Mogu tisuću puta čitati ”Životinjsku farmu” i uvijek nađem nešto što sam propustio. To je nadvremenska knjiga o revolucijama. Svinje preuzimaju vlast, vladaju tako što daju velika obećanja i konačno huškaju krvoločne pse na neposlušne.

Parole se neprimjetno mijenjaju. U početku parola je bila: ”Sve životinje su jednake”, a neprimjetno je nadopisano ”ali neke životinje su jednakije od drugih”. Bilo je kristalno jasno da su neprijatelji ljudi.

Živjela je nada da će farma procvjetati, uostalom polja su bila plodna a životinje marljive. Životinje su doista voljele svoju lijepu Farmu, nadale su se da će rađati podmladak davati i mlijeko. Bilo je krasnih povorki u kojima se suosjećajno obnavljalo sjećanje na oslobođenje. Sve više govora i spominjanja novih žrtava, razjarivanje mržnje prema susjednim farmama, lustracije neprijatelja nezavisnosti i mrzitelja svega životinjskog.
Prve žrtve agresije bile su ovce, ali su medalje za junaštvo i činove dobivale svinje. Bilo je sjajnih spontanih slavljenja herojskih uspjeha, dočeka udarnika i heroja. Postepeno je nestala zabrana da se pije alkohol. Svinje su počela spavati u svili, voziti se u kočijama, slaviti s ljudima sa susjednih farmi, postale su vješti nasilnici prema svojima i poslušnici prema moćnijima

Na trenutak zaboravimo glavne likove Napoleona, Boxera, Snowballa, Molli, pa čak i lik mudrog magarca Benjamina. Nisu najvažniji događaji bili ponizno pregovaranje s trgovcima, tragedije vođa revolucije koji postaju izdajice. Potpuno nezasluženo Orwell je premalo pažnje posvetio kokošima i ovcama. Njihova uloga u revoluciji, a još više u stabilizaciji nakon oslobođenja, bila je presudna. Kokoši kada su shvatile da im uzimaju i prodaju jaja, mogle su samo neuspješno protestirati puštajući ih da padnu i razbiju se.

Prve žrtve agresije bile su ovce, ali su medalje za junaštvo i činove dobivale svinje. Bilo je sjajnih spontanih slavljenja herojskih uspjeha, dočeka udarnika i heroja. Postepeno je nestala zabrana da se pije alkohol. Svinje su počela spavati u svili, voziti se u kočijama, slaviti s ljudima sa susjednih farmi, postale su vješti nasilnici prema svojima i poslušnici prema moćnijima

Nije nestala vjera u konačni uspjeh, usprkos porazu i posrtanju, nada da je Farma iznad svega, da je ljubav prema njenim ljepotama jamstvo da će žrtve dati ploda. Blejanje i kokodakanje bilo je jače od skepse životinja koje dulje žive i bolje pamte (nostalgičara).

Nove generacije živjele su u ozračju nove stvarnosti, postepenog zaboravljanja što se doista desilo. Životinje se, međutim, nisu prestale nadati. Vjerovale su u sudbinu u kojoj će njihova Farma postati područje životinjskih prava, nagrade prema radu i poštivanja dostojanstva.

Nada se pretvorila u blejanje parola o okupljanju i jedinstvu, pjevanje domoljubnih pjesama (Životinje Engleske) i mitove za mladunčad prije spavanja. Svi, zapravo, najviše svinje, pozivale su se na legendarnog vođu revolucije (Mayor), ali se sve jače slavio novi krmak koji se više i nije spominjao bez epiteta prvog vođe, milostivog predvodnika. Svinje su odgajale svoje bešćutne potomke, uzgajale vučjake kojih su se svi bojali.

Još malo pa će biti okrugla godišnjica objavljivanja te knjige. Ona je dio lektire i đake se uči da je to kritika i satira Oktobarske revolucije. Mislim da je više od toga.

Eto, za neku vrstu intelektualnog eksperimenta, zamislimo da Stari Major nije Lenjin već Franjo Tuđman, da Napoleon nije Staljin već Plenković, da je Minimus Antun Vrdoljak, da su Snowball Mesić ili Manolić, da je Boxer simbol za izdani i prezreni hrvatski proletarijat, da je Clover iskorijenjena srednja klasa učitelja i službenika, da je Moses Bozanić, da su magarci hrvatska poštena šutljiva inteligencija, da su psi specijalne postrojbe i predsjednička garda.
Nije nestala vjera u konačni uspjeh, usprkos porazu i posrtanju, nada da je Farma iznad svega, da je ljubav prema njenim ljepotama jamstvo da će žrtve dati ploda. Blejanje i kokodakanje bilo je jače od skepse životinja koje dulje žive i bolje pamte (nostalgičara)

No glavna sličnost nisu lideri i predvoditelji. Glavna sličnost su ovce i kokoši koji predstavljaju puk.

