Hrvatska faktički nema Vladu, no agonija se nastavlja jer su HDZ-ovi talibani konačno rezolutno odbili nove izbore, inzistiraju na ostavci premijera i najavljuju novo mrcvarenje „preslagivanjem“ vlade, s iluzionističkim ciljem da Karamarko postane novi mandatar. S druge strane, čvrsto ušančeni u svojoj tipičnoj, sramotnoj šutnji, kao jedinim odgovorom na višemjesečnu krizu, stoje socijaldemokrati. I lukavo čekaju da im vlast sama padne u krilo. Opet.
Kako to uopće prepričati u jednom tekstu? Taj koncentrat ludila, difamacija, mržnje i podmetanja unutar takozvane koalicijske vlade, tu odlučnost da se vlast ne ispusti iz ruku, pa makar država otišla dođavola i unatoč drukčijoj želji građana. U finišu ove nefunkcionalne Vlade, sklepane prije nekoliko mjeseci, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, optužen za sumnjive poslove, odbio se povući s mjesta potpredsjednika Vlade, a što je zatražio i premijer kojega je upravo Karamarko instalirao na položaj premijera. Štoviše, razdrmani HDZ uzvraća udarac zahtjevom za premijerovim opozivom, dok tajne službe pod Karamarkovom ingerencijom odrađuju posao difamacije koalicijskog partnera Mosta, a vrh HDZ-a lamentira o „preslagivanju“ parlamentarne većine, što dakako podrazumijeva za njih posve prirodno protuzakonito vrbovanje, potkupljivanje i ucjenjivanje zastupnika. Uglavnom, velika „domoljubna“ stranka opet svoje stranačke i privatne interese stavlja ispred državnih, te svim metodama radi na suzbijanju javnog interesa i demokracije.
U ratu svih protiv svih posve se ignorira želja građana za novim izborima, a na veliki protest kojim su deseci tisuća ljudi branili novu reformu obrazovanja i tražili smjenu ministra obrazovanja, ovaj je odgovorio imenujući za svoga savjetnika nekog proustaškog povjesničara, protivnika reforme, konzervativca i revizionista. Uglavnom, vlast se doživljava kao plijen, građani tretiraju kao idioti, i unatoč potpunom rasulu u Vladi, blokiranim institucijama, svi se ti posvađani gadovi slažu u jednom: izbjeći prijevremene izbore! Jer da bi to bila katastrofa. Za koga? Za građane svakako ne. Za desničarski HDZ vrlo vjerojatno. Za premijera koji nema ni politički, ni izborni legimitet, svakako. Baš kao i za Most čijih bi se desetak političkih amatera trebalo odreći beneficija stečenih na bazi gadljive postizborne kombinatorike.
Zato, eto, vladajući uspoređuju demokratske izbore s najgorim prirodnim nepogodama, ratom i kugom, tvrde da bi oni bili prijetnja kreditnom rejtingu zemlje, onome koji je već radikalno srozan upravo destrukcijom ove vlasti. Pa je Hrvatskoj po prvi put odbijeno vanjsko zaduživanje, jer su kreditori zatražili visoke kamate baš zbog političke nestabilnosti.
A kao najveći protivnik novih izbora pokazao se premijer Orešković, tobožnji veliki menadžer, koji, međutim, nije uspio prodati državne obveznice jer nitko normalan u svijetu u njegove reforme ne vjeruje. Stoga doista fascinira njegova prepotencija, žilava želja da vlada državom koju ne poznaje i u koju ga je kao lutku dovukao mračni šef nacionalističkog HDZ-a. Unatoč doprinosu agoniji države i zapovjednoj odgovornosti, premijer se i dalje grčevito drži funkcije za koju sada, kada se savez Mosta i Domoljubne koalicije praktički raspao, gubi svaki legitimitet.
