Velika fertutma digla se uoči današnje konferencije zapadnobalkanskih zemalja u Berlinu zbog najave da će se ondje odlučiti o novom pravcu Jadransko-jonske autoceste. Ona ne bi išla preko Dubrovnika nego kroz Bosnu i Hercegovinu.
Velika fertutma digla se uoči današnje konferencije zapadnobalkanskih zemalja u Berlinu zbog najave da će se ondje odlučiti o novom pravcu Jadransko-jonske autoceste. Ona ne bi išla preko Dubrovnika, kako se desetljećima planiralo, i kako je već ucrtano i u službene regionalne prostorne planove, nego kroz Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno da se digne na stražnje noge kompletan parter dežurnih hrvatskih paničara. Paniku očekivano orkestrira HDZ pod gromkom optužbom - kud će suza nego na oko - da se radi o izdaji nacionalnih interesa, ali, polako, ta panika vrlo je kontrolirana i lako joj se vide granice. Ni u Karamarkovoj stranci ne usude se uprijeti prstom u Bruxelles da stoji iza novog bosansko-hercegovačkog pravca, nego se tuče po Zoranu Milanoviću i Hajdašu Dončiću, iako su oni ovdje krivi samo toliko koliko i nebrojeno puta dosad HDZ. Stiglo im je njihovo mišljenje iz centrale Evropske unije i oni su si jedino dopustili da ga puste u javnost dan-dva prije konferencije u Berlinu. Da baš ne ispadne da im je ono tamo natureno ili
čak daktilografski izdiktirano.
Drugo čega nema u HDZ-ovom bučnom reagiranju je obično, zdravorazumsko pitanje tko je ovlastio Angelu Merkel da okupi na berlinskoj konferenciji zemlje zapadnog Balkana. Ono što njih povezuje je da se radi o državama članicama EU-a i NATO-a, odnosno onima koje bi to htjele postati, i to je otprilike jasno. Ali nije jasno što povezuje njemačku kancelarku s njima. Ona nema nikakvih funkcija ni u EU-u ni u NATO-u, a nije poznato ni da bi Njemačka imala neki poseban mandat da nadzire zemlje jugoistočne Evrope. Dobro, Merkel je "najmoćnija žena na svijetu", kako joj tepaju novinari kojima nijedna prethodna glupost nije dovoljna prepreka da naprave novu. Ali to nije nikakva službena funkcija, a uostalom temeljito je i redikulizirano nakon otkrića da joj američke tajne službe prisluškuju mobitel. Kao da je riječ o potencijalnoj kršćanskoj fundamentalistkinji, ili čak recidivistkinji u još sumnjiviju i odiozniju istočnonjemačku prošlost.
Pa ipak, Merkel je, štono vele bivša braća preko Dunava, uredno savila tabak i poslala pozivnice za konferenciju u Berlinu u Zagreb, Beograd, Sarajevo, Tiranu... A otamo su se lupivši petama smjesta odazvali i nacrtali se gdje im je rečeno i u točno zakazano vrijeme. Ondje ih je, osim ovoga s Jadransko-jonskom cestom, dočekalo i poniženje da im je kao neformalni lider i glasnogovornik nametnut premijer Albanije, zemlje koja spada u red najposlušnijih članica zapadne alijanse (iako za to mjesto najozbiljnije konkuriraju i Crna Gora, Kosovo, a, žalibože i Hrvatska). U svakom slučaju, berlinski sastanak zapadnobalkanskih država očito je zamišljen kao postrojavanje zemalja regije u vrijeme velike konfrontacije Zapada s Rusijom u vezi ratne krize u Ukrajini. Pritom, treba biti pošten prema kancelarki Merkel pa reći da ona nije samo poslušni izvršilac naloga koji joj je oko ovoga očito stigao iz Washingtona.
Za razliku od drugih evropskih državnika, odreda "žnj" kategorije, ova žena ipak ima stanovite petlje da gura rješenja koja se nimalo ne sviđaju Sjedinjenim Državama, kao što je trajno isključivanje mogućnosti da Ukrajina bude primljena u NATO (istinabog, tu se osjeća možda i presudan utjecaj njemačkih poslovnih krugova, koji su u Rusiji otvorili više od šest tisuća većih i manjih tvrtki). Ali, za zemlje zapadnog Balkana to malo vrijedi. Za njih je ipak najvažnije da Merkel ovdje funkcionira po manje-više
čistom "biciklističkom" principu, što će reći da se istodobno poslušno saginje prema onima gore i nemilice gazi one dolje. Ovim je berlinska konferencija dobila jasan prizvuk okupljanja zadnjih parija u novom zapadnom poretku, što je posebno frustrirajuće za zemlje ex-yu regije. One još pamte vremena kada su bile autentični sudionici svjetske političke scene i kada nikome ni pod utjecajem američkog skotcha, a kamoli njemačkog piva, nije moglo pasti na pamet da ih ovako tretira.
