Smije li ukrajinska vojska, oružana sila države u ratu koju politički i na svaki drugi način podržava vlada RH, prijeći državnu granicu Bijedne Naše i borbeno se obučavati na njezinom teritoriju, ako takvo što izričito zabranjuje Ustav RH?
Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović tvrdi da ne smije, da bi to značilo dovođenje ukrajinskog rata u Bijednu Našu i crtanja mete na čelu njezinih građana, da HDZ-ova vlada premijera Andreja Plenkovića nije ovlaštena ni s Kijevom niti Bruxellesom sklopiti takav dogovor, da ministri obrane te vanjskih i europskih poslova Mario Banožić i Gordan Grlić-Radman nisu Ustavom i zakonima ovlašteni bilo što i bilo komu u tom smislu obećavati u ime hrvatske države i mimo znanja njezina predsjednika i vrhovnog zapovjednika. Premijer pak Andrej Plenković – bijesan kao ris sada i na cijelu političku oporbu, jer podržava „proruskog“ (sic transit) Milanovića koji mu je od početka mandata crnji od samog Sotone – na ekstreno neprijateljski način, ne obazirući se na jasnu ustavnu normu, želi zaobići predsjedničke ovlasti i doslovno dovesti ukrajinsku vojsku na dvogodišnju obuku u RH. I to o trošku hrvatskih poreznih obveznika. Ako ne ide drugom silom, a ne ide, kani izboksati blagoslov dvotrećinske saborske većine, 101 zastupnički glas potpore svojim obećanjima bruxelleskim proturuskim jastrebovima i hrvatskom udjelu u njihovom dolijevanju kerozina na rasplamsali ukrajinski oganj akcijom tzv. EU Military Assistence Mission – Ukraine (EUMAM) po nalogu SAD-a.
Umjesto da neposredno riješe problem s Moskvom (ako on i postoji izvan SAD-ove namjere da energetski, gospodarski i vojno kolonizira Staru damu), Zelenski i proamerička družba u Kijevu neodgovorno su izložili svoj narod najvećoj ratnoj i humanitarnoj tragediji u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i pridonijeli globalnoj energetskoj, sigurnosnoj i krizi hrane u svijetuŠto je u svemu tomu vjerodostojna hrvatska vanjska politika što se predstavlja svijetu, ako su je ustavno zaduženi sukreirati isključivo predsjednik Republike i premijer, a njih se dvojica bitno razilaze u stajalištima, ne žele se dogovoriti o ključnim sastavnicama? Pa premijer pušta svoga krajnje nesposobnog ministra i vanjskopolitičkog trbuhozborca Gordana Grlića-Radmana (koji nema vlastito mišljenje ni o čemu u nadležnosti njegova resora) iskakati u prvi red sastanka vanjskopolitičkih ministara zemalja EU-a i na očajnom engleskom obećavati CRO sudjelovanje u tzv. EUMAM-u, a da mu nije palo na um barem notorno: „Halo, halo, predsjedniče RH, jeste li suglasni s tim da Hrvatska…“ Bla-bla-bla, etc. budući da je Plenkovićev blagoslov Bijednoj Našoj u tzv. EUMAM-u već ionako imao kuvertiran u džepu. Tim više, jer ni premijer Plenković, kamoli taj njegov smiješni ministar, nema ustavno dopuštenje odobravati stranoj vojsci, i to zaraćene zemlje, ni milimetra ne samo prekoračiti međunarodno priznatu granicu nacionalnog teritorija nego ni takvo što ikomu obećavati. Anetnat na Ustav RH? Itekakav. Ukrajina nije članica ni EU-a niti NATO-a, nije nikakva saveznica Bijedne Naše. Koja joj, je li, mjesecima izdašno pomaže financijski, vojno, ekonomski, humanitarno, diplomatski, prihvatom cca 22.000 izbjeglica i na sto inih načina dok u vlastitoj zemlji ljudi gladuju zbog enormne skupoće svih životnih potrepština, režija, energenata, inflacije (službeno priznatih više od 13 posto), pučkih kuhinja i socijalnih samoposluga kojima izostaju donacije…
