Ovoga tjedna navršit će se točno deset godina kako je upokojen Feral Tribune, list kojeg mnogi do dana današnjeg nisu prežalili, iako je većina autora koji su svakoga tjedna revno punili stranice Ferala i dalje novinarski aktivna. O popularnosti Ferala toliko godina nakon njegova gašenja najbolje govori i činjenica da je knjiga Borisa Pavelića, „Smijeh slobode“, nedavno doživjela i svoje četvrto izdanje. Ono će danas biti predstavljeno u Zagrebu, u kinu Europa, zajedno sa zagrebačkom premijerom filma „Viva ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ i ne sumnjamo da će se u najboljem zagrebačkom kinu večeras tražiti mjesto više. Tim povodom razgovarali smo s autorima filma, Marinom Banićević i Sašom Stanićem, koji kažu kako njihov film zapravo nije klasični dokumentarac.
„Kao što i sam naslov govori ovo je razgovorni film, film dokument, svojevrsno putovanje kroz vrijeme u formi dijaloga te samim time i ogledavanje s vremenom koje smo živjeli, a za koje smatramo da treba prestati, međutim ono se stalno iznova ponavlja. Direktno sredstvo filma je razgovor, a želimo vjerovati da se filmom ostvaruje i dijalog s publikom, da bi ih eventualno potaknuli i aktivirali da propitkuju teme i problematiku o kojima razgovaramo tijekom filma“, kaže nam Marina Banićević.
Film je podijeljen na tri tematske razine, pa se stoga u njemu vodi razgovor o radu u redakciji Ferala, objavljenim knjigama Feralove trojke, ali se i komentira društveno-politička zbilja. Kako bi dinamizirali dijalošku formu, napominje autorica, film oživljavaju arhivskim materijalom samih novina, njihovim naslovnicama, stripom Oswald, ali isto tako i ozbiljnim tekstovima i citatima, te ponekom animacijom.
Njenog „suučesnika“, Sašu Stanića pitamo koliko je uopće bilo zahtjevno raditi film o jednoj takvoj instituciji kao što je bio Feral?
Najprepoznatljivija Feralova lica (FOTO: Ladislav Tomičić)
„Zahtjevnost, ili još više, odgovornost, posla kojega smo se prihvatili prepoznajem u dva aspekta. Jedan se tiče Feralovih suradnika, a drugi Feralovih čitatelja. Naime, Feral Tribune je bio novinski pogon kroz koji je prošla gomila ljudi te je nemoguće ponuditi sveobuhvatnu sliku tih novina, koliko god potencijalni zahvat išao u širinu uvijek će netko ostati zapostavljen ili nespomenut. Upravo smo stoga, kako bismo izbjegli takve opravdane prigovore, svoju pažnju usmjerili na najprepoznatljivija Feralova lica - Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića - koji i sami kažu da je govoriti o Feralu, a pritom misliti samo na njih trojicu nepravedno prema svim drugim suradnicima. S druge strane, odgovornost imamo i prema Feralovim čitateljima, čija je privrženost tom listu i njegovim ključnim perima prevelika da bi nama kao autorima tolerirali površnost. Zasad su reakcije bile pozitivne, pa izgleda da nismo podbacili“, odgovara nam Stanić, koji objašnjava da im je ograničavanje broja sugovornika u filmu omogućilo da izbjegnu širenje njihovog broja koji bi u jednom trenutku postao neukrotiv.
„A onda bi sigurno uslijedila i pitanja: a zašto niste intervjuirali i kritičare Ferala, pa političare i tako dalje i tome slično. Potpuno smo zadovoljni s odabranim konceptom, što pak ne znači da sami ne bismo rado pogledali klasični dokumentarni film koji bi obuhvatio široku lepezu sugovornika te dao prikaz vremena tijekom kojega je Feral Tribune izlazio“, dodaje Stanić.
Kažu kako su na ideju za ovaj film došli u proljeće 2015. godine te su odmah krenuli u pripremu i istraživanje, da bi nakon nekoliko mjeseci uslijedilo i snimanje, a na koncu se postprodukcija produžila zbog nepredvidljivih okolnosti. Sveukupno, dakle, potrajalo je tri godine.
Film je već imao svoju premijeru u Rijeci, a Banićević ističe kako je riječka premijera bila fantastična.
