Bandić je dobio nasljednika. Nenametljiva, ozbiljna, diskretna, Sandra Švaljek bez pompe najavljuje kako će pojesti snijeg. Od trenutka gradonačelnikova hapšenja do danas ništa nije toliko skinulo pozlatu s njegove ikone kao iskakanje ove dame iz trećeg ešalona u prvi plan





RTL Danas


Mojmira Pastorčić stala je na autobusnu postaju zasuta gustim pljuskovima snijega – ambijent crvenog meteoalarma – i najavila, uživo, ulazak Sandre Švaljek u kadar, emisiju i naše domove. Cajtnot je velik, javljanje uživo traje dvije-tri minute, no reporterka se kladila da će se Bandićeva zamjenica pojaviti. To se i dogodilo. Nenametljiva, ozbiljna, diskretna, atipična pojava na hrvatskoj političkoj pozornici – kojom dominiraju karakteri koje bi katkad puno vjernije reprezentirale lombrozovske fizionomije – Sandra Švaljek bez pompe najavljuje kako će pojesti snijeg. Bandić je dobio nasljednika. Od trenutka njegova hapšenja do danas ništa nije toliko skinulo pozlatu s gradonačelnikove ikone kao iskakanje ove dame iz trećeg ešalona u prvi plan. Ona je prva dokazala kako Batman nije nezamjenjiv, a to je bilo pola njegove moći. Ni Rajko Ostojić, ni Davor Bernardić, ni Margareta Mađerić nisu imali šansi protiv Bandića, ali je poluvelter političarka preko noći postala ljubimica masa. Tražena je roba u gradu. Što se tiče Bandića, očit je, kako bi rekao Erich Fromm, ‘kraj jedne iluzije’. Čini se da je jedna epoha u Zagrebu završena.

Noćna kavana – humor i Hrvati


Dražen Ilinčić napravio je zabavnu i poučnu studijsku debatu o naslovnoj temi. Obično se lamentira kako nemamo dobrog humora. To je ipak zabluda. Podvedemo li, recimo, satiru pod sveobuhvatni pojam humora, jasno je da je Hrvatska imala važnih globalnih dosega, što je Vera Zima točno primijetila spomenuvši ‘Feral’. No i izvan tog okvira postoji mnoštvo solidnih humorističnih sadržaja. Malo koja zemlja u okruženju ima toliko duhovitih (novinskih) pisaca. Tu možemo spomenuti klasika srpskog humora, rođenog Sinjanina Sinišu Pavića, Miljenko Smoje klasik je bio još za života, Krešo Golik stvarao je češki tip humora, pokojni Željko Malnar pisao je izvanserijski duhovito, a tu su danas News Bar, Nik Titanik, Snježana Tribuson… Mnogi među njima sasvim sigurno spadaju u vrhunce žanra, ali to, vrag zna zašto, nikad nitko ne priznaje. Ima i ljudi koji su smiješni iako su humoristi, recimo Pajo Kanižaj. Da je bolje, ne bi valjalo.

Otvoreno


Čudno je kako u Togonalovom studiju nije došlo do tuče! Tri čovjeka žestoko suprotstavljenih stavova, Mate Laušić, Miroslav Tuđman i Vlatko Cvrtila, tijekom cijele emisije borili su se kao lavovi, dokazujući tvrdokorno ispravnost svojih uvjerenja. Dok je Laušić od početka do kraja ustrajao u mišljenju kako selidba Kolinde Grabar Kitarović u Visoku nije pametna zbog sigurnosnih i prometnih razloga, Miroslav Tuđman od prve do zadnje minute dokazivao je obrnuto – kako prometni i sigurnosni razlozi onemogućuju selidbu. Vlatko Cvrtila smatrao je pak, otvoreno bacajući rukavicu u lice dvojici preostalih gostiju, kako je selidba, krenemo li od jednog ili drugog kriterija, lišena rezona. Samo je pribrani Togonal, često očajnički zaustavljajući goste na rubu incidenta, održao koliko-toliko pristojan ton emisije.Vrh HDZ-a, inače, oskudijeva stručnjacima za sigurnost, koji su u pola godine kampanje svojoj kandidatkinji mogli izložiti prigovore na jedino konkretno predizborno obećanje. Miroslav Tuđman kao šef HIS-a bavio se uzgojem gardenija, Tomislav Karamarko kao ministar policije i šef SOA-e čitao je ‘Mirka i Slavka’, Vaso Brkić kao direktor policije proučavao je uzgoj japanskog javora, Vlado Galić u tajnoj se službi bavio proučavanjem kameleona, dok je Tomislav Madžar slušao Vivaldija, a onda im je netko javio da im je kandidatkinja ipak pobijedila…

