Tri zlatne i jedna srebrna medalja na ovogodišnjoj, 36. Sabatini, održanoj u Brelima, novi su veliki uspjeh slavonskobrodske Destilerije BEKRIJA. Nagrađena su sva četiri prijavljena proizvoda: Šljivovica 2024., Magic Gin i London Dry Gin osvojili su zlato, dok je Bekrija Medica nagrađena srebrom. Time je mlada obiteljska destilerija, nakon drugog uzastopnog zlata za London Dry Gin na zagrebačkom CroSpiritsu, nastavila niz priznanja i potvrdila kvalitetu svojeg rada.

Kao portal koji prepoznaje važnost poduzetništva, lokalnih inicijativa i ljudi koji svojim radom stvaraju nove vrijednosti, SBPeriskop nastoji dati prostor upravo ovakvim pričama. Vjerujemo da uspjesi domaćih poduzetnika zaslužuju medijsku pozornost jer su poticaj drugima, ali i važan doprinos razvoju Slavonije i njezinu prepoznavanju izvan lokalnih granica.

O uspjehu, obiteljskoj viziji, izazovima proizvodnje vrhunskih destilata i ambiciji da slavonsku tradiciju predstavi svjetskom tržištu razgovarali smo s vlasnikom i destilerom Josipom Brajkovićem.

On o sebi kaže: Rođen sam 1987. godine u Slavonskom Brodu, gdje i danas živim sa suprugom i naše dvije kćeri. Pohađao sam Gimnaziju Matija Mesić, a potom Ekonomski fakultet u Osijeku. Profesionalno sam već više od 17 godina u digitalnoj industriji, gdje trenutačno obnašam funkciju direktora operativnog poslovanja. Destilerstvo je u moj život ušlo kao hobi, a s vremenom preraslo u ozbiljan poduzetnički projekt. Nisam školovani tehnolog pića, već sam većinu znanja stekao samostalnim učenjem, stručnom literaturom, eksperimentiranjem i, naravno, vlastitim pogreškama.Danas sam vlasnik i glavni destiler Destilerije Bekrija, obiteljske destilerije u Brodskom Vinogorju, u kojoj nastojimo spojiti slavonsku tradiciju, suvremenu tehnologiju i proizvodnju vrhunskih destilata.

Odakle je zapravo krenula Bekrija? Je li postojala konkretna prekretnica, razgovor, putovanje ili trenutak u kojem ste odlučili ljubav prema rakiji pretvoriti u ozbiljan poslovni projekt? Zašto baš destilerija i kako je nastala ideja o vlastitom brendu?

Sve je zapravo krenulo pomalo slučajno, 2018. godine, kada sam organizirao vlastitu svadbu. Htio sam gostima ponuditi stvarno dobru slavonsku rakiju, a onda sam shvatio koliko je teško pronaći ozbiljniju količinu kvalitetne šljivovice. I to u Slavoniji! Malo apsurdno, zar ne? Dodatni motiv bila je obiteljska priča. Moj djed Josip imao je prekrasan vinograd na Marincima iznad Broda, koji je obitelj kasnije prodala. Uvijek mi je bilo žao što se ta priča nije nastavila. Godine 2020. kupio sam prvih 5 000 kvadrata zapuštene zemlje u Brodskom Vinogorju. Tamo sam zatekao stare šljive bistrice koje su te godine odlično rodile. Od njih sam, uz pomoć prijatelja Igora Lulića, ispekao svoju prvu rakiju na starom bakrenom kotlu. Ispala je sasvim solidno i tu sam se, što bi se reklo, ozbiljno zarazio. Nismo imali ni zemlju, ni opremu, ni iskustvo. Krenuli smo doslovno od nule. Destilerija kao ozbiljan posao došla je tek kasnije, kada sam shvatio da ovo ne želim raditi samo za sebe, nego da želim stvoriti nešto što će trajati.

Naziv Bekrija nosi određenu dozu karaktera, slobode i slavonskog duha. Kako ste došli do imena i kakvu ste osobnost željeli utkati u brend? Je li Bekrija više od naziva proizvoda, svojevrsni stav prema životu?

Od početka sam znao da ne želim destileriju nazvati svojim prezimenom. Htio sam ime koje ima karakter, koje se pamti i koje samo po sebi priča neku priču. Inspiracija je došla iz stare šokačke pjesme „Ja sam lola bekrija“. Ali za mene bekrija nije pijanac, kako se to ponekad pogrešno tumači. Bekrija je veseljak, boem, hedonist, čovjek koji voli dobro društvo, tamburaše, pjesmu i kvalitetnu kapljicu.