Sada od toga nije ostala ni sjenine sjene sjena. Zemlje ovdašnje regije danas čine gluhu periferiju Zapada, zahvaljujući ponajprije vršilici današnjeg tipa kapitalizma koji na jednu stranu odvaja zemlje bogatog Sjevera, a na drugu prekarne i besperspektivne zemlje vlastitog Juga. To je naprosto tako i dok se ne skupi kritična masa za promjene, čega nema na vidiku, zaludu je nad time kukati. Ali, iza toga počinje prostor koji ovisi o slobodnoj volji samih zemalja zapadne periferije, a tu zemlje ex-yu regije, među kojima Hrvatska čak ponajviše, pružaju pretužan, porazni prizor. U čitavom nizu slučajeva - Sirija, Libija, Palestina... - hrvatska diplomacija pokazala se kao rekorder poslušništva i podrepaštva promašene zapadne politike, a onda je sve to okrunjeno u najnovijem slučaju Ukrajine. Ovdje su hrvatska Vlada i ministarstvo vanjskih poslova iskazale toliko kreativne nepodnošljivosti prema Rusiji da rijetki hrvatski analitičari koji plivaju uz struju s pravom govore kako je službeni Zagreb našao u Rusima "nove Srbe".
Jasno, tome je onda prilagođen i odnos prema proruskim separatistima. Njih Vesna Pusić naprosto naziva "bandom" organiziranom po modelu Milana Martića, iako ih se, avaj, sasvim lako može usporediti i s hrvatskim borcima za državnu neovisnost ranih devedesetih. Ministričino zalijetanje simptomatično je. Čitava hrvatska vanjska politika kao da je nadahnuta time da se Hrvatskoj oduzmu atributi samostalne države, a premda ništa ne treba isključiti ipak zvuči površno i banalno to objasniti samo karijernim apetitima šefice hrvatske diplomacije (navodno ide niz dlaku Amerikancima jer puca na čelno mjesto u Ujedinjenim narodima). Jer, ovo je nešto puno ozbiljnije, zbog čega bi trebalo uvesti čak i novi pojam "razdržavljivanja", i na čemu, kako rekoh, u združenom zločinačkom pothvatu rade i "anacionalna" Kukuriku koalicija i "državotvorni" HDZ.
Dakle riječ je o velikom projektu, i to valjda jedinom u ovoj zemlji koji toliko dobro uspijeva da s njom treba ozbiljno računati kao jednom od najistaknutijih predstavnika, takoreći avangardom, periferije zapadnog svijeta.
h-alter
Velika fertutma digla se uoči današnje konferencije zapadnobalkanskih zemalja u Berlinu zbog najave da će se ondje odlučiti o novom pravcu Jadransko-jonske autoceste. Ona ne bi išla preko Dubrovnika, kako se desetljećima planiralo, i kako je već ucrtano i u službene regionalne prostorne planove, nego kroz Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno da se digne na stražnje noge kompletan parter dežurnih hrvatskih paničara. Paniku očekivano orkestrira HDZ pod gromkom optužbom - kud će suza nego na oko - da se radi o izdaji nacionalnih interesa, ali, polako, ta panika vrlo je kontrolirana i lako joj se vide granice. Ni u Karamarkovoj stranci ne usude se uprijeti prstom u Bruxelles da stoji iza novog bosansko-hercegovačkog pravca, nego se tuče po Zoranu Milanoviću i Hajdašu Dončiću, iako su oni ovdje krivi samo toliko koliko i nebrojeno puta dosad HDZ. Stiglo im je njihovo mišljenje iz centrale Evropske unije i oni su si jedino dopustili da ga puste u javnost dan-dva prije konferencije u Berlinu. Da baš ne ispadne da im je ono tamo natureno ili
čak daktilografski izdiktirano.
Drugo čega nema u HDZ-ovom bučnom reagiranju je obično, zdravorazumsko pitanje tko je ovlastio Angelu Merkel da okupi na berlinskoj konferenciji zemlje zapadnog Balkana. Ono što njih povezuje je da se radi o državama članicama EU-a i NATO-a, odnosno onima koje bi to htjele postati, i to je otprilike jasno. Ali nije jasno što povezuje njemačku kancelarku s njima. Ona nema nikakvih funkcija ni u EU-u ni u NATO-u, a nije poznato ni da bi Njemačka imala neki poseban mandat da nadzire zemlje jugoistočne Evrope. Dobro, Merkel je "najmoćnija žena na svijetu", kako joj tepaju novinari kojima nijedna prethodna glupost nije dovoljna prepreka da naprave novu. Ali to nije nikakva službena funkcija, a uostalom temeljito je i redikulizirano nakon otkrića da joj američke tajne službe prisluškuju mobitel. Kao da je riječ o potencijalnoj kršćanskoj fundamentalistkinji, ili čak recidivistkinji u još sumnjiviju i odiozniju istočnonjemačku prošlost.
