A možda je stvar u nama i našem prisustvu ovdje, Manfrede? Možda smo mi razlog ovoj neviđenoj provali nacionalizma? Što ako ta hrvatska politička tradicija seže od ‘41.? Pa čim mi Nijemci pređemo hrvatsku granicu, domaćini nas, umjesto kao drage goste, dočekuju kao drage okupatore?
U backstageu zagrebačke dvorane Cibona, nakon upravo završenog predizbornog mitinga HDZ-a, vlada gužva. Atmosfera je euforična. Politički dužnosnici i uzvanici kruže s čašama u rukama. U središtu sale hrvatski premijer Andrej Plenković, okružen bliskim suradnicima, nazdravlja pjenušcem. Dobro je raspoložen, osmijeh mu ne silazi s lica. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković drži mu se uz desno bedro i radosno kevće. Za jednim stolom u uglu, izolirani od razdragane mase, njemačka kancelarka Angela Merkel i spitzenkandidat Europske pučke stranke Manfred Weber nalakćeni su nad kriglama piva. Lica su im mračna. Tu i tamo poprimaju izraze gađenja.
MERKEL: Ne mogu vjerovati da me Andrej ovako nasanjkao. Dala sam se navući kao zadnja glupača.
WEBER: Dobro, Angela, nemoj pretjerivati…
MERKEL: Kakvo pretjerivanje, Manfrede, vidio si sam što je bilo u toj dvorani. Mrkli desničarski mrak! Ispalo je da smo ti i ja u svojim govorima upozoravali na opasnost od populizma i nacionalizma na skupu koji je bio populistički i nacionalistički. Pa što to znači, molim te lijepo?
WEBER: Znači da smo pojeli govno, Angela.
MERKEL: I to tolikog formata da ću povraćati sljedećih mjesec dana. Pa s razglasa su, zaboga, puštali pjesme onog neonacista kojemu su u Njemačkoj zabranjeni koncerti!
WEBER: A i onaj mladi fićfirić, kako se zove… Russmir… Russvaj…
MERKEL: Ressler…
WEBER: … da, Ressler… Taj se uskokodakao o Bleiburgu kao ‘simbolu tragedije hrvatskog naroda’. I doživio ovacije.
MERKEL: A nije bogami ni Andrej zaostajao. Šaka u zraku, iskolačene oči, pjena na ustima, pa Bleiburg, pa ‘tragedija hrvatskog naroda’, pa branitelji, pa domovinski rat, pa veličanje Franje Tuđmana…
WEBER: Nije li Franjo Tuđman u onoj presudi Haškog suda bio okvalificiran kao mozak udruženog zločinačkog pothvata?
MERKEL: Jeste, Manfrede, o tome ti i govorim. I mi onda takvoj ekipi, koja ratnoga zločinca uzdiže u božanstvo, koja u stradanju ustaša vidi ‘tragediju hrvatskoga naroda’ i koja na predizbornom skupu terevenči uz pjesme jednoga neonacista, mi dakle toj političkoj rulji dolazimo dati podršku! I to uz debilne govore o opasnosti od populizma i nacionalizma.
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: Teški debakl… Zamisli, molim te, da ja na nekom političkom skupu, u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje, krenem s govornice pričati o ‘tragediji njemačkog naroda’ koju su prouzročili saveznici 1945.! Je li ti to zamislivo, Manfrede?
WEBER: Rastrgnuli bi te, Angela.
MERKEL: I da onda s tom ‘tragedijom njemačkog naroda’ opravdavam holokaust i slične gadarije…
WEBER: Dobro, nisu Russvaj i Andrej spominjali logore…
MERKEL: Ali jest onaj pjevač što im je treštao s razglasa. Znaš li ti da on ima neku pjesmu s naslovom ‘Jasenovac i Gradiška stara’? Zbog toga su mu i zabranjivali koncerte u Njemačkoj.
WEBER: Što su to Jasenovac i Gradiška stara?
MERKEL: Buchenwald i Auschwitz u ustaškoj izvedbi.
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: Katastrofa, Manfrede… Sutra će nam njemačka štampa vaditi crijeva. I to s punim pravom.
WEBER: Der Tagesspiegel: ‘Merkel i Weber u dvoglasu cvrkutali protiv nacionalizma podržavajući hrvatske nacionaliste!’
MERKEL: Frankfurter Allgemeine Zeitung: ‘Weber i Merkel uz pjesmu neonacista pozivali na borbu protiv ksenofobije!’
