Ono najustaškije u nastupu ministrice kulture povodom riječke petokrake krije se upravo u njezinu hinjenom zalaganju za ‘čistu kulturu’, za umjetnost koja će biti neokaljana ideološkim i političkim porukama, jer u protivnome ne može biti umjetnost, štoviše, ne može biti ni zakonita, a ono što nije zakonito ne treba biti ni dopušteno
Nije trebalo dugo hrvatskoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek da cipele s umjereno visokom štiklom zamijeni komesarskim čizmama. Kada joj je u siječnju ove godine njezin prethodnik na visokoj funkciji, ustašofil Zlatko Hasanbegović, prigovorio da odobrava ‘postavljanje petokrake na spomeniku kulture’ – referirajući se tada na najavu izlaganja instalacije ‘Spomenik crvenoj Rijeci’ na vrhu najpoznatijega gradskog nebodera, za koji Hasanbegović drži da je ‘reprezentativni primjer modernizma svojstvenog epohi fašizma’ – ministrica ga je otkantala uzvišenom liberalnom poukom: ‘Mi smo se opredijelili da ćemo živjeti u državi koja je demokratska i koja neće cenzurirati umjetnike. O tome što će koji umjetnik misliti, raditi, djelovati, o tome će odlučivati umjetnik, a ne neki ministar ili komesar.’
Međutim, nakon što je instalacija Nemanje Cvijanovića prošle nedjelje napokon osvanula na riječkome neboderu – kao ‘samoobrambeni spomenik’ u vidu naherene crvene petokrake, u koju je uronjeno ‘2800 krhotina stakla koje podsjećaju na 2800 poginulih boraca u bitki za Rijeku’ – gospođa Obuljen Koržinek zatekla se u nebranome grožđu, tj. u neprikladnoj obući, shvativši da paradne štiklice, skupa s paradnim liberalizmom, nisu dostatne, i da će tek u čizmama komesarskog kroja biti u stanju obavljati kako valja posao koji režim pred nju postavlja, a to je, dakako, gaženje nepoželjne kulturne produkcije.
Stoga je i ‘demokratsku državu’, kojom je tako prpošno, kao da vitla zastavom, u siječnju zamahala pred lajavom njuškom Zlatka Hasanbegovića – državu ‘koja neće cenzurirati umjetnike’, u kojoj umjetnik sam odlučuje što će misliti i raditi, ‘a ne neki ministar ili komesar’ – u rujnu zamijenila pravnom državom. U pravnoj državi, naime, umjetničke su slobode zajamčene uz uvjet da se umjetnik pridržava zakona, a skulptorski rad na vrhu nebodera prema njezinim spoznajama je – protuzakonit. Ulogu, dakle, koju u totalitarnim tvorevinama igra delegirani cenzor, ‘neki ministar ili komesar’, u slobodnoj, demokratskoj i pravnoj državi Hrvatskoj, državi iz fantazije gospođe Obuljen Koržinek, preuzima sam zakon, sprječavajući umjetnike da zabrazde u kriminalne vode, s tim da meritornu odluku o tome što jest ili nije u skladu sa zakonom donosi – ministar.
‘Za postavljanje instalacije na neboderu u Rijeci’, saopćila je ministrica, ‘nije ishođeno odobrenje Konzervatorskog odjela u Rijeci niti su ispunjeni uvjeti koji uključuju ishođenje suglasnosti vlasnika i stanara i izradu elaborata o statičkom osiguranju, zbog čega je u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara postavljena instalacija izvedena mimo zakonom propisane procedure.’ Tome je dodala da na taj način postavljenu instalaciju shvaća ‘kao primarno političku akciju koja za cilj ima poticati ideološke sukobe u društvu, suprotno ulozi kulture koju razumijemo kao suradnju kroz dijalog, kao važan kohezivni socijalni element’.