Uistinu nije jasno zašto – pa baš preko leđa krucijalnih državnih interesa i kakva-takva međunarodnog položaja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene!? – predsjednik RH Zoran Milanović čini to što čini premijeru Andreju Plenkoviću, odnosno premijer Plenković predsjedniku Milanoviću kad obojici, ne slučajno i diplomiranih pravnika, mora biti bistrije no drugima da njihova međusobna netrpeljivost posljedično rezultira atentatom na Ustav RH. Kojoj dvojici lidera baš taj najviši zakon u zemlji jasno i precizno regulira za što je tko nadležan, što zapasuju ograde predsjednikova, a što premijerova dvorišta odgovornosti iz kojih ne smiju iskakati, o čemu se moraju dogovoriti kao službenom/državnom stajalištu, tko u tom smislu koga, zašto, kada i o čemu ima komunicirati, pitati, obavijestiti, usuglasiti i koordinirati budući da je ustavna norma ispred svake privatne želje, potrebe, stranačkog ili, nedajbože, nekog tuđeg interesa te bitno isključuje osobno tumačenje što bi bio „alibi“ za bilo čije iskakanje pred rudo. Kao što je, recimo, ne bez Plenkovićeva znanja, a bez da je pitao Milanovića, učinio Grlić-Radman nudeći na ministarskom sastanku u EU hrvatski teritorij za obuku ukrajinske vojske zaraćene s ruskom. To ne ide tako. Premijer RH nije ustavno nadređen predsjedniku Republike, nego je tek izvršno-operativni prvak tijela – trećeg u hijerarhiji državne važnosti – što priprema i saborskim blagoslovom ima provoditi predstavničko-zakonodavnu volju u državi. I točka.
Premijer Plenković ne misli da je točka na tom ključnomu mjestu, nego samo „logički“ zarez. Budući da zbog Milanovićeva „no pasaran!“ dvogodišnjem (!?) obučavanju ukrajinskih bataljuna u RH o trošku hrvatskih poreznih obveznika riskirati mrke poglede „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (kako u službenoj prepisci oslovljava dvoje EU-kormilara) i navući sjenu na svoje karijerne snove, dao je poslati tzv. Visokom domu na odlučivanje najmanje 101 glasom „za“ Prijedlog odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga RH u misiji EU-a za vojnu pomoć u potpori Ukrajini „EU Military Assistence Mission – Ukraine (EUMAM)“. Predsjednik Republike to drži eklatantnim kršenjem Ustava RH te tvrdi kako Hrvatska vojska ne može sudjelovati u takvoj obuci, jer Ukrajina nije saveznica RH. Po premijerovom bi se saveznicom RH mogla smatrati i svaka zemlja s kojom je Bijedna Naša, primjerice, potpisala sporazum o zaštiti ptica pjevica. Ugledni odvjetnik Anto Nobilo, među inima u pravnoj struci, tvrdi kako „Sabor nije nadležan odlučivati o tomu“. Bez obzira skupi li se apsolutna ili tek relativna većina, odnosno bez obzira na ishod glasanja za Plenkovićev tekst. I da, smiješno je da rikneš od smijeha, eksplozivan sukob dvaju državnih brda još ni približno nije pred rješenjem, a ukrajinski ministar obrane već „čestita i zahvaljuje Hrvatskoj što je prihvatila obučavati ukrajinsku vojsku i sudjelovati u tzv. EUMAM-u“. Sic transit.
