Proces je zaokružen: od novca koji Jamnica d.d. zaradi na ‘vodi s dječjom porukom’ jedan manji dio – svakako manji od plaća onih stotinu i pedeset nesretnika koji će ostati bez posla - ići će društvu Naša djeca, koje će onda organizirati razne humanitarne akcije i radionice za siromašnu djecu, čiji su roditelji, napamet govorim, ostali bez posla
Da vam ne prepričavam detalje, radnja bi išla otprilike ovako: sparno je ljetno poslijepodne, treperava se, teška tišina spustila na vrelo betonsko predgrađe, i samo iz stana na sedmom katu oronulog nebodera dopiru glasne muške psovke, ženski krikovi i dječji plač. Znatiželjni susjedi iz zgrade preko puta bojažljivo proviruju ispod spuštenih roleta, ugledavši tada kako se na sedmom katu otvaraju balkonska vrata. Psovke, krikovi i plač postaju glasniji, pa je sad jasno da to neki mužjak pred djecom mlati ženu. Kroz otvorena vrata pak na balkon će ispuzati šestogodišnji dječak, prestravljeno se osvrnuti iza sebe pa oprezno kroz balkonsku ogradu dugačkim konopcem spustiti nešto na ulicu.
U sljedećem kadru vidimo da to na dugačkom konopcu visi – bočica vode. U taj čas nailazi par joggera, nekakav bilder i manekenka, koji oznojeni trče užarenom asfaltnom lavom i misle da je hladna, orošena bočica fatamorgana. Bilder je oprezno uzima u ruke, skida s konopca i gleda u visinu, pa zbunjeno otpozdravlja djetetu, nakon čega spušta pogled ka bočici i primjećuje na njoj poruku. U krupnom planu čitamo kvrgave dječje riječi, ‘Želim da tata ne tuče mamu i da mama ne plače’, i u zagradama potpis: ‘Alen, 6.’
Vidjevši poruku, oznojeni bilder – jasno – otvara bočicu i poteže dugačak, halapljiv gutljaj, pa rukavom trenerke briše usta i dodaje bočicu manekenki. Otpivši gutljaj, ona zadovoljno uzdahne, pa podigne pogled i veselo mahne malom Alenu, kojega u taj čas velika, snažna ruka uhvati za uši i povuče u stan. Par se pogleda, poljubi i trčeći produži dalje, sve dok ne nestane u vreloj, treperavoj bjelini, iz koje na koncu izroni natpis: ‘Jana, voda s porukom.’
A malo niže, sitnim slovima: ‘Snimljeno po istinitom događaju.’
Ni potresna dječja poruka, ni dječakovo ime i dob nisu, naime, izmišljeni. Želja stanovitog šestogodišnjeg Alena ‘da tata ne tuče mamu i da mama ne plače’ tek je jedna od hiljada kratkih dječjih poruka, misli i zapažanja koje već trideset godina sakupljaju i publiciraju vrijedni volonteri u hrvatskom Savezu društava Naša djeca. Fantastična snaga nevine, iskrene dječje riječi nije promakla ni marketinškoj diviziji Jamnice d.d., tvrtke iz korporativnog carstva Ivice Todorića, koja je u zbornicima društava Naše djece ‘Poruke djece odraslima’ otkrila pravi zlatni rudnik za svoj brend ‘Jana, voda s porukom’.
Roditelji djece u zagrebačkim vrtićima dobili su tako ovih dana na potpis obrazac kojim ustupaju autorska prava na poruke i crteže svoje djece prikupljene u akciji ‘Poruke djece o sreći’ zajedničkom projektu Saveza društava Naša djeca i Jamnice d.d. Nakon svih onih koeljizama kojima su ovih godina duhovno bogatili oznojene bildere i manekenke u fitness-salonima, na orošenim bočicama Jane uskoro će se tako naći i poruke poput one malog Alena.
Dobro, možda neće biti baš njegova, ali ima takvih još. Recimo: ‘Nisam veoma sretna, