, koja nije morala biti nekakav spektakularni doprinos jedinstvu oko žrtava Drugog svjetskog rata koje postoji u pristojnim zemljama. Ali da se baš pod "Kamenim cvijetom" čuje (Jandroković) da takav konsenzus nije ni potreban, to su bruka i sramota koje vape u nebo.
portalnovosti