Mislim da rakija kod nas ima poprilično nepravedan imidž. Prečesto se povezuje s opijanjem, a premalo s uživanjem u kvalitetnom piću. Želim to mijenjati. Bekrija zato nije samo naziv na etiketi. To je naš karakter, spoj slavonske tradicije i modernog pristupa. Volimo se našaliti, volimo dobru atmosferu, ali kada je riječ o kvaliteti onoga što stavljamo u bocu, tu smo jako ozbiljni.

Prvi šljivik zasadili ste 2020. godine sa 70 stabala, a danas imate više od 700. Koliko je vremena i ulaganja potrebno da se od mladog nasada dođe do ozbiljnog voćnjaka? Koliko, primjerice, danas košta podizanje jednog hektara šljivika i nakon koliko godina nasad počinje donositi ozbiljniji komercijalni urod? Koliko vam vlastita sirovina znači u kontroli kvalitete i poslovanju?

Sjećam se kada sam zasadio prvih 70 šljiva. Ljudi su me pitali što će mi toliko stabala, da je i dvadesetak sasvim dovoljno. Danas imamo više od 700 stabala i, iskreno, mislim da ni tu nećemo stati. Voćarstvo traži puno strpljenja. Posaditi šljivu najmanji je problem. Treba je godinama održavati, rezati, štititi i čekati da dođe u ozbiljan rod. Prvi značajniji urod može se očekivati nakon četiri do pet godina, a prava proizvodna snaga nasada dolazi kasnije.

Podizanje hektara ozbiljnog šljivika danas može lako zahtijevati desetak i više tisuća eura, bez kupnje zemljišta, ovisno o pripremi tla, sadnicama, ogradi i navodnjavanju. Nama vlastiti šljivik znači jako puno. Mogu birati trenutak berbe, pratiti zrelost, šećere i kiseline te preraditi voće onda kada je zaista spremno. A u proizvodnji vrhunskog destilata kvaliteta počinje upravo u voćnjaku, a ne na kotlu.

Koliko je zahtjevno pokrenuti destileriju u Hrvatskoj, posebno ako od početka ciljate na premium segment? Koliko je iznosilo početno ulaganje i u što ste najviše investirali: opremu, tehnologiju, voćnjake, bačve, znanje ili razvoj brenda? S kakvim ste se administrativnim i financijskim preprekama susreli? Može li se danas u ovakav posao ući bez ozbiljnog početnog kapitala?

Mislim da ljudi često podcjenjuju koliko je ovaj posao kapitalno zahtjevan. Svi vide lijepu bocu rakije, ali malo tko razmišlja koliko je novca, vremena i rada potrebno da ona dođe na policu. Mi smo imali sreću, ili možda ludost, da smo krenuli postupno. Prvo zemljište i šljivik, zatim mali kotao od 100 litara, pa ozbiljnija oprema, podrum, bačve, ambalaža i razvoj brenda. Sve smo dosad financirali vlastitim kapitalom i praktički svu zaradu ponovno ulagali u razvoj. Administrativno također nije jednostavno. Registracija proizvodnje, carinska odobrenja, trošarine, evidencije i svi propisi traže dosta vremena. Godine 2024. konačno smo dobili potrebna odobrenja za profesionalnu proizvodnju.

Može li se krenuti bez velikog kapitala? Kao što smo mi krenuli, može, ali morate biti spremni na sporiji rast i puno odricanja. Ako netko želi odmah otvoriti ozbiljnu premium destileriju, bez značajnih ulaganja to je gotovo nemoguće.

Često ističete da u proizvodnji nema prečaca. Spominjete kontroliranu fermentaciju, selekcionirane kvasce, precizno određivanje pH vrijednosti i pažljivo odvajanje frakcija. Koliko vam je trebalo da razvijete vlastiti proizvodni protokol i koliko se on razlikuje od tradicionalnog načina pečenja rakije kakav poznajemo u slavonskim domaćinstvima? Koliko litara kvalitetnog destilata u prosjeku možete dobiti od tone šljiva?

