Dakako da na internetu ima "smeća", uvredljivih ispada, dezinformacija, površnosti i "gluposti". Ali gdje toga, zaboga, nema? U mainstream medijima? U Saboru? U znanstvenim zajednicama?
Bauk kruži svijetom, bauk interneta. Kruži on, doduše već punih dvadeset godina, ali konačno je stigao i do Hrvatske.
"Treba zabraniti anonimnost u tim forumima", grmi s internetskih stranica Novog lista i sa svog bloga u Večernjaku prof. Žarko Puhovski. Iz Globusove culture-personality-consumerism rubričice svoju mrzovolju ventilira i Igor Mandić: "Internet je lažna viagra za impotentne umove." Još dvojica opiniomejkera iz EPH-a ešalona, Boris Dežulović i Miljenko Jergović bacili su fetvu na internet; potonji je jedini komentator Jutarnjeg lista uz čije tekstove nisu dopušteni upisi čitateljskih komentara.
Ovi mrzovoljni vladari nekad neoskvrnjivo jednosmjernog autoriteta Gutenbergove galaksije (treba li dodati bijeli, sredovječni, solidno situirani muškarci), ipak su samo diskurzivni potporanj onoj faktičnoj moći, lociranoj u represivnom aparatu države, s kojim zajedno čine ono što Foucault naziva juridičko-diskurzivni model moći (power knowledge discours) koji u modernitetu disciplinira i sterilizira otpor. Ali ga i proizvodi.
A ta realna moć u zadnje vrijeme pokazuje izrazite znakove nervoze. Damir Fintić, vlasnik portala vukovarac.net vjerojatno će uskoro u zatvor zbog toga što je na njegovom portalu netko anoniman vrijeđao gradonačelnika Vukovara, a on je odbio otkriti identitet, odnosno IP adresu tog nekog. Fintić možda nije jedini bloger na svijetu koji će završiti u zatvoru zbog radikalnog stava o slobodi govora na internetu. No, slučaj hrvatskog ministra policije, Tomislava Kramarka, koji vodi parnicu protiv blogera Željka Peratovića zbog "širenja lažnih vijesti s ciljem uznemiravanja javnosti", zacijelo je jedinstven u cyber spaceu i ostatku svemira. Odnos realne moći između i najposjećenijeg bloga (što 45lines niti nije) i jednog ministra policije, toliko je nerazmjeran, da to ovaj slučaj čini apsurdnim i tragikomičnim.
Riječju, internet se generalizirano počinje označavati kao bauk koji prijeti uspostavljenim režimima moći, izvorište zagađenja javnog prostora koje obiluje dezinformacijama, lažima, klevetama, "idiotizmima", mahom anonimnim govorom mržnje, uvredama, diskusijama bez valjanih argumenata...
Ma kakav bauk, ljudi. Ako jedan globalni medij u Hrvatskoj ima populaciju od 1.572,981 korisnika koji (prema mjerenju tvrtke Valicon/Gemius) posjećuju 490.058,757 internetskih stranica, (zajedno sa stranim posjetiteljima 612. 220, 969), onda to više nije nikakav bauk, nego solidno stanište za biznis i profit svake vrste: od prodaje hrane za kućne ljubimce do konzumenata dječje pornografije.
Glasnogovornik policije, Krunoslav Borovec, na jednoj je tribini iznio podatak da kriminal zaposjeda 5 posto internetskog prostora. Preostaje nam dakle 95 posto tog prostora od čega, procijenit ću nasumce, najmanje 90 posto pripada legalnoj komercijalnoj sferi: kupoprodaji, marketinškim kampanjama, velikim, srednjim i malim korporacijama i prodavačima Iljf-Petrovljevih rogova i kopita. Kao što kaže H-alterov dopisnik iz Amerike, Ivo Škorić, nitko više ne gaji iluziju iz devedesetih prošlog stoljeća da će internet biti slobodan medij za razmjenu informacija i znanja. Danas internetom vlada kapitalistički establishment, a ograničava ga politička kontrola.
