Šesnaestog februara 1992. godine spomenik Nikoli Tesli u Gospiću raznesen je pomoću improvizirane eksplozivne naprave, ispravno podešenog detonatora i nekolicine neidentificiranih nacionalističkih imbecila. U stvarnosti, odljev amblematskog rada akademskog kipara Frana Kršinića pao je, teško oštećen, nekoliko metara dalje. Simbolički gledano, međutim, luk koji je opisao znatno je duži i kompliciraniji: protegnuo se sve do nedavne spektakularne svečanosti ulaska u Evropsku uniju na glavnom zagrebačkom trgu, markiravši usput ključna čvorišta hrvatske tranzicije.
Ono što je započelo rušenjem spomenika, naime, nastavilo se u devedesetima discipliniranom kolektivnom šutnjom o sinu pravoslavnog svećenika iz Smiljana. Zatim je, u eri sanaderovske politički korektne rekoncilijacije, nenadano promijenilo smjer: bučno smo slavili 150. godišnjicu njegova rođenja, otvorili multimedijalni Memorijalni centar u Smiljanu i instalirali impozantnu Meštrovićevu skulpturu u strogi centar glavnog grada. Konačno, prije dva tjedna, meko je ateriralo na Jelačićev trg, među visoke strane dužnosnike, euforične TV-reportere i razgaljeno mnoštvo: Teslin transformator, jedan od njegovih najvrednijih izuma, tamo je postavljen i predstavljen kao vrhunski doprinos hrvatskoga duha cjelokupnoj svjetskoj civilizaciji.
Kako bi sam Tesla prokomentirao ovu eurointegracijsku instrumentalizaciju svoga lika i djela nije, naravno, i ne može biti poznato. Ipak, nekoliko redaka iz intelektualne autobiografije “Moji izumi” daje naslutiti osnovni smjer. Govoreći o “fanatičnoj posvećenosti visokim idejama nacionalnog egoizma i ponosa” tamo je, među ostalim, napisao i ovo: “Nijedan savez ili parlamentarni akt bilo koje vrste nikada neće spriječiti takvu pošast. To su samo novi mehanizmi stavljanja slabih u milost jakih.” Pročitane danas, ove riječi djeluju ipak više kao polazište za euroskeptičnu kritiku Unije iz perspektive njene periferije nego kao prigodna adoracija centripetalne briselske politike. Ali zar je važno: simbolički kapital preminulih velikana oduvijek se razmjenjuje za žetone vladajuće ideologije, mimo njihovih eksplicitnih stavova i uvjerenja. U takvim okolnostima, složit ćemo se, barem je bolje da velikog izumitelja uzdižemo u nebesa nego da ga dižemo u zrak. O poželjnosti te promjene svjedoči, naposljetku, i činjenica da je srpska javnost, dočekavši napokon poluslužbenu najavu početka predpristupnih pregovora, kroatizaciju Tesle popratila neočekivano tiho, bez folklornog mrcvarenja neiscrpne problematike njegove narodnosti i pripadnosti. Ako ovdašnjim eurooptimistima treba još poneki argument u prilog mukotrpnih političkih procesa europeizacije regije, onda je mirna reintegracija Nikole Tesle sigurno jedan od uvjerljivijih.
Samo, takvim se argumentima danas ionako malo tko zamara jer je spektakularna priredba završila, Lidlove su cijene trajno snižene, a roaming osjetno jeftiniji: stvari su, neobično brzo, utonule natrag u glib svakodnevice. “Mi žudimo za novim senzacijama, ali ubrzo postanemo ravnodušni u odnosu na njih”, pisao je Tesla prije skoro stotinu godina o svom transformatoru. “Jučerašnja čuda su danas uobičajena pojava.”
