Leminzi su sitne životinje. Slični miševima. Jedu zelenje. Ne spavaju zimski san, ali preživljavaju i najveću studen. Kada trava zazeleni, kada nastupe uvjeti za razmnožavanje, posvete se ljubavi i hrani, brzo se množe.
Njihova popularnost pripisuje se čudnom običaju da se, kada im je najbolje, okupljaju na klifovima i skaču u more. Taj masovni fenomen suicida, mističan i morbidan, poslužio je kao podloga za mnoge legende i priče, crtane filmove i drame.
Simpatični mali glodavci, bez neprijatelja i uz obilje hrane, bez vidljivog povoda bacaju se u more. Teorija da to rade zbog pretjeranog razmnožavanja ne stoji, jer kako bi oni to znali i koji je to duh koji im je usadio takvu svijest. Reći da se radi o instinktu obična je tautologija, jer se jedna zagonetka tek zamjenjuje drugom. Odakle taj instinkt, čemu služi? Neobjašnjivo.
Međutim, nevjerojatno nastojanje da se sebi napravi šteta, neki neodoljivi poriv da se radi krivo i protiv razuma, ignoriranje zakona vremena i prostora, okolnosti i pretvaranje volje u jedini argument, iracionalna tvrdoglavost tako je često obilježje ljudi da su leminzi bili simbolom takvih ludorija.
Nisam bio sklon jeftinom objašnjenju da je tvrdoglavost posljedica nesigurnosti, valjda zato što sam i sam tvrdoglav, već mi je izgledalo da je objašnjenje jednostavnije: ljudski duh sa zakašnjenjem primjećuje i prihvaća promjene i u novim okolnostima bira naizgled sigurna stara objašnjenja, što izgleda tek kasnije i s distance kao autodestruktivno.
Jednostavniji izraz bio bi: radi se o gluposti, tvrdoglavosti i aroganciji koja smeta da se probiju nove ideje, pokrenu nove zamisli i isproba promjena.
Nekad se takve stvari događaju i u politici. Nekog vladara, klasu ili grupu uhvati divlja pomama samopouzdanja, želja da se stvarnost ignorira, da se razum zaboravi, da ludost i mahnitanje postanu vrline, te na svoju štetu precjenjuje sebe, podcjenjuje druge, sužava područje sporazuma te uporno pretvara raspravu u frazu, konflikt u strategiju, svađanje u način razgovora.
Nemam što skrivati. Želio bih da pobijedi Narodna koalicija, da HDZ ne pobijedi, da Most izgubi dojam o programskoj izgubljenosti. Htio bih da novokomponirane koalicije samozvanih lidera izgube.
Zato sa žaljenjem gledam kako se moje želje gase. Još pred ljeto izgledalo je da će sve biti kako priželjkujem, no smjer događaja je problematičan. Nije važno što se moje želje neće ostvariti, ali smo izgubili cijelu političku godinu da se nađemo na istom; bez promjena, bez napretka, s manje vjere u perspektive.
Zoran Milanović svojom je vehementnom energijom pokrenuo na prošlim izborima vlastitu stranku, izgubljene izbore pretvorio u neriješene, nametnuo frontovsku polarizaciju i skoro zadržao vlast. Isti stil, za sada, pokazuje i u ovim izborima. Malo šeretski izaziva, malo straši. Liste radi prema načelu eliminiranja svakoga tko pokaže ambiciju i znanje, otkrije se kao budući pretendent na njegovo mjesto.
Sumnjičav i oprezan predlaže liste pouzdanika, ali ne i liste koje donose glasove. Dijeli, a ne okuplja. Uklanja, a ne privlači. Na sebe i svoju ličnost fokusira kampanju, a zaboravlja da je najmanje popularan političar, što se sada ne može objasniti odgovornom politikom štednje.
Imao je u više navrata priliku iskoristiti slabosti svojih suparnika, no oklijevao je misleći da je bolje poštedjeti neuvjerljivog Karamarka i osramoćeni HDZ.
Ne priznaje da njegova stranka nema ljude sposobne voditi državu, ni brojem ni iskustvom; najbolji ministri njegove vlade bili su nestranački, a on ih je samo naknadno primao u stranku.
Forumi mladih, koji su nekada bili riznica kadrova za stranački aktivizam, izmakli su kontroli, pa ih zanemaruje.