No, ipak, nakon što otpišemo kriminal i profitne djelatnosti, možemo li se nadati da barem 10 posto korisnika u Hrvatskoj Internet doživljava i kao javnu sferu, prostor građanske participacije, komunikacije i aktivizma na platformama kao što su forumi, blogovi, news portali, društvene mreže. Takva, nadam se ne previše optimistična procjena, ostavlja nam impresivnu bazu od 160.000 ljudi, kakvom se ne može podičiti niti jedan drugi javni prostor u zemlji u kojoj su građani masovno rezignirani, apatični i apolitični. Čemu onda tolika moralna panika i prijezir i to upravo sada kad je Internet kao medij počeo pokazivati zube i žilavost tamo gdje sve više zakazuju klasični čuvari i kreatori javne sfere, tiskani i elektronički mediji?
Dakako da na internetu ima "smeća", uvredljivih ispada, dezinformacija, površnosti i "gluposti". Ali gdje toga, zaboga nema? U mainstream medijima? u Saboru? U znanstvenim zajednicama? Uostalom, internet i sve njegove aplikacije i platforme podložni su pozitivnim propisima RH kao i svaki drugi medij, pa i suzbijanju i sankcioniranju klevete u uvrede. Ono što nedostaje je regulativa koja bi u obzir uzela specifičnost nove tehnologije i medija. Prema svjetskim razmišljanjima, iako ne nužno i praksama, blogosfera bi, kao dragocjeni oblik građanskog novinarstva, nadzora vlasti i participacije u kreiranju javnih politika, trebala imati barem istu takvu zaštitu (štićenje anonimnosti izvora, npr.) kakvu imaju klasični mediji, a koju sada u Hrvatskoj nema. I zato je malo zastrašujuće zazvučalo kad je vlasnik domene forum.hr na jednoj tribini nedavno izjavio da na zahtjev policiji izručuje IP adrese svojih korisnika. Zakonski bi to trebalo regulirati tako da se IP adrese mogu izručivati samo uz sudski nalog, kao i kad je riječ o pretrazi stana i drugim oblicima zadiranja u privatnost.
Internetu kao javnoj sferi i online novinarstvu bile su nedavno posvećene dvije tribine: Sloboda medija u RH - je li Internet slobodan medij? u Evropskom domu i Novinarstvo na internetu: Siva zona, Speaker's Corner? Može li ostati nezavisno? koju su organizirali HND, portal H-alter i kolektivni/kolaborativni blog Pollitika.com. Obje su, barem iz mog iskustva, bile natprosječno posjećene. Kao i prošlogodišnja protestna okupljanja srednjoškolaca i studenata, organizirana preko Facebooka, to ruši predrasudu o internetskoj javnosti kao isključivo virtualnoj i "lijenoj" zajednici. Mnogo je tema i dilema otvoreno, malo apsolvirano. Ovdje ću se osvrnuti samo na neke, i to kao zainteresirana sudionica, a ne "objektivna" izvjestiteljica.
Povjesničar i teoretičar medija, Mark Poster, u eseju Kiberdemokracija: Internet i javna sfera objavljenom u publikaciji Etnografija Interneta (Institut za etnologiju i folkloristiku) kreće, kao što to ozbiljni mislioci oduvijek čine, od pretpostavke da razmišljanje o internetu kao javnoj sferi i njegovim demokratskim potencijalima zahtijeva temeljito preispitivanje postojećih teorijskih koncepata demokracije. Demokracija kakvu poznajemo nije ispunila obećanje slobode i jednakosti i bez obzira što kao najbolji model vladavine kojeg poznajemo i dalje ima legitimitet, zaglibila je, kao i kapitalističko tržište, u globalnoj krizi.