Način na koji je jučerašnje evropsko čudo u Hrvatskoj postalo današnja uobičajena pojava, ipak, poučan je. Slavljenička egzaltacija političkih elita bučno se rasprsnula i odmah potom nestala, poput šarenog vatrometa na zagrebačkom nebu u dugoočekivanoj pristupnoj noći, prepustivši iznova javni prostor inertnom pesimizmu i tromoj rezignaciji. Taj su prostor zato sada uzurpirale asertivne poruke o nužnosti nastavka strukturnih reformi vođenih neoliberalnim dogmama liberalizacije i deregulacije. Od guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića koji emfatično zaziva ulazak u eurozonu – kao da upravo ne gledamo kako nedomišljena arhitektura monetarne unije širi jaz između njenih bogatih i osiromašenih članica – pa sve do ministra financija Slavka Linića koji ulazak u EU službeno proglašava početkom masovne privatizacije, proponenti eurointegracijskih politika otkrivaju nam da cijeli onaj kulturno-ideološki narativ o hrvatskoj pripadnosti razvijenom dijelu kontinenta i svijeta, čije smo povlašteno mjesto prigodno ustupili Tesli, samo kodira hegemonijske ekonomske imperative današnje globalne razvijenosti.
Ima stoga neke uvrnute logike u tome što je, upravo za vrijeme završnog čina Tesline transformacije iz mrskog Srbina u našeg najvećeg sina, ulazak dvije strane kompanije započeo proces liberalizacije ovdašnjeg tržišta električne energije. Dok slavimo čovjeka koji nam je, prema pojednostavljenoj popularnoj formuli, “dao struju”, čija je poslovna nesposobnost postala anegdotalni kliše i koji je svoje posljednje američke dane, nakon brojnih unosnih izuma, progurao zahvaljujući mizernoj počasnoj penziji iz ondašnje Jugoslavije, dotle opskrbu električnom energijom pretvaramo u visokoprofitni biznis firmi od kojih jedna struju čak i ne proizvodi, nego njome promućurno mešetari na svjetskim burzama. Ovih dana, baš nekako u vrijeme kada smo dostojno obilježili još jednu godišnjicu rođenja ličkog genija, taj je paradoks precizno sažeo putanju upravo dovršene proevropske tranzicije: svijetu smo, izgleda, preko Nikole Tesle velikodušno dali struju samo zato da bismo je danas otamo mogli uvoziti.
Izvor: Novosti
Ono što je započelo rušenjem spomenika, naime, nastavilo se u devedesetima discipliniranom kolektivnom šutnjom o sinu pravoslavnog svećenika iz Smiljana. Zatim je, u eri sanaderovske politički korektne rekoncilijacije, nenadano promijenilo smjer: bučno smo slavili 150. godišnjicu njegova rođenja, otvorili multimedijalni Memorijalni centar u Smiljanu i instalirali impozantnu Meštrovićevu skulpturu u strogi centar glavnog grada. Konačno, prije dva tjedna, meko je ateriralo na Jelačićev trg, među visoke strane dužnosnike, euforične TV-reportere i razgaljeno mnoštvo: Teslin transformator, jedan od njegovih najvrednijih izuma, tamo je postavljen i predstavljen kao vrhunski doprinos hrvatskoga duha cjelokupnoj svjetskoj civilizaciji.