Ostavimo li po strani nelagodna pitanja poput onog zbog čega bi se uloga kulture svodila na ‘suradnju kroz dijalog’, ili zašto bi kultura bila ‘kohezivni socijalni element’, k tome još ‘važan’, ili po čemu se to kultura i politička akcija nužno međusobno isključuju, ostaje zabilježiti još jedan slučaj naknadno utvrđene suglasnosti između ‘umjereno desne’ ministrice i njezina ‘radikalno desnog’ prethodnika, i to kao dio prakse što se zadnjih godina ustanovila kao pravilo. Manevar je stalno isti: gospođa Obuljen Koržinek žustro se sukobljava sa Zlatkom Hasanbegovićem oko modela i djelovanja koje potom u cijelosti preuzima. Ona na taj način vodi resor, jer doslovno sve ključne točke kulturne politike proustaški orijentiranog prethodnika, aktualna je ministrica provela u djelo, istovremeno to prikazujući kao otpor pogubnome desnom ekstremizmu. Stvar se toliko uhodala da Hasanbegović, bio toga svjestan ili ne, već duže vrijeme figurira kao pseudokritički nabrijana prethodnica, zvijer koja zavija u prazno, da bi očnjake u meso zarili njegovi lažni krotitelji.
No zašto bi se onda samo njemu pripisivalo zalaganje za proustaški koncept nacionalne kulture? Zašto bismo slijegali ramenima na tu nepravdu? Zbog čega bismo nesumnjiva dostignuća ‘umjereno desnog centra’ uvijek iznova deponirali na politički teritorij ozloglašene ‘radikalne desnice’?
Ono najustaškije u ministričinu nastupu povodom skandalozne riječke petokrake krije se upravo u njezinu hinjenom zalaganju za ‘čistu kulturu’, za umjetnost koja će biti neokaljana ideološkim i političkim porukama, jer u protivnome ne može biti umjetnost, štoviše, ne može biti ni zakonita, a ono što nije zakonito ne treba biti ni dopušteno. Ne treba se zavaravati: da je na krovu nebodera u Rijeci – umjesto sablasnog ukazanja prošlosti koja nije do kraja amputirana, a trebala je biti – osvanula nekakva atraktivna stilizacija simbola Europske unije, ili da je umjetnik na primjeren način zagrabio u simbolički imaginarij hrvatske državnosti, ministrica kulture ne bi zazivala ni odobrenje konzervatora, ni suglasnost stanara, ni ‘elaborat o statičkom osiguranju’, ni Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Jedina ambicija gospođe Obuljen Koržinek je da ideološki neprihvatljivu umjetnost dovede u sukob sa zakonom, da je proglasi kriminalnom rabotom, a budući da su iz gradske uprave i Muzeja suvremene umjetnosti Rijeke već uzvratili da pritom i masno laže – jer su sve dozvole i suglasnosti za famoznu instalaciju pribavljene – taktika se doimlje još prozirnijom. Ministrica kulture, kao dostojna maskota vladajućeg ‘desnog centra’, svoju ideološki motiviranu inicijativu pakira u protuideološku retoriku, a svoj odvratni revizionizam u zagovor politički nezagađene kulture koja će, nakon što iz nje silom uklonimo sve što je nepoželjno, prizivati ‘suradnju kroz dijalog’ i postati ‘važan kohezivni socijalni element’.
Ukratko, stvarna zadaća gospođe Obuljen Koržinek svodi se na to da, nakon sukoba pirotehničke naravi, Hasanbegovićev radikalizam normalizira i pretoči u sistem. Njezina misija je da proustašku kulturnu matricu, umjesto da je poput svoga lažnog oponenta promiče verbalnim eskapadama, činovničkim marom ugradi u zakonske okvire, a kada hladni i ‘neutralni’ učinak zakona odradi svoje, svaka rasprava o ideologiji postat će izlišna: ostat će kultura koja ne potpiruje, nego suzbija ‘ideološke sukobe’, jer je bez ostatka stavljena u službu ideološke hegemonije, pa će i zloćudne društvene podjele nestati takoreći normativnim putem. Takvom je metodom, uostalom, vlada Andreja Plenkovića razriješila društvene prijepore oko fašističkog pozdrava ‘Za dom spremni’: nakon uzorne procedure i staloženih konzultacija s akademski verificiranom ‘strukom’, proglasila ga je zakonitim. I tek taj zakonski paragraf sa svojom neupitnom i konačnom normativnom snagom – kojim se dakle u Hrvatskoj legalizira ustaštvo – postaje ‘važan kohezivni socijalni element’, kakva bi imala biti i nacionalna kultura.