Pa ipak, Merkel je, štono vele bivša braća preko Dunava, uredno savila tabak i poslala pozivnice za konferenciju u Berlinu u Zagreb, Beograd, Sarajevo, Tiranu... A otamo su se lupivši petama smjesta odazvali i nacrtali se gdje im je rečeno i u točno zakazano vrijeme. Ondje ih je, osim ovoga s Jadransko-jonskom cestom, dočekalo i poniženje da im je kao neformalni lider i glasnogovornik nametnut premijer Albanije, zemlje koja spada u red najposlušnijih članica zapadne alijanse (iako za to mjesto najozbiljnije konkuriraju i Crna Gora, Kosovo, a, žalibože i Hrvatska). U svakom slučaju, berlinski sastanak zapadnobalkanskih država očito je zamišljen kao postrojavanje zemalja regije u vrijeme velike konfrontacije Zapada s Rusijom u vezi ratne krize u Ukrajini. Pritom, treba biti pošten prema kancelarki Merkel pa reći da ona nije samo poslušni izvršilac naloga koji joj je oko ovoga očito stigao iz Washingtona.
Za razliku od drugih evropskih državnika, odreda "žnj" kategorije, ova žena ipak ima stanovite petlje da gura rješenja koja se nimalo ne sviđaju Sjedinjenim Državama, kao što je trajno isključivanje mogućnosti da Ukrajina bude primljena u NATO (istinabog, tu se osjeća možda i presudan utjecaj njemačkih poslovnih krugova, koji su u Rusiji otvorili više od šest tisuća većih i manjih tvrtki). Ali, za zemlje zapadnog Balkana to malo vrijedi. Za njih je ipak najvažnije da Merkel ovdje funkcionira po manje-više
čistom "biciklističkom" principu, što će reći da se istodobno poslušno saginje prema onima gore i nemilice gazi one dolje. Ovim je berlinska konferencija dobila jasan prizvuk okupljanja zadnjih parija u novom zapadnom poretku, što je posebno frustrirajuće za zemlje ex-yu regije. One još pamte vremena kada su bile autentični sudionici svjetske političke scene i kada nikome ni pod utjecajem američkog skotcha, a kamoli njemačkog piva, nije moglo pasti na pamet da ih ovako tretira.
Sada od toga nije ostala ni sjenine sjene sjena. Zemlje ovdašnje regije danas čine gluhu periferiju Zapada, zahvaljujući ponajprije vršilici današnjeg tipa kapitalizma koji na jednu stranu odvaja zemlje bogatog Sjevera, a na drugu prekarne i besperspektivne zemlje vlastitog Juga. To je naprosto tako i dok se ne skupi kritična masa za promjene, čega nema na vidiku, zaludu je nad time kukati. Ali, iza toga počinje prostor koji ovisi o slobodnoj volji samih zemalja zapadne periferije, a tu zemlje ex-yu regije, među kojima Hrvatska čak ponajviše, pružaju pretužan, porazni prizor. U čitavom nizu slučajeva - Sirija, Libija, Palestina... - hrvatska diplomacija pokazala se kao rekorder poslušništva i podrepaštva promašene zapadne politike, a onda je sve to okrunjeno u najnovijem slučaju Ukrajine. Ovdje su hrvatska Vlada i ministarstvo vanjskih poslova iskazale toliko kreativne nepodnošljivosti prema Rusiji da rijetki hrvatski analitičari koji plivaju uz struju s pravom govore kako je službeni Zagreb našao u Rusima "nove Srbe".
Angela Merkel: Tko tko ju je ovlastio da na berlinskoj konferenciji okupi zemlje zapadnog Balkana? (Foto de.wikipedia)
Jasno, tome je onda prilagođen i odnos prema proruskim separatistima. Njih Vesna Pusić naprosto naziva "bandom" organiziranom po modelu Milana Martića, iako ih se, avaj, sasvim lako može usporediti i s hrvatskim borcima za državnu neovisnost ranih devedesetih. Ministričino zalijetanje simptomatično je. Čitava hrvatska vanjska politika kao da je nadahnuta time da se Hrvatskoj oduzmu atributi samostalne države, a premda ništa ne treba isključiti ipak zvuči površno i banalno to objasniti samo karijernim apetitima šefice hrvatske diplomacije (navodno ide niz dlaku Amerikancima jer puca na čelno mjesto u Ujedinjenim narodima). Jer, ovo je nešto puno ozbiljnije, zbog čega bi trebalo uvesti čak i novi pojam "razdržavljivanja", i na čemu, kako rekoh, u združenom zločinačkom pothvatu rade i "anacionalna" Kukuriku koalicija i "državotvorni" HDZ.
Dakle riječ je o velikom projektu, i to valjda jedinom u ovoj zemlji koji toliko dobro uspijeva da s njom treba ozbiljno računati kao jednom od najistaknutijih predstavnika, takoreći avangardom, periferije zapadnog svijeta.
h-alter
