Od prvog razreda osnovne škole, pa sve do odlaska na odsluženje vojnog roka, nije bilo prigode u kojoj pri prvoj prozivci nisam bio – Renata. Ne znam ni danas zašto, jer Minina pjesma koja je početkom šezdesetih proslavila to ime diljem svijeta (a u nas u prepjevnoj izvedbi odnedavna pokojnog Đorđa Marjanovića, gdje je protagonist od štreberskog šonje postao glavna faca u gradu, pa fatalno opčinio moju trudnu majku) nije se zvala ženskim imenom. Smetala mi je ta početna Renata neko vrijeme, a onda sam se prestao ljutiti. Pogotovo nakon što je, kako se govorilo u ona doba, armija od mene učinila čoveka.
Ali, vrag ne spava: bio sam poslije toga i Robert i Roberto, i Roman i Romano, jednom čak i Romeo. A tek prezime, što da vam pričam… Bio sam i Barešić i Maretić i Barišić i Bartolić… Jedna me je (kunem se!) radijska voditeljica na početku izravno prenošenog telefonskog razgovora najavila kao Pauletića, a druga mi se na kraju zahvalila kao Bolkoviću. Kasnije se to prenijelo na moje romane, pa mi je Osmi povjerenik i u medijima i u izravnoj komunikaciji vrlo često bio 'Osmi putnik', Hotel Grand 'Grand Hotel' ili 'Hotel Park', a Pričaj mi o njoj 'Pričaj s njom'. Kolosalan je i, nadam se, nedostižan rekord postavila neka mlada novinarka jednog zagrebačkog dnevnog lista koja je prije petnaestak godina objavila tekstić o najposuđivanijim knjigama tijekom prethodnih dvanaest mjeseci. Tu rečenicu, siguran sam, neću zaboraviti ni ako me ščepa Alzheimer na steroidima: 'A od domaćih naslova i dalje je u zagrebačkim knjižnicama najtraženiji 'Osmi putnik' Romana Perišića'. Može li kolosalnije? Ne može!
Gotovo šest desetljeća za sve sam to krivio mamin glazbeni ukus, tatine pretke, ljudsku površnost, novinarsku brzopletost, kratke rokove, i lingve i kalamije i ine lapsuse, i još svašta nešto, ali tek prije par dana skužio sam kako je posrijedi zapravo urota ljevičara i s njima slizanih medija. Namjerno su mi to sve vrijeme radili, banda plaćenička, podmetali kriva imena i prezimena, krive naslove, sveudilj navodeći svekoliku javnost na pogrešan trag! Tko zna koliko je ljudi smjesta pohrlilo u knjižare i knjižnice, željno da što prije pročita tu razvikanu knjigu 'Priče o osmom hotelu' Regine Marešić, svi redom nesvjesni da su zapravo žrtve lenjinističko-medijske zavjere koja ih je, tobože slučajno, sve kao da neće, kvaziaktivistički usmjeravala na to da zapravo kupe ili posude zbirku pjesama Antonija Domića 'Što je karaula bez poskoka'?
Prstohvat mi je desetljećâ, eto, trebao da shvatim kako sam žrtva urote onih za koje su mnogi tvrdili da im i sam pripadam. Zamaglili su mi pogled na zbiljnost svi oni koji su mi, pritiscima unatoč, ime, prezime i naslove knjiga spominjali besprijekorno ispravno, pa sam se ponadao da su i svi drugi takvi. Vjerojatno i sami nesvjesni da sudjeluju u podloj zaplotnjačkoj zavjeri, uljuljkali su me u zabludi da sam stvarno taj koji jesam, da se zovem kako se zovem, da sam napravio samo to što sam doista napravio i da su moje riječi upravo onakve kako sam ih sam i napisao.
Do sto vragova, što mi je sad činiti? Imam stanovitih uspjeha, nije da nemam, ali opet, tko zna koliki bi oni doista bili da mi ekstremni ljevičari i njihovi multinacionalno-kapitalistički mediji nisu ciljano i bahato (sad tek shvaćam, blento, a Kinezi su mi se onomad, prevaranti, u majke vlastite kleli da mi ugrađuju najbolje senzore!) ruglu izvrgavali i ime i prezime i napisane riječi? Kome da se požalim, koga da tužim za sve to?
Neki mi govore da je bolje šutjeti i da ću se sad samo izblamirati ako krenem javno prozivati sve te ideološki zlonamjerne nikogoviće, da će se pola nacije sprdati sa mnom a druga me polovica nazivati samozaljubljenim umišljenikom. Bolje mi je, kažu, da se pokrijem ušima i umuknem, da radim samo ono za što sam i plaćen, da se ne prepirem sa silama zla i da ni riječju najesen, kad bi mi trebao izići novi roman, ne reagiram niti ako u nekom mediju pritom budem predstavljen kao René Artois ili Roberto Benigni.
Vlastane, što da radim?
