Kako najbolje poniremo u svijet? Gdje nam se ponajprije pokazuje sam – život? Putem i kroz takozvane male stvari. Svijet svjetuje u su-bivanju s drugim unutarsvjetskim bićima (Heidegger). Među njima ostvarujemo ono što se tako olako drži samorazumljivim – život. Tzv. male stvari zapravo su najveće na svijetu kada se uputimo… POLAKO NIKUDA.
Upravo ova posljednja, duboko promišljena sintagma bila je i naslov kratkog ciklusa filmova Damira Čučića, što smo ga mogli vidjeti u kinu Tuškanac. (Čini se, ovo je jedan od rijetkih preostalih prostora susreta s intimističkim opusom poput ovog.) Uz dva dnevnička zapisa, Mitch – Dnevnik jednog shizofreničara (2014) i Dnevnik rakijaša (2015), prikazana su i dva autorova (uvjetno) igrana filma. Pismo ćaći (2012) bio je pravo otkriće na nacionalnoj smotri u Puli. Prisutni, ali i kasniji gledatelji u HR-kinima mogli su svjedočiti inicijaciji punokrvna (raz)igranog autora. (Iako su mnogi već otprije znali Čučića kao vrsnog doku-eksperimentatora.) Prijepor između Oca i Sina u ovome je filmu poprimio univerzalno-metafizičke dimenzije temeljnog ljudskog međuodnosa. Vrsna glumačka igra dvojice protagonista, prepuna spontanih improvizacija, porodila je autentični i uvjerljivi dokument krhkosti tzv. obična Čovjeka. Činilo nam se da gledamo sàm – život.
Sličnim autorskim porivom, ali i samozatajnijim dramaturškim prosedeom, Čučić se poslužio i u najnovijem uratku. Ljetnikovac (2018). Djelo je vizualno asketske, ali emocijama i proniknućem intime raskošne popudbine. Protagonist je ovoga filmskog triptiha slijepi bilježnik osobnih sudbina, kojeg vrlo prirodno i opušteno glumi Vojin Perić. Pomoću tehnologije bilježi susrete s troje ljudi, koji mu vrlo povjerljivo prenose neka od svojih najintimnijih iskustava. Riječ je o svojevrsnom putešestviju kroz njihovu podsvijest. Naizgled, radi se o osebujnim psihoanalitičkim seansama. Ipak, između protagonista i njegovih sugovornika desi se i suptilni emotivni kontakt. Čučić film gradi na specifičnom žanrovskom fonu doku-fikcije. Precizno postavljanje i fokusiranje statične kamere (Boris Poljak) zamišljeno je tako da se upravo kroz sasvim skromnu inscenaciju otkriju bogatstva emotivnih svjetova troje ljudi.
Prva je protagonistova sugovornica i najmlađa. Marina (Marina Redžepović) žena je koja slijepom intervieweru otvara oči pred nekim traumatičnim događajima iz svojeg djetinjstva, ali i neugodnim iskustvom seksualne naravi. Marina – od koje saznajemo da velikim dijelom svog vremena biva odvojenom od supruga moreplovca, a najbliskija ostaje sa svojom kćeri Minom, osoba je koja otkriva svoju kleptomansku prošlost i sklonost takovrsnom adrenaliziranju. Njezina neprijeporno senzualna ženstvenost boji Čučićev film tjelesnom ljepotom i nenametljivom erotičnošću. Ova je erotika, međutim, to naglašenija koliko je… samozatajnija. Scena tuširanja, zapravo, više skriva negoli pokazuje glumičinu tjelesnost. Ipak, stvar je u pogledu, gesti i dodiru. Marina je onaj fokus Čučićeva filma u kojem se najbliže približava igranoj fakturi, podcrtan i time što Marina Redžepović i jest profesionalna glumica (osobno mi dojmljivija u Livakovićevim Svinjarima /2015/ negoli u gledanijem Rudaru Hane Slak /2017/).
