U nemilosrdnoj utrci za pažnjom javnosti i novcem oglašivača vlasnici i urednici medija koriste raznolika sredstva i taktike. Pritom se uglavnom ne mari previše za status standardnih novinskih žanrova, vrsta i rubrika. Među “žrtvama” namjere monetizacije naše pažnje našla se tako i tradicionalna novinska vrsta: intervju. Nisu intervjui nestali, samo su u nezanemarivom broju slučaja preimenovani. Više, dakle, ne čitamo intervjue nego ispovijesti. Iz poslovne perspektive preimenovanje ne čudi: ispovijest sugerira iznošenje vlastite intime, osobne tajne ili pikanterije koji su inače nedostupni široj javnosti i samim tim atraktivni.
Međutim, ovdje nije riječ samo o prilagođavanju poslovnih odluka vječnoj i nepromjenjivoj znatiželji masa koju zanimaju isključivo osobni životi poznatih i manje poznatih, a ne njihovi društveni i politički stavovi. Čak i da se radi samo o tome politička dimenzija ne izostaje. Popularnost raznih sadržaja koji nude isječke života bogatih i slavnih zasniva se na određenoj vrsti klasnog voajerizma. Nedostupne životne navike su uvijek intrigantne, a potiču i snatrenja o klasnoj mobilnosti. Takvi su snovi uvijek politički. No, kao što smo rekli, ovdje se ne radi samo o tome već i o simptomu, kako bi rekli intelektualci iz tradicionalnih kulturnih institucija – duha vremena.
Živimo, naime, u vremenu koje obilježava vrlo specifična “hijerarhija istina”. Prilično često se kao privilegirani tumač stvarnosti – društvene, zdravstvene, povijesne, klimatske – tretira osobno iskustvo ili osobno sjećanje. Ambiciozniji pokušaji “objektivnog” sagledavanja realnosti na različite su načine degradirani. Postoje politički projekti koji u njima vide manipulacije elita, a postoje i političke ideje koje u njima vide lažne alibije za teorije klasne dominacije. S obzirom na to da nam je stvarnost strukturno neuhvatljiva i da svaka sklonost njenom “objektivnom” zahvaćanju vodi ka nekom tipu totalitarizma, preostaje nam samo da se oslonimo na objektivnost tržišta i cjenovnih signala i na autentičnost vlastitog iskustva koje nam nitko ne može osporiti.
Transformacija intervjua u ispovijesti samo je jedan od primjera favoriziranja osobnog pristupa kao tumača stvarnosti. Poznati talijanski povjesničar Enzo Traverso se u novoj knjizi naslova “Singular Past: The ‘I’ in Historiography” pozabavio usponom subjektivističkog trenda u historiografiji. Pisanje povijesti “u prvom licu” doživjelo je značajnu popularnost proteklih desetljeća i olabavilo kruta pravila discipline. Traverso smatra da ti doprinosi mogu biti zanimljivi i vrijedni i da uvijek treba dovoditi u pitanje “objektivnost” historiografije, ali da nas strukturno onemogućuju u iscrpnijem razumijevanju povijesti. Uspostava neoliberalizma kao faze kapitalizma, mišljenja je Traverso, pridonijela je povlaštenim tretmanom individualizma i konkurencije nastanku tog historiografskog žanra.
Česta prevlast osobnog nad društvenim, objektivnim ili znanstvenim, doživjela je jedan od vrhunaca i tijekom pandemije. Premda se radi, s obzirom na zaraznost, o slučaju koji zahtijeva društvena rješenja po definiciji, otpor cijepljenju zasnivao se gotovo pa isključivo na sakralnosti osobne odluke. Ta se sakralnost osobne odluke drukčije “manifestirala” s obzirom na klasnu pripadnost. Oni iz nižih klasa su koristili tu argumentaciju kako bi si napokon mogli priuštiti nekakav učinkovit otpor spram “elita”, a oni iz viših klasa nisu naprosto htjeli biti dio šireg društvenog projekta: privatni liječnik, skupa dijeta i osobni trener će učiniti svoje.
Na povlašteni tretman osobnog iskustva nije imuna ni ljevica. Postoje brojne “scene”, atmosfere i pokreti na ljevici u kojima ste prešutnim dekretom lišeni mogućnosti imanja stava o nekoj temi ako ju niste osjetili na vlastitoj koži. I tu sama premisa nije sporna: žrtva diskriminacija ili netko tko je iskusio neku društvenu traumu nužno mora postati subjekt političkog prevladavanja društvenih odnosa koji generiraju diskriminacije i traume. Međutim, iz toga ne proizlazi zaključak da jedini smiju i mogu pričati o uzrocima društvenih problema. Također, ta ih podjela uloga pretvara iz subjekta promjena u svjedoka traume. I dovodi do krajnje problematične situacije u kojoj ljevica više nije infrastruktura solidarnosti za sve ugrožene već pozornica na kojoj se odvija natjecanje u ugroženosti. Tko “pokriva” najviše ugroženih skupina taj je najautentičniji predstavnik ljevice. Nema spora da je toj osobi najteže, ali tako se sigurno ne gradi pokret koji će joj život učiniti lakšim.