Moj pristup proizvodnji dosta je drukčiji od onoga što se tradicionalno radilo po našim domaćinstvima. Iako moram reći da jako poštujem tradiciju, samo mislim da danas imamo znanje i tehnologiju kojima možemo napraviti još bolju rakiju. Kod nas se mjeri gotovo sve: šećer, pH vrijednost, temperatura fermentacije, alkoholna jakost i parametri destilacije. Koristimo selekcionirane kvasce i kontroliramo proces od početka do kraja. Nema onoga „ostavi šljive pa ćemo peći kad stignemo“. Trebalo mi je nekoliko godina učenja i eksperimentiranja da dođem do sustava kojim sam zadovoljan. I dalje ga usavršavam jer mislim da onaj tko kaže da je sve naučio zapravo više nema prostora za napredak.

Što se prinosa tiče, on jako ovisi o sorti i godini. Kod nas je važnije koliko ćemo dobiti stvarno kvalitetnog destilata nego koliko bismo litara maksimalno mogli izvući. Primjerice, kod pojedinih naših šarži prinos je oko 70 do 90 litara gotove rakije po toni šljiva. Radije ću imati manje litara izvrsne rakije nego više litara prosječne.

Jedan od zanimljivijih detalja vaše proizvodnje jest odluka da odbacujete i dio destilata koji bi povećao količinu, ali potencijalno narušio kvalitetu. Koliko takva filozofija utječe na konačni prinos i cijenu boce? Koliko godišnje možete proizvesti uz postojeće kapacitete i gdje je granica između ekonomske isplativosti i kompromisa na koji ne želite pristati?

To je možda i najveća razlika između proizvodnje u kojoj vam je cilj količina i one u kojoj vam je cilj kvaliteta. Kod destilacije odvajamo početne i završne frakcije, ali nerijetko odbacujemo i dio koji bi tehnički mogao završiti u proizvodu. Jednostavno, ako mi taj dio narušava aromu, čistoću ili ukupni dojam rakije, ne želim ga u boci. Naravno da time gubimo određenu količinu, a svaka izgubljena litra ima svoju cijenu. No, dugoročno mislim da je puno skuplje izgubiti povjerenje kupca nego nekoliko litara destilata. S postojećom opremom mogli bismo proizvoditi znatno više nego što trenutačno proizvodimo. Ali ne želim da kapacitet kotla diktira kvalitetu. Bekrija nikada nije zamišljena kao industrija velikih količina. Radije ćemo imati ograničene serije za koje možemo stati iza svake boce.

Slavonski hrast važan je dio vaše priče. Kako birate bačve, koliko ih trenutačno koristite i koliko se karakter rakije mijenja tijekom 24 mjeseca, tri ili pet godina odležavanja? Koliko je kapitala vezano u zalihama koje čekaju sazrijevanje i kako financijski planirate razdoblje u kojem proizvod postoji, ali još nije spreman za prodaju? Imate li neku bačvu ili seriju čiji vas je rezultat posebno iznenadio?

Odležavanje rakije u drvenim bačvama vjerojatno mi je najzanimljiviji, ali i najzahtjevniji dio cijele proizvodnje. Trenutačno imamo desetak bačava različitih veličina, starosti i karakteristika, a najveći naglasak stavljamo na slavonski hrast. Rakija nakon dvije godine može biti odlična, ali nakon tri ili pet godina može postati potpuno drukčije piće. Razvijaju se kompleksnije arome, drvo se povezuje s voćnošću, a destilat dobiva dodatnu dubinu. Međutim, postoji i druga strana priče. Ako niste pažljivi, bačva može potpuno preuzeti rakiju. To sam i sam naučio na nekim serijama koje su previše povukle drvo. Danas puno ozbiljnije pristupam izboru bačava, njihovoj pripremi i kupažiranju.

Financijski je to vrlo zahtjevno. Zamislite da danas proizvedete rakiju, platite voće, proizvodnju, trošarine i bačvu, a onda čekate tri ili pet godina prije prodaje. Doslovno imate novac zaključan u podrumu. Ali kada nakon nekoliko godina otvorite bačvu i osjetite koliko se rakija razvila, shvatite zašto se čekanje isplati.

 Uz tradicionalne voćne rakije razvijate ginove, Medica je dobila srebro, a Magic Gin zlato. Kako nastaje ideja za novi proizvod? Koliko je tu eksperimentiranja, a koliko preciznog receptnog rada? Koliko dugo traje razvoj novog pića i jeste li dosad imali ideju ili proizvod koji ste nakon mnogo uloženog vremena ipak odlučili ne plasirati na tržište?

Kod mene ideje uglavnom nastaju iz znatiželje. Volim eksperimentirati i istraživati što sve možemo napraviti s različitim sirovinama i botanikama. Gin je odličan primjer. Kada sam 2024. odlučio napraviti prvi gin, mislio sam da to neće biti posebno komplicirano. Onda sam napravio nekoliko prvih šarži koje su bile, blago rečeno, loše. Shvatio sam koliko zapravo ne znam i krenuo ozbiljno učiti. Danas naše ginove proizvodimo po vrlo preciznim recepturama, gdje doslovno nekoliko grama određene botanike može promijeniti cijeli karakter pića. Magic Gin posebno je zanimljiv jer uz okus nudi i vizualni doživljaj promjene boje.

Neki proizvodi nastanu relativno brzo, dok na drugima radimo mjesecima. Imali smo i pokusa koji nikada nisu završili na tržištu. To je normalan dio razvoja. Moje je pravilo jednostavno: ako proizvod nije dovoljno dobar da ga s ponosom ponudim prijateljima i obitelji, nije dovoljno dobar ni za naše kupce.

Na Sabatini 2026. osvojili ste tri zlata i srebro za sva četiri prijavljena proizvoda, a London Dry Gin osvojio je drugo uzastopno zlato na CroSpiritsu. Što vam takvi rezultati govore o stvarnoj kvaliteti proizvoda, a što o poziciji koju ste uspjeli izgraditi na tržištu? Koliko vam medalje konkretno pomažu u prodaji, pregovorima s distributerima i otvaranju novih tržišta? Postoji li priznanje koje vam je osobno posebno značajno?

Ponekad stvarno imam osjećaj da sanjam. Kada pogledam što smo postigli u samo dvije godine ozbiljnog rada, moram priznati da ni sam nisam očekivao ovakav razvoj događaja.

Na ovogodišnjoj Sabatini poslali smo četiri uzorka i osvojili tri zlata i jedno srebro. Nedugo prije toga London Dry Gin obranio je zlato na CroSpiritsu, drugu godinu zaredom. A tu su i prethodna priznanja s GinIstre i drugih natjecanja. Meni su medalje važne jer su potvrda da ono što radimo ima smisla. Jedno zlato može biti odličan rezultat pojedine serije, ali kada nagrade dolaze iz godine u godinu, onda već govorimo o kontinuitetu kvalitete. Naravno da nam pomažu u prodaji. Kada ste mala destilerija, morate izgraditi povjerenje, a priznanja neovisnih ocjenjivača svakako pomažu.

Ako moram izdvojiti jednu nagradu, posebno mi je drago drugo uzastopno zlato za London Dry Gin. Jer zlato je teško osvojiti, ali još ga je teže obraniti.

Premium rakija ima svoju proizvodnu cijenu, ali i tržište koje treba razumjeti. Tko je danas vaš tipični kupac: ljubitelj kvalitetnih destilata, kupac koji traži poseban poklon ili kolekcionar ograničenih, numeriranih serija? Koliko se godišnje boca proda i koliki dio prihoda dolazi od pojedinih kategorija proizvoda? Koliko je teško kupcu objasniti zašto boca kvalitetne rakije vrijedi više od uobičajene ponude na policama?

Naši kupci dosta su različiti, ali rekao bih da se zasad posebno ističe poslovni segment. Sve više poduzetnika prepoznaje kvalitetan domaći destilat kao odličan poklon poslovnim partnerima, posebno kada dolaze gosti iz inozemstva. S druge strane, sve je više i ljudi koji rakiju kupuju za vlastiti užitak. To me posebno veseli jer znači da se percepcija polako mijenja. Još smo relativno mlada destilerija i prodajne brojke nam se iz godine u godinu mijenjaju, pa mi je u ovoj fazi važnije graditi kvalitetnu bazu kupaca nego se hvaliti količinama.

Što se cijene tiče, ljudi često uspoređuju našu rakiju s nekom domaćom rakijom koju mogu kupiti puno jeftinije. Ali kada im objasnite koliko stoji kvalitetno voće, kontrolirana proizvodnja, nekoliko godina odležavanja, ambalaža i trošarine, cijela priča dobije drukčiji smisao. A najbolji način objašnjavanja kvalitete ipak je degustacija. Kada ljudi probaju stvarno dobru rakiju, često više nema potrebe za puno priče.