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: A sve sam se bila lijepo s Andrejom dogovorila: zagovaramo europske vrijednosti, širimo perspektive, zajedno se borimo protiv desničarske najezde, naša parola je ‘Jedna Europa za sve’, nikakav nacionalizam, nikakvi ratni pokliči… I on mi, kurvin sin, sve povlađuje, guguće, jede mi iz ruke, pa još onako europski uglađen, koncilijantan, temeljito obložen gelom, vidio si kako on ima dražesno činovničko lice… Vjeruj mi, Manfrede, toliko mi se napasno umiljavao po Bruxellesu i Berlinu da sam jedva uspijevala hodati.
WEBER: Znam taj slučaj. Nije se lako kretati kada ti se hrvatski premijer smjesti u debelo crijevo.
MERKEL: I sada ovo, izradio me kao šiparicu… Pravo mi budi, kada se nisam obazirala na upozorenja stranačkih kolega.
WEBER: Kakvih upozorenja, Angela?
MERKEL: Govorili su mi: Budi oprezna, Angela, u normalnim zemljama na vlast dolaze političke ličnosti, a u Hrvatskoj političke dvoličnosti. To je tamo tradicija.
WEBER: I ja sam za to čuo. Oni to zovu programskom šizofrenijom. Čitao sam neku analizu prema kojoj ispada kako bi idealan lider HDZ-a – radi potrebe da istodobno reprezentira i hrvatsku šovinističku zatucanost i europsku kulturnu širinu – bila dvoglava aždaja. Stoga se tradicionalno uoči izbora svi ponašaju na isti način: kada zagusti, hvataj se oružja!
MERKEL: Tipičan populistički refleks. A mi, budale, došli govoriti protiv populizma…
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: A možda je stvar u nama i našem prisustvu ovdje, Manfrede? Možda smo mi razlog ovoj neviđenoj provali nacionalizma?
WEBER: Kako to misliš, Angela?
MERKEL: Mislim, što ako ta hrvatska politička tradicija seže od ‘41.? Pa čim mi Nijemci pređemo hrvatsku granicu, domaćini nas, umjesto kao drage goste, dočekuju kao drage okupatore? I onda se bacaju prsima u prošlost, puštaju nacista preko razglasa, proglašavaju tragediju fašističke vojske ‘tragedijom hrvatskog naroda’ i tako to.
WEBER (zamišljeno): Ta ti nije bez vraga, Angela. Može stvarno biti da se Hrvati, čim vide visoke njemačke dužnosnike na svome tlu, pretvaraju u ustaše. Misle da će nam se tako ulizati. Ljubimo ruke i koljemo Srbe. Vidim da su čak i riječ ‘spitzenkandidat’ pod hitno uveli u hrvatski jezik.
MERKEL: E pa znaš šta, Manfrede, netko bi im konačno trebao javiti da mi odavno ne toleriramo ustaše kao saveznike!
WEBER: Izgleda da vijesti sporo putuju do Hrvatske. Ipak je ovo provincija, Angela.
MERKEL: Ne možeš ti ovdje dolaziti otvorena srca. Hrvate su samo oni vatikanski metuzalemi prokljuvili. Nisu se dali zajebati kao ja, pa su im barem Stepinca proglasili propalom investicijom.
WEBER: Nemamo mi te zalihe rimske mudrosti. Fali nam još par hiljada godina iskustva.
MERKEL: A tko je ona gospođa što se kikoće uz Andreja?
WEBER: Koja gospođa, Angela?
MERKEL: Ona tamo u plavoj bluzi. Nekako baš jako sliči na mene.
WEBER: Pa to jesi ti, Angela! Pogledaj samo kako se razgaljeno družiš s populistom na čelu hrvatske vlade. S čovjekom koji je maloprije naricao nad ‘tragedijom hrvatskog naroda’ u Bleiburgu i, umjesto o europskoj budućnosti i vrijednostima, baljezgao o braniteljima i domovinskom ratu. A onaj do tebe, bogami, taj je pljunuti ja.
MERKEL: Pa to jesi ti, Manfrede! Samo što nisi pljunut, nego si ushićen i upravo nazdravljaš pjenušcem čovjeku koji je maločas veličao ratnoga zločinca Franju Tuđmana.
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: Sramota! Tako se ponašati nakon što te podlo izmanipuliraju, nakon što te dovedu u poziciju da govorom protiv nacionalizma podržiš zadnji nacionalistički dernek. I to uz glazbenu pozadinu neofašista.
WEBER: Jad i bijeda! Ordinirati po periferiji, skupljati glasove, lokati šampanjac s licemjernim balkanskim bitangama i podupirati ‘antipopulistički’ populizam. To dvoje dvoličnjaka su gori od svih Hrvata u ovoj sali.
MERKEL (unoseći se Weberu u lice): Pa tko smo onda mi, Manfrede?
WEBER: Čini se, Angela, da smo mi jedina nada za uljuđenu, otvorenu i miroljubivu Europu.
