Nažalost, živimo u svijetu kojim dominiraju prosječni, a često i ispodprosječni političari. Državnike, one s vizijom, treba svijećom tražiti. Pa se zbog toga nameće pitanje: hoće li taj i takav svijet dozvoliti Izraelcima i Palestincima da krenu putem mira?    

Svibanjski jedanaestodnevni rat između Hamasa (ne Palestinaca u Gazi, nego Hamasa!) i Izraela još je jednom, po tko zna koji puta, aktualizirao pitanje: je li rat jedina opcija za Bliski istok, odnosno hoće li to neuralgično područje i dalje živjeti u znaku beskonačnog rata što se samo povremeno prekida? I ovaj završio je na uobičajeni način: dogovorom o prekidu vatre. S time da na jednoj strani pristaše Hamasa u Gazi slave “pobjedu” (ne primirje, kao što je lažno izvijestila većina medija u Hrvatskoj, nego baš pobjedu), ističući zahtjeve da cijelo područje sadašnje države Izrael postane njihovo, dakle da Izrael bude zbrisan s lica Zemlje. Dok dotle u Izraelu desničari izražavaju otvoreno sumnju u to hoće li se i kako dugo to primirje održati i nije li ovoga puta trebalo ići “do kraja” – ma što to značilo.

Uobičajen je također i saldo u ljudskim žrtvama: na izraelskoj strani desetak, u Gazi oko tri stotine, među njima i mnogo žena i djece. No, kako reče jedan ugledni međunarodni komentator: ovakav sukob nije nogometna utakmica, pa da bi se na njegovom završetku mogao proglasiti rezultat u mrtvima: 10 prema 300. Treba ipak pogledati i što se krije iza tih brojki. Izrael ima vrlo djelotvornu protuzračnu obranu, tzv. Željeznu kupolu, a osim toga tamo se iznimno pazi pri izgradnji da svaka zgrada ima sklonište. U kombinaciji ta dva faktora rezultiraju malim brojem poginulih, mada je ovoga puta Hamas lansirao prema Izraelu više raketa nego ikada i mada su one dosezale ciljeve što su u ranijim okršajima bili izvan njihovog dosega. Hamas nema protuzračnu obranu i ne kopa skloništa, nego tunele u kojima se sakriva njegovo vodstvo i kojima nastoji ubaciti diverzante u Izrael. Osim toga, Hamas vrlo svjesno lansira rakete iz samoga središta grada, ne iz rubnih područja, privlačeći izraelske protuudare na gusto naseljena područja, pri čemu – svoj preciznosti, pa čak i prethodnim telefonskim upozorenjima usprkos (po čemu je izraelska vojska jedinstvena na svijetu) – nije moguće izbjeći civilne žrtve. Hamasu to odgovara, jer što je više onih koji su od izraelskih bombi ili granata izgubili nekoga bližnjega, to je veći broj pristaša organizacije koja pretendira na to da preuzme od Al Fataha vodstvo svih Palestinaca i koja u borbi za tu čelnu poziciju očito ne bira sredstva.

Reagiranja u svijetu, izuzmemo li pozive glavnoga tajnika UN na prekid vatre i američko blokiranje (tri puta) rezolucije u Vijeću sigurnosti kojom se tražilo prekidanje operacija od obiju strana, pokazala su još jednom kako je gotovo zanemarivo malo onih koji bi makar i samo željeli objektivno sagledati stvari. Jedni se bespogovorno stavljaju na stranu Izraela, naglašavajući pravo te zemlje na samoobranu, što samo po sebi nije sporno, ali zanemarujući činjenicu da je okidač posljednjeg velikog okršaja bila najava izraelskih vlasti da će iseliti nekoliko palestinskih obitelji iz istočnog Jeruzalema (koje tamo žive desetljećima, dok su Židovi – Izraelci, stanovnici naselja ilegalno podignutih na Zapadnoj obali Jordana, što ju je samo Trump priznao sastavnim dijelom Izraela, novopridošlice). Zanemaruju i tezu koju se moglo čuti u samome Izraelu da je, naime, premijer Netanyahu svjesno krenuo u novo zaoštravanje, provocirajući Hamasove udare kako bi se još jednom pokazao kao “jaki čovjek Izraela” i time osigurao produljenje svoje vlasti, a time i imunitet koji mu je do sada omogućavao izbjegavanje kaznenog progona zbog korupcije.