Koliko je teško izgraditi tržište za domaći premium destilat u zemlji u kojoj rakija ima dugu tradiciju, ali se često doživljava kao piće koje se proizvodi u kućnoj radinosti? Susrećete li se s predrasudama prema malim domaćim destilerijama i kako ih razbijate? Je li hrvatski kupac spreman platiti kvalitetu ili je inozemno tržište otvorenije za vaš koncept? Kakva su vaša dosadašnja iskustva s distribucijom i ugostiteljskim sektorom?

Mislim da je najveći problem rakije upravo njezin imidž. Mi u Hrvatskoj imamo ogromnu tradiciju proizvodnje, sjajne sorte voća i odlične uvjete, ali rakiju često sami ne doživljavamo dovoljno ozbiljno. Nitko se ne čudi kada vrhunska boca vina ili viskija košta 50 ili 100 eura. Ali kada domaća šljivovica ima premium cijenu, odmah se postavlja pitanje zašto je toliko skupa. Ipak, mislim da se to brzo mijenja, posebno kod mlađih generacija. Ljudi sve više žele znati što piju, tko to proizvodi i kakva priča stoji iza proizvoda.

Od početka mi je bilo važno da Bekrija prvo bude prepoznata u Slavonskom Brodu i Slavoniji. Tek nakon toga želim ozbiljnije širiti tržište. Već imamo kupce iz drugih dijelova Hrvatske i inozemstva, uključujući Njemačku. Što se ugostiteljstva tiče, ne želim Bekriju vidjeti baš svugdje. Cilj su nam kvalitetni restorani, hoteli, specijalizirane trgovine i mjesta na kojima se cijeni ono što nudimo. Ne želim da budemo još jedna boca među stotinama drugih.

Koliko ljudi danas sudjeluje u radu Bekrije i kako izgleda jedan vaš uobičajeni radni dan? Koliko je ovaj posao sezonski, koliko vremena odlazi na berbu, preradu i proizvodnju, a koliko na administraciju, prodaju, marketing i razvoj novih proizvoda? Koliki su vam trenutačni fiksni troškovi poslovanja i kada očekujete da destilerija može postati potpuno samoodrživa, bez potrebe za dodatnim ulaganjima vlasnika?

Bekrija je još uvijek prvenstveno obiteljska priča. Uz mene su tu supruga Dora i sestra Marina, a tijekom berbi i većih poslova uskaču prijatelji i ostatak obitelji.

Moj radni dan dosta je nepredvidiv. Jedan dan sam u podrumu i radim na destilatima, drugi dan obilazim voćnjake, treći se bavim prodajom, marketingom, ambalažom ili administracijom. A nerijetko sve to radim istoga dana. Ljudi često misle da mi destileri većinu vremena sjedimo pokraj kotla i pijemo rakiju. Nažalost, stvarnost je nešto drukčija. Rekao bih da dobar dio vremena odlazi upravo na računalo, telefon i papirologiju.

Najintenzivnije je tijekom berbe i destilacije, ali posao zapravo traje cijelu godinu. Financijski smo još uvijek u fazi intenzivnog ulaganja. Troškovi nisu mali, od održavanja voćnjaka i energenata do ambalaže, trošarina i opreme. Zasad gotovo sve što zaradimo vraćamo u posao. Vjerujem da će otvaranje kušaonice i razvoj izravne prodaje biti važan korak prema dugoročnoj samoodrživosti.

Vaša proizvodnja oslanja se na vlastite voćnjake, pčelinjak i kontrolu procesa od sirovine do gotove boce. Koliko vam takav model vlastite proizvodnje daje poslovnu sigurnost, a koliko dodatnih obveza i troškova donosi? Planirate li nastaviti širiti voćnjake i pčelinjak ili ste došli do opsega koji vam omogućuje najbolju kontrolu kvalitete? Koliko je važna upravo ta povezanost poljoprivrede i destilerije za dugoročnu održivost poslovanja?

Meni je jedna od najljepših stvari u cijeloj priči to što velik dio naših proizvoda doslovno nastaje na našoj zemlji. Imamo vlastite šljivike, pčelinjak i med koji koristimo i za proizvodnju Medice. Od naših šljiva radimo čak i domaći pekmez, bez dodavanja šećera. Volim taj koncept u kojem točno znamo odakle dolazi sirovina i kako je proizvedena.