Jest da se premijer Plenković prijateljski grli i ljubi s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, dolazi mu na noge, svašta mu obećava i pametuje o „hrvatskim iskustvima u Domovinskom ratu te mirnoj reintegraciji okupiranih područja RH“ (u čemu nije sudjelovao, kao što nije ni služio vojni rok, navodno zbog anemije, sic transit), ali jamačno će još dosta vode proteći ispod Savskog mosta dok najavljeni ukrajinski bataljuni uopće uđu u RH. Ako!? Dok bude iole razloga za makar kurtoazna čestitanja i zahvale. No, kažu, vrag u nuždi i muhe jede. A nesposobni pak Plenkovićev ministar obrane Mario Banožić, s dosta aferaškog putra na glavi, pametuje bez pokrića:
Jest da se premijer Plenković prijateljski grli i ljubi s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, dolazi mu na noge, svašta mu obećava i pametuje o „hrvatskim iskustvima u Domovinskom ratu te mirnoj reintegraciji okupiranih područja RH“, ali jamačno će još dosta vode proteći ispod Savskog mosta dok najavljeni ukrajinski bataljuni uđu u RH„Žalosno je da neki političari (odreda oporbeni HDZ-u, koji su se već izjasnili da neće podržati sudjelovanje RH u tzv. EUMAM-u te daju za pravo Milanoviću, op. a.) zbog nedostatka hrabrosti ili čega drugog koriste situaciju i uvlače nas u procedure koje ne stoje. Ministarstvo je objasnilo da je odluka donesena (sic transit, odluka se ne može donijeti bez suglasnosti predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OSRH-a, ne želi li se prekršiti Ustav RH, op. a.). Ukrajina je 1994. potpisala partnerstvo o miru, pa ju moramo podržati. Siguran sam da će saborski zastupnici razumjeti svrhu odluke, imati humanitarnu crtu i glasati pozitivno. Predsjednik Republike je komentirao u negativnom smislu, kao i neki zastupnici, dok odluka nije imala ni slovo na papiru. Bilo je jasno da je to bio politički cilj. Nakon vladine odluke je vidljivo da ne može biti jednog slova da bi netko bio protiv toga. Vlada ima većinu u Saboru i siguran sam da će doći do dvotrećinske većine. Svaki dan komuniciram s ukrajinskim ministrom i bila bi šteta da hrvatski vojnici ne odu u misiju koja bi im bila korisna. Ako se u Saboru ipak ne izglasa vladina odluka, svi zastupnici koji će glasati protiv ili biti suzdržani morat će to javno objasniti.“ Malo sutra! Banožiću i njegovom gazdi u vladi koji ga je odavno već bio dužan smijeniti zbog nesposobnosti i neugodnih afera – vrag znâ zašto nije i neće – nijedan saborski zastupnik ima li mozga i drži li se nacionalnog, ne interesa stranačkih vođa, koje narod nije izravno izabrao, kao što predsjednika RH jest – nije dužan objasniti ama baš ništa.
„Oni (premijer i HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina, op. a.) ne mogu ustati iz kreveta, a da ne krše Ustav“, komentirao je Milanović. „Trenutno, Ustav RH vrlo jasno kaže tko je za što nadležan. Sabor sad može pristati na teror i Plenkovićevo maltretiranje i postupati kako nije predviđeno postupati. Radi se o jednoj njegovoj patološkoj fiksideji da progura neku svoju zamisao i dug nekom pa je upro sve snage da to postigne. Radi li to zbog odnosa prema meni ili da se nekomu vani dodvori, ja to ne znam, ali i jedno i drugo mi djeluje suludo. Prvo je poslao svog komandanta Savu Grlić-Radmana da obeća hrvatske divizije i prekršio Ustav. Bez konzultacija s predsjednikom Republike ide u Bruxelles i kaže: ‘Hrvatska je unutra’. To je kazneno djelo. Kad su u pitanju odluke koje imaju sigurnosni i obrambeni karakter moraš se konzultirati s predsjednikom RH. Čak vidim manji problem u tomu što maltretira Sabor, pa poručujem zastupnicima: ‘Budite uspravni, ponašajte se kao ljudi i ne dajte se zaplašiti’ (time što je Plenković s vladine sjednice poručio kako je ‘ovo prilika da cijela politička scena pokaže tko je tko i gdje stoji u međunarodnim odnosima o pitanju potpore Ukrajini’, op. a.). Dakle, što je tip napravio? To smatram najpoganijim u cijeloj priči. Rekao je: ‘Pa će se sad vidjeti tko je za Ukrajinu, a tko je za Rusiju’. Što je to? Iz koje udbaško-komunističke škole dolazi takav način diferencijacije i prokazivanja? To je mentalitet Golog otoka. Nitko tu nije ni za Ukrajinu niti za Rusiju. Rekao sam da Hrvatska vjska neće sudjelovati u bojnoj obuci i u obuci onih koji idu u bojni konflikt.