No, kao oktroirana politička figura, čija supruga ponosno predvodi povorku za zabranu abortusa, premijer se, lišen respekta prema javnosti, odbija povući i time inicirati nove izbore, nego na poruke inozemnih financijera da njegovoj „reformskoj“ vladi ne vjeruju, odgovara da je situacija stabilna, te da Vlada radi svoj posao. Na oštro upozorenje Vijeća Evrope pak o provali nacionalizma, ustaštva, političkoj radikalizaciji, ugrožavanju prava manjina… – pojavama koje inicira upravo njegova nekontrolirana desničarska vlada – premijer se blesavo smješka i poručuje: „It’s ok!“
Čovjek koji se nije niti potrudio naučiti jezik države čiju vladu vodi, svojim tobože smirujućim porukama u situaciji potpunog raspada, zapravo je prijetio i ignorirao građane, tvrdeći da ono čemu svjedoče nije istina, da kriminalna skupina u HDZ-u ne destruira državu, da Most nije grupa političkih grebatora, nedorasla zadatku vođenja zemlje, te da reforme idu dalje.
A pod „reformama“ taj nimalo bezopasni klaun podrazumijeva valjda ubrzanu prodaju državnih poduzeća, pa je tako u trenucima najveće političke krize u bescijenje prodao dionice velikog i važnog poduzeća Rade Končar, e kako bi mogao platiti sitne, dvodnevne kamate na enormni inozemni dug. Njegovi ministri koriste pak stanje političke nestabilnosti da bi smjenjivali čelne ljude javnih poduzeća i postavljali svoje kadrove, a u Ustavnom se sudu kadrovira tako da su ovih dana u njega imenovani i ljudi opterećeni kriminalnim poslovima. Čovjek koji je prepotentno zalutao u politiku, uz podršku rigidnih, konzervativnih grupacija, itekako je odgovoran, ništa manje od koalicijskih štetočina, za dugoročnu štetu, mrtve institucije, povratak zemlje u recesiju iz koje se tek bila izvukla i duboki ideološki razdor koji je od Hrvatske napravio malu, histeričnu, fašiziranu zemlju.
Hrvatska faktički nema Vladu, no agonija se nastavlja jer su HDZ-ovi talibani konačno rezolutno odbili nove izbore, inzistiraju na ostavci premijera i najavljuju novo mrcvarenje „preslagivanjem“ vlade, s iluzionističkim ciljem da Karamarko postane novi mandatar. S druge strane, čvrsto ušančeni u svojoj tipičnoj, sramotnoj šutnji, kao jedinim odgovorom na višemjesečnu krizu, stoje socijaldemokrati. I lukavo čekaju da im vlast sama padne u krilo. Opet.
tacno
Kako to uopće prepričati u jednom tekstu? Taj koncentrat ludila, difamacija, mržnje i podmetanja unutar takozvane koalicijske vlade, tu odlučnost da se vlast ne ispusti iz ruku, pa makar država otišla dođavola i unatoč drukčijoj želji građana. U finišu ove nefunkcionalne Vlade, sklepane prije nekoliko mjeseci, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, optužen za sumnjive poslove, odbio se povući s mjesta potpredsjednika Vlade, a što je zatražio i premijer kojega je upravo Karamarko instalirao na položaj premijera. Štoviše, razdrmani HDZ uzvraća udarac zahtjevom za premijerovim opozivom, dok tajne službe pod Karamarkovom ingerencijom odrađuju posao difamacije koalicijskog partnera Mosta, a vrh HDZ-a lamentira o „preslagivanju“ parlamentarne većine, što dakako podrazumijeva za njih posve prirodno protuzakonito vrbovanje, potkupljivanje i ucjenjivanje zastupnika. Uglavnom, velika „domoljubna“ stranka opet svoje stranačke i privatne interese stavlja ispred državnih, te svim metodama radi na suzbijanju javnog interesa i demokracije.
U ratu svih protiv svih posve se ignorira želja građana za novim izborima, a na veliki protest kojim su deseci tisuća ljudi branili novu reformu obrazovanja i tražili smjenu ministra obrazovanja, ovaj je odgovorio imenujući za svoga savjetnika nekog proustaškog povjesničara, protivnika reforme, konzervativca i revizionista. Uglavnom, vlast se doživljava kao plijen, građani tretiraju kao idioti, i unatoč potpunom rasulu u Vladi, blokiranim institucijama, svi se ti posvađani gadovi slažu u jednom: izbjeći prijevremene izbore! Jer da bi to bila katastrofa. Za koga? Za građane svakako ne. Za desničarski HDZ vrlo vjerojatno. Za premijera koji nema ni politički, ni izborni legimitet, svakako. Baš kao i za Most čijih bi se desetak političkih amatera trebalo odreći beneficija stečenih na bazi gadljive postizborne kombinatorike.