Ako tehnička struktura interneta (digitalna elektronika) omogućuje besplatnu reprodukciju, trenutnu diseminaciju i radikalnu decentralizaciju, participativnost, pluralnost, interaktivnost, koji bi mogli biti njegovi učinci na društvo, kulturu i političke institucije, pita se Poster. Društveni prostor interneta Poster uspoređuje s antičkom agorom, novo-engleskom gradskom vijećnicom, parkom, ili bilo kojim javnim prostorom u kojem se raspravlja o stvarima od općeg interesa i javnog dobra. Kao tehnološka i komunikacijska inovacija, dostupan i onima koji ni na koji drugi način ne mogu sudjelovati u javnoj sferi koju su zaposjele i definirale političke institucije i elite, internet omogućava nove oblike interakcije i preoblikuje postojeće odnose moći među njegovim sudionicima.
Čak i ako sve to zvuči preoptimistično i utopijski, preostaje nam sasvim realna procjena da je internet prostor koji omogućava zamišljanje nekog (iz kaosa rođenog) alternativnog političkog programa i novog koncepta (globalne) demokracije. Sama tehnologija i nova kvaliteta javnosti, dakako, ne vode nužno u carstvo slobode i jednakosti. Na kraju će ipak sve ovisiti o osviještenim, politiziranim i aktivnim građanima i njihovom djelovanju u realnoj političkoj sferi. Ali ako nismo potpuni tehnološki pesimisti, poput Heideggera koji je kao svoju posljednju poruku svijetu ostavio vapaj da nas od tehnologije može spasiti samo još bog, nema razloga da ne razmotrimo i te mogućnosti.
Zluradost zbog anonimnosti na internetu, iz te perspektive, doima se kao tek dio anti-demokratskog diskursa koji teži očuvanju elitnih pozicija i (očinskog) autoriteta privilegiranog autora ili političara, koji smatra da se demokratska participacija potroši na izborima. Ali hajmo najprije razriješiti terminološku zbrku.
Sudionici i sugovornici ("subjekti") na forumima, blogovima i sličnim platformama nisu ni anonimni, niti bezimeni. Oni upotrebljavaju nadimke (nickove) koji funkcioniraju kao pseudonimi pod kojima se konstituiraju kao subjekti. Njihovi su identiteti na forumima uglavnom trajni, iako postoji i mogućnost promjene, ili višestrukosti tih identiteta. U svakom slučaju nisu ne-osobe, kako ih pejorativno naziva Puhovski na svom blogu. Prikriven ostaje jedino njihov pravni identitet, kojeg je, ali samo unutar zakonski određenih uvjeta (putem sudskog naloga) moguće identificirati, no koji je za raspravu, ako se vod ad rem, a ne ad hominem, u biti nevažan. A pravo je stanje stvari da se ozbiljne, strpljive i argumentirane rasprave i o politici i o kulturi i umjetnosti, danas u Hrvatskoj jedino i vode na nekim internetskim forumima i blogovima, kakav je, primjerice, Pollitika.com. I ponekad na radiju. Ne valjda u televizijskim emisijama, dnevnom ili tjednom tisku.
Da su prof. Puhovski i njegovi istomišljenici samo malo proguglali svoje teze o anonimnosti, demokratskim tradicijama i javnoj sferi, iznenadili bi se koliko je povijest anonimnosti u javnoj sferi duga i prilično učestala, pa bi se prije moglo reći da pripada samoj infrastrukturi demokracije negoli povijesti prijevara i kukavičluka. Čak i kad zanemarimo totalitarne i diktatorske režime koji još od rimskih vremena anonimnu kritiku generiraju kao jedinu moguću kritiku vlasti.
Vjerovali ili ne, i samo rodno mjesto slobode govora u modernoj demokraciji, Ustav SAD-a, nastao je kroz "anonimnu" javnu raspravu (deliberaciju, konsenzualnu proceduru) koju su 1787. i 1788. vodili tzv. "očevi nacije" s protivnicima federalizma. U njujorškim dnevnicima The Independent Journal i The New York Packet Alexandar Hamilton, James Medison i John Jay, pod zajedničkim pseudonimom Publius objavili su 85 filozofsko-političkih eseja, kao odgovore također anonimnim osporavateljima novog Ustava. Kasnije su njihovi tekstovi sakupljeni u Zapise Federalista (Federalist Papers), a autori uglavnom identificirani, iako su neki od tekstova ostali bez atribucije do dana današnjega. Procjena je povjesničara da bi rasprava o ratifikaciji Ustava SAD-a trajala mnogo dulje da se suprotstavljanja nisu odvijala "anonimno".