Središnji dio triptiha čini pred slijepim voajerom iznesena ispovijest lika kojeg tumači Damir Radić – pjesnik, romanopisac i filmaš, no ponajvećma uspješni filmski kritičar i urednik. Ovaj dio pripovijesti donosi nam vrlo sugestivan protagonistov doživljaj iz djetinjstva. Naime, prvo ranotinejdžersko seksualno mu iskustvo. Ovo je, pak, bilo homoerotsko. (Slutim, ovaj odabir teme tek je dio vrlo osebujne otvorenosti lika prema svim oblicima seksualnih eksperimenata.) Sjetno lice sredovječnog protagonista srednjeg dijela priče ponovno više skriva negoli što bismo mogli naslutiti o njegovu karakteru. Naizgled atraktivniji psihoanalitički seksualni coming-out, međutim, učinio mi se manje uzbudljivim od uvodnog seberazotkrivanja i svog odnosa s kravom. (Ako slutite da se zbilo nešto slično događaju iz Padro, Padrone /1977/ braće Taviani, očekivanja vam neću spojlati!) Poetski mnogo inspirativniji od iskustva s pornićima, posebice se dojmljivim čini ocrtavanje krave kao „velike, mekane i tople Životinje“ koja je dječaku u malim danima bila otkriće Veličine Svijeta. Ovaj dio, iako završava zagrljajem Perića i Radića, nema onu intimnu napetost koja se desila između interviewera i Marine.
Ova će se intimnost između sugovornika ponovno uspostaviti u posljednjem dijelu triptiha (ili svojevrsnog doku-fikcijskog omnibusa). Prikazom tjelesnog starenja unutar filma, autor u svoj Ljetnikovac unosi još jednog važnog sudionika iz njemu bliskog, alternativnog i eksperimentalnog miljea - Kruna Heidlera. Protagonist u kojemu je sabrano već osam i pol desetljeća bogatih životnih iskustava, kao središnji dio svog sjećanja na dječačke dane ispričat će svoju priču o iskustvu dodira sa samim Zlom. Naime, mladi je Kruno proveo stanovito vrijeme (1942/1943) u očevoj radnji u Lublinu, sasvim blizu koncentracijskog logora Majdanek. Svoje će iskustvo prenijeti intervieweru dojmljivim opisom scene kojoj je prisustvovao kao desetogodišnjak. Objasnit će nam i porijeklo svog ateizma, a koje je sudbonosno povezano s natpisom na opasačima vojnika njemačkog Wehrmachta – Gott mit Uns. Međutim, spomenuta intimnost između Perića i Heidlera bit će prisutna tijelom cijele zaključne sekvence Čučićeva triptiha. Naime, zajedničko pjevanje sevdaha iz Heidlerove rodne Bosne, dovest će međusobnu bliskost do najvišeg stupnja. Naime, sjeta koju donosi sevdah bit će i podsvjesnim autorovim lajtmotivom kojeg je nastojao prenijeti i svojim filmom. (Spomenut ću ovdje tek indikativni naslov kino-prvijenca Ademira Kenovića Ovo malo duše /1990/.)
Kakav mi dojam ostavlja Čučićev Ljetnikovac? Neprijeporno, radi se o intimističkom filmu meni bliske emotivnosti. U njegovim najboljim trenucima, doista možemo reći da se radi o „bezglasnom razgovoru duše sa samom sobom“. Forma je to koja misli. Ima tu i SVIJETA i ŽIVOTA. Ipak, čini mi se da ova poetika doista smjera POLAKO NIKUDA. Ljetnikovac ne sadrži niti jednu antologijsku scenu poput one iz Pisma ćaći kad Otac i Sin leže na krevetu. Taj je film funkcionirao i na daleko univerzalnijoj razini komunikacije. Drugi Čučićev „inscenirani film o stvarnim ljudima“ (kako kaže D. Radić u filmu) tek je kino-studija namijenjena mnogo užem krugu recipijenata. Osobno, Ljetnikovac me nije toliko intrigirao kao u svakome mi pogledu superiorniji prvijenac.