RTL Danas


Petar Panjkota je zaključio kako nema smisla raspravljati koliko konj ima zuba, već mu je otvorio usta i izbrojio ih. RTL-ov reporter je dakle sjeo u automobil i otišao do Ljubljane, gdje je snimio Ured predsjednika i saznao sve bitne detalje. Ured Boruta Pahora nalazi se usred grada – riječ je o zgradi bitno manjoj od Banskih dvora, koju Pahor dijeli sa slovenskom vladom. Ispred nje nema vidljivog osiguranja, a palača, inače spomenik kulture, otvorena je pogledu; kad dođu strane delegacije, promet se u ulici načas zatvori, pa se obave potrebne formalnosti. Pahor je želio biti među narodom i ta mu je lokacija idealna. U Uredu radi četrdesetak ljudi. ‘To nam je sasvim dovoljno’, kaže djelatnica Ureda. ‘Nikad nismo imali problema sa sigurnošću, a ako netko želi demonstrirati, može slobodno doći ovdje ispred.’ U Uredu hrvatskog predsjednika/predsjednice radi oko 140 ljudi. Panjkota je dakle bio vrlo rječit. Nova će predsjednica imati problema s vjerodostojnošću ako želi ostati na Pantovčaku, a izgleda dosta očito kako ni Karamarko – u izbornoj godini – nije presretan s mogućnošću da mu glavna uzdanica, na jedinom konkretnom obećanju, tako brzo smjesti kajlu.

Pola ure kulture


Hloverka Novak Srzić radi prilog o Jugoslaviji. Povod je nova knjiga Predraga Matvejevića. Jugoslavija je, čini se, danas živa samo na tri mjesta u Hrvatskoj: u redakciji ‘Pola ure kulture’, u Savskoj 66 i na Trgu žrtava fašizma. Ta je država mrtva već četvrt stoljeća. Neće oživjeti više nikad. Nema nijedne ozbiljnije stranke ili pojedinca koji se zalažu za takvo što. Nema nijedne pretpostavke koja bi je omogućila: Srbija je više ne želi, u hrvatskom ustavu je zabranjena, teško je sklepati i Bosnu i Hercegovinu, Kosovo se odvojilo od Srbije, a Makedonija je vezana nekim slabašnim ljepilom… Zašto onda ovi ljudi toliko inzistiraju na Jugoslaviji? Više je razloga. ‘Znate, profesore generale, da niste Hrvat bili biste nobelovac’, često je govorio Franjo Tuđman, navodeći riječi nekog zapadnjaka. On bi bio nobelovac, a mi bismo bili Švicarska, ali nam nisu dali. Tko? ‘Jugoslaveni’. Ali zašto onda u 25 godina nismo postali nobelovci i Švicarci, već smo se transformirali u zemlju kontejnerske prehrane, u jedan Camelot u fazi propadanja?Sudeći po porukama s ovih adresa, tomu je tako zbog pete kolone – Jugoslavena. Hrvatska 2014. godina slična je srpskoj 1988. godini, godini legitimiranja nacionalizma. Danas posvuda vidimo ogorčene građane, na webu imamo ‘odjeke i reagovanja’, čuju se zahtjevi za antibirokratskom revolucijom, tinja pritajeni šovinizam. Ukratko, oligarhija koja ne želi reforme nudi okršaje, politike koje nemaju rješenja nude krv, znoj i suze, jedino – na vidiku nigdje nema neprijatelja. A protiv koga ćemo onda razvijati zastave? Gdje je Pedro? Na desnom horizontu vidimo samo grčevitu potragu za smislom koji, kako naša desnica nije proaktivna, ne postoji izvorno, već se zadobiva tek s neprijateljem.

Tko je, inače, Jugoslaven? Po kriterijima ove emisije, kvalitetan arhetip je Ivo Josipović. To znači da je potraga zašla u fazu očaja, jer je čovjek stopercentni Hrvat, ali ova zamjena teza potrebna je kako bi se dokazalo da je do rasula došlo zbog neprijateljskog rovarenja, a ne zbog pljačke, neznanja, lopovluka, nemorala… Mi smo super, ali uništiše nas Jugoslaveni, Udba, komunisti. Jugoslavija je danas samo ‘izgubljeni raj’ hrvatske desnice, koja se nikako ne umara od potrage za svetim gralom. Da nije njih i TV kalendara, o toj zemlji javno nitko ne bi ni govorio…



portalnovosti