Rečena kohezija, da ne bude zabune, nije ni hrvatska ni nacionalna, već iznad svega proustaška, a to će reći – zauzmemo li načas patriotsku perspektivu – u najdubljem smislu protuhrvatska. Trpki paradoks ‘slučaja petokraka’ leži u činjenici da ono što hrvatske nacionaliste ispunjava najvećom srdžbom nije komunistička, nego nacionalna simbolika crvene zvijezde u samoj Rijeci – iz prostog razloga što u slučaju historijskog izostanka partizanske petokrake ni Rijeka danas ne bi bila u sastavu Hrvatske – pa sav taj prezir prema vlastitoj prošlosti, dotle da se žele zatrti njeni zadnji simbolički tragovi, ima ponajviše veze s nacionalnom izdajom kao temeljnom figurom kroz koju se artikulira hrvatski nacionalizam.
To da zbog petokrake, koja je vratila Rijeku ‘matici zemlji’, na gradskom korzu protestiraju ljubitelji NDH, koja je izručila zemlju stranom okupatoru, i da demonstranti sami sebe poimaju kao patriote, dok crvenu zvijezdu smatraju simbolom izdaje, dio je bogatog asortimana opscenosti kojima je obilježena hrvatska realnost, fonda nerazrješivih nesporazuma u koje kao slikovitu sitnicu valja ubrojiti i napor ministrice kulture da s komesarskim čizmama na nogama promiče vrijednosti ‘demokratske države’.
Strah i bijes su, osim svega, potpuno neosnovani. U današnjoj konstelaciji političkih snaga crvena petokraka ne predstavlja nikakvu prijetnju. Što je u ovoj priči jedina istinska tragedija.
portalnovosti
Nije trebalo dugo hrvatskoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek da cipele s umjereno visokom štiklom zamijeni komesarskim čizmama. Kada joj je u siječnju ove godine njezin prethodnik na visokoj funkciji, ustašofil Zlatko Hasanbegović, prigovorio da odobrava ‘postavljanje petokrake na spomeniku kulture’ – referirajući se tada na najavu izlaganja instalacije ‘Spomenik crvenoj Rijeci’ na vrhu najpoznatijega gradskog nebodera, za koji Hasanbegović drži da je ‘reprezentativni primjer modernizma svojstvenog epohi fašizma’ – ministrica ga je otkantala uzvišenom liberalnom poukom: ‘Mi smo se opredijelili da ćemo živjeti u državi koja je demokratska i koja neće cenzurirati umjetnike. O tome što će koji umjetnik misliti, raditi, djelovati, o tome će odlučivati umjetnik, a ne neki ministar ili komesar.’
Međutim, nakon što je instalacija Nemanje Cvijanovića prošle nedjelje napokon osvanula na riječkome neboderu – kao ‘samoobrambeni spomenik’ u vidu naherene crvene petokrake, u koju je uronjeno ‘2800 krhotina stakla koje podsjećaju na 2800 poginulih boraca u bitki za Rijeku’ – gospođa Obuljen Koržinek zatekla se u nebranome grožđu, tj. u neprikladnoj obući, shvativši da paradne štiklice, skupa s paradnim liberalizmom, nisu dostatne, i da će tek u čizmama komesarskog kroja biti u stanju obavljati kako valja posao koji režim pred nju postavlja, a to je, dakako, gaženje nepoželjne kulturne produkcije.
