“Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi”, pjevao je bećar Branimir Čolaković na manifestaciji Ljeto valpovačko za što je dobio kaznenu prijavu sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova. Kako izvještava Jutarnji list, prijavu je podnijela policajka koja je osiguravala skup i koja se osjetila “povrijeđenom” tim stihovima. Čolaković je istaknuo kako se čudi njezinoj reakciji jer: “Što je u pjesmi, to se pjevat smije, lud bi bio ‘ko bi zamjerio.” Također se osvrnuo na činjenicu kako je bećarac kao glazbena vrsta uvršten na UNESCO-ov Popis nematerijalne kulturne baštine te da se radi o hrvatskom kulturnom dobru.
Začuđen se našao i Kićo Slabinac koji smatra da je policajka “trebala spremno uzvratiti u bećarskom stilu: ‘Metar žita, metar kukuruza, poljubiš me u obadva guza’ ili ‘Ej ti, mali, ne fali se mnogo, ja ti došla, a ti nisi mogo'”. Kao i Čolaković, Slabinac se čudi uvrijeđenosti policajke i ističe kako se i sam često znao bećarcima obraćati policajcima, ali oni su, za razliku od dotične policajke, “uvijek spremno prihvatili šalu”.
Jedan od opisa bećarca kaže kako se radi o glazbenoj vrsti “u kojoj se na određeni melodijski obrazac i njegove brojne inačice pjevaju po sadržaju veoma različiti deseterački dvostihovi, najčešće ljubavni i metaforičko erotski; hvale se vlastite vrline, ljepota, sposobnosti, imovno stanje, izruguju se neistomišljenici i suparnici, prkosi se i inati.” Gledano strogo prema ovoj definiciji, stihovima bećarca moguće se rugati svima, a oni zapravo ne bi trebali vrijeđati nikoga. Međutim, navedenom definicijom nije obuhvaćeno ono u okviru čega se glazba izvodi: društveni kontekst. Dokument kojim je UNESCO uvrstio bećarac na Listu svjetske kulturne baštine osvrće se upravo na kontekst izvođenja glazbe: “Glazba prenosi vrijednosti zajednice, ali i omogućuje pjevačima da izražavaju misli i osjećaje koji možda ne bi bili prikladni u drugom kontekstu. Svaki vodeći pjevač oblikuje svoju izvedbu po kontekstu, a izvedba traje dok pjevaču ne nestane kreativnosti i energije.”
Ono što je sporno u slučaju s manifestacije Ljeto valpovačko upravo je pitanje konteksta. Je li se policajka trebala uvrijediti na stihove bećarca? Jesu li ti stihovi bili upućeni njoj? I je li trebala reagirati na način na koji je reagirala?
Dotična policajka taj je dan bila na svom radnom mjestu. Kao službene osobe policajci i policajke osiguravaju manifestacije poput ove. Policajci i policajke ne upuštaju se u sadržaj manifestacija osim u slučaju izgreda ili nepoštivanja zakona. Uzmimo da je Čolaković sebi dopustio bećarsku slobodu da taj dan spram dotične policajke bećarcem “izrazi misli i osjećaje koji možda ne bi bili prikladni u drugom kontekstu” – jednostavnije rečeno: da provocira policajku. Status bećarca kao specifične glazbene vrste i “hrvatskog kulturnog dobra” omogućio mu je da radi ono što inače ne bi radio. No s druge strane ovaj put se našla službena osoba koja očito ne misli da treba ulaziti u “bećarska nadmudrivanja” na radnom mjestu. Slabinac bi možda rekao da ona, za razliku od policajaca s kojima se on susretao, ne razumije šalu. Meni se čini da Slabinac i Čolaković ne razumiju kontekst. Kontekst koji je geografski širi i vremenski duži od prostora na kojem se tih nekoliko dana održavalo Ljeto valpovačko. Kontekst u kojem ženska šutnja i nijemo podnošenje provokacija (a često i gorih manifestacija nadmoći) ima status “vrijednosti zajednice”.
Što je, osim podnošenja prekršajne prijave, u tom trenutku još mogla učiniti policajka? Mogla je ignorirati cijeli događaj i praviti se da ne čuje te stihove. Mogla je, po uzoru na kolege koje navodi Slabinac, ući u igru i uzvratiti provokaciju. Da sam bila na njezinom mjestu, vjerojatno bih se oglušila na te stihove; bitno je da manifestacija prođe u redu, da odradim svoj posao, da ne cjepidlačim. Kontekst, odnosno društvo u kojem živimo očito ne podržava reakcije poput policajkine ili im se jako čudi. Emily Heist Moss upozorava kako se “djevojke uči da ublaže svoje stavove kako ne bi zvučali radikalno i ljuto, da ne budu glasne i izravne kako ne bi preplašile i od sebe otjerale muškarce, da ne prave scene”. Policajka je ovakvom svojom reakcijom “napravila scenu”. Nije pristala na šutnju u trenutku u kojem je suočena s provokacijom.