Ipak… „tiha voda brege dere“. Sasvim sigurno, ovaj mali film zaslužuje mjesto među većim i boljim ovdašnjim art-ostvarenjima nadolazeće kino-sezone (i daleko više od tri gledatelja /!/ na kasno-nedjeljnoj /16.12./ projekciji).
filmovi
Upravo ova posljednja, duboko promišljena sintagma bila je i naslov kratkog ciklusa filmova Damira Čučića, što smo ga mogli vidjeti u kinu Tuškanac. (Čini se, ovo je jedan od rijetkih preostalih prostora susreta s intimističkim opusom poput ovog.) Uz dva dnevnička zapisa, Mitch – Dnevnik jednog shizofreničara (2014) i Dnevnik rakijaša (2015), prikazana su i dva autorova (uvjetno) igrana filma. Pismo ćaći (2012) bio je pravo otkriće na nacionalnoj smotri u Puli. Prisutni, ali i kasniji gledatelji u HR-kinima mogli su svjedočiti inicijaciji punokrvna (raz)igranog autora. (Iako su mnogi već otprije znali Čučića kao vrsnog doku-eksperimentatora.) Prijepor između Oca i Sina u ovome je filmu poprimio univerzalno-metafizičke dimenzije temeljnog ljudskog međuodnosa. Vrsna glumačka igra dvojice protagonista, prepuna spontanih improvizacija, porodila je autentični i uvjerljivi dokument krhkosti tzv. obična Čovjeka. Činilo nam se da gledamo sàm – život.
Sličnim autorskim porivom, ali i samozatajnijim dramaturškim prosedeom, Čučić se poslužio i u najnovijem uratku. Ljetnikovac (2018). Djelo je vizualno asketske, ali emocijama i proniknućem intime raskošne popudbine. Protagonist je ovoga filmskog triptiha slijepi bilježnik osobnih sudbina, kojeg vrlo prirodno i opušteno glumi Vojin Perić. Pomoću tehnologije bilježi susrete s troje ljudi, koji mu vrlo povjerljivo prenose neka od svojih najintimnijih iskustava. Riječ je o svojevrsnom putešestviju kroz njihovu podsvijest. Naizgled, radi se o osebujnim psihoanalitičkim seansama. Ipak, između protagonista i njegovih sugovornika desi se i suptilni emotivni kontakt. Čučić film gradi na specifičnom žanrovskom fonu doku-fikcije. Precizno postavljanje i fokusiranje statične kamere (Boris Poljak) zamišljeno je tako da se upravo kroz sasvim skromnu inscenaciju otkriju bogatstva emotivnih svjetova troje ljudi.
Prva je protagonistova sugovornica i najmlađa. Marina (Marina Redžepović) žena je koja slijepom intervieweru otvara oči pred nekim traumatičnim događajima iz svojeg djetinjstva, ali i neugodnim iskustvom seksualne naravi. Marina – od koje saznajemo da velikim dijelom svog vremena biva odvojenom od supruga moreplovca, a najbliskija ostaje sa svojom kćeri Minom, osoba je koja otkriva svoju kleptomansku prošlost i sklonost takovrsnom adrenaliziranju. Njezina neprijeporno senzualna ženstvenost boji Čučićev film tjelesnom ljepotom i nenametljivom erotičnošću. Ova je erotika, međutim, to naglašenija koliko je… samozatajnija. Scena tuširanja, zapravo, više skriva negoli pokazuje glumičinu tjelesnost. Ipak, stvar je u pogledu, gesti i dodiru. Marina je onaj fokus Čučićeva filma u kojem se najbliže približava igranoj fakturi, podcrtan i time što Marina Redžepović i jest profesionalna glumica (osobno mi dojmljivija u Livakovićevim Svinjarima /2015/ negoli u gledanijem Rudaru Hane Slak /2017/).