Savjeti koji su privlačili stručnjake i neovisne intelektualce postoje samo na papiru.
Birokratizirajući stranku, centralizirao je kontrolu kadrova, ali izgubio privlačnost i, što je pogubno za političare, postao dosadan. Bez ideja, s malo ideala, s puno poslušnika i klijenata napušta i glavnu liniju razgraničenja prema HDZ-u: mi smo pošteni, oni nisu.
Politika je: isti ljudi, isti ciljevi i program. Nije atraktivna ni glasačima niti je intelektualni izazov. U vremenima društvene neizvjesnosti i tjeskobe, ta poruka čita se: dobro nam je kako je. Isti ljudi koji su slabo poznati i popularni, neki izrazito odbačeni od javnosti, čak predmetom poruge, mogu privući tek najzadrtije tradicionalne glasače.
A glavna matica glasača, bez koje nema napretka i uspjeha na izborima, već je krenula lijevo, sad je zaustavljena i pokolebana. Glasati će preko volje i entuzijazma. Kako ne mogu očekivati nešto novo, teško da će vjerovati u obećanja boljitka.
Kao i kod leminga ostaje mi pitanje zašto se radi na vlastitu štetu? Zar je taktika za izbore eliminacija mogućih saveznika (zeleni, laburisti, Naprijed Hrvatska), a ne okupljanje u lijevom centru? Zar Narodna koalicija ne uči od pogrešaka nekadašnje Narodne fronte? Zar ne jačati snage i stvarati dojam širokog okupljanja?
Zar ne bi bio dobar dojam stvoriti koaliciju protiv izolacionizma, korupcije, ksenofobije i primitivizma? Zašto ne forsirati moralnosti i odgovornosti vršenja javnih dužnosti. Frakcionaški, otvoreni ili prikriveni sukobi, i baš pred izbore, strategija su leminga.
SDP umjesto da okuplja, razdvaja, umjesto da vodi, pušta konkurenciji da određuje smjer i atmosferu ove inače prazne i kratke ljetne kampanje. Puko izazivanje na sučeljavanje više služi samopouzdanju ličnosti, djeluje arogantno, bez obzira ne blagu retoriku, i izbore svodi na izbor između ličnosti. To koristi novom i nepotrošenom kandidatu, a ne onom tko je sad sam na začelju liste omiljenih i simpatičnih.
HDZ prolazi teško razdoblje odmicanja od neinteligentne politike i vodstva koje se zadovoljavalo recikliranjem sirovog antikomunizma, ksenofobijom i unutarstranačkom negativnom selekcijom.
Odmicanjem od kadrova koji su bili glasni domoljubi ali loši đaci, bitno se promijenilo područja stranačkog manevra. Ako krajnja desnica uspije, a uspjeti će formalno manje, čime će se proširiti mogućnosti za nemalu bazu ambicioznih mladih ljudi u stranačkoj bazi. Ti ljudi, spremni platiti cijenu prazne retorike, realno ciljaju na socijalnu promociju, odmak od ruralnog cirkusa i društveno poštovanje.
Borba za to da se može bez podcjenjivanja i ismijavanja biti konzervativac je završena. Biti konzervativan ne znači nužno biti primitivan i glup.
Tradicionalno glasačko jezgro neće se osipati a kolebljiva manjina prihvatiti će to kao povratak na pristojnost i stabilnost. Samozvana desnica imati će potporu marginaliziranih društvenih gubitnika, ljudi koji vole sportske uspjehe ali ne čitaju prve stranice novina koje će fascinirati velebne fontana ali neće primijetiti devastirani Paromlin. No sve to nije dovoljno za izbore, nuditi rat sa Srbijom i neprijateljstvo s Europom nije politika već tragični nesporazum s razumom.
I program HDZ je tanak, vrlo tanak. Pozivati ostarjelo stanovništvo da radi djecu, ambiciozne žene da budu majke i kućna radna snaga, ne pali ni uz sav domoljubni patos.
Manji porezi i više pomoći iz proračuna ne idu zajedno.
Međutim nepisani dio programa ima dvije latentne poruke koje mobiliziraju birače. Prva je da domoljublje vraća dostojanstvo i ponos, a drugo je da ne želimo biti sluge moćnim zemljama.