Naravno, takav model ima i drugu stranu. Voćnjak ne zanima jeste li na poslovnom putu, imate li obveze ili biste željeli vikend provesti odmarajući se. Kada je vrijeme za rezidbu, zaštitu ili berbu, posao se mora odraditi. Dugoročno sigurno želimo širiti određene kapacitete, ali ne pod svaku cijenu. Važnije mi je imati manju proizvodnju koju mogu kvalitetno kontrolirati nego previše zemlje i posla koji više ne možemo pratiti. Mislim da upravo povezanost poljoprivrede i destilerije daje Bekriji autentičnost koju želimo sačuvati.

U vašoj priči obitelj nije samo dio identiteta brenda, nego i razlog zbog kojeg ste krenuli u ovaj posao. Koliko je odluka o pokretanju destilerije bila povezana sa željom da svojim kćerima ostavite nešto trajno? Koliko je teško uskladiti obiteljski život s poduzetništvom koje traži gotovo svakodnevnu prisutnost i posvećenost? Razmišljate li o Bekriji kao poslu koji će jednoga dana moći preuzeti nova generacija ili prije svega kao nasljeđu znanja, zemlje i vrijednosti?

Kada sam počinjao, nisam razmišljao toliko daleko. Htio sam vratiti nešto od one obiteljske priče koju je imao moj djed i stvoriti nešto vlastito. Danas, kada imam dvije kćeri, Petra ima šest godina, a Lucija tek godinu dana, na sve to gledam malo drukčije. Volio bih da jednoga dana imaju nešto što je njihov otac stvarao od početka. Ne samo destileriju i zemlju, nego i jednu lijepu obiteljsku priču. Ne znam hoće li se one jednoga dana baviti ovim poslom i ne bih im to nikada nametao. Ali volio bih da imaju tu mogućnost.

Uskladiti sve nije jednostavno, posebno zato što uz destileriju imam i svoju profesionalnu karijeru. Puno je rada navečer, vikendom i onda kada bi možda bilo ljepše odmarati se. Srećom, imam veliku podršku supruge i obitelji. Bez njih Bekrija sigurno ne bi bila ono što je danas.

Gdje vidite Bekriju za pet ili deset godina? Je li cilj povećati proizvodnju, proširiti voćnjake, otvoriti nova tržišta, razvijati dugogodišnje odležane i kolekcionarske serije ili se pozicionirati u vrhunskoj gastronomiji i najboljim restoranima? Kada biste danas ponovno krenuli od nule, što biste napravili drukčije i koju ste najskuplju poslovnu lekciju naučili? I što bi za vas bio najveći mogući uspjeh: da Bekrija postane svjetski poznat brend ili da se u svijetu, zahvaljujući Bekriji, počne drukčije gledati na slavonsku rakiju?

Prije svega, želim da Bekrija nastavi rasti u kvaliteti. Ne želim biti najveća destilerija, želim biti među najboljima. Mislim da je to puno važnije.

Veliki korak koji nam slijedi jest otvaranje kušaonice u Brodskom Vinogorju, koju planiramo otvoriti tijekom 2027. godine. Želimo stvoriti mjesto gdje će ljudi moći doći, upoznati našu priču, kušati destilate i možda sami sudjelovati u radionicama proizvodnje gina ili rakije. Dugoročno me posebno zanima razvoj vrhunskih odležanih šljivovica, kupaža i limitiranih serija. Mislim da upravo tu slavonska rakija ima nevjerojatan potencijal.

Kada bih kretao ispočetka, neke bih stvari sigurno napravio drukčije. Vjerojatno bih ranije potražio stručnu pomoć za određene tehnološke procese i možda malo manje učio na vlastitim pogreškama. Ali s druge strane, upravo su me te pogreške puno toga naučile. Najskuplja lekcija? Da kvaliteta traži vrijeme i da neke stvari jednostavno ne možete ubrzati, koliko god novca imali.

A najveći mogući uspjeh bio bi da jednog dana netko u Londonu, Berlinu ili New Yorku naruči slavonsku šljivovicu s istim poštovanjem s kojim danas naručuje vrhunski škotski viski ili francuski konjak. Duboko vjerujem da zlatno doba rakije tek dolazi. A ako Bekrija bude barem mali dio te priče, bit ću iznimno ponosan.

___________________