Čolaković je, s pozicije nositelja i stvaratelja glazbe, uputio provokaciju službenoj osobi izvan (folklorne) scene. Policajkina reakcija označila je obrat u pozicijama moći: podnošenjem prijave ona je obrnula uloge i postavila sebe, iz pozicije provocirane žene, u poziciju zakonskog autoriteta poduprtog službenim statusom. Takav obrat nije nešto s čime se često suočavamo i stoga u mainstream medijima prevladava dojam da policajka pretjeruje i ne razumije šalu. Za takav dojam zaslužno je nerazumijevanje dinamike moći između spolova koja prožima svakodnevni život – nemogućnost sagledavanja situacije iz drugog kuta.
Nerazumijevanje konteksta, odnosno različitih iskustava svakodnevice koja na različite načine oblikuju živote muškaraca i žena dovodi do čuđenja i neodobravanja kakvo iskazuju Slabinac i Čolaković. Vrijedi ponoviti kako se neosviještenost vlastitih predrasuda ili njihovih preostataka redovito pojavljuje kod privilegiranih, ili u nekim aspektima privilegiranih, ljudi koji su često duboko uvjereni da su lišeni svih predrasuda: muškaraca, bijelaca i bjelkinja, cis i heteroseksualnih osoba, pripadnika i pripadnica srednje i više klase itd. Kao što je Maša istaknula, “kada smo zbog nekog našeg privilegija nesvjesni tuđe zakinutosti, vrlo često uopće ne možemo uvidjeti u čemu je problem.”
Obrana bećarca kao nevine šale koju bilo tko može uputiti bilo kome nije moguća ako uzmemo u obzir dominantne odnose moći među spolovima u društvu u kojem živimo. Nadmudrivanje i provociranje između dvoje ljudi moguće je samo ako je to dvoje ljudi ravnopravno. Ako za njih, izvan scene na kojoj se provokacija odvija, vrijede jednaka pravila. Zakon o ravnopravnosti spolova hvalevrijedan je dokument koji propisuje obrasce prema kojima bismo se jedni prema drugima trebali ophoditi. Ali samo postojanje posebnog zakona koji govori kako su muškarci i žene jednaki u pravima ukazuje na nesposobnost društva (ne samo našeg) da takve obrasce razvije spontano. Upravo to je kontekst koji je potrebno imati na umu kada govorimo o bilo kojem društvenom činu, pa tako i pjevanju bećarca.
*Slika na naslovnici – Helena Janečić: Slama, detalj
muf
Začuđen se našao i Kićo Slabinac koji smatra da je policajka “trebala spremno uzvratiti u bećarskom stilu: ‘Metar žita, metar kukuruza, poljubiš me u obadva guza’ ili ‘Ej ti, mali, ne fali se mnogo, ja ti došla, a ti nisi mogo'”. Kao i Čolaković, Slabinac se čudi uvrijeđenosti policajke i ističe kako se i sam često znao bećarcima obraćati policajcima, ali oni su, za razliku od dotične policajke, “uvijek spremno prihvatili šalu”.
Jedan od opisa bećarca kaže kako se radi o glazbenoj vrsti “u kojoj se na određeni melodijski obrazac i njegove brojne inačice pjevaju po sadržaju veoma različiti deseterački dvostihovi, najčešće ljubavni i metaforičko erotski; hvale se vlastite vrline, ljepota, sposobnosti, imovno stanje, izruguju se neistomišljenici i suparnici, prkosi se i inati.” Gledano strogo prema ovoj definiciji, stihovima bećarca moguće se rugati svima, a oni zapravo ne bi trebali vrijeđati nikoga. Međutim, navedenom definicijom nije obuhvaćeno ono u okviru čega se glazba izvodi: društveni kontekst. Dokument kojim je UNESCO uvrstio bećarac na Listu svjetske kulturne baštine osvrće se upravo na kontekst izvođenja glazbe: “Glazba prenosi vrijednosti zajednice, ali i omogućuje pjevačima da izražavaju misli i osjećaje koji možda ne bi bili prikladni u drugom kontekstu. Svaki vodeći pjevač oblikuje svoju izvedbu po kontekstu, a izvedba traje dok pjevaču ne nestane kreativnosti i energije.”
Ono što je sporno u slučaju s manifestacije Ljeto valpovačko upravo je pitanje konteksta. Je li se policajka trebala uvrijediti na stihove bećarca? Jesu li ti stihovi bili upućeni njoj? I je li trebala reagirati na način na koji je reagirala?