Do jučer je 14 od 27 članica EU-a dalo suglasnost da će sudjelovati, ali nisu svi. Imamo li mi obavezu sudjelovati u obuci te vrsti? Tamo je rat. Rat Amerike i Rusije. Amerikanci preko ukrajinskih mladića ratuju protiv Rusije, to moramo reći. To je činjenica. Svi koji bi dali pomoć i sudjelovali tamo gdje nama nije mjesto sudjelovati neka pročitaju članak 5. NATO saveza. RH ima obavezu sigurnosne pomoći članici NATO-a koja je napadnuta, ali to nije apsolutno. Ja te ne mogu zaštititi od tvog ludila i ponašanja kojim mene uvlačiš u nevolju i tražiš da ti dâm mjenicu za koju moram imati pokriće, a to su naša sredstva, naši životi i naši ljudi. To ne dolazi u obzir! Ukrajina nije naša saveznica. Plenković uporno krši Ustav RH i terorizira ovu državu. Ovo je već neka vrst light udara. Odakle ti pravo!? Jedan smiješan nasilnik matretira svoju vladu, Sabor, zastupnicima šalje odluku za koju Sabor po Ustavu nije nadležan. Za obuku stranih vojnika u RH, Sabor nije nadležan. Točka. To je hrvatski premijer koji kaže: ‘Sad će se vidjeti tko je za Ukrajinu, tko je za Rusiju. Ja nisam ni za koga, ja sam za Hrvatsku! Ako Plenkovićeva odluka prođe u Saboru, neću ju osporavati na Ustavnom sudu RH, jer to nije predsjedniku Republike nije primjereno.“
Cijela ta nevesela priča, zapravo ni prva niti posljednja epizoda otvorenog neprijateljstva dvaju najvažnijih kormilara ruzinavog CRO broda, koji trune na suhom vezu bruxelleske socijalne ubožnice i nitko ga polit-ekonomski potentan ne želi u svojoj luci, svojevrstan je atentat na Ustav RH te rušenje i ono malo nacionalnog integriteta tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u međunarodnoj zajednici. Premijer Plenković, i prekovremeno zauzet copy paste poslovima ispunjavanja svake želje/volje upravljačke kaste tzv. europske obitelji – kojoj je Hrvatska oduvijek/povijesno robovski pripadala kao izvor prirodnih resursa te topovsko meso u tuđim ratovima, nikad „svoja na svomu“, pa ni od preokretnih 1991-ih godina! – rado domaćim nježnicima i breskvicama gloginje mlati. „Naša je želja“, poručuje pred režimskim tv-okom, „nastaviti pomagati Ukrajini, i to da Hrvatska vojska participira na tri načina: da naši zapovjednici budu u zapovjednim strukturama, da hrvatski predstavnici budu dio vojski spremnih obučavati ukrajinske vojnike, mahom u Poljskoj i Njemačkoj, te mogućnost da se ukrajinski vojnici obučavaju i u Hrvatskoj.“ Ako ćemo tu logiku tjerati baš do apsurda, a Milanovićevu adaktirati u naftalin ne-vjerojatnom, ali zašto baš ne i nemogućom saborskom potporom rečenom Prijedlogu vladine odluke, je li isključeno da „vrhovni zapovjednik“ HV-a Andrej Banožić-Plenković „nastavi pomagati Ukrajini“ i tako što će – ne slučajno baš preko Poljske i Njemačke – poslati izravno na Moskvu/Kremlj (ne na bivši Staljingrad) novu 369. pojačanu pješačku (hrvatsku legionarsku) pukovniju OSRH.