„Prepuna dvorana, borba za karte, zadovoljna publika i vječita glad za Feralom, trenutak kada se cijela dvorana ustaje te spontani pljesak gledatelja dragom Predragu, kojem je film i posvećen, puno suza i smijeha. Reprizne projekcije jako su dobro posjećene, što dokumentarni film, nažalost, često ne doživi. Uglavnom, nestvarno i za pamćenje“, rezimira svoje dojmove Banićević.
Pitamo i kako objašnjavaju da interes za Feral ne jenjava ni deset godina nakon njegovog gašenja.
„Čitatelji Ferala na taj su list vezani jer je on kontinuirano predstavljao kritiku svakojakih malformacija društva, a nad ljudskom se glupošću i pokvarenošću nije zgražao, već joj se nadmoćno izrugivao. Drugim riječima, teme kojima se Feral bavio nisu nestale, ali jest način kojim se one mogu obraditi. Vjerujem da tu krije razlog zbog kojega njegovi nekadašnji čitatelji toliko često zazivaju njegovu reinkarnaciju“, smatra Stanić.
Samo od sebe nameće se i pitanje što je samim autorima ovog filma predstavljao Feral Tribune, a Marina Banićević odvratit će nam da je u vrijeme kada su mitovi i zablude jednog sistema, zamijenjeni novim mitovima i prevarama, u vrijeme neugodnih šutnji, Feral svima onima koji nisu upali u zamku novostečenih sloboda i nacionalizama, bio neumorni iscjelitelj i doslovno svjetlo s cerekom i porugom upereno u ljudsku glupost, pokvarenost i pohlepu.
Dobro pisanje, hrabrost, odgovornost, humor (FOTO: Lupiga.Com)
„Bio je opomena lažnom prosperitetu zemlje, klimavom u i režimskom ustroju države, koja je pokazivala, i još pokazuje, dapače njeguje, netrpeljivost spram vlastitog naroda. Feral kao da je pokušavao sačuvati naše ideale ljudskosti i solidarnosti, a koje su se vratolomno srušile. Dakle, neudvaračko novinarstvo s puno ludizma, smijeha i smicalica. To je kopča koja me snažno povezuje s Feralom, onda i danas“, zaključuje Banićević, dok Stanić dodaje kako on s Feralom povezuje određene ključne riječi.
„Dobro pisanje, hrabrost, odgovornost, humor, a osim toga, djelovanje Ferala u najširem smislu smatram prosvjetiteljskim projektom. To je, uostalom, i u skladu s njegovim imenom“, kaže Stanić.
Što je ovaj dvojac snimio možete vidjeti u zagrebačkom kinu Europa danas od 18 sati, gdje ćete ćuti i što je novo u četvrtom dopunjenom izdanju Pavelićevog „Smijeha slobode“.
lupiga
„Kao što i sam naslov govori ovo je razgovorni film, film dokument, svojevrsno putovanje kroz vrijeme u formi dijaloga te samim time i ogledavanje s vremenom koje smo živjeli, a za koje smatramo da treba prestati, međutim ono se stalno iznova ponavlja. Direktno sredstvo filma je razgovor, a želimo vjerovati da se filmom ostvaruje i dijalog s publikom, da bi ih eventualno potaknuli i aktivirali da propitkuju teme i problematiku o kojima razgovaramo tijekom filma“, kaže nam Marina Banićević.
Film je podijeljen na tri tematske razine, pa se stoga u njemu vodi razgovor o radu u redakciji Ferala, objavljenim knjigama Feralove trojke, ali se i komentira društveno-politička zbilja. Kako bi dinamizirali dijalošku formu, napominje autorica, film oživljavaju arhivskim materijalom samih novina, njihovim naslovnicama, stripom Oswald, ali isto tako i ozbiljnim tekstovima i citatima, te ponekom animacijom.
Njenog „suučesnika“, Sašu Stanića pitamo koliko je uopće bilo zahtjevno raditi film o jednoj takvoj instituciji kao što je bio Feral?