Stoga je i ‘demokratsku državu’, kojom je tako prpošno, kao da vitla zastavom, u siječnju zamahala pred lajavom njuškom Zlatka Hasanbegovića – državu ‘koja neće cenzurirati umjetnike’, u kojoj umjetnik sam odlučuje što će misliti i raditi, ‘a ne neki ministar ili komesar’ – u rujnu zamijenila pravnom državom. U pravnoj državi, naime, umjetničke su slobode zajamčene uz uvjet da se umjetnik pridržava zakona, a skulptorski rad na vrhu nebodera prema njezinim spoznajama je – protuzakonit. Ulogu, dakle, koju u totalitarnim tvorevinama igra delegirani cenzor, ‘neki ministar ili komesar’, u slobodnoj, demokratskoj i pravnoj državi Hrvatskoj, državi iz fantazije gospođe Obuljen Koržinek, preuzima sam zakon, sprječavajući umjetnike da zabrazde u kriminalne vode, s tim da meritornu odluku o tome što jest ili nije u skladu sa zakonom donosi – ministar.
‘Za postavljanje instalacije na neboderu u Rijeci’, saopćila je ministrica, ‘nije ishođeno odobrenje Konzervatorskog odjela u Rijeci niti su ispunjeni uvjeti koji uključuju ishođenje suglasnosti vlasnika i stanara i izradu elaborata o statičkom osiguranju, zbog čega je u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara postavljena instalacija izvedena mimo zakonom propisane procedure.’ Tome je dodala da na taj način postavljenu instalaciju shvaća ‘kao primarno političku akciju koja za cilj ima poticati ideološke sukobe u društvu, suprotno ulozi kulture koju razumijemo kao suradnju kroz dijalog, kao važan kohezivni socijalni element’.
Ostavimo li po strani nelagodna pitanja poput onog zbog čega bi se uloga kulture svodila na ‘suradnju kroz dijalog’, ili zašto bi kultura bila ‘kohezivni socijalni element’, k tome još ‘važan’, ili po čemu se to kultura i politička akcija nužno međusobno isključuju, ostaje zabilježiti još jedan slučaj naknadno utvrđene suglasnosti između ‘umjereno desne’ ministrice i njezina ‘radikalno desnog’ prethodnika, i to kao dio prakse što se zadnjih godina ustanovila kao pravilo. Manevar je stalno isti: gospođa Obuljen Koržinek žustro se sukobljava sa Zlatkom Hasanbegovićem oko modela i djelovanja koje potom u cijelosti preuzima. Ona na taj način vodi resor, jer doslovno sve ključne točke kulturne politike proustaški orijentiranog prethodnika, aktualna je ministrica provela u djelo, istovremeno to prikazujući kao otpor pogubnome desnom ekstremizmu. Stvar se toliko uhodala da Hasanbegović, bio toga svjestan ili ne, već duže vrijeme figurira kao pseudokritički nabrijana prethodnica, zvijer koja zavija u prazno, da bi očnjake u meso zarili njegovi lažni krotitelji.
No zašto bi se onda samo njemu pripisivalo zalaganje za proustaški koncept nacionalne kulture? Zašto bismo slijegali ramenima na tu nepravdu? Zbog čega bismo nesumnjiva dostignuća ‘umjereno desnog centra’ uvijek iznova deponirali na politički teritorij ozloglašene ‘radikalne desnice’?