MERKEL: Po čemu to, Manfrede?
WEBER: Po tome što ne postojimo.
portalnovosti
U backstageu zagrebačke dvorane Cibona, nakon upravo završenog predizbornog mitinga HDZ-a, vlada gužva. Atmosfera je euforična. Politički dužnosnici i uzvanici kruže s čašama u rukama. U središtu sale hrvatski premijer Andrej Plenković, okružen bliskim suradnicima, nazdravlja pjenušcem. Dobro je raspoložen, osmijeh mu ne silazi s lica. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković drži mu se uz desno bedro i radosno kevće. Za jednim stolom u uglu, izolirani od razdragane mase, njemačka kancelarka Angela Merkel i spitzenkandidat Europske pučke stranke Manfred Weber nalakćeni su nad kriglama piva. Lica su im mračna. Tu i tamo poprimaju izraze gađenja.
MERKEL: Ne mogu vjerovati da me Andrej ovako nasanjkao. Dala sam se navući kao zadnja glupača.
WEBER: Dobro, Angela, nemoj pretjerivati…
MERKEL: Kakvo pretjerivanje, Manfrede, vidio si sam što je bilo u toj dvorani. Mrkli desničarski mrak! Ispalo je da smo ti i ja u svojim govorima upozoravali na opasnost od populizma i nacionalizma na skupu koji je bio populistički i nacionalistički. Pa što to znači, molim te lijepo?
WEBER: Znači da smo pojeli govno, Angela.
MERKEL: I to tolikog formata da ću povraćati sljedećih mjesec dana. Pa s razglasa su, zaboga, puštali pjesme onog neonacista kojemu su u Njemačkoj zabranjeni koncerti!
WEBER: A i onaj mladi fićfirić, kako se zove… Russmir… Russvaj…
MERKEL: Ressler…
WEBER: … da, Ressler… Taj se uskokodakao o Bleiburgu kao ‘simbolu tragedije hrvatskog naroda’. I doživio ovacije.
MERKEL: A nije bogami ni Andrej zaostajao. Šaka u zraku, iskolačene oči, pjena na ustima, pa Bleiburg, pa ‘tragedija hrvatskog naroda’, pa branitelji, pa domovinski rat, pa veličanje Franje Tuđmana…
WEBER: Nije li Franjo Tuđman u onoj presudi Haškog suda bio okvalificiran kao mozak udruženog zločinačkog pothvata?
MERKEL: Jeste, Manfrede, o tome ti i govorim. I mi onda takvoj ekipi, koja ratnoga zločinca uzdiže u božanstvo, koja u stradanju ustaša vidi ‘tragediju hrvatskoga naroda’ i koja na predizbornom skupu terevenči uz pjesme jednoga neonacista, mi dakle toj političkoj rulji dolazimo dati podršku! I to uz debilne govore o opasnosti od populizma i nacionalizma.
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: Teški debakl… Zamisli, molim te, da ja na nekom političkom skupu, u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje, krenem s govornice pričati o ‘tragediji njemačkog naroda’ koju su prouzročili saveznici 1945.! Je li ti to zamislivo, Manfrede?
WEBER: Rastrgnuli bi te, Angela.
MERKEL: I da onda s tom ‘tragedijom njemačkog naroda’ opravdavam holokaust i slične gadarije…
WEBER: Dobro, nisu Russvaj i Andrej spominjali logore…
MERKEL: Ali jest onaj pjevač što im je treštao s razglasa. Znaš li ti da on ima neku pjesmu s naslovom ‘Jasenovac i Gradiška stara’? Zbog toga su mu i zabranjivali koncerte u Njemačkoj.
WEBER: Što su to Jasenovac i Gradiška stara?
MERKEL: Buchenwald i Auschwitz u ustaškoj izvedbi.
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: Katastrofa, Manfrede… Sutra će nam njemačka štampa vaditi crijeva. I to s punim pravom.
WEBER: Der Tagesspiegel: ‘Merkel i Weber u dvoglasu cvrkutali protiv nacionalizma podržavajući hrvatske nacionaliste!’
MERKEL: Frankfurter Allgemeine Zeitung: ‘Weber i Merkel uz pjesmu neonacista pozivali na borbu protiv ksenofobije!’
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: A sve sam se bila lijepo s Andrejom dogovorila: zagovaramo europske vrijednosti, širimo perspektive, zajedno se borimo protiv desničarske najezde, naša parola je ‘Jedna Europa za sve’, nikakav nacionalizam, nikakvi ratni pokliči… I on mi, kurvin sin, sve povlađuje, guguće, jede mi iz ruke, pa još onako europski uglađen, koncilijantan, temeljito obložen gelom, vidio si kako on ima dražesno činovničko lice… Vjeruj mi, Manfrede, toliko mi se napasno umiljavao po Bruxellesu i Berlinu da sam jedva uspijevala hodati.
