Mogu li se unatoč nesretnim okolnostima rekapitulirati osnove djelovanja i principi političara koji je svojim spornim ponašanjem izazvao niz društvenih kontroverzi i optužnica. O, koga slavimo, nad kime žalujemo?
Svemoćni stric Milan, neuništiv lik rodom iz Pogane Vlake, likom i djelom za običan puk bio je besmrtni il padrone. Naizgled je neselektivno naseljavao prijestolnicu rođacima, istomišljenicima i “našijencima”, stvarajući mrežu potencijalnih suradnika. Djelujući tako kao il padrone i il capo di tutti i capi, stvorio je dugačak popis nedjela poput korupcije, nepotizma, zapošljavanja po stranačkom i rođačkom ključu, raskalašen i bogat život suradnika, a nikad nisu opovrgnute glasine o seksualnim aferama s atraktivnim zaposlenicama, skupim poklonima priležnicama, navodne sklonosti drogama i izvršene operacije septuma (tzv. septoplastika) u bolnici Sv.duh.
Vješto politički lavirajući, stvorio je dug popis saveznika i suparnika koji su svi bili ovisni o njegovim moćima, a nerijetko je bio optužen, nikad i osuđen za niti jednu od optužnica.
I tada se dogodilo nezamislivo. Umro je jedini koji nije smio umrijeti.
NA SLAVU I DIKU
Iako se iščekivao frontalni napad nad političarom na kojem su gradili izborne strategije, dogodilo se upravo suprotno. Dirljiv panegirik sročio je hrvatski premijer Andrej Plenković, Ana Mrak Taritaš palamudila “o radniku neiscrpne energije”, župan Zlatko Komadina (SDP) abolativno zaključio “da svi grijesi, pa i politički idu u grob”, iz Stranke 365 u ekstazi su žalovali za humanistom i vizionarom, a čak je i Tomislav Tomašević iz stranke Možemo pomirljivo govorio o Bandićevom liku i djelu.
Stranku bi trebali nazvati Pomirljivo sve u duhu navale novoformiranog hrvatskog pijeteta na slavu i diku.
Uglavnom svi koji su očekivali barem simboličan osvrt na proteklo djelo i nedjelo “svemoćnog strica iz Pogane Vlake”, nisu ga dočekale. Sve u duhu raširenog pijeteta koji sve više djeluje kao politički alibi, a sve manje kao izraz posmrtne sućuti, izostala su temeljna pitanja. Mogu li se unatoč nesretnim okolnostima rekapitulirati osnove djelovanja i principi političara koji je svojim spornim ponašanjem izazvao niz društvenih kontroverzi i optužnica. O, koga slavimo, nad kime žalujemo?
I jesu li samo “falši” pijetet i nedostatak svakog kritičkog interesa sporni?
Na žalost, upravo oni koji jecaju nad Milanom Bandićem, čine mu zapravo postmortalno zlo, imajući vrlo banalne i proračunate interese.
NAJGLASNIJE POLITIČKE NARIKAČE
Naime, teško se oteti dojmu da najglasnije narikače nad odrom Milana Bandića, imaju vrlo prozaičan motiv. Zabrinute i uplašene nad vlastitom političkom sudbinom dok “s pijetetom” opisuju dojučerašnjeg najmržeg neprijatelja “strica Milana”, svojom šutnjom napadno iskazuju strah da će vremenom većina nepoželjnih saveznika i grješnih dogovora postati očigledna. Sjetimo li se samo čuvenih “žetončića” koje je u politički vokabular uveo Milan Bandić ili dugoročnog otajstva s SDP-om, jasna je sva tuga koju obavija “prerana smrt” Vođe, Proroka i Uzora.
Na koncu, sva etička pitanja društva i politike vezana uz smrt Milana Bandića su jednostavna. Dopušta li hrvatska verzija pijeteta, napadnog i dvojbenog, rekapitulaciju temeljnih političkih pitanja, lik i djelo Milana Bandića? Zašto politika šuti kada su jedini pozvani, do vraga, to im je posao, analizirati sve kontroverze “svemoćnog strica Milana”?
I doista, idu li svi grijesi u grob kad je počinitelj već nesumnjivo mrtav?
