Foto: Stephany Stefan
Prije skoro dva mjeseca Asji Bakić sam poslala pitanja za intervju. Mislila sam da bi bilo pošteno i kul da razgovaramo za Vox o prijevodu i izdavanju njezine knjige priča Mars u Americi i još milijun stvari. Nadobudno sam složila pitanja za intervju, uoči svoje spisateljske rezidencije u Sloveniji, na koju sam trebala uskoro poći. Planirala sam ga objaviti prije puta. Pitanja su stajala i čekala: tjedan, dva, tri, mjesec dana. Čekala sam odgovore, ali nisu dolazili, gnjavila sam je na mejl i messenger, glumila prekarnu žrtvu. Ništa. Od Asje ni A. Povremeno sam joj stokala i Facebook profil, tamo nije bilo objava, i da – stvar je postajala sumnjiva. Na Instagramu je slika bila malo utješnija, tamo sam nalazila po koju objavu: neke trivijalnosti od kojih samo Asja može složiti zajebanciju. Nije umrla, dok joj je živ Instagram, to je pouzdan znak.
Onda mi se javila, rekavši da je bolesna, prehlađena. Ok, ozdravit će, pa ćemo onda, neću je više smarati. Opet: tjedan, dva, tri: inbox pun press releasova iz domaće kulturne industrije, ništa od Asje. Dobro, jebi ga, rekla sam i otputovala na rezidenciju. Otamo je nisam gnjavila, pisala sam, propisala barem malo nakon mjeseci blokade i zaboravila na Asju. Ok, možda sam joj poslala neku poručicu u inbox, čisto da ne zaboravi na mene. I jedno jutro evo nje, sama se javila: da je opet bolesna, imunitet joj nizak, dva puta u dva mjeseca, neobičan slučaj. Zabrinuta ona, zabrinuta i ja. Preporučujem joj nativni propolis u kapsulama, kaže uzet će, čim se vrati iz Bosne, otišla kod staraca da je liječe. Vratim se svom svijetu slova i ne javljam joj se. Dođe vrijeme povratka iz Slovenije, ponovno se sjetim Asje, na tren pomislim da odustanem, ali onda kažem sebi: “Ma nema šanse, kad sam do sad čekala..”. Pišem joj opet, odgovara da joj je žao, iskreno žao, ali ovaj čas ne stigne, gostuje na festivalu Lit link, mora sutra na put. “Naravno”, kažem, “Lit link je prioritet, samo ti to odradi, pa kad se vratiš – budeš intervju.” I dani idu, prošao Lit link, prošlo Svjetsko nogometno prvenstvo za žene, svratila i jesen u naš grad – na moje oduševljenje. Ne zovem Asju, što će mi ona, uživam u kiši i vjetrovima, grmljavini.
A kad me vrućina opet vratila za komp, sjetila sam se neodrađenih i nedovršenih poslova: toliko toga čeka i sve se presporo događa, ne požurim li se, ništa neću objaviti ovaj mjesec. Osjećam se malo kao hitmejker čija je karijera na zalazu: nikako da napišem novi hit. Prekarno novinarstvo da ti lažni osjećaj slobode koji ne traje dugo; prekine ga nagla provala realnosti i stvaran osjećaj oskudice, prijetnja ispražnjenim frižiderom je konkretna, nije metaforička slika.
Opet joj pišem u inbox, sada sam ljuta i nabrijana. Pitam je u čemu je stvar? Jesu pitanja teška, jesu uvredljiva, glupa? Ne znam, neka me prosvijetli. Skrušena je, razumije me. Ponovno spominje burn out. Tu nemam što reći. Šutim. Predlažem drugačiji intervju, nemam volje za normalan razgovor, moramo probati drugačije, izreći barem malo više od onoga što inače činimo. Možda se nešto otvori?! Hoćemo li saznati nešto što ne znamo? Sumnjam. Ipak, odlazim još jednom provjeriti ta svoja pitanja na koja ona dva mjeseca ne odgovara. Rujem po sentu, nalazim ih i zaključujem da je u pitanju neka jedva čitljiva papazjanija, nedovršene rečenice, sva sila različitih fontova, đumbus u kojemu se teško snaći. Malo kasnije na desktopu pronalazim još jedan dokument, istog naslova, ali ovaj je s dovršenim i smislenim pitanjima. Dakle, poslala sam joj krivi fajl!