Ono najustaškije u ministričinu nastupu povodom skandalozne riječke petokrake krije se upravo u njezinu hinjenom zalaganju za ‘čistu kulturu’, za umjetnost koja će biti neokaljana ideološkim i političkim porukama, jer u protivnome ne može biti umjetnost, štoviše, ne može biti ni zakonita, a ono što nije zakonito ne treba biti ni dopušteno. Ne treba se zavaravati: da je na krovu nebodera u Rijeci – umjesto sablasnog ukazanja prošlosti koja nije do kraja amputirana, a trebala je biti – osvanula nekakva atraktivna stilizacija simbola Europske unije, ili da je umjetnik na primjeren način zagrabio u simbolički imaginarij hrvatske državnosti, ministrica kulture ne bi zazivala ni odobrenje konzervatora, ni suglasnost stanara, ni ‘elaborat o statičkom osiguranju’, ni Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Jedina ambicija gospođe Obuljen Koržinek je da ideološki neprihvatljivu umjetnost dovede u sukob sa zakonom, da je proglasi kriminalnom rabotom, a budući da su iz gradske uprave i Muzeja suvremene umjetnosti Rijeke već uzvratili da pritom i masno laže – jer su sve dozvole i suglasnosti za famoznu instalaciju pribavljene – taktika se doimlje još prozirnijom. Ministrica kulture, kao dostojna maskota vladajućeg ‘desnog centra’, svoju ideološki motiviranu inicijativu pakira u protuideološku retoriku, a svoj odvratni revizionizam u zagovor politički nezagađene kulture koja će, nakon što iz nje silom uklonimo sve što je nepoželjno, prizivati ‘suradnju kroz dijalog’ i postati ‘važan kohezivni socijalni element’.
Ukratko, stvarna zadaća gospođe Obuljen Koržinek svodi se na to da, nakon sukoba pirotehničke naravi, Hasanbegovićev radikalizam normalizira i pretoči u sistem. Njezina misija je da proustašku kulturnu matricu, umjesto da je poput svoga lažnog oponenta promiče verbalnim eskapadama, činovničkim marom ugradi u zakonske okvire, a kada hladni i ‘neutralni’ učinak zakona odradi svoje, svaka rasprava o ideologiji postat će izlišna: ostat će kultura koja ne potpiruje, nego suzbija ‘ideološke sukobe’, jer je bez ostatka stavljena u službu ideološke hegemonije, pa će i zloćudne društvene podjele nestati takoreći normativnim putem. Takvom je metodom, uostalom, vlada Andreja Plenkovića razriješila društvene prijepore oko fašističkog pozdrava ‘Za dom spremni’: nakon uzorne procedure i staloženih konzultacija s akademski verificiranom ‘strukom’, proglasila ga je zakonitim. I tek taj zakonski paragraf sa svojom neupitnom i konačnom normativnom snagom – kojim se dakle u Hrvatskoj legalizira ustaštvo – postaje ‘važan kohezivni socijalni element’, kakva bi imala biti i nacionalna kultura.
Rečena kohezija, da ne bude zabune, nije ni hrvatska ni nacionalna, već iznad svega proustaška, a to će reći – zauzmemo li načas patriotsku perspektivu – u najdubljem smislu protuhrvatska. Trpki paradoks ‘slučaja petokraka’ leži u činjenici da ono što hrvatske nacionaliste ispunjava najvećom srdžbom nije komunistička, nego nacionalna simbolika crvene zvijezde u samoj Rijeci – iz prostog razloga što u slučaju historijskog izostanka partizanske petokrake ni Rijeka danas ne bi bila u sastavu Hrvatske – pa sav taj prezir prema vlastitoj prošlosti, dotle da se žele zatrti njeni zadnji simbolički tragovi, ima ponajviše veze s nacionalnom izdajom kao temeljnom figurom kroz koju se artikulira hrvatski nacionalizam.
To da zbog petokrake, koja je vratila Rijeku ‘matici zemlji’, na gradskom korzu protestiraju ljubitelji NDH, koja je izručila zemlju stranom okupatoru, i da demonstranti sami sebe poimaju kao patriote, dok crvenu zvijezdu smatraju simbolom izdaje, dio je bogatog asortimana opscenosti kojima je obilježena hrvatska realnost, fonda nerazrješivih nesporazuma u koje kao slikovitu sitnicu valja ubrojiti i napor ministrice kulture da s komesarskim čizmama na nogama promiče vrijednosti ‘demokratske države’.
Strah i bijes su, osim svega, potpuno neosnovani. U današnjoj konstelaciji političkih snaga crvena petokraka ne predstavlja nikakvu prijetnju. Što je u ovoj priči jedina istinska tragedija.
portalnovosti