Središnji dio triptiha čini pred slijepim voajerom iznesena ispovijest lika kojeg tumači Damir Radić – pjesnik, romanopisac i filmaš, no ponajvećma uspješni filmski kritičar i urednik. Ovaj dio pripovijesti donosi nam vrlo sugestivan protagonistov doživljaj iz djetinjstva. Naime, prvo ranotinejdžersko seksualno mu iskustvo. Ovo je, pak, bilo homoerotsko. (Slutim, ovaj odabir teme tek je dio vrlo osebujne otvorenosti lika prema svim oblicima seksualnih eksperimenata.) Sjetno lice sredovječnog protagonista srednjeg dijela priče ponovno više skriva negoli što bismo mogli naslutiti o njegovu karakteru. Naizgled atraktivniji psihoanalitički seksualni coming-out, međutim, učinio mi se manje uzbudljivim od uvodnog seberazotkrivanja i svog odnosa s kravom. (Ako slutite da se zbilo nešto slično događaju iz Padro, Padrone /1977/ braće Taviani, očekivanja vam neću spojlati!) Poetski mnogo inspirativniji od iskustva s pornićima, posebice se dojmljivim čini ocrtavanje krave kao „velike, mekane i tople Životinje“ koja je dječaku u malim danima bila otkriće Veličine Svijeta. Ovaj dio, iako završava zagrljajem Perića i Radića, nema onu intimnu napetost koja se desila između interviewera i Marine.
Ova će se intimnost između sugovornika ponovno uspostaviti u posljednjem dijelu triptiha (ili svojevrsnog doku-fikcijskog omnibusa). Prikazom tjelesnog starenja unutar filma, autor u svoj Ljetnikovac unosi još jednog važnog sudionika iz njemu bliskog, alternativnog i eksperimentalnog miljea - Kruna Heidlera. Protagonist u kojemu je sabrano već osam i pol desetljeća bogatih životnih iskustava, kao središnji dio svog sjećanja na dječačke dane ispričat će svoju priču o iskustvu dodira sa samim Zlom. Naime, mladi je Kruno proveo stanovito vrijeme (1942/1943) u očevoj radnji u Lublinu, sasvim blizu koncentracijskog logora Majdanek. Svoje će iskustvo prenijeti intervieweru dojmljivim opisom scene kojoj je prisustvovao kao desetogodišnjak. Objasnit će nam i porijeklo svog ateizma, a koje je sudbonosno povezano s natpisom na opasačima vojnika njemačkog Wehrmachta – Gott mit Uns. Međutim, spomenuta intimnost između Perića i Heidlera bit će prisutna tijelom cijele zaključne sekvence Čučićeva triptiha. Naime, zajedničko pjevanje sevdaha iz Heidlerove rodne Bosne, dovest će međusobnu bliskost do najvišeg stupnja. Naime, sjeta koju donosi sevdah bit će i podsvjesnim autorovim lajtmotivom kojeg je nastojao prenijeti i svojim filmom. (Spomenut ću ovdje tek indikativni naslov kino-prvijenca Ademira Kenovića Ovo malo duše /1990/.)
Kakav mi dojam ostavlja Čučićev Ljetnikovac? Neprijeporno, radi se o intimističkom filmu meni bliske emotivnosti. U njegovim najboljim trenucima, doista možemo reći da se radi o „bezglasnom razgovoru duše sa samom sobom“. Forma je to koja misli. Ima tu i SVIJETA i ŽIVOTA. Ipak, čini mi se da ova poetika doista smjera POLAKO NIKUDA. Ljetnikovac ne sadrži niti jednu antologijsku scenu poput one iz Pisma ćaći kad Otac i Sin leže na krevetu. Taj je film funkcionirao i na daleko univerzalnijoj razini komunikacije. Drugi Čučićev „inscenirani film o stvarnim ljudima“ (kako kaže D. Radić u filmu) tek je kino-studija namijenjena mnogo užem krugu recipijenata. Osobno, Ljetnikovac me nije toliko intrigirao kao u svakome mi pogledu superiorniji prvijenac.
Ipak… „tiha voda brege dere“. Sasvim sigurno, ovaj mali film zaslužuje mjesto među većim i boljim ovdašnjim art-ostvarenjima nadolazeće kino-sezone (i daleko više od tri gledatelja /!/ na kasno-nedjeljnoj /16.12./ projekciji).
filmovi