Iako je i jedno i drugo isprazna fraza, za onoga tko je patriot taj osjećaj ima veliki značaj, ispunjava srce i osjećaje, subjektivno daje razlog za aktivnost i osjećaj smisla.
Oni nisu samo vojnici stranke već iskreno predani ideji. To da mnogi taj osjećaj zlorabe, da cinično ponavljaju fraze o dignitetu rata, mržnji prema agresoru i traže kažnjavanje zločinaca, da jedno govore, drugo misle i rade ne mijenja tu činjenicu. Iskrenim junacima, nevinim žrtvama sporo sviće kako ih koriste i kako se poigravaju njihovim osjećajima.
Druga stvar, koja će vremenom jačati, je zahtjev Europe da se ponašamo prema obećanjima, da odgovorno radimo i ne stvaramo probleme. Naravno da se neće buniti protiv besplatnog školovanja, da će rado zaposliti školovane liječnike i medicinske sestre, informatičare i zubare, pa onda i strojare, mehaničare ili vodoinstaletere, jeftinu i poslušnu radnu snagu, ali njihov interes nije sebi stvarati proizvodnu konkurenciju već imati vlasništvo nad hotelima (dodajte banke i osiguranja) u malenoj zemlji za veliki odmor.
To je realni temelj interesnog otpora. Psihološki, tjerati Hrvate da odgovorno rade, da ulažu u dionice, a ne u dodatni kat kuće, veliki je zadatak koji oni zovu civilizacijom i europeizacijom a mi gubitkom čarobnosti života.
No HDZ koristi takve osjećaje i postavlja se kao zaštitnik nacionalnog interesa, pa ma što to u ovom kontekstu bilo.
A treći? A treći put? Trećeg puta nema. Takav naziv pripisivali su si posthladnoratevske vođe (”ni lijevo ni desno već naprijed!“; ni socijalizam ni kapitalizam, ”tržišna ekonomija da, tržišno društvo ne“).
No naše vođe nisu Blair i Clinton, Obama i Gorbačov, Schroeder, Jospin, D’Alema, Cardoso, Donnelly, Tuttyens, Scharping, niti ton raspravi daju Giddens, Beck, Habermas.
Područje nečeg trećeg prisvajaju si raznorodne intelektualno provincijske skupine, koje ne vide cjelinu ali izvrsno prepoznaju posljedice modernizacija. Vide sliku Hrvatske kao zemlje loših političara, hladnih i potkupljivih vođa kamenog srca koji ne vole narod kojeg vode.
To onda u prvi plan gura demagoge i lakrdijaše koje je teško od prve razlikovati od iskrenih vizionara. No ja još uvijek vjerujem da takve narod, možda i voli, ali ne glasuje za njih. Test je brzo. Istina uvjeti za eksperiment nisu najbolji. Najjači argument, mržnja birača prema velikim strankama, nestaje kad se stranke obnavljaju.
Sve navedeno govorilo bi u prilog velike koalicije. Bez velike koalicije nema velikih i potrebnih reformi, sve postaje kaos pristranih argumenata, odgađanje postaje najbolja taktika, a stručno mišljenje ismijavaju interesne klike.
Kako će ispasti? Nije pitanje očekivanja i optimizma. Ne treba pitati tko će pobijediti jer se u tom pitanje već skriva podjela plijena, već što će pobjednik učiniti.
Optimizam i pesimizam se ponekad prikazuju slikom do pola pune/prazne čaše. No kod toga pravo pitanje trebalo bi biti što se pije, tko je popio, i tko će iskapiti preostalo, tko će sve platiti i možemo li naručiti novu rundu.
autograf
Njihova popularnost pripisuje se čudnom običaju da se, kada im je najbolje, okupljaju na klifovima i skaču u more. Taj masovni fenomen suicida, mističan i morbidan, poslužio je kao podloga za mnoge legende i priče, crtane filmove i drame.
Simpatični mali glodavci, bez neprijatelja i uz obilje hrane, bez vidljivog povoda bacaju se u more. Teorija da to rade zbog pretjeranog razmnožavanja ne stoji, jer kako bi oni to znali i koji je to duh koji im je usadio takvu svijest. Reći da se radi o instinktu obična je tautologija, jer se jedna zagonetka tek zamjenjuje drugom. Odakle taj instinkt, čemu služi? Neobjašnjivo.