Na drugoj su strani oni koji se jednako bespogovorno stavljaju na stranu Hamasa, misleći time da su na strani Palestinaca, koji zatvaraju uši kako ne bi čuli pozive na uništenje Države Izrael i koji pro-palestinske demonstracije koriste za neskriveno manifestiranje antisemitizma, ili u najmanju ruku za njegovo toleriranje. Naravno da je strašno vidjeti fotografiju dječačića iz Gaze koji je ranjen u izraelskom bombardiranju, ali je ostao i bez cijele svoje obitelji. U usporedbi s tom snimkom blijedi svaki učinak u kameru izgovorene izjave stanovnika Gaze, kako je izraelska vojska telefonom nazvala njegovoga sina i upozorila ga da napusti kuću u kojoj živi, jer će biti bombardirana. No, manipulirati sa snimkom ranjenog djeteta koje je ostalo bez obitelji, bezdušno je. Pa takva manipuliranja dovode do grotesknih situacija u Vijeću sigurnosti, gdje predstavnik Palestinske autonomije maše tom fotografijom, a ambasador Izraela pokazuje fotografiju 18-godišnje Palestinke (!) ubijene u Izraelu raketom lansiranom iz Gaze.

Takav je pristup, ma koliko bi se argumenata moglo naći i na jednoj strani, i na drugoj, kontraproduktivan. Ne vodi nikamo. Jednako kao što nikamo ne vode ni tvrdnje izraelskih “jastrebova” (a pod kišom raketa iz Gaze ne i samo njih) da su se Židovi vratili tamo, gdje je prije dvije tisuće godina (!) bila njihova država i da je njihovo sveto pravo da to područje drže i da se šire. Ili, tvrdnja nekih samo malo blažih “jastrebova” koji odbijaju svaku odgovornost, pa i suodgovornost, Izraela za žrtve na palestinskoj strani, tvrdeći kako je Izrael ”jedina država na svijetu od koje se očekuje da se ispričava zbog svojih pobjeda”.

Geneza je bliskoistočnog sukoba duga i kompleksna. U njoj mora biti mjesta i za činjenicu kako su Židovi, mada raštrkani širom svijeta, kroz stoljeća zadržali svoju kulturu i tradiciju, ali i uvjerenje da će se vratiti tamo gdje je bila njihova država (Novogodišnji pozdrav: iduće godine u Jeruzalemu), kao i za famoznu Balfourovu deklaraciju iz 1917. koja je prvi puta otvorila vrata mogućnosti realizacije onoga što su propovijedali cionisti (Theodor Herzl), dakle ponovnog stvaranja Židovske države na njezinom povijesnom prostoru. U toj genezi mora biti mjesta i za Holokaust, u povijesti čovječanstva nezabilježeni pokušaj fizičkog istrebljenja jednoga naroda, kao i za djelovanje tajnih židovskih organizacija u tadašnjem britanskom mandatnom području Palestini koje su bilo otkupljivale zemljišta od Arapa, bilo protjerivale ih terorom. I, napokon, u toj genezi nezaobilazna je godina 1948., kada je, a pod dojmom Holokausta, odlukom Ujedinjenih naroda Palestina podijeljena na dvije države – židovsku i palestinsku, uz Jeruzalem kao posebnu jedinicu s obzirom na njegovo značenje za tri velike svjetske religije, i kada su sve susjedne arapske države, dan nakon proglašenja Izraela, napale novu državu s proklamiranim ciljem da “Židove bace u more”; baš kao i činjenica da je u tom prvom izraelsko-arapskom ratu (a bit će ih nakon toga još tri, ne računajući “ratove” s Hamasom u Gazi) došlo do egzodusa Palestinaca s područja Izraela i da su arapske države te izbjeglice za koje Izraelu nije padalo na pamet da ih primi natrag “na njihova ognjišta”, svjesno i s računicom desetljećima držale u izbjegličkim logorima, onemogućavajući im bilo kakvu integraciju, a znajući da će ih koristiti kao “monetu za  potkusurivanje”, ili sredstvo pritiska u bilo kakvim mirovnim pregovorima.

To su naznake, ali zaista samo naznake svega onoga što treba znati prije upuštanja u bilo kakve analize bliskoistočnih sukoba i olakog dodjeljivanja epiteta krivca, ili zločinca bilo jednoj, bilo drugoj strani. Dugo je trebalo dok se došlo (ponovo!) – u svjetskoj areni – do spoznaje kako je rješenje moguće samo na osnovi koncepta dviju država, židovske i palestinske, s time da neke od povijesnih nepravdi nikada neće moći biti ispravljene. Kada je godine 2001. tadašnji hrvatski Predsjednik, Stjepan Mesić, govoreći u izraelskom parlamentu, Knessetu, izrijekom podržao taj koncept, nitko se na izraelskoj strani nije bunio. Dapače. No, bilo je to vrijeme kada su ljudi poput Shimona Peresa davali ton izraelskoj politici. Uskoro će doći Benjamin Netanyahu, beskrupulozni političar golemih ambicija koji će, što uz prešutni, što uz izričiti “blagoslov” svojih američkih mentora potpuno zanemariti taj koncept i izraelsku politiku usmjeriti prema stvaranju “velikog Izraela”, u čemu će imati punu podršku političkog amatera na čelu Sjedinjenih Država – Donalda Trumpa.