Pizdim na sebe, sjedam tamo u taj kut, za onaj kompjuter koji sve češće mrzim jer osim iskrivljene kralježnice i sve slabijeg vida, ne vidim zdrave plodove svog rada. Znam da nisam jedina, znam jer čitam novine, internet portale, gledam nedjeljom Plodove zemlje – svugdje je isto sranje. Radimo – ali od svog rada ne možemo živjeti.
Zato odustajem od “normalnih pitanja”, lupkam po enteru i guram ih dolje na začelje worda, neka čkome. Jer više nemam volje za takozvane uljuđene i pristojne intervjue u kojemu se ja i sugovornik/ica pravimo da je realnost u kojoj živimo logična i da ovo društvo još ima neku šansu za skori popravak. A nema.
Zašto mi nisi rekla da sam ti poslala nedovršena pitanja?
Zato što sam navikla da ljudi sve rade ovlaš i površno. Mislila sam da si htjela poslati takav dokument. Nije mi palo na pamet da si se zeznula i greškom poslala skicu. Svejedno bih ti ogovorila i na takav intervju, samo da sam se mogla na to natjerati.
Asja, a šta ako mi više ne možemo; ovo s pisanjem i tastaturom, ovaj brak iz koristi i ljubavi? Možemo li mi sebi priuštiti da dva mjeseca ništa ne napišemo? Što onda to znači, da ćemo bit gladne? Ti imaš muža, ja nemam, jel onda ti možeš lakše? Jel ti trebam zavidjeti?
Nema razloga da budeš tako dramatična. Poanta je u tome da si ja, objektivno rečeno, ne mogu priuštiti da pišem. U tome je problem. Ne u tome da dva mjeseca ne napišem ništa, već da dvanaest mjeseci pišem, neprestano čitam i pišem (kako inače radim) i da onda od tog pisanja ne zaradim ni minimum minimuma. Ljudi očekuju da pišem, navikli su da čitaju, ali ne razmišljaju o radu pisanja. Ako želim napisati feljton za Express, ili bilo kakav dulji članak – treba mi barem tjedan dana da temu istražim i napišem suvisao tekst koji me nije sram potpisati. Ne mogu samo sjesti za laptop i izvući žurnalističko ili beletrističko remek-djelo iz guzice. Ne znam kako pisanje funkcionira kod drugih, ali ja stvarno ne pišem dupetom. E sad, ovo za muža je vrlo zanimljiva stvar. Razumjela bih insinuaciju da sam materijalno zbrinuta i da me boli briga za novac da sam se kojim slučajem udala za Radeljaka, Tadeschija ili nekog drugog tranzicijskog tajkuna, ali nisam. Za put u Ameriku novac su mi dali roditelji, kad sam putovala po europskim književnim festivalima 2017. također. Mama i tata su zapravo moje mecene. Imaju malo, ali mi rado pomognu jer vjeruju u književnost. Brak ne znači da si odmah negdje na Jadranu tri mjeseca na odmoru, banjaš noge i pišeš samo onda kad ti vjetar mrsi kosu. LOL
I meni su grozni dani zadnje dvije godine: tastatura je kruta, kao od najžilavije ljepenke, slova se teško slažu jedno za drugim. Fali mi elana, umor je postao konstanta, trenutci elana sve kraći. Jel i tebi tako? Zašto nam se ovo događa? Jesu razlozi za moj i tvoj burn out niknuli iz sličnog korijena?
