Južnoevropske zemlje se osiromašuje istim ili sličnim mehanizmom eksploatacije kao i arapske, prvenstveno kroz jednosmjerne financijske tokove koje kontrolira evroatlanski svijet, a sada još moraju zbrinjavati i ratne izbjeglice iz arapskog svijeta. Kada je već tako, to im daje pravo da postavljaju ključna pitanja koja drugi ne postavljaju.
Registriranje izbjeglica. Ovo je nakon dugog razmišljanja, koje u ovom slučaju nije najpouzdaniji znak mudrosti, jedino što su smislili u Bruxellesu nakon što je izbjeglička kriza dodirnula plafon. To, razumije se, nije dovoljno da se problem riješi, ali je sasvim dovoljno da se kaže kako Evropska unija sigurno putuje prema najvećoj sramoti u svojoj povijesti. Sramota nije ravnomjerno raspoređena. Svrha spomenutog registriranja očito je da se uspori izbjeglički val balkanskom rutom, kako ne bi ovako žestoko i frekventno zapljuskivao Njemačku.
Nije, dakle, teško dokučiti da je Berlin iskoristio svoj snažan, patrijarhalni utjecaj da bi ovo progurao kao službeni stav EU. Ali, kako je Njemačka, barem zasad, pokazala daleko najviše širokogrudnosti u prihvaćanju arapskih izbjeglica, zaslužuje da joj se uzvrati odgovarajućim razumijevanjem. No zato nikakvo razumijevanje ne zaslužuje EU, sa svojom autističnom birokracijom i svim članicama, dakle ovaj put i s Njemačkom. Kažem Njemačkom zato što ona ekonomski i politički utjelovljuje ono što danas čini bogati Sjever Evrope, a taj Sjever se u posljednje vrijeme dva puta silnički kopitnuo na siromašni evropski Jug.
Najprije se to dogodilo s kulminacijom ove ekonomske, preciznije dužničke krize, za koju su, suprotno prevladavajućim stereotipima, krivlji sjeverni vjerovnici nego južni dužnici. Ali se ona svalila samo na grbaču Grčke, s neskrivenom prijetnjom da će tako proći i ostali. A onda se sve ponovilo i u ovoj izbjegličkoj krizi, za koju je također odgovorna afro-azijska politika evropskog Sjevera i još više njegovog američkog saveznika. Ali je kažnjen opet evropski Jug, koji je imao peh da se našao na ukletom koridoru bezbrojnih prijašnjih seoba koji se sada činovnički kratko naziva balkanskom rutom.
I bez obzira na sve, Jug se s time časno nosi. Stotine hiljada ljudi prošlo je proteklih tjedana ovim prostorom bez ijednog organiziranog i masovnog ksenofobnog ispada kakvi se događaju u Mađarskoj i sjevernije. Kao da su se ovdašnji narodi očistili od etničke mržnje kroz ratove devedesetih, iako znam da to preoptimistično zvuči, i sada se pokazuju gostoljubivijim domaćinima od većine ostalih evropskih zemalja. Istinabog, prema izbjeglicama se ponašaju kao protočni bojler, koliko ih s jedne strane prime toliko ih s druge otpreme, ponašaju se dakle pragmatično i proračunato. To ne izgleda jako simpatično, iako bi bilo pametno kada bi tako uredili i svoje međusobne odnose.
Ali, nisu ih tako uredile, nego se stalno svađaju, teško optužuju, čak i sočno "balkanski" vrijeđaju. A to je, jasno, melem za uši onima u Bruxellesu koji mogu reći, a između redaka već i govore, da je teško upravljati ovom krizom kada imaju posla s tim južnjačkim "barbarima", kako ponekad i sami sebe nazivaju. Naravno da je to beskrajno licemjerno jer ti barbari danas izgledaju kao tovarni konji Evrope, koji tegle glavni teret izbjegličke krize, a sada im se uvođenjem obavezne registracije priprema još i veći. O da, bude tu i poneka pohvala, ali selektivno, jednoj zemlji da, drugoj ne, valjda zato da im ne padne na pamet da se udruže i zajednički istupe.