Tek smjena u Bijeloj kući, za koju još uvijek nije jasno koliko će duboko i korjenito moći promijeniti politiku Sjedinjenih Država (jer, Republikanci, jasno stavljajući stranačke interese ispred državnih, i dalje podržavaju Trumpa u njegovom “carstvu laži”, pri čemu – to tek usput – imaju podršku ruskih “propagandnih pasa” koji su pušteni s lanca, dok se Kremlj i Putin mudro uzdržavaju od bilo kakvih ekstremnih izjava), tek ta je smjena opet vratila u središte pozornosti već gotovo zaboravljeni koncept dviju država. Njega je danas, naravno, puno teže ostvariti nego prije dva desetljeća, jer je Izrael u međuvremenu izgradio čitav niz novih naselja na područjima okupiranima u ratu 1967. i jer je Trump priznao ne samo Zapadnu Obalu Jordana (otetu Jordanu, a danas sjedište Palestinske autonomije) i Golansku visoravan (otetu od Sirije) integralnim dijelom Izraela, a Jeruzalem, usprkos temeljnoj odluci UN iz 1948. – glavnim gradom Izraela. Teže, dakle, jest, ali nije nemoguće.

Nije, ako i Izrael i oni koji pretendiraju na to da zastupaju Palestince shvate i prihvate kako budućnost nije i ne smije biti rat, nego – mir. Hamas to sigurno shvaća, ali neće prihvatiti, jer živi od rata i na ratu. Fatah to ne samo da shvaća, nego i prihvaća, ali pitanje je koliku podršku Fatah još ima među Palestincima. Pri svemu ne valja ni zaboraviti, ni zanemariti ulogu arapskih država, u prvome redu Egipta, osobito onih koje s Izraelom ili imaju sklopljene mirovne ugovore, ili sporazume o normalizaciji i uspostavljanju odnosa.

U Izraelu je upravo formirana koaliciona vlada oporbe, uz sudjelovanje (a to je doista povijesni događaj u povijesti Izraela) jedne stranke Palestinaca koji žive u Izraelu, pa to potiče određeni optimizam u pogledu mogućnosti da Izrael počne voditi realističniju politiku, ne oslanjajući se isključivo na snagu svojega oružja i na podršku Amerike. Sasvim svjesno upotrebljavamo formulaciju “potiče određeni optimizam u pogledu mogućnosti”, jer koalicija kojoj je uspjelo nakon dvanaest godina mandata i nakon četiriju parlamentarnih izbora održanih u protekle dvije godine maknuti Netanyahua iz premijerskog sedla toliko je šarolika da bi je se moglo nazvati “vladom nacionalnog spasa”. Točnije je, međutim, reći kako je to vlada spasa od Netanyahua. A hoće li biti i vlada spasa od Netanyahuove politike, što bi joj u konačnici pribavilo i epitet vlade spasa Izraela, to tek ostaje da se vidi. Pogotovo, ako se ima u vidu činjenica da Netanyahu, idući stopama svojega uzora i mentora, Donalda Trumpa, proglašava sporazum o formiranju koalicione vlade “najvećom izbornom prijevarom u povijesti demokracije” i što izraelska desnica nastoji najavom provokativnog mimohoda kroz Jeruzalem isprovocirati nove sukobe s Palestincima; i sve ono što bi moglo slijediti.

Pa dok do kraja ne budu razjašnjene prilike na izraelskoj unutarnje političkoj sceni, pitanje hoće li Bliski istok biti poprištem beskonačnog rata i dalje ostaje otvorenim. Mada je svima jasno, ili bi im barem moralo biti jasno (pa i Iranu za kojega se tvrdi kako stoji iza Hamasa) kako dugoročni mir i stabilnost donose dobrobit svima, pa čak i ako sve povijesne nepravde, ponovimo još jednom, ne budu ispravljene. Dok s druge strane rat koristi samo onima koji na njemu profitiraju – bilo doslovno, bilo politički, na jednoj i na drugoj strani.

Nažalost, živimo u svijetu kojim dominiraju prosječni, a često i ispodprosječni političari. Državnike, one s vizijom, treba svijećom tražiti. Pa se zbog toga nameće još jedno, zaključno, pitanje: hoće li taj i takav svijet dozvoliti Izraelcima i Palestincima da krenu putem mira? Odgovor na to pitanje danas je potpuno neizvjestan.

tacno