Zato, eto, vladajući uspoređuju demokratske izbore s najgorim prirodnim nepogodama, ratom i kugom, tvrde da bi oni bili prijetnja kreditnom rejtingu zemlje, onome koji je već radikalno srozan upravo destrukcijom ove vlasti. Pa je Hrvatskoj po prvi put odbijeno vanjsko zaduživanje, jer su kreditori zatražili visoke kamate baš zbog političke nestabilnosti.
A kao najveći protivnik novih izbora pokazao se premijer Orešković, tobožnji veliki menadžer, koji, međutim, nije uspio prodati državne obveznice jer nitko normalan u svijetu u njegove reforme ne vjeruje. Stoga doista fascinira njegova prepotencija, žilava želja da vlada državom koju ne poznaje i u koju ga je kao lutku dovukao mračni šef nacionalističkog HDZ-a. Unatoč doprinosu agoniji države i zapovjednoj odgovornosti, premijer se i dalje grčevito drži funkcije za koju sada, kada se savez Mosta i Domoljubne koalicije praktički raspao, gubi svaki legitimitet.
No, kao oktroirana politička figura, čija supruga ponosno predvodi povorku za zabranu abortusa, premijer se, lišen respekta prema javnosti, odbija povući i time inicirati nove izbore, nego na poruke inozemnih financijera da njegovoj „reformskoj“ vladi ne vjeruju, odgovara da je situacija stabilna, te da Vlada radi svoj posao. Na oštro upozorenje Vijeća Evrope pak o provali nacionalizma, ustaštva, političkoj radikalizaciji, ugrožavanju prava manjina… – pojavama koje inicira upravo njegova nekontrolirana desničarska vlada – premijer se blesavo smješka i poručuje: „It’s ok!“
Čovjek koji se nije niti potrudio naučiti jezik države čiju vladu vodi, svojim tobože smirujućim porukama u situaciji potpunog raspada, zapravo je prijetio i ignorirao građane, tvrdeći da ono čemu svjedoče nije istina, da kriminalna skupina u HDZ-u ne destruira državu, da Most nije grupa političkih grebatora, nedorasla zadatku vođenja zemlje, te da reforme idu dalje.
A pod „reformama“ taj nimalo bezopasni klaun podrazumijeva valjda ubrzanu prodaju državnih poduzeća, pa je tako u trenucima najveće političke krize u bescijenje prodao dionice velikog i važnog poduzeća Rade Končar, e kako bi mogao platiti sitne, dvodnevne kamate na enormni inozemni dug. Njegovi ministri koriste pak stanje političke nestabilnosti da bi smjenjivali čelne ljude javnih poduzeća i postavljali svoje kadrove, a u Ustavnom se sudu kadrovira tako da su ovih dana u njega imenovani i ljudi opterećeni kriminalnim poslovima. Čovjek koji je prepotentno zalutao u politiku, uz podršku rigidnih, konzervativnih grupacija, itekako je odgovoran, ništa manje od koalicijskih štetočina, za dugoročnu štetu, mrtve institucije, povratak zemlje u recesiju iz koje se tek bila izvukla i duboki ideološki razdor koji je od Hrvatske napravio malu, histeričnu, fašiziranu zemlju.
Hrvatska faktički nema Vladu, no agonija se nastavlja jer su HDZ-ovi talibani konačno rezolutno odbili nove izbore, inzistiraju na ostavci premijera i najavljuju novo mrcvarenje „preslagivanjem“ vlade, s iluzionističkim ciljem da Karamarko postane novi mandatar. S druge strane, čvrsto ušančeni u svojoj tipičnoj, sramotnoj šutnji, kao jedinim odgovorom na višemjesečnu krizu, stoje socijaldemokrati. I lukavo čekaju da im vlast sama padne u krilo. Opet.
tacno