Online enciklopedija Wikipedia, i sama kolaborativno djelo uglavnom anonimnih autora koji se identificiraju pseudonimom ili IP adresom, navodi da je duga povijest anonimnosti u političkim suprotstavljanjima ostavila neizbrisive tragove u povijesti čovječanstva. Anonimno su objavljeni prvi zlosretni Malthusovi tekstovi o populaciji, autor Kandida Voltaire, u stvari je pseudonim stanovitog François-Marie Aroueta, za kojeg vjerojatno nije čuo ni najuspješniji pogađač na kvizovima. Rosa Luxemburg kao članica grupe Spartakus, ime koje su članovi grupe upotrebljavali i kao kolektivni pseudonim (nešto kao današnji kolaborativni blog) svoje je antiratne eseje objavljivala pod pseudonimom Junije, koji je, pak prije nje, u 18. stoljeću koristio i anonimni Englez u seriji pisama objavljenih u listu Public Advertiser kojima je sugrađane podsjećao na njihova povijesna i ustavna prava i raskrinkavao vladu koja ta prava krši.
I da se vratimo u sadašnjost: ugledni britanski The Economist sve svoje tekstove objavljuje bez potpisa i statusa pisca (byline), a gotovo sve britanske novine ne potpisuju uredničke uvodnike i komentare. Sve novine svijeta, uključujući The New York Times, potiču i objavljuju komentare čitatelja koji sami biraju hoće li ostati anonimni, koristiti pseudonim, ili se potpisati punim imenom i prezimenom (dok je potpis pod pisma čitatelja obavezan). Gotovo sve novine svijeta objavljuju i svoje stalne blogere, no baš oni vrlo često pišu pod pseudonimom.
Anonimnost je, počevši od univerzalnog tajnog prava glasa, do prava na privatnost esencijalni sastojak demokracije, kao što je to i pravo na dostojanstvo i poštovanje svakog sudionika u javnoj komunikaciji, kako onog ili one čiji se identitet razabire iz potpisa pod novinskim člankom, tako i onih "anonimnih". Činjenica je da anonimnost ili pseudonimnost može smanjiti razinu odgovornosti, ali je širenje granica dostupnosti i slobode govora puno veći dobitak. Situaciju bi, u najboljem slučaju, trebalo procjenjivati od slučaja do slučaja. Internet kao medij i njegove tehnološke podloge puno su veća opasnost za tajnost i privatnost, negoli za trivijalizaciju javne sfere, pa zbog toga trebalo težiti dobroj regulativi.
Svjetska blogerska zajednica snažno zagovara anonimnost uređivanja i sudjelovanja na blogovima. Uz besplatan software, to se smatra preduvjetom prakse otvorene, participativne i deliberativne politike kakva se na internetu nastoji voditi. Nasuprot tome, kažu Wikipedijini članci o internetu i blogovima, stoji elitistička nedostupnost mnogih područja, kult ličnosti, glamour, karizma i lažni autoritet medijski proizvedenih heroja i heroina.
Kad tome još dodamo famoznu personalizaciju politike, novac, moć i koješta drugo što, umjesto političkih aspekata i programa, stoji iza novih političkih poduzetnika postaje jasno što je stvarno srozalo ugled i politike i medija u funkciji javnosti i predstavlja puno veću prijetnju demokratskoj participativnoj politici od nekoliko uvreda, eventualnih kleveta, pa čak i nepouzdanosti interneta kao izvora informacije.
Tekst je, uz suglasnost autorice, preuzet s portala H-alter.org na kojem je objavlje u ožujku 2009, a prenosimo ga ususret konferenciji Mediji protiv demokracije - Komercijalizacija interneta i kriza medija
Izvor: kulturpunkt
Bauk kruži svijetom, bauk interneta. Kruži on, doduše već punih dvadeset godina, ali konačno je stigao i do Hrvatske.
"Treba zabraniti anonimnost u tim forumima", grmi s internetskih stranica Novog lista i sa svog bloga u Večernjaku prof. Žarko Puhovski. Iz Globusove culture-personality-consumerism rubričice svoju mrzovolju ventilira i Igor Mandić: "Internet je lažna viagra za impotentne umove." Još dvojica opiniomejkera iz EPH-a ešalona, Boris Dežulović i Miljenko Jergović bacili su fetvu na internet; potonji je jedini komentator Jutarnjeg lista uz čije tekstove nisu dopušteni upisi čitateljskih komentara.
Ovi mrzovoljni vladari nekad neoskvrnjivo jednosmjernog autoriteta Gutenbergove galaksije (treba li dodati bijeli, sredovječni, solidno situirani muškarci), ipak su samo diskurzivni potporanj onoj faktičnoj moći, lociranoj u represivnom aparatu države, s kojim zajedno čine ono što Foucault naziva juridičko-diskurzivni model moći (power knowledge discours) koji u modernitetu disciplinira i sterilizira otpor. Ali ga i proizvodi.
A ta realna moć u zadnje vrijeme pokazuje izrazite znakove nervoze. Damir Fintić, vlasnik portala vukovarac.net vjerojatno će uskoro u zatvor zbog toga što je na njegovom portalu netko anoniman vrijeđao gradonačelnika Vukovara, a on je odbio otkriti identitet, odnosno IP adresu tog nekog. Fintić možda nije jedini bloger na svijetu koji će završiti u zatvoru zbog radikalnog stava o slobodi govora na internetu. No, slučaj hrvatskog ministra policije, Tomislava Kramarka, koji vodi parnicu protiv blogera Željka Peratovića zbog "širenja lažnih vijesti s ciljem uznemiravanja javnosti", zacijelo je jedinstven u cyber spaceu i ostatku svemira. Odnos realne moći između i najposjećenijeg bloga (što 45lines niti nije) i jednog ministra policije, toliko je nerazmjeran, da to ovaj slučaj čini apsurdnim i tragikomičnim.
Riječju, internet se generalizirano počinje označavati kao bauk koji prijeti uspostavljenim režimima moći, izvorište zagađenja javnog prostora koje obiluje dezinformacijama, lažima, klevetama, "idiotizmima", mahom anonimnim govorom mržnje, uvredama, diskusijama bez valjanih argumenata...
Ma kakav bauk, ljudi. Ako jedan globalni medij u Hrvatskoj ima populaciju od 1.572,981 korisnika koji (prema mjerenju tvrtke Valicon/Gemius) posjećuju 490.058,757 internetskih stranica, (zajedno sa stranim posjetiteljima 612. 220, 969), onda to više nije nikakav bauk, nego solidno stanište za biznis i profit svake vrste: od prodaje hrane za kućne ljubimce do konzumenata dječje pornografije.
Glasnogovornik policije, Krunoslav Borovec, na jednoj je tribini iznio podatak da kriminal zaposjeda 5 posto internetskog prostora. Preostaje nam dakle 95 posto tog prostora od čega, procijenit ću nasumce, najmanje 90 posto pripada legalnoj komercijalnoj sferi: kupoprodaji, marketinškim kampanjama, velikim, srednjim i malim korporacijama i prodavačima Iljf-Petrovljevih rogova i kopita. Kao što kaže H-alterov dopisnik iz Amerike, Ivo Škorić, nitko više ne gaji iluziju iz devedesetih prošlog stoljeća da će internet biti slobodan medij za razmjenu informacija i znanja. Danas internetom vlada kapitalistički establishment, a ograničava ga politička kontrola.
No, ipak, nakon što otpišemo kriminal i profitne djelatnosti, možemo li se nadati da barem 10 posto korisnika u Hrvatskoj Internet doživljava i kao javnu sferu, prostor građanske participacije, komunikacije i aktivizma na platformama kao što su forumi, blogovi, news portali, društvene mreže. Takva, nadam se ne previše optimistična procjena, ostavlja nam impresivnu bazu od 160.000 ljudi, kakvom se ne može podičiti niti jedan drugi javni prostor u zemlji u kojoj su građani masovno rezignirani, apatični i apolitični. Čemu onda tolika moralna panika i prijezir i to upravo sada kad je Internet kao medij počeo pokazivati zube i žilavost tamo gdje sve više zakazuju klasični čuvari i kreatori javne sfere, tiskani i elektronički mediji?
Dakako da na internetu ima "smeća", uvredljivih ispada, dezinformacija, površnosti i "gluposti". Ali gdje toga, zaboga nema? U mainstream medijima? u Saboru? U znanstvenim zajednicama? Uostalom, internet i sve njegove aplikacije i platforme podložni su pozitivnim propisima RH kao i svaki drugi medij, pa i suzbijanju i sankcioniranju klevete u uvrede. Ono što nedostaje je regulativa koja bi u obzir uzela specifičnost nove tehnologije i medija. Prema svjetskim razmišljanjima, iako ne nužno i praksama, blogosfera bi, kao dragocjeni oblik građanskog novinarstva, nadzora vlasti i participacije u kreiranju javnih politika, trebala imati barem istu takvu zaštitu (štićenje anonimnosti izvora, npr.) kakvu imaju klasični mediji, a koju sada u Hrvatskoj nema. I zato je malo zastrašujuće zazvučalo kad je vlasnik domene forum.hr na jednoj tribini nedavno izjavio da na zahtjev policiji izručuje IP adrese svojih korisnika. Zakonski bi to trebalo regulirati tako da se IP adrese mogu izručivati samo uz sudski nalog, kao i kad je riječ o pretrazi stana i drugim oblicima zadiranja u privatnost.
Internetu kao javnoj sferi i online novinarstvu bile su nedavno posvećene dvije tribine: Sloboda medija u RH - je li Internet slobodan medij? u Evropskom domu i Novinarstvo na internetu: Siva zona, Speaker's Corner? Može li ostati nezavisno? koju su organizirali HND, portal H-alter i kolektivni/kolaborativni blog Pollitika.com. Obje su, barem iz mog iskustva, bile natprosječno posjećene. Kao i prošlogodišnja protestna okupljanja srednjoškolaca i studenata, organizirana preko Facebooka, to ruši predrasudu o internetskoj javnosti kao isključivo virtualnoj i "lijenoj" zajednici. Mnogo je tema i dilema otvoreno, malo apsolvirano. Ovdje ću se osvrnuti samo na neke, i to kao zainteresirana sudionica, a ne "objektivna" izvjestiteljica.
Povjesničar i teoretičar medija, Mark Poster, u eseju Kiberdemokracija: Internet i javna sfera objavljenom u publikaciji Etnografija Interneta (Institut za etnologiju i folkloristiku) kreće, kao što to ozbiljni mislioci oduvijek čine, od pretpostavke da razmišljanje o internetu kao javnoj sferi i njegovim demokratskim potencijalima zahtijeva temeljito preispitivanje postojećih teorijskih koncepata demokracije. Demokracija kakvu poznajemo nije ispunila obećanje slobode i jednakosti i bez obzira što kao najbolji model vladavine kojeg poznajemo i dalje ima legitimitet, zaglibila je, kao i kapitalističko tržište, u globalnoj krizi.