Eksplozivan sukob dvaju državnih brda još ni približno nije pred rješenjem, a ukrajinski ministar obrane već „čestita i zahvaljuje Hrvatskoj što je prihvatila obučavati ukrajinsku vojsku i sudjelovati u tzv. EUMAM-u“. Sic transit.Koja će 369. pukovnika Hrvatske vojske, kad to Ukrajinci s cjelokupnim SAD-ovim Zapadom nisu kadri ni nakon umalo godine ratovanja, napokon zavrnuti šiju Vladimiru Vladimiroviču Putinu i svima oko njega koji, je li, bogohulno drže da se SAD/EU/NATO-om i tzv. partnerima izazvana Rusija ima pravo (o)braniti bilo gdje, bilo kada i bilo čime, pa i u Ukrajini, ne bi li onemogućila već stoljetni križarski pohod zapadnoga megakorporativnog kapitalizma na skoro neiscrpna prirodna bogatstva tzv. najunosnije nekternine na svijetu (dr. sc. Slavko Kulić). Ako se uistinu ne radi o mentalitetu Golog otoka, ali i udbaško-komunističkoj školi iz koje je 1989./1990., po procjeni našega Herr Otta Flicka, izravno iz SKJ/SKH prešlo u HDZ cca 100.000 „nacionalno/katolički osviještenih“, koji su doktorirali teoriju i praksu diferencijacije i prokazivanja, otkud Plenkoviću tolika „demokratska“ svijest/savjest, politička odgovornost i pravo prozivati nekoga da jest za Ruse, a nije za Ukrajince!? Pa što i da jest!? Gdje to piše da nitko nije na tzv. pravoj strani povijesti, ako ne misli kao Plenković i oni u Washingtonu via Bruxelles što ga instruiraju misliti kako misli!?
I otkad je to be z povijesne distance i vremenskog pravorijeka unaprijed točno da je tzv. prava strana povijest uistinu – prava strana? Ne zabluda, prijevara, zloporaba i pogrešna strana, koja se kobno plaća ljudskom krvlju i golemim materijalnim štetama jer su tzv. ljudi nahvao (dum Marin) bili pogrešni ljudi na pravim mjestima. Tzv. prave i pogrešne strane povijesti, potvrđuje iskustvo, podložne su mijenama kao i godišnja doba. Panta rhei – kazao bi Simplicije iz Cilicije u povodu mudroslovnog obrasca starog Efežanina otprije kojih dva i pol milenija. Je li, „kumrovečki Joža“ i njegovo globalno priznato djelo bilo je do 1990. godine tzv. prava strana povijesti, na kojoj su jednako povlašteno rođeni i odgojeni i Plenković i Milanović, a danas prvi više no drugi sramotno dopuštaju revizionističkim redikulima u politici i javnom životu sakatiti najčasniju epizodu nacionalne prošlosti gurajući Tita i njegovo veledjelo na tzv. pogrešnu stranu prošlosti. Može premijer Plenković hodati na trepavicama i govoriti što mu drago, međutim, svatko u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ima puno, je li, pravo biti za Ruse, a protiv vladajućih Ukrajinaca koji su se maloumno dali nagovoriti od SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera na rat s Rusima.
Jer, time su Zelenski i proamerička družba u Kijevu – umjesto da neposredno riješe problem s Moskvom, ako postoji izvan SAD-ove namjere da energetski, gospodarski i vojno kolonizira Staru damu – neodgovorno bili izložili svoj narod najvećoj ratnoj i humanitarnoj tragedini u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i pridonijeli globalnoj energetskoj, sigurnosnoj i krizi hrane u svijetu. Čiju najvišu cijenu plaća pola milijarde Europljana. Osobito – rušenjem životnog standarda i bacanjem tzv. običnih/malih ljudi u očaj – najsiromašnije zemlje poput Bijedne Naše s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom za što je izravno kriva Plenkovićeva tzv. prava strana povijesti, a ne – rat u Ukrajini. Sic transit.