Međutim, nevjerojatno nastojanje da se sebi napravi šteta, neki neodoljivi poriv da se radi krivo i protiv razuma, ignoriranje zakona vremena i prostora, okolnosti i pretvaranje volje u jedini argument, iracionalna tvrdoglavost tako je često obilježje ljudi da su leminzi bili simbolom takvih ludorija.
Nisam bio sklon jeftinom objašnjenju da je tvrdoglavost posljedica nesigurnosti, valjda zato što sam i sam tvrdoglav, već mi je izgledalo da je objašnjenje jednostavnije: ljudski duh sa zakašnjenjem primjećuje i prihvaća promjene i u novim okolnostima bira naizgled sigurna stara objašnjenja, što izgleda tek kasnije i s distance kao autodestruktivno.
Jednostavniji izraz bio bi: radi se o gluposti, tvrdoglavosti i aroganciji koja smeta da se probiju nove ideje, pokrenu nove zamisli i isproba promjena.
Nisam bio sklon jeftinom objašnjenju da je tvrdoglavost posljedica nesigurnosti, valjda zato što sam i sam tvrdoglav, već mi je izgledalo da je objašnjenje jednostavnije: ljudski duh sa zakašnjenjem primjećuje i prihvaća promjene i u novim okolnostima bira naizgled sigurna stara objašnjenja, što izgleda tek kasnije i s distance kao autodestruktivno
Nekad se takve stvari događaju i u politici. Nekog vladara, klasu ili grupu uhvati divlja pomama samopouzdanja, želja da se stvarnost ignorira, da se razum zaboravi, da ludost i mahnitanje postanu vrline, te na svoju štetu precjenjuje sebe, podcjenjuje druge, sužava područje sporazuma te uporno pretvara raspravu u frazu, konflikt u strategiju, svađanje u način razgovora.
Nemam što skrivati. Želio bih da pobijedi Narodna koalicija, da HDZ ne pobijedi, da Most izgubi dojam o programskoj izgubljenosti. Htio bih da novokomponirane koalicije samozvanih lidera izgube.
Zato sa žaljenjem gledam kako se moje želje gase. Još pred ljeto izgledalo je da će sve biti kako priželjkujem, no smjer događaja je problematičan. Nije važno što se moje želje neće ostvariti, ali smo izgubili cijelu političku godinu da se nađemo na istom; bez promjena, bez napretka, s manje vjere u perspektive.
Zoran Milanović svojom je vehementnom energijom pokrenuo na prošlim izborima vlastitu stranku, izgubljene izbore pretvorio u neriješene, nametnuo frontovsku polarizaciju i skoro zadržao vlast. Isti stil, za sada, pokazuje i u ovim izborima. Malo šeretski izaziva, malo straši. Liste radi prema načelu eliminiranja svakoga tko pokaže ambiciju i znanje, otkrije se kao budući pretendent na njegovo mjesto.
Sumnjičav i oprezan predlaže liste pouzdanika, ali ne i liste koje donose glasove. Dijeli, a ne okuplja. Uklanja, a ne privlači. Na sebe i svoju ličnost fokusira kampanju, a zaboravlja da je najmanje popularan političar, što se sada ne može objasniti odgovornom politikom štednje.
Imao je u više navrata priliku iskoristiti slabosti svojih suparnika, no oklijevao je misleći da je bolje poštedjeti neuvjerljivog Karamarka i osramoćeni HDZ.
Ne priznaje da njegova stranka nema ljude sposobne voditi državu, ni brojem ni iskustvom; najbolji ministri njegove vlade bili su nestranački, a on ih je samo naknadno primao u stranku.
Forumi mladih, koji su nekada bili riznica kadrova za stranački aktivizam, izmakli su kontroli, pa ih zanemaruje.
Savjeti koji su privlačili stručnjake i neovisne intelektualce postoje samo na papiru.
Birokratizirajući stranku, centralizirao je kontrolu kadrova, ali izgubio privlačnost i, što je pogubno za političare, postao dosadan. Bez ideja, s malo ideala, s puno poslušnika i klijenata napušta i glavnu liniju razgraničenja prema HDZ-u: mi smo pošteni, oni nisu.