Feministički burn out stara je priča. Nismo ni prve ni zadnje koje od njega patimo. Gomila žena pregori jer se neumorno bavi aktivizmom, pisanjem, prekarnim radom. Umor se događa zbog toga što nismo adekvatno plaćene za svoj rad i što se od nas očekuje da se ne žalimo zbog toga. Stvar je, dakle, vrlo jednostavna: pisanje je rad koji zahtijeva san, nadnice i hranu kao i svaki drugi. Kad osoba ne može normalno zaraditi, jesti i odmoriti se, onda je logično da nema energije ni za što. Imala sam sreću da sam prošle godine u okviru „Rijeke 2020“ čitav svibanj provela u Loparu na Rabu. Rezidencija mi je pomogla da se opustim, posložim misli i najvažnije – da predano radim na novoj knjizi priča „Sladostrašće“. To što sam uzela pauzu, nije smak svijeta, već vrlo pragmatična odluka – da bih dobro pisala, moram se dobro odmoriti. Književnost je cool, ali zdravlje je važnije.
Neki dan ti je bio rođendan, navršila si 37. U statusu na fejsu si se zajebavala da se pripremaš za smrt i kupuješ sivkasti ruž. Da nisi ušla u krizu srednjih godina? Ja imam 44 i ginekologinja mi je rekla da sam u pretklimakteriju, možda je kod mene stvar u u tome, ne samo u prekarnom radu i zamoru. Što je onda kod tebe?
Kriza srednjih godina? Nema šanse. U pitanju je bila šala. Ljudi preozbiljno shvaćaju ono što pišem na društvenim mrežama. Mengu sam dobila sa 17 godina, tako da ću ja ipak morati još sačekati s menopauzom. Zanima me, doduše, kako će se i hoće li se uopće menopauza odraziti na moje priče i pisanje općenito. Znatiželjna sam, to je sve. Nije me strah ni starenja ni smrti. Više me strah Vlade RH, nego manjka estrogena.
Sada sam se sjetila još jednog razloga zbog kojeg si otezala s odgovorima. Kada sam ti ih poslala bile su odvratne vrućine i majstori su vam svrdlali iznad glave. Sigurno si i zbog toga bila edgy i neispavana. Ja popizdim kad ne spavam, svi popizdimo kad ne spavamo. U ovoj zemlji se sve teže spava od glasne mržnje u svjesnom i nesvjesnom stanju. Sigurno je i do toga. Ha?
Majstori još rade. Obnova fasade na zgradi trajat će do kraja jedanaestog mjeseca. Moj bioritam je od studentskih dana sve do danas ostao isti: danju spavam, noću pišem. Sad kad mi zidari od pola osam ujutro, šest dana u tjednu buče pod prozorom, više ne mogu ni spavati ni raditi. Mržnja me nikad ne drži budnom, ali glasno lupanje alatom – da.
Mjesec je srpanj, za mene bezdomnu on i august su najokrutniji mjeseci iz prostog razloga što svakih nekoliko godina u to doba tražim novi stan, novi krov nad glavom, makar – ova sintagma posjeduje potencijal za cinični twist jer ti njihovi preskupi zagrebački krovovi prečesto prokišnjavaju, vlaže i osipaju se mokrim mrljama u jesen, kad je jednogodišnji ugovor o najmu već sklopljen i nema nazad. Većina ljudi koje poznajem, a krećem se u krugu ljevičara i kulturnjaka, posjeduje svoj stan, meni i tebi se nije posrećilo, a kako stvari stoje – sumnjam da ćemo ga književnošću i novinarstvom zaraditi. Što sam starija, sve mi teže padaju selidbe, vežem se za prostore i tuđe stanove, a stambena politika nije loša, ona ne postoji! Kako ti ovo podnosiš?
Ta većina koja ima nekretnine je čuđenje u svijetu, ja se doista nemam kad čuditi jer moram postavljati šerpe u radnoj sobi zato što mi krov prokišnjava. Već deset godina živim u istom stanu iz kojeg ne mogu odseliti jer su stanovi u Zagrebu u međuvremenu postali toliko skupi da smo Brane i ja u ovom zaglavili do daljnjeg. Na svu sreću, nakon dugih deset godina, napokon su počeli popravljati krov i obnavljati fasadu, ali tek kad je počelo prokišnjavati i nekom dobro situiranom liku u susjednom ulazu. U trenutku apsolutnog bijesa stavila sam tih deset godina na papir da vidim koliko smo novca gazdarici dali u režijama i stanarini, i gotovo sam pala u nesvijest. Mislim da je jedino rješenje – oporezivanje nekretnina. Moji su frendovi većinom ušli u dužničko ropstvo da kupe stanove, a i to ide teško jer su nekretnine općenito preskupe i nedostupne, a puno nas nije uopće kreditno sposobno. Ljudi koji sjede na praznim stanovima, na stanovima koje iznajmljuju za 400 eura i više, treba udariti po džepu. Po džepu i po licu, da makar na trenutak osjete bol, ako već nisu u stanju osjetiti empatiju.