Kako bi sam Tesla prokomentirao ovu eurointegracijsku instrumentalizaciju svoga lika i djela nije, naravno, i ne može biti poznato. Ipak, nekoliko redaka iz intelektualne autobiografije “Moji izumi” daje naslutiti osnovni smjer. Govoreći o “fanatičnoj posvećenosti visokim idejama nacionalnog egoizma i ponosa” tamo je, među ostalim, napisao i ovo: “Nijedan savez ili parlamentarni akt bilo koje vrste nikada neće spriječiti takvu pošast. To su samo novi mehanizmi stavljanja slabih u milost jakih.” Pročitane danas, ove riječi djeluju ipak više kao polazište za euroskeptičnu kritiku Unije iz perspektive njene periferije nego kao prigodna adoracija centripetalne briselske politike. Ali zar je važno: simbolički kapital preminulih velikana oduvijek se razmjenjuje za žetone vladajuće ideologije, mimo njihovih eksplicitnih stavova i uvjerenja. U takvim okolnostima, složit ćemo se, barem je bolje da velikog izumitelja uzdižemo u nebesa nego da ga dižemo u zrak. O poželjnosti te promjene svjedoči, naposljetku, i činjenica da je srpska javnost, dočekavši napokon poluslužbenu najavu početka predpristupnih pregovora, kroatizaciju Tesle popratila neočekivano tiho, bez folklornog mrcvarenja neiscrpne problematike njegove narodnosti i pripadnosti. Ako ovdašnjim eurooptimistima treba još poneki argument u prilog mukotrpnih političkih procesa europeizacije regije, onda je mirna reintegracija Nikole Tesle sigurno jedan od uvjerljivijih.
Samo, takvim se argumentima danas ionako malo tko zamara jer je spektakularna priredba završila, Lidlove su cijene trajno snižene, a roaming osjetno jeftiniji: stvari su, neobično brzo, utonule natrag u glib svakodnevice. “Mi žudimo za novim senzacijama, ali ubrzo postanemo ravnodušni u odnosu na njih”, pisao je Tesla prije skoro stotinu godina o svom transformatoru. “Jučerašnja čuda su danas uobičajena pojava.”
Način na koji je jučerašnje evropsko čudo u Hrvatskoj postalo današnja uobičajena pojava, ipak, poučan je. Slavljenička egzaltacija političkih elita bučno se rasprsnula i odmah potom nestala, poput šarenog vatrometa na zagrebačkom nebu u dugoočekivanoj pristupnoj noći, prepustivši iznova javni prostor inertnom pesimizmu i tromoj rezignaciji. Taj su prostor zato sada uzurpirale asertivne poruke o nužnosti nastavka strukturnih reformi vođenih neoliberalnim dogmama liberalizacije i deregulacije. Od guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića koji emfatično zaziva ulazak u eurozonu – kao da upravo ne gledamo kako nedomišljena arhitektura monetarne unije širi jaz između njenih bogatih i osiromašenih članica – pa sve do ministra financija Slavka Linića koji ulazak u EU službeno proglašava početkom masovne privatizacije, proponenti eurointegracijskih politika otkrivaju nam da cijeli onaj kulturno-ideološki narativ o hrvatskoj pripadnosti razvijenom dijelu kontinenta i svijeta, čije smo povlašteno mjesto prigodno ustupili Tesli, samo kodira hegemonijske ekonomske imperative današnje globalne razvijenosti.
Ima stoga neke uvrnute logike u tome što je, upravo za vrijeme završnog čina Tesline transformacije iz mrskog Srbina u našeg najvećeg sina, ulazak dvije strane kompanije započeo proces liberalizacije ovdašnjeg tržišta električne energije. Dok slavimo čovjeka koji nam je, prema pojednostavljenoj popularnoj formuli, “dao struju”, čija je poslovna nesposobnost postala anegdotalni kliše i koji je svoje posljednje američke dane, nakon brojnih unosnih izuma, progurao zahvaljujući mizernoj počasnoj penziji iz ondašnje Jugoslavije, dotle opskrbu električnom energijom pretvaramo u visokoprofitni biznis firmi od kojih jedna struju čak i ne proizvodi, nego njome promućurno mešetari na svjetskim burzama. Ovih dana, baš nekako u vrijeme kada smo dostojno obilježili još jednu godišnjicu rođenja ličkog genija, taj je paradoks precizno sažeo putanju upravo dovršene proevropske tranzicije: svijetu smo, izgleda, preko Nikole Tesle velikodušno dali struju samo zato da bismo je danas otamo mogli uvoziti.
Izvor: Novosti