Sa žaljenjem gledam kako se moje želje gase. Još pred ljeto izgledalo je da će sve biti kako priželjkujem, no smjer događaja je problematičan. Nije važno što se moje želje neće ostvariti, ali smo izgubili cijelu političku godinu da se nađemo na istom; bez promjena, bez napretka, s manje vjere u perspektive
Politika je: isti ljudi, isti ciljevi i program. Nije atraktivna ni glasačima niti je intelektualni izazov. U vremenima društvene neizvjesnosti i tjeskobe, ta poruka čita se: dobro nam je kako je. Isti ljudi koji su slabo poznati i popularni, neki izrazito odbačeni od javnosti, čak predmetom poruge, mogu privući tek najzadrtije tradicionalne glasače.
A glavna matica glasača, bez koje nema napretka i uspjeha na izborima, već je krenula lijevo, sad je zaustavljena i pokolebana. Glasati će preko volje i entuzijazma. Kako ne mogu očekivati nešto novo, teško da će vjerovati u obećanja boljitka.
Kao i kod leminga ostaje mi pitanje zašto se radi na vlastitu štetu? Zar je taktika za izbore eliminacija mogućih saveznika (zeleni, laburisti, Naprijed Hrvatska), a ne okupljanje u lijevom centru? Zar Narodna koalicija ne uči od pogrešaka nekadašnje Narodne fronte? Zar ne jačati snage i stvarati dojam širokog okupljanja?
Zar ne bi bio dobar dojam stvoriti koaliciju protiv izolacionizma, korupcije, ksenofobije i primitivizma? Zašto ne forsirati moralnosti i odgovornosti vršenja javnih dužnosti. Frakcionaški, otvoreni ili prikriveni sukobi, i baš pred izbore, strategija su leminga.
SDP umjesto da okuplja, razdvaja, umjesto da vodi, pušta konkurenciji da određuje smjer i atmosferu ove inače prazne i kratke ljetne kampanje. Puko izazivanje na sučeljavanje više služi samopouzdanju ličnosti, djeluje arogantno, bez obzira ne blagu retoriku, i izbore svodi na izbor između ličnosti. To koristi novom i nepotrošenom kandidatu, a ne onom tko je sad sam na začelju liste omiljenih i simpatičnih.
HDZ prolazi teško razdoblje odmicanja od neinteligentne politike i vodstva koje se zadovoljavalo recikliranjem sirovog antikomunizma, ksenofobijom i unutarstranačkom negativnom selekcijom.
Odmicanjem od kadrova koji su bili glasni domoljubi ali loši đaci, bitno se promijenilo područja stranačkog manevra. Ako krajnja desnica uspije, a uspjeti će formalno manje, čime će se proširiti mogućnosti za nemalu bazu ambicioznih mladih ljudi u stranačkoj bazi. Ti ljudi, spremni platiti cijenu prazne retorike, realno ciljaju na socijalnu promociju, odmak od ruralnog cirkusa i društveno poštovanje.
Borba za to da se može bez podcjenjivanja i ismijavanja biti konzervativac je završena. Biti konzervativan ne znači nužno biti primitivan i glup.
Tradicionalno glasačko jezgro neće se osipati a kolebljiva manjina prihvatiti će to kao povratak na pristojnost i stabilnost. Samozvana desnica imati će potporu marginaliziranih društvenih gubitnika, ljudi koji vole sportske uspjehe ali ne čitaju prve stranice novina koje će fascinirati velebne fontana ali neće primijetiti devastirani Paromlin. No sve to nije dovoljno za izbore, nuditi rat sa Srbijom i neprijateljstvo s Europom nije politika već tragični nesporazum s razumom.
Politika je: isti ljudi, isti ciljevi i program. Nije atraktivna ni glasačima niti je intelektualni izazov. U vremenima društvene neizvjesnosti i tjeskobe, ta poruka čita se: dobro nam je kako je. Isti ljudi koji su slabo poznati i popularni, neki izrazito odbačeni od javnosti, čak predmetom poruge, mogu privući tek najzadrtije tradicionalne glasače
I program HDZ je tanak, vrlo tanak. Pozivati ostarjelo stanovništvo da radi djecu, ambiciozne žene da budu majke i kućna radna snaga, ne pali ni uz sav domoljubni patos.
Manji porezi i više pomoći iz proračuna ne idu zajedno.