Hrvatski puk čine ovce koje se napuhuju sportskim uspjesima, koji žive uz boce piva i čiju dobrodušnu tupost i neznanje povremeno pomažu parole o tome da je dosta jadikovki, da ne smijemo gledati sve crno, da su takvi mrzitelji naših uspjeha krivi za sportske poraze, za mizeriju života. Govoriti istinu ovcama je isto što i oduzeti im nadu.

Kokoši se bave kvocanjem i skupljanjem svjetlucavih stvarčica, a inače u stvarnosti radi se o šopingu, trivijalnim tračevima, gurmanskim čarolijama i kvocanjem.

Pijetlovi se bave jajima, i ne samo koke (princip je isti a sve su ostalo nijanse).

Ovce su najbrojnije na Farmi. One su žrtve grubih predvodnika, one su tu da ih se šiša, da bleje i povlađuju, da prihvate besmislice da je dobro jer može biti gore, da viču ”zovi, samo zovi” a nikad ne pitaju ni tko ni zašto zove, nego samo slušaju zvonce. Ovce, mada nisam veterinar, više vjeruju onome što im se kaže, nego onome što vide. Njihove potrebe shvaćanja su male, a što bi drugo trebalo kad je njihovo zagrobno nebo pokrov peke.

Ne želim da me se krivo shvati. Kad kažem kokoši mislim i na pijevce. Današnji pijevci su uškopljeni, štoviše oni se šepure i gizdaju, prave važni svojim trivijalnim interesima. Sve te pernate mase završit će u loncu, ostat će bez jaja, odazivat će se na pijukanja.

U stvarnosti to su one mase ljudi koje žive banalne živote, ne misle i robovi su malih taština, sebični skupljači imovine i obožavatelji svojih gazda koje ih kupuju stalnom opskrbom hrane, a oni za uzvrat ponavljaju istine kakve su izmislile svinje, ne primjećuju da su se ciljevi Farme ili Domovine, promijenile. Ne opterećuju svoj mali mozak pitanjima, jer je uostalom sve relativno. Glasne su i bezobzirno sebične, ali se boje svakog tko jače kljuca.

I ptice nisu baš poznate po pameti, sokolovi i orlovi su simboli snage a ne kritičkog mišljenja (”svi će sokolovi”?!!). Stoka ne treba misliti, a kad misli ne smije puno znati i ne treba školu.
Eto, za neku vrstu intelektualnog eksperimenta, zamislimo da Stari Major nije Lenjin već Franjo Tuđman, da Napoleon nije Staljin već Plenković, da je Minimus Antun Vrdoljak, da su Snowball Mesić ili Manolić, da je Boxer simbol za izdani i prezreni hrvatski proletarijat, da je Clover iskorijenjena srednja klasa učitelja i službenika, da je Moses Bozanić, da su magarci hrvatska poštena šutljiva inteligencija, da su psi specijalne postrojbe i predsjednička garda

Znam da ste pročitali Orwella i njegovu alegoriju, no čitajte ponovo, jer nije to samo priča o socijalizmu i boljševičkoj diktaturi. To je alat koji omogućava da vidimo našu voljenu vlast u drukčijoj perspektivi, vidimo da kokoši i ovce, nisu besmisleni društveni balans.

Mjera napretka je kokošji um i intelignorancija (smislio sam novu hrvatsku riječ!?), nacionalna isključivost i osjećaj nadmenosti nisu karakterne mane već nametnut sistem mišljenja.

Legende o žrtvi i komercijalizacija stradalnika, izmišljanje jezika koji ne omogućava da se nešto kaže i misli. Obožavanje naših arhaičnih ritmova i kiča, slavljenje izmišljenih ili ukradenih (prenesenih) poganskih običaja kao blagdana i praznika, izmišljanje povijesti i još više, izmišljanje budućnosti, obožavanje nerada i predavanje sudbini, sve to izgleda kao strašno iskrivljenje Orwellove basne – a naša je stvarnost. Lijepa naša Farma.

Kada već gubim nadu da će se pojaviti novi Brešan koji za predložak neće uzeti Hamleta već Farmu, pogode me završne riječi: ”Četiri noge dobre, dvije noge bolje! Blejanje je, bez prestanka, potrajalo pet minuta. A kada su ovce prestale, mogućnost protestiranja je izmakla. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.”

Pa to smo mi! Tako mi klikćemo nama samima, slavimo našu Farmu.

autograf