Ako tehnička struktura interneta (digitalna elektronika) omogućuje besplatnu reprodukciju, trenutnu diseminaciju i radikalnu decentralizaciju, participativnost, pluralnost, interaktivnost, koji bi mogli biti njegovi učinci na društvo, kulturu i političke institucije, pita se Poster. Društveni prostor interneta Poster uspoređuje s antičkom agorom, novo-engleskom gradskom vijećnicom, parkom, ili bilo kojim javnim prostorom u kojem se raspravlja o stvarima od općeg interesa i javnog dobra. Kao tehnološka i komunikacijska inovacija, dostupan i onima koji ni na koji drugi način ne mogu sudjelovati u javnoj sferi koju su zaposjele i definirale političke institucije i elite, internet omogućava nove oblike interakcije i preoblikuje postojeće odnose moći među njegovim sudionicima.
Čak i ako sve to zvuči preoptimistično i utopijski, preostaje nam sasvim realna procjena da je internet prostor koji omogućava zamišljanje nekog (iz kaosa rođenog) alternativnog političkog programa i novog koncepta (globalne) demokracije. Sama tehnologija i nova kvaliteta javnosti, dakako, ne vode nužno u carstvo slobode i jednakosti. Na kraju će ipak sve ovisiti o osviještenim, politiziranim i aktivnim građanima i njihovom djelovanju u realnoj političkoj sferi. Ali ako nismo potpuni tehnološki pesimisti, poput Heideggera koji je kao svoju posljednju poruku svijetu ostavio vapaj da nas od tehnologije može spasiti samo još bog, nema razloga da ne razmotrimo i te mogućnosti.
Zluradost zbog anonimnosti na internetu, iz te perspektive, doima se kao tek dio anti-demokratskog diskursa koji teži očuvanju elitnih pozicija i (očinskog) autoriteta privilegiranog autora ili političara, koji smatra da se demokratska participacija potroši na izborima. Ali hajmo najprije razriješiti terminološku zbrku.
Sudionici i sugovornici ("subjekti") na forumima, blogovima i sličnim platformama nisu ni anonimni, niti bezimeni. Oni upotrebljavaju nadimke (nickove) koji funkcioniraju kao pseudonimi pod kojima se konstituiraju kao subjekti. Njihovi su identiteti na forumima uglavnom trajni, iako postoji i mogućnost promjene, ili višestrukosti tih identiteta. U svakom slučaju nisu ne-osobe, kako ih pejorativno naziva Puhovski na svom blogu. Prikriven ostaje jedino njihov pravni identitet, kojeg je, ali samo unutar zakonski određenih uvjeta (putem sudskog naloga) moguće identificirati, no koji je za raspravu, ako se vod ad rem, a ne ad hominem, u biti nevažan. A pravo je stanje stvari da se ozbiljne, strpljive i argumentirane rasprave i o politici i o kulturi i umjetnosti, danas u Hrvatskoj jedino i vode na nekim internetskim forumima i blogovima, kakav je, primjerice, Pollitika.com. I ponekad na radiju. Ne valjda u televizijskim emisijama, dnevnom ili tjednom tisku.
Da su prof. Puhovski i njegovi istomišljenici samo malo proguglali svoje teze o anonimnosti, demokratskim tradicijama i javnoj sferi, iznenadili bi se koliko je povijest anonimnosti u javnoj sferi duga i prilično učestala, pa bi se prije moglo reći da pripada samoj infrastrukturi demokracije negoli povijesti prijevara i kukavičluka. Čak i kad zanemarimo totalitarne i diktatorske režime koji još od rimskih vremena anonimnu kritiku generiraju kao jedinu moguću kritiku vlasti.
Vjerovali ili ne, i samo rodno mjesto slobode govora u modernoj demokraciji, Ustav SAD-a, nastao je kroz "anonimnu" javnu raspravu (deliberaciju, konsenzualnu proceduru) koju su 1787. i 1788. vodili tzv. "očevi nacije" s protivnicima federalizma. U njujorškim dnevnicima The Independent Journal i The New York Packet Alexandar Hamilton, James Medison i John Jay, pod zajedničkim pseudonimom Publius objavili su 85 filozofsko-političkih eseja, kao odgovore također anonimnim osporavateljima novog Ustava. Kasnije su njihovi tekstovi sakupljeni u Zapise Federalista (Federalist Papers), a autori uglavnom identificirani, iako su neki od tekstova ostali bez atribucije do dana današnjega. Procjena je povjesničara da bi rasprava o ratifikaciji Ustava SAD-a trajala mnogo dulje da se suprotstavljanja nisu odvijala "anonimno".