Međutim nepisani dio programa ima dvije latentne poruke koje mobiliziraju birače. Prva je da domoljublje vraća dostojanstvo i ponos, a drugo je da ne želimo biti sluge moćnim zemljama.
Iako je i jedno i drugo isprazna fraza, za onoga tko je patriot taj osjećaj ima veliki značaj, ispunjava srce i osjećaje, subjektivno daje razlog za aktivnost i osjećaj smisla.
Oni nisu samo vojnici stranke već iskreno predani ideji. To da mnogi taj osjećaj zlorabe, da cinično ponavljaju fraze o dignitetu rata, mržnji prema agresoru i traže kažnjavanje zločinaca, da jedno govore, drugo misle i rade ne mijenja tu činjenicu. Iskrenim junacima, nevinim žrtvama sporo sviće kako ih koriste i kako se poigravaju njihovim osjećajima.
Druga stvar, koja će vremenom jačati, je zahtjev Europe da se ponašamo prema obećanjima, da odgovorno radimo i ne stvaramo probleme. Naravno da se neće buniti protiv besplatnog školovanja, da će rado zaposliti školovane liječnike i medicinske sestre, informatičare i zubare, pa onda i strojare, mehaničare ili vodoinstaletere, jeftinu i poslušnu radnu snagu, ali njihov interes nije sebi stvarati proizvodnu konkurenciju već imati vlasništvo nad hotelima (dodajte banke i osiguranja) u malenoj zemlji za veliki odmor.
To je realni temelj interesnog otpora. Psihološki, tjerati Hrvate da odgovorno rade, da ulažu u dionice, a ne u dodatni kat kuće, veliki je zadatak koji oni zovu civilizacijom i europeizacijom a mi gubitkom čarobnosti života.
No HDZ koristi takve osjećaje i postavlja se kao zaštitnik nacionalnog interesa, pa ma što to u ovom kontekstu bilo.
A treći? A treći put? Trećeg puta nema. Takav naziv pripisivali su si posthladnoratevske vođe (”ni lijevo ni desno već naprijed!“; ni socijalizam ni kapitalizam, ”tržišna ekonomija da, tržišno društvo ne“).
No naše vođe nisu Blair i Clinton, Obama i Gorbačov, Schroeder, Jospin, D’Alema, Cardoso, Donnelly, Tuttyens, Scharping, niti ton raspravi daju Giddens, Beck, Habermas.
Područje nečeg trećeg prisvajaju si raznorodne intelektualno provincijske skupine, koje ne vide cjelinu ali izvrsno prepoznaju posljedice modernizacija. Vide sliku Hrvatske kao zemlje loših političara, hladnih i potkupljivih vođa kamenog srca koji ne vole narod kojeg vode.
SDP umjesto da okuplja, razdvaja, umjesto da vodi, pušta konkurenciji da određuje smjer i atmosferu ove inače prazne i kratke ljetne kampanje. Puko izazivanje na sučeljavanje više služi samopouzdanju ličnosti, djeluje arogantno, bez obzira ne blagu retoriku, i izbore svodi na izbor između ličnosti. To koristi novom i nepotrošenom kandidatu, a ne onom tko je sad sam na začelju liste omiljenih i simpatičnih
To onda u prvi plan gura demagoge i lakrdijaše koje je teško od prve razlikovati od iskrenih vizionara. No ja još uvijek vjerujem da takve narod, možda i voli, ali ne glasuje za njih. Test je brzo. Istina uvjeti za eksperiment nisu najbolji. Najjači argument, mržnja birača prema velikim strankama, nestaje kad se stranke obnavljaju.
Sve navedeno govorilo bi u prilog velike koalicije. Bez velike koalicije nema velikih i potrebnih reformi, sve postaje kaos pristranih argumenata, odgađanje postaje najbolja taktika, a stručno mišljenje ismijavaju interesne klike.
Kako će ispasti? Nije pitanje očekivanja i optimizma. Ne treba pitati tko će pobijediti jer se u tom pitanje već skriva podjela plijena, već što će pobjednik učiniti.
Optimizam i pesimizam se ponekad prikazuju slikom do pola pune/prazne čaše. No kod toga pravo pitanje trebalo bi biti što se pije, tko je popio, i tko će iskapiti preostalo, tko će sve platiti i možemo li naručiti novu rundu.
autograf