Zemlje južnije od Mađarske kažnjava za njihovo humano ponašanje prema izbjeglicama otprilike onoliko koliko se gleda kroz prste nehumanom ponašanju Budimpešte. (Foto: Zoltan Kelemen, Epa/Hina)
S druge strane, nakon što su u početku izrekli ponešto bezvoljnih kritika na račun Viktora Orbana i njegovog žičanog zida, to se više ne spominje. Bio skandal, prošao skandal. Orbanovi ljudski torovi dobili su prešutnu podršku, jer se očito procjenjuje, iako se ni za živu glavu ne želi priznati, da oni najefikasnije štite "staru" Evropu od arapskih izbjeglica, ali i same "nove" Evrope. Možda je prerano reći da je Orban već postao i prikriveni miljenik Bruxellesa, ali svakako nije prerano za zaključak koji je i bez toga bjelodan. To je da se zemlje južnije od Mađarske kažnjava za njihovo humano ponašanje otprilike onoliko koliko se gleda kroz prste nehumanom ponašanju Budimpešte.
Zato bi te zemlje naprosto morale, iako se ne vidi i da hoće, osnovati neku vrstu regionalnog pakta o izbjeglicama, koji bi definirao zajedničke interese i ciljeve, i to ne samo kratkoročno nego i dugoročno. To znači da bi najprije inzistirale na rasterećenju balkanske rute, u smjeru već više puta spominjane ideje da se izbjeglice prevozi ne samo kopnom nego i brodovima i avionima. Time bi ih se poštedjelo čekanja na hladnoći, blata, rijeka i svega što sada gledamo, što Bruxelles sa svojim svilenim živcima teško podnosi. Odmah zatim stavio bi se na stol generalni položaj južnoevropskih zemalja, koje su stjecajem okolnosti postale most između Evrope i Afro-Azije. Da bi se sada, kada vidimo kako taj most izgleda, ozbiljno postavilo pitanje da li su one statusno bliže prvoj ili drugoj.
Prije, puno prije drugoj, jer je riječ o zemljama koje se osiromašuje istim ili sličnim mehanizmom eksploatacije kao arapske zemlje, prvenstveno kroz jednosmjerne financijske tokove koje kontrolira evroatlanski svijet, a sada još moraju zbrinjavati i ratne izbjeglice koje odande dolaze. Ali, kada je već tako, to im daje pravo da postavljaju ključna pitanja koja drugi ne postavljaju. Prvenstveno, zašto ove rijeke izbjeglica bježe s Bliskog i Srednjeg istoka te iz Magreba, tko je porušio tamošnje često uzorno sekularne države i zašto mu se dopušta da se sada "pravi Englez", pa se o njemu uopće ne govori. Ali se zato govori, čut ćete to i kod nas, zašto sirijske izbjeglice napuštaju zemlju umjesto da se za nju bore.
A za koga da se bore?! Ne valjda za ISIL i frakcije Al Kaide, koji su spustili terorističke metode ratovanja niže nego ikada. Ako se to isključi, ostaje samo regularna vojska Bašara al Asada, ali i on je u očima Zapada zločinac i sve donedavno se odbijala i pomisao da bi on mogao biti dio rješenja. Pitanje je, međutim, da li se rješenje u Siriji uopće želi. Očito ne. Da se želi odavno bi bio pokrenut mehanizam Ujedinjenih naroda, otprilike onako, evo jedne sugestije, kako je to učinjeno u slučaju mirne reintegracije istočne Slavonije koncem devedesetih godina. Tamo su Hrvati i Srbi zakopali ratne sjekire, što je bila najviša točka njihovog sazrijevanja, ali tek nakon što su ih pritisnuli njihovi međunarodni sponzori, koji u Siriji sjede prekriženih ruku.
Eto, nije balkanska ruta samo evropsko smetlište na kojem Zapad odbacuje trule posljedice svoje politike. Može se tu doći i po poneki koristan savjet.
h-alter