Najprepoznatljivija Feralova lica (FOTO: Ladislav Tomičić)
„Zahtjevnost, ili još više, odgovornost, posla kojega smo se prihvatili prepoznajem u dva aspekta. Jedan se tiče Feralovih suradnika, a drugi Feralovih čitatelja. Naime, Feral Tribune je bio novinski pogon kroz koji je prošla gomila ljudi te je nemoguće ponuditi sveobuhvatnu sliku tih novina, koliko god potencijalni zahvat išao u širinu uvijek će netko ostati zapostavljen ili nespomenut. Upravo smo stoga, kako bismo izbjegli takve opravdane prigovore, svoju pažnju usmjerili na najprepoznatljivija Feralova lica - Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića - koji i sami kažu da je govoriti o Feralu, a pritom misliti samo na njih trojicu nepravedno prema svim drugim suradnicima. S druge strane, odgovornost imamo i prema Feralovim čitateljima, čija je privrženost tom listu i njegovim ključnim perima prevelika da bi nama kao autorima tolerirali površnost. Zasad su reakcije bile pozitivne, pa izgleda da nismo podbacili“, odgovara nam Stanić, koji objašnjava da im je ograničavanje broja sugovornika u filmu omogućilo da izbjegnu širenje njihovog broja koji bi u jednom trenutku postao neukrotiv.
„A onda bi sigurno uslijedila i pitanja: a zašto niste intervjuirali i kritičare Ferala, pa političare i tako dalje i tome slično. Potpuno smo zadovoljni s odabranim konceptom, što pak ne znači da sami ne bismo rado pogledali klasični dokumentarni film koji bi obuhvatio široku lepezu sugovornika te dao prikaz vremena tijekom kojega je Feral Tribune izlazio“, dodaje Stanić.
Kažu kako su na ideju za ovaj film došli u proljeće 2015. godine te su odmah krenuli u pripremu i istraživanje, da bi nakon nekoliko mjeseci uslijedilo i snimanje, a na koncu se postprodukcija produžila zbog nepredvidljivih okolnosti. Sveukupno, dakle, potrajalo je tri godine.
Film je već imao svoju premijeru u Rijeci, a Banićević ističe kako je riječka premijera bila fantastična.
„Prepuna dvorana, borba za karte, zadovoljna publika i vječita glad za Feralom, trenutak kada se cijela dvorana ustaje te spontani pljesak gledatelja dragom Predragu, kojem je film i posvećen, puno suza i smijeha. Reprizne projekcije jako su dobro posjećene, što dokumentarni film, nažalost, često ne doživi. Uglavnom, nestvarno i za pamćenje“, rezimira svoje dojmove Banićević.
Pitamo i kako objašnjavaju da interes za Feral ne jenjava ni deset godina nakon njegovog gašenja.
„Čitatelji Ferala na taj su list vezani jer je on kontinuirano predstavljao kritiku svakojakih malformacija društva, a nad ljudskom se glupošću i pokvarenošću nije zgražao, već joj se nadmoćno izrugivao. Drugim riječima, teme kojima se Feral bavio nisu nestale, ali jest način kojim se one mogu obraditi. Vjerujem da tu krije razlog zbog kojega njegovi nekadašnji čitatelji toliko često zazivaju njegovu reinkarnaciju“, smatra Stanić.
Samo od sebe nameće se i pitanje što je samim autorima ovog filma predstavljao Feral Tribune, a Marina Banićević odvratit će nam da je u vrijeme kada su mitovi i zablude jednog sistema, zamijenjeni novim mitovima i prevarama, u vrijeme neugodnih šutnji, Feral svima onima koji nisu upali u zamku novostečenih sloboda i nacionalizama, bio neumorni iscjelitelj i doslovno svjetlo s cerekom i porugom upereno u ljudsku glupost, pokvarenost i pohlepu.
Dobro pisanje, hrabrost, odgovornost, humor (FOTO: Lupiga.Com)
„Bio je opomena lažnom prosperitetu zemlje, klimavom u i režimskom ustroju države, koja je pokazivala, i još pokazuje, dapače njeguje, netrpeljivost spram vlastitog naroda. Feral kao da je pokušavao sačuvati naše ideale ljudskosti i solidarnosti, a koje su se vratolomno srušile. Dakle, neudvaračko novinarstvo s puno ludizma, smijeha i smicalica. To je kopča koja me snažno povezuje s Feralom, onda i danas“, zaključuje Banićević, dok Stanić dodaje kako on s Feralom povezuje određene ključne riječi.
„Dobro pisanje, hrabrost, odgovornost, humor, a osim toga, djelovanje Ferala u najširem smislu smatram prosvjetiteljskim projektom. To je, uostalom, i u skladu s njegovim imenom“, kaže Stanić.
Što je ovaj dvojac snimio možete vidjeti u zagrebačkom kinu Europa danas od 18 sati, gdje ćete ćuti i što je novo u četvrtom dopunjenom izdanju Pavelićevog „Smijeha slobode“.
lupiga