Online enciklopedija Wikipedia, i sama kolaborativno djelo uglavnom anonimnih autora koji se identificiraju pseudonimom ili IP adresom, navodi da je duga povijest anonimnosti u političkim suprotstavljanjima ostavila neizbrisive tragove u povijesti čovječanstva. Anonimno su objavljeni prvi zlosretni Malthusovi tekstovi o populaciji, autor Kandida Voltaire, u stvari je pseudonim stanovitog François-Marie Aroueta, za kojeg vjerojatno nije čuo ni najuspješniji pogađač na kvizovima. Rosa Luxemburg kao članica grupe Spartakus, ime koje su članovi grupe upotrebljavali i kao kolektivni pseudonim (nešto kao današnji kolaborativni blog) svoje je antiratne eseje objavljivala pod pseudonimom Junije, koji je, pak prije nje, u 18. stoljeću koristio i anonimni Englez u seriji pisama objavljenih u listu Public Advertiser kojima je sugrađane podsjećao na njihova povijesna i ustavna prava i raskrinkavao vladu koja ta prava krši.
I da se vratimo u sadašnjost: ugledni britanski The Economist sve svoje tekstove objavljuje bez potpisa i statusa pisca (byline), a gotovo sve britanske novine ne potpisuju uredničke uvodnike i komentare. Sve novine svijeta, uključujući The New York Times, potiču i objavljuju komentare čitatelja koji sami biraju hoće li ostati anonimni, koristiti pseudonim, ili se potpisati punim imenom i prezimenom (dok je potpis pod pisma čitatelja obavezan). Gotovo sve novine svijeta objavljuju i svoje stalne blogere, no baš oni vrlo često pišu pod pseudonimom.
Anonimnost je, počevši od univerzalnog tajnog prava glasa, do prava na privatnost esencijalni sastojak demokracije, kao što je to i pravo na dostojanstvo i poštovanje svakog sudionika u javnoj komunikaciji, kako onog ili one čiji se identitet razabire iz potpisa pod novinskim člankom, tako i onih "anonimnih". Činjenica je da anonimnost ili pseudonimnost može smanjiti razinu odgovornosti, ali je širenje granica dostupnosti i slobode govora puno veći dobitak. Situaciju bi, u najboljem slučaju, trebalo procjenjivati od slučaja do slučaja. Internet kao medij i njegove tehnološke podloge puno su veća opasnost za tajnost i privatnost, negoli za trivijalizaciju javne sfere, pa zbog toga trebalo težiti dobroj regulativi.
Svjetska blogerska zajednica snažno zagovara anonimnost uređivanja i sudjelovanja na blogovima. Uz besplatan software, to se smatra preduvjetom prakse otvorene, participativne i deliberativne politike kakva se na internetu nastoji voditi. Nasuprot tome, kažu Wikipedijini članci o internetu i blogovima, stoji elitistička nedostupnost mnogih područja, kult ličnosti, glamour, karizma i lažni autoritet medijski proizvedenih heroja i heroina.
Kad tome još dodamo famoznu personalizaciju politike, novac, moć i koješta drugo što, umjesto političkih aspekata i programa, stoji iza novih političkih poduzetnika postaje jasno što je stvarno srozalo ugled i politike i medija u funkciji javnosti i predstavlja puno veću prijetnju demokratskoj participativnoj politici od nekoliko uvreda, eventualnih kleveta, pa čak i nepouzdanosti interneta kao izvora informacije.
Tekst je, uz suglasnost autorice, preuzet s portala H-alter.org na kojem je objavlje u ožujku 2009, a prenosimo ga ususret konferenciji Mediji protiv demokracije - Komercijalizacija interneta i kriza medija
Izvor: kulturpunkt