Ajmo sad opet malo i o toj nesretnoj književnosti. Objavila si ove godine knjigu priča „Mars“ u američkoj kući Feminist Press, putovala si tamo, bila dva tjedna “preko bare”, vratila se puna pozitive. Iznenadilo me da si bila tako high, očekivala sam da ćeš doć nazad polunadrkana.
Putovanje u SAD mi je bilo potrebno, a da toga nisam bila ni svjesna. U Hrvatskoj sam kao književnica navikla na očajan tretman. Tamo su ljudi u dva tjedna pokazali više interesa za moje priče nego što su ovdje u pet godina. Naravno da sam bila oduševljena. Ljudi su htjeli detaljno razgovarati o pričama, ne o meni, ne o tome odakle sam, već o pričama i pisanju. Detaljno. Na Columbiji su u sklopu kolegija o SF-u interpretirali moju priču „Donji svijet“. Bila sam radosna, ushićena, a onda sam se vratila u Hrvatsku i brzo me prošlo. Ovdje sam prije tog putovanja u ožujku imala užasno iskustvo s popularnim hrvatskim urednikom kojem sam morala zaprijetiti odvjetnicom jer je htio napisati moju priču umjesto mene. S jedne strane Amerikanke mi šalju hvalospjev „A major talent!“, a s druge mi lik u RH govori da ako on ne razumije nešto, neće ni čitatelji. Američki su me čitatelji izvrsno razumjeli. To najbolje govori o tome zašto sam nadrkana ovdje, a ne tamo.
Tko ti je uopće sredio tu stvar, koliko si ti sama kao autorica gurala? Od autora se kod nas, ali i vani, vrlo često traži da sami budu svoji agenti i gotovo poduzetnici i lobisti. Kako tebi to pada i koliki dio posla ti je ugodno raditi, do koje granice?
Nisam gurala ništa. Niti bih to ikad radila jer to nije moj posao. Stvar s Amerikom zakotrljala se bez mog znanja. Hrvatski nakladnik, Ivan Sršen, razgovarao je s Lauren Hook, američkom urednicom iz Feminist Pressa. FP je aktivno tražio feministički SF kakav bi im odgovarao, i tako su nabasale na mene. „Mars“ je čekao prevoditeljicu, naručile su za početak dvije priče da vide dopada li im se moj stil, Jennifer Zoble je prevela tri. Cijeli odbor Feminist Pressa odlučuje zajednički o naslovima koje objavljuju i sve su bile oduševljene „Marsom“. To je to. Jednoglasno su podržale objavljivanje. Vijest o tome sam dobila dok sam bila na književnom festivalu u Poljskoj, gotovo sam se rasplakala. Otišla sam na turneju promovirati američko izdanje u New York, Boston, Pittsburgh i Iowa City. Američka je publika odlično reagirala. Blurb mi je napisao Jeff VanderMeer. Posljednja recenzija je izašla u feminističkom magazinu Bust. Što još na to trebam reći? Što se uopće još može dodati? Da mi zlobnici mogu…?
Znaš što mi isto ide jako na k? U hrvatskim mainstream medijima, ali i u neproftinim, apostrofira te se najčešće kao „bosansku spisateljicu“, iako su obje tvoje knjige – “Može i kaktus – samo neka bode” i “Mars” – izašle u hrvatskim izdavačkim kućama i godinama si dominantno prisutna u hrvatskom kulturnom i književnom prostoru. Jel tebe to živcira?
