Dok Zapad panično vuče poteze koji više liče na pucanje u vlastitu nogu nego na strateško promišljanje, Kina sjedi i promatra kako joj se globalna geopolitička šahovska ploča sama slaže u korist. Europske vlade i automobilska industrija hvataju se za glavu, američko tržište pleše kako tvitovi s Bijele kuće sviraju, a svjetske središnje banke bježe iz dolara u zlato. Svijet ulazi u novu eru – i to ne zahvaljujući Pekingu, nego usprkos Zapadu.
Europski autogol i strah od paralize industrije
Ono što se posljednjih tjedana dogodilo u Europi teško bi zamislio i najlošiji politički planer. Nizozemska je, pod pritiskom Washingtona i straha od američkih sankcija, odlučila iznenada eksproprirati tvrtku Nexperia, proizvođača čipova u kineskom vlasništvu od 2018. godine. Rezultat je bio trenutačan i brutalan – Peking je uzvratio zaustavljanjem izvoza ključnih poluproizvoda, uključujući i šest milijardi čipova mjesečno koji se proizvode u Kini.
Ti čipovi nisu visoke tehnologije, ali su neophodni za elektroničke sustave automobila. Bez njih, proizvodne linije staju. Europsko udruženje automobilskih proizvođača (ACEA), koje okuplja giganate poput BMW-a, Mercedesa, Toyote i Honde, upozorilo je da bi europska autoindustrija mogla doživjeti ozbiljan kolaps ako opskrba ostane blokirana. A ulog nije mali – automobilski sektor čini više od 8% BDP-a Europske unije i zapošljava gotovo 14 milijuna ljudi.
Kao šlag na tortu, nizozemska odluka temeljila se na novim američkim pravilima kojima su kompanije s više od 50% vlasništva kineskih subjekata stavljene pod izvozna ograničenja. Wing Tech, vlasnik Nexperije, našao se na toj listi krajem 2024. godine. Potez koji je trebao „zaštititi“ Europu sada prijeti da je skupo košta – i politički i gospodarski. A ironija je potpuna: samo nekoliko dana nakon što je Peking povukao svoj potez, nizozemski ministar je već putovao u Kinu moleći za pregovore.
Američki kaos i Trumpovo „tvrdo, pa meko“
S druge strane Atlantika, situacija nije ništa manje kaotična. Američko tržište proteklih je dana izgledalo poput burzovnog lunaparka – S&P 500 se kolebao za više od 100 bodova, reagirajući na nepredvidive izjave iz Bijele kuće. Donald Trump najprije je najavio carine od 100% na kinesku robu, da bi ih dan kasnije povukao, pa opet zaprijetio sankcijama jer Kina „ne kupuje dovoljno američkih sojinih zrna“. Uslijedile su i apsurdne prijetnje zabrane izvoza – jestivog ulja.
Trumpov pogled na pregovore s Kinom nije se promijenio – u njegovom svijetu kompromis je znak slabosti, a Peking „poštuje samo snagu“. No nakon što su tržišta burno reagirala i Wall Street počeo gubiti strpljenje, bivši predsjednik je morao priznati očito – carine od 100% nisu održive. U klasičnom zaokretu pokušao je i pohvaliti kineskog predsjednika Xi Jinpinga, nazivajući ga „iznimnim vođom s fascinantnom životnom pričom“, sugerirajući da će susret dvojice čelnika ipak biti održan.
Najzanimljivije u cijeloj priči jest da Kina nije morala napraviti ništa. Nije uvodila nove mjere, nije slala prijetnje. Dovoljno je bilo jednostavno priopćenje kako „neće stajati po strani i trpjeti zloupotrebu“. Tržišta su odradila ostatak posla – i natjerala Washington na povlačenje.
Zlatni bijeg od dolara
Dok se Zapad spotiče o vlastite političke odluke, svjetske središnje banke povlače još jedan važan potez – bježe iz dolara. Cijena zlata eksplodirala je i premašila 4000 dolara po unci, a udio zlata u globalnim deviznim rezervama narastao je na oko 30%, s 24% samo nekoliko mjeseci ranije. U istom razdoblju udio američkog dolara pao je s 43% na 40%.
Ovaj trend nije nov, ali posljednjih mjeseci postao je nezaustavljiv. Samo 2000. godine dolar je činio više od 70% globalnih rezervi, a danas se kreće oko 40%. Povijest se ponavlja – kao i 1970-ih, kada je rat u Vijetnamu i stagflacija potkopala povjerenje u američko vodstvo, svijet se ponovno okreće „tvrdoj imovini“. U samo sedam godina količina zlata u rezervama gotovo se utrostručila, vraćajući plemeniti metal u središte globalnog monetarnog sustava.
Središnje banke ne žele da njihove rezerve ovise o jednom tvitu ili političkom hiru. Prijetnje, sankcije i trgovinski ratovi samo ubrzavaju proces dedolarizacije. Umjesto jačanja povjerenja u dolar, Washington ga vlastitim potezima potkopava.
Peking pobjeđuje šutnjom
Od nizozemskih tulipana do američkih carina i globalnih zlatnih rezervi, zajednički nazivnik je jasan – zapadni lideri djeluju prvo, a razmišljaju poslije. Rezultat je predvidljiv: tržišta kažnjavaju brzopletost, a Kina, koja ne mora ni prstom maknuti, izlazi kao pobjednik.
Svijet ulazi u multipolarno doba ne zato što je Peking pokrenuo veliku strategiju, nego zato što se Zapad sam gura iz centra moći. A u toj igri šutnje i čekanja, najpametniji potez koji Kina može povući jest – ne povući nikakav.
A mi?
Moramo paziti na telavivaše, koji nas hoće na nagovor gospodara uvući u bratoubilački rat. Tko hoće ratovati, neka ratuje i kolje se. Logičari pamet u glavu, sve se slaže za jedan veliki europski krvavi sukob.