Dotična policajka taj je dan bila na svom radnom mjestu. Kao službene osobe policajci i policajke osiguravaju manifestacije poput ove. Policajci i policajke ne upuštaju se u sadržaj manifestacija osim u slučaju izgreda ili nepoštivanja zakona. Uzmimo da je Čolaković sebi dopustio bećarsku slobodu da taj dan spram dotične policajke bećarcem “izrazi misli i osjećaje koji možda ne bi bili prikladni u drugom kontekstu” – jednostavnije rečeno: da provocira policajku. Status bećarca kao specifične glazbene vrste i “hrvatskog kulturnog dobra” omogućio mu je da radi ono što inače ne bi radio. No s druge strane ovaj put se našla službena osoba koja očito ne misli da treba ulaziti u “bećarska nadmudrivanja” na radnom mjestu. Slabinac bi možda rekao da ona, za razliku od policajaca s kojima se on susretao, ne razumije šalu. Meni se čini da Slabinac i Čolaković ne razumiju kontekst. Kontekst koji je geografski širi i vremenski duži od prostora na kojem se tih nekoliko dana održavalo Ljeto valpovačko. Kontekst u kojem ženska šutnja i nijemo podnošenje provokacija (a često i gorih manifestacija nadmoći) ima status “vrijednosti zajednice”.
Što je, osim podnošenja prekršajne prijave, u tom trenutku još mogla učiniti policajka? Mogla je ignorirati cijeli događaj i praviti se da ne čuje te stihove. Mogla je, po uzoru na kolege koje navodi Slabinac, ući u igru i uzvratiti provokaciju. Da sam bila na njezinom mjestu, vjerojatno bih se oglušila na te stihove; bitno je da manifestacija prođe u redu, da odradim svoj posao, da ne cjepidlačim. Kontekst, odnosno društvo u kojem živimo očito ne podržava reakcije poput policajkine ili im se jako čudi. Emily Heist Moss upozorava kako se “djevojke uči da ublaže svoje stavove kako ne bi zvučali radikalno i ljuto, da ne budu glasne i izravne kako ne bi preplašile i od sebe otjerale muškarce, da ne prave scene”. Policajka je ovakvom svojom reakcijom “napravila scenu”. Nije pristala na šutnju u trenutku u kojem je suočena s provokacijom.
Čolaković je, s pozicije nositelja i stvaratelja glazbe, uputio provokaciju službenoj osobi izvan (folklorne) scene. Policajkina reakcija označila je obrat u pozicijama moći: podnošenjem prijave ona je obrnula uloge i postavila sebe, iz pozicije provocirane žene, u poziciju zakonskog autoriteta poduprtog službenim statusom. Takav obrat nije nešto s čime se često suočavamo i stoga u mainstream medijima prevladava dojam da policajka pretjeruje i ne razumije šalu. Za takav dojam zaslužno je nerazumijevanje dinamike moći između spolova koja prožima svakodnevni život – nemogućnost sagledavanja situacije iz drugog kuta.
Nerazumijevanje konteksta, odnosno različitih iskustava svakodnevice koja na različite načine oblikuju živote muškaraca i žena dovodi do čuđenja i neodobravanja kakvo iskazuju Slabinac i Čolaković. Vrijedi ponoviti kako se neosviještenost vlastitih predrasuda ili njihovih preostataka redovito pojavljuje kod privilegiranih, ili u nekim aspektima privilegiranih, ljudi koji su često duboko uvjereni da su lišeni svih predrasuda: muškaraca, bijelaca i bjelkinja, cis i heteroseksualnih osoba, pripadnika i pripadnica srednje i više klase itd. Kao što je Maša istaknula, “kada smo zbog nekog našeg privilegija nesvjesni tuđe zakinutosti, vrlo često uopće ne možemo uvidjeti u čemu je problem.”
Obrana bećarca kao nevine šale koju bilo tko može uputiti bilo kome nije moguća ako uzmemo u obzir dominantne odnose moći među spolovima u društvu u kojem živimo. Nadmudrivanje i provociranje između dvoje ljudi moguće je samo ako je to dvoje ljudi ravnopravno. Ako za njih, izvan scene na kojoj se provokacija odvija, vrijede jednaka pravila. Zakon o ravnopravnosti spolova hvalevrijedan je dokument koji propisuje obrasce prema kojima bismo se jedni prema drugima trebali ophoditi. Ali samo postojanje posebnog zakona koji govori kako su muškarci i žene jednaki u pravima ukazuje na nesposobnost društva (ne samo našeg) da takve obrasce razvije spontano. Upravo to je kontekst koji je potrebno imati na umu kada govorimo o bilo kojem društvenom činu, pa tako i pjevanju bećarca.
*Slika na naslovnici – Helena Janečić: Slama, detalj
muf