Stvar je vrlo jednostavna: ksenofobija. Čak i oni koji navodno od nje ne pate, itekako su joj skloni. Ako kažem nešto posve očito, na primjer, da je Hrvatska puna ustaša, ekipa se odmah razotkrije. Neki me šalju natrag u Bosnu da jedem ćevape. Ne razumijem kako moj povratak u Bosnu i jedenje ćevapa može riješiti problem s ustašama, no dobro, takve su sugestije zrcalo tuđe mržnje i nisu moj problem. Postoji, naravno, i puno „suptilnija“ ksenofobija. Kad sam prije nekoliko godina prevodila Emily Dickinson, na Trećem programu Hrvatskog radija netko od glumaca nije želio pročitati dio stihova dok ih ne kroatiziram. Zagreb je moj dom, volim ovaj grad, ali prezirem ljude koji ga svojataju a da uopće u njemu nisu ostavili nikakav trag osim ljigavog, ksenofobnog domoljublja. Naravno da me diskriminacija nervira. Nikad me nije sram reći da sam Tuzlanka, da sam Bosanka. Ako me time želiš diskreditirati, to je tvoj problem. Bosanac nije ružna riječ, nije uvreda. Druga je, naravno, stvar kad nekoga jezikom i epitetom Bosanke želiš držati podalje od hrvatske književnosti. Jutarnji me svojevremeno u jednoj polemici predstavio kao „bosansku pjesnikinju“ jer je time jasno htio istaknuti razliku između domaće, hrvatske autorice i strane, „bosanske“ pjesnikinje koja domaću mladu nadu kritizira. Da ljudi ne pobrkaju timove. Mediji redovito potvrđuju činjenicu da je hrvatska ksenofobija jači brend od kravate, ali to rade i kulturnjaci, kolege, knjižničari, susjedi i poznanici. Ksenofobija ne diskriminira nikog osim stranaca i domaćih izdajnika koji su im skloni.
Već nekoliko godina baviš se promatranjem ptica. Vidim da je to i kod nas jako in, u zadnje vrijeme. Kako se dogodilo da ti postaneš birdwatcherka? Malo sam se informirala i saznala da u Hrvatskoj postoji čak 400 vrsta ptica, te da je Hrvatska u samom vrhu po raznolikosti ptičjih vrsta. Očito se u ovdje ne gnijezde samo homofobi, ksenofobi, nacionalisti, klerikalci, konzervativci i liberalne feministkinje?! 😀
Hrvatska je prekrasna zemlja. PREKRASNA! Kad vidiš blistave ibise, orla zmijara, vuge i ruse svračke – razumiješ odmah koliko je priroda ljepša od Hrvatskog sabora u kojem nemaš nikakvu raznolikost vrsta. Dalmatinska zagora je moj favorit, ne znam zašto, ali priroda tamo mi je najljepša. Moja korist od promatranja ptica je mnogostruka: naučila sam nove stvari, što je uvijek odlično, upoznala mlade i entuzijastične biologe i ornitologe, i dobila odlične teme za pisanje. Išla sam na trening prepoznavanja čestih vrsta ptica u RH, i prošla Hrvatsku uzduž i poprijeko. U deset godina koliko sam tu, to mi je uvjerljivo bilo najljepše iskustvo, što puno govori o književnim druženjima na koja sam išla prije toga, LOL. Trebala mi je promjena i ptice su mi je donijele. Hvala im na tome!
Pišeš ovih dana kako često plačeš? Ja uopće ne mogu zamislit da si ti račica, znam da je u astrologiji najbitnija natalna karta, ali sestro – ja bi glasala da si škorpija, jarac, bik, strijelac barem. Nikako rak, nikako!
Svašta ja znam napisati. Ne plačem toliko koliko se po mojim statusima na Facebooku čini. Horoskop je pipkava i zanimljiva stvar. Što sam starija, sve sam više račica, a sve manje ono što drugi žele da budem. Volim pisati o astrologiji, ali ne vjerujem u ideju natalne karte, više me, kao što je slučaj s menopauzom, zanima kako horoskop mogu iskoristiti za pisanje, za razvijanje zanimljivih likova. Zanimaju me prvenstveno predrasude i asocijacije koje vežemo uz određene horoskopske znakove, kuće i aspekte. Ako bismo govorili o tome što je iz moje natalne karte najvažnije, onda to nije Sunce u raku, već Uran u drugoj kući, u kući novca: revolucija i besparica, to sam ja.
voxfeminae