WEBER: Znam taj slučaj. Nije se lako kretati kada ti se hrvatski premijer smjesti u debelo crijevo.
MERKEL: I sada ovo, izradio me kao šiparicu… Pravo mi budi, kada se nisam obazirala na upozorenja stranačkih kolega.
WEBER: Kakvih upozorenja, Angela?
MERKEL: Govorili su mi: Budi oprezna, Angela, u normalnim zemljama na vlast dolaze političke ličnosti, a u Hrvatskoj političke dvoličnosti. To je tamo tradicija.
WEBER: I ja sam za to čuo. Oni to zovu programskom šizofrenijom. Čitao sam neku analizu prema kojoj ispada kako bi idealan lider HDZ-a – radi potrebe da istodobno reprezentira i hrvatsku šovinističku zatucanost i europsku kulturnu širinu – bila dvoglava aždaja. Stoga se tradicionalno uoči izbora svi ponašaju na isti način: kada zagusti, hvataj se oružja!
MERKEL: Tipičan populistički refleks. A mi, budale, došli govoriti protiv populizma…
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: A možda je stvar u nama i našem prisustvu ovdje, Manfrede? Možda smo mi razlog ovoj neviđenoj provali nacionalizma?
WEBER: Kako to misliš, Angela?
MERKEL: Mislim, što ako ta hrvatska politička tradicija seže od ‘41.? Pa čim mi Nijemci pređemo hrvatsku granicu, domaćini nas, umjesto kao drage goste, dočekuju kao drage okupatore? I onda se bacaju prsima u prošlost, puštaju nacista preko razglasa, proglašavaju tragediju fašističke vojske ‘tragedijom hrvatskog naroda’ i tako to.
WEBER (zamišljeno): Ta ti nije bez vraga, Angela. Može stvarno biti da se Hrvati, čim vide visoke njemačke dužnosnike na svome tlu, pretvaraju u ustaše. Misle da će nam se tako ulizati. Ljubimo ruke i koljemo Srbe. Vidim da su čak i riječ ‘spitzenkandidat’ pod hitno uveli u hrvatski jezik.
MERKEL: E pa znaš šta, Manfrede, netko bi im konačno trebao javiti da mi odavno ne toleriramo ustaše kao saveznike!
WEBER: Izgleda da vijesti sporo putuju do Hrvatske. Ipak je ovo provincija, Angela.
MERKEL: Ne možeš ti ovdje dolaziti otvorena srca. Hrvate su samo oni vatikanski metuzalemi prokljuvili. Nisu se dali zajebati kao ja, pa su im barem Stepinca proglasili propalom investicijom.
WEBER: Nemamo mi te zalihe rimske mudrosti. Fali nam još par hiljada godina iskustva.
MERKEL: A tko je ona gospođa što se kikoće uz Andreja?
WEBER: Koja gospođa, Angela?
MERKEL: Ona tamo u plavoj bluzi. Nekako baš jako sliči na mene.
WEBER: Pa to jesi ti, Angela! Pogledaj samo kako se razgaljeno družiš s populistom na čelu hrvatske vlade. S čovjekom koji je maloprije naricao nad ‘tragedijom hrvatskog naroda’ u Bleiburgu i, umjesto o europskoj budućnosti i vrijednostima, baljezgao o braniteljima i domovinskom ratu. A onaj do tebe, bogami, taj je pljunuti ja.
MERKEL: Pa to jesi ti, Manfrede! Samo što nisi pljunut, nego si ushićen i upravo nazdravljaš pjenušcem čovjeku koji je maločas veličao ratnoga zločinca Franju Tuđmana.
WEBER: Kakvo sranje!
MERKEL: Sramota! Tako se ponašati nakon što te podlo izmanipuliraju, nakon što te dovedu u poziciju da govorom protiv nacionalizma podržiš zadnji nacionalistički dernek. I to uz glazbenu pozadinu neofašista.
WEBER: Jad i bijeda! Ordinirati po periferiji, skupljati glasove, lokati šampanjac s licemjernim balkanskim bitangama i podupirati ‘antipopulistički’ populizam. To dvoje dvoličnjaka su gori od svih Hrvata u ovoj sali.
MERKEL (unoseći se Weberu u lice): Pa tko smo onda mi, Manfrede?
WEBER: Čini se, Angela, da smo mi jedina nada za uljuđenu, otvorenu i miroljubivu Europu.
MERKEL: Po čemu to, Manfrede?
WEBER: Po tome što ne postojimo.
portalnovosti
