Oni su i glavna meta hrvatskog urbanog šovinizma i najautentičniji Hrvati i antikomunisti. Oni su i simbol korupcije i pošten i vrijedan narod. Oni su neizbježni sastojak svake hrvatske političke mitologije. Oni su Hercegovci. A kratku političku povijest mitologizacije Hercegovine donosi jedan od njih: Mario Kikaš.
Jedan od važnijih i konzistentnijih mitova “političke kulture” u Hrvatskoj od osamostaljenja na ovamo je mit o Hercegovcima kao nužnim nositeljima desnih, konzervativnih, a nerijetko i fašističkih ideja. Oni su, mit tvrdi dalje, odani prije svega proširenoj obitelji kao temeljnoj društvenoj zajednici iz koje se onda pletu tzv. rodijačke veze koje služe kao svojevrstan safety net ili paralelna socijalna i neformalna ekonomska struktura koja održava egzistenciju zajednice. Činjenica da skoro svatko od nas iz Hercegovine ima bar jednog člana šire obitelji koji je redovnik/ca ili bar bivši pripadnik klera Katoličke crkve (tzv. raspop) svjedoči i o važnosti institucionalne i ideološke uloge Crkve u cijelom tom geografsko-društvenom kompleksu, i mitu koji je iz njega deriviran.
U konačnoj izvedbi, upravo ti akteri i te institucije uz pomoć neformalne ekonomije kao tipične forme privređivanja ove grupacije postali su, mit tvrdi, svojevrsni kočničar napretka Hrvatske u prvim godinama njene neovisnosti. Taj napredak i razvoj se u tom periodu realpolitički poistovjećivao s integracijom u euro-atlantske saveze. Tako su ubrzo Hercegovci postali i svojevrsni balkanski Drugi pristojne i neostvarene hrvatske “političke kulture” devedesetih, ali i glavni i odgovorni za “deficit građansko-duhovnog horizonta” i provalu “barbarskog nacionalizma” koji u konačnici sprječava priključenje Hrvatske na tokove “europskog duha”.
Agramerski šovinizam
Spomenute sintagme u svojoj feljtonistici devedesetih i ranih dvije tisućitih koristio je Milan Kangrga, jedan od najvažnijih naših filozofa i predstavnika zagrebačkih praksisovaca. Nažalost, Kangrga je u svojoj poznoj fazi ostao upamćen i po isprovociranom polemičkom ispadu u kojem je Hercegovce poslao doma iz geografskog Zagreba, ali i iz hrvatske, odnosno agramerske, kulture. Taj njegov urbani rasizam kasnije će vrlo često evocirati predstavnici hercegovačke intelektualne desnice koji su se manje ili više uspješno politički angažirali na nedavnim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Onaj manje uspješan s liste HDZ-a, povjesničar Ivo Lučić, tako je u nekoliko navrata Kangrginim primjerom išao dokazivati i generalizirati prijezir zagrebačke intelektualne elite prema Hercegovcima, odnosno prema onima koji tek sad, u neovisnoj i nekomunističkoj Hrvatskoj imaju pristup državi i njenim mehanizmima distribucije moći (političke, simboličke ili ekonomske) što je prije toga bio ekskluzivitet jugoslavenske crvene buržoazije koja je dolazila i svih krajeva Jugoslavije, osim iz Hercegovine.
Prema toj logici, Hercegovci su upravo zbog te svoje podređenosti u vrijeme jugoslavenskog socijalizma jedini autentični antikomunistički subjekt i kao takvi personificiraju upravo nužnu promjenu među elitama dolazeći na simboličko i institucionalno mjesto nekadašnje crvene buržoazije. Drugim riječima, vrše polemičku lustraciju koja tek treba biti dovršena kroz praktičnu političku lustraciju, a koju pak promovira desno krilo unutar i van HDZ-a kad nema pametnijeg posla, a to je jako često. Time je mit o Hercegovcima dobio i svoju desnu i antikomunističku varijantu uz već postojeću građansko-liberalnu koja Hercegovce vidi kao kočničare hrvatskog puta prema Zapadu i kao populaciju koja je navodno jedina profitirala od te retrogradne prve faze tranzicije devedesetih.
Činilo se da je mit o Hercegovcima kao dobitnicima hrvatske tranzicije i jedinom autentičnom antikomunističkom subjektu svoj vrhunac doživio kasnih devedesetih odakle i datira Kangrgina opservacija o dotepencima u hrvatsku kulturu. Tada su upravo Hercegovci postali svojevrsna metonimija za loše upravljanje državom i pogubne politike vladajućeg HDZ-a. U liku (političkog?) emigranta Gojka Šuška, a onda i plejadi drugih likova iz društveno-političko-privrednog života, individualizirana je i upisana većinska odgovornost za pogrešne političke odluke, destruktivne vojne avanture, a onda i ekonomski krah države kroz proces pretvorbe i privatizacije. Upravo su najviđeniji poduzetnici koje tada još nije krasila apozicija “kontroverznih” vukli svoje porijeklo upravo iz Hercegovine poput ozloglašenog Miroslava Kutle.
Mitologija o Hercegovcima kao nositeljima nazadnih društvenih tendencija perpetuirala se i nakon devedesetih kroz dva oblika participacije Hercegovaca u hrvatskom političkom životu. Prvi oblik je famozna jedanaesta izborna jedinica, odnosno pravo glasa Hrvata u BiH koji su dominantno nastanjeni u Hercegovini i koji unatoč višegodišnjem plašenju građana Hrvatske njihovim glasačkim pravom, još nikad nisu donijeli prevagu desnici ni na jednim izborima. Drugi bitan motiv daljnjeg razvoja mita o Hercegovcima je Milan Bandić. Naime, Hercegovci ne samo da nisu prognani iz agramerske kulture, kako je Kangrga proricao, nego su i zasjeli na čelo Agrama punih dvadeset godina. Lik i (ne)djelo dugogodišnjeg gradonačelnika glavnog grada tako su postali svojevrsni vrhunac mitologije o Hercegovcima dovevši do savršenstva umrežavanje članova šire obitelji i rodijačkih veza kroz gradske institucije.
Time se sami mit o Hercegovcima prelio iz svojeg prvotnog antikomunističkog i desnog ognjišta HDZ-a i postao puno više od vrijednosno-stranačkog obilježja – opća karakteristika ili čak klasno-identitetski marker kojim se ne označava samo parohijalizam i konzervativizam određene lokalne ili regionalne zajednice, nego i svojevrsno pripadanje “uhljebničkoj” klasi koja zapravo preživljava na iscrpljivanju javnih resursa za privatne svrhe što kroz zapošljavanje u, ovom slučaju, gradskim institucijama, što kroz mutne i sive poslove s državom kako devedesetih, tako i danas. No da bismo rastvorili ovu klasno-identitetsko-ideološku priču, potrebno je otići u samu Hercegovinu i u povijest nešto stariju od devedesetih.
Dekonstrukcija mita
Postoji nekoliko vrlo izvjesnih i prvoloptaških razina dekonstrukcije mita o Hercegovcima. Prva je geografska. Hercegovina je nešto kompleksnija regija u kojoj žive sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Geografsko-demografski gledano, njen (jugo)istočni dio naseljava većinski srpsko stanovništvo, sjevernu Hercegovinu povijesno naseljavaju većinom Bošnjaci, a Hrvati naseljavaju zapadnu Hercegovinu. Tako da su Hercegovci iz ove mitologije primarno bh. Hrvati iz zapadne Hercegovine, a ne svi stanovnici Hercegovine koji za sebe neće nužno reći da su Hercegovci. Upravo je takva regionalna samoidentifikacija izraženija kod Hrvata iz Hercegovine nego kod ostala dva nacionalna korpusa koja će se identitetski poistovjetiti s nekim drugim političkim (nacionalnim, entitetskim) ili spacijalnim entitetima poput grada (npr. mostarski lokalizam).
Druga dekontrukcijska gesta, koju je primjerice vrlo često u svojim ranijim medijskim nastupima znao koristiti sadašnji zastupnik Mosta u Hrvatskom saboru, Nino Raspudić, je biografistička dekonstrukcija mita o Hercegovcima kao desničarima, konzervativcima kojima je stran duh prosvjetiteljstva i progresivnih političkih opcija. Njegova teza je da postoji određeni broj ličnosti iz povijesti Hercegovine koji pokazuju upravo suprotno. Primjerice, komunistička elita u BiH imala je svoje istaknute Hrvate iz Hercegovine poput političara i zadnjeg premijera SFRJ Ante Markovića. Jednako tako, jedan od najvažnijih lijevih intelektualca ovih prostora bio je upravo mostarac Predrag Matvejević. Međutim, obje ove geste tek su površinsko grebanje po spomenutom mitu, ali i povijesti Hercegovine koja se tek treba ispričati i analizirati da bismo mogli zapravo odgovoriti na pitanje kako se razvila mitologija o Hercegovcima kao antikomunističkom, konzervativnom i desnom subjektu koji “zagađuje” ili upravo “pročišćuje” hrvatski politički život, ovisno koju od varijanti ovog mita uzmete.
Polazišna točka desne argumentacije bila bi da su Hrvati u zapadnoj Hercegovini antikomunisti odani tradicionalnim vrijednostima i hrvatskom nacionalizmu upravo zato što su tijekom socijalističke Jugoslavije bili “obespravljeni”. Pritom, iako je riječ o argumentu koji bi došao iz pera bilo kojeg desnog povjesničara ili novinara, konkretan termin “obespravljeni” sam posudio od bosansko-hercegovačkog povjesničara Husnije Kamberovića iz njegove knjige “Hod po trnju. Iz bosanskohercegovačke istorije 20. stoljeća”. On međutim to pitanje ne postavlja tek autorefleksivno kao povjesničar koji se bavi političkom poviješću određene regije, njenog stanovništva i političkog vodstva, nego zapravo sugestivno ponavlja pitanje koje si postavljaju najviši predstavnici ne samo bosansko-hercegovačkog republičkog vodstva CK SKBiH nego i predstavnici saveznog i hrvatskog partijskog vodstva na Mostarskom savjetovanju održanom 1966.
Mostarsko savjetovanje 1966.
Evociram ovaj, široj javnosti nepoznat politički događaj i Kamberovićev tekst da bi tek ocrtao moguće argumente za, ako ne dekonstrukciju, onda bar reviziju mita o Hercegovcima. Naime, spomenuto savjetovanje je organizirano nakon dugogodišnjeg bavljenja partijskog vodstva slabom integriranošću Hrvata zapadne Hercegovine u novo socijalističko društvo. Taj se politički problem prepoznaje kao rezultat pretpostavke ili predrasude da je ova populacija zapravo “ostatak poraženog neprijatelja” iz Drugog svjetskog rata s obzirom na to da je riječ o kraju u kojem je postojala visoka razina masovne podrške ustaškom režimu. Stigma neprijateljskog naroda i hipoteka ustaštva koja se prišivala Hrvatima zapadne Hercegovine u prvim godinama poslije rata očito je bila dovoljno izražena da je postala problem i samom partijskom vodstvu koji u svojim dokumentima i informiranjima priznaje vlastite deficite na razvojnom, agitacijskom i kadrovskom planu u zapadnoj Hercegovini.
Ovo područje je krajem pedesetih kad je velik dio Bosne i Hercegovine već bio na putu industrijskog razvoja, a jugoslavenska privreda doživljavala povijesni ekonomski boom, imalo svega 3% zaposlenih u industriji. Također, socijalistička vlast nije uspijevala smanjiti tradicionalni utjecaj Crkve kao paralelne socijalne, kulturno i politički opozicijske strukture, a “vulgarna antireligijska kampanja” samo je odmagala prosvjetljenju i sekularizaciji stanovništva što kritizira i sam Džemal Bijedić, budući predsjednik savezne vlade, a tada lokalni partijski dužnosnik.
Iskorjenjivanju “tradicije, patrijarhalnog odgoja i primitivizma” koju je poticao “reakcionarni kler” trebalo je pristupiti “pametnom antireligijskom kampanjom” koristeći postojeću infrastrukturu (medije, obrazovne i kulturne institucije), prema Bijedićevim riječima. Međutim, i ta se infrastruktura pokazala manjkavom i nedovoljno razvijenom, upravo u zapadnoj Hercegovini. Tome je pogodovala i činjenica da, kadrovski gledano, hrvatsko stanovništvo zapadne Hercegovine nije bilo adekvatno zastupljeno na rukovodećim mjestima, a usput je nerijetko iskazivalo šovinizam i nepovjerenje prema kadrovima iz drugih naroda.
Zbog ove situacije i očitih propusta u politici partije i razvoju zapadne Hercegovine, saziva se Mostarsko savjetovanje 1966. Skup na kojem su sudjelovali predstavnici lokalnih, republičke, savezne, ali i hrvatske partijske organizacije (kotarski komitet Split) koje je trebalo (samo)kritički razmatrati probleme razvoja socijalizma u zapadnoj Hercegovini. U to je vrijeme zapadnu Hercegovinu već zahvatio val gastarbajterskih migracija prema Austriji i Njemačkoj koji su zapravo bile izravna posljedica “privrednog zaostajanja” ove mikroregije. Istovremeno su se događale i migracije unutar granica Jugoslavije. Mlađe stanovništvo je napokon dobilo priliku nastaviti svoje obrazovanje pa je mahom išlo u Zagreb ili Sarajevo s obzirom na to da je mostarski univerzitet osnovan tek poslije partijskog savjetovanja, točnije 1977.
Iako je samo savjetovanje prošlo u samokritičkom tonu, naslanjajući se na analizu stanja i priznanje grešaka i krivih pristupa, odjeci mostarskog savjetovanja tih godina su bili takvi da su odražavali tenzije između različitih nivoa vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji. Drugim riječima, unatoč nekim pomacima u razvoju, pogotovo infrastrukturnim, Mostarsko savjetovanje danas ostaje primarno dokument vremena koji svjedoči o kolopletu kulturnog (nacionalnog) pitanja i pitanja ekonomskog razvoja kao ključnog za razumijevanje i naše političke sadašnjosti. Hipoteka ustaštva koju je zapadna Hercegovina nosila “potvrđivala” se kroz manjkavi i propali model razvoja čija je samokritika došla prekasno da bi ispoljila neke dugoročne učinke. Ubrzo je jugoslavenska ekonomija zapadala u sve češće krize i ovisila o zajmovima financijskih institucija, a sve manje o vlastitim intervencijama što je onemogućavalo i neke ozbiljnije razvojne politike i pristupe.
Propast jednog razvojnog modela kao početak jednog mita
Ekonomija Hercegovine se u tom kontekstu mogla svesti na Mostar koji je pak bio centar cijele regije i patio od vlastitog “urbanog nacionalizma”, odnosno lokalizma koji često nije mario za ono što mu se događa u bližoj okolini. Cinici će reći da mu je to došlo na naplatu 1990-ih kad su ga u svakom smislu porušile političke i vojne snage s njegove periferije. Ono što ostaje kao povijesni prilog reviziji mita o Hercegovcima jest činjenica da zapadna Hercegovina nije doživjela modernizaciju poput nekih drugih krajeva Jugoslavije i da to dijelom može zahvaliti hipoteci ustaštva koje je ovo stanovništvo nosilo jer je, faktički, u velikom broju sudjelovalo u ustaškom pokretu, a onda i u genocidu nad Srbima posebice sa zapadne i istočne obale Neretve. Ali dijelom i nepovoljnom geografskom položaju i nepostojećoj prometnoj i svakoj drugoj infrastrukturi koja je bila neophodna za industrijalizacijski zahvat.
No za razliku od desnice koja će inzistirati na emocionalno-esencijalističkom objašnjenju tretmana zapadne Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji, činjenica je da su upravo lokalni partijski dužnosnici srpske nacionalnosti (npr. Vaso Gačić, gradonačelnik Mostara) bili najkritičniji prema odnosu partije prema hrvatskom stanovništvu zapadne Hercegovine. Činjenica je također da je republičko partijsko vodstvo u jednom momentu postalo svjesno ovog ekonomskog i političkog problema i krenulo ga rješavati, ali prekasno.
Propali ili nikad dovršeni model razvoja zapadne Hercegovine koji je za cilj imao njen ekonomski, a onda i društveni razvoj u smislu kulturne modernizacije i sekularizacije društva, povijesni je začetak mita o Hercegovcima. Upravo nedovoljno brza i sveobuhvatna modernizacija bila je osnova za prežitak paralelnih i predmodernih društvenih struktura poput proširene obitelji i Crkve kao važne infrastrukture za održavanje konzervativizma, ali i veze sa vlastitom kulturom u migracijskim zajednicama bile one u Zagrebu ili u Zapadnoj Njemačkoj. Crkva je puno brže od države odgovarala na potrebe te populacije. A agresivna sekularizacija i antiklerikalna politika koja se provodila u samoj zapadnoj Hercegovini umjesto da je pokidala te spone, samo ih je dodatno učvrstila čineći od Crkve opozicijsku kulturu koja će postati temelj bujanju hrvatskog nacionalizma u kasnijim desetljećima.
Zaključno, socijalizam nije omogućio socijalnu mobilnost stanovništva zapadne Hercegovine ili bar ne onom brzinom i u onom obuhvatu u kojem se to događalo u drugim dijelovima Jugoslavije. To je, među ostalim, rezultiralo negativnim resantimanom prema socijalističkom režimu, i pripomoglo autoviktimizaciji koja će se onda realizirati u samostalnoj Hrvatskoj kroz reprezentaciju Hercegovaca kao najautentničnijih antikomunista, odanih tradicionalnim vrijednostima i Crkvi, ali i one društvene skupine ili čak “klase” koja je napokon preuzela mehanizme kontrole državnog aparata koje su im dotada bile nedostupne. Naravno, realnost funkcionira nešto drugačije nego idealtipski modeli i prema njima izrađeni mitovi. Kako god bilo, ako već govorimo o Hercegovcima kao jednom takvom mitu ili idealtipu naše recentne političke povijesti i kulture, onda taj mit treba gledat u jednom povijesnom retrovizoru, sa klasnim povećalom u ruci, a za puni užitak, preporučam i bijele čarape na nogama.
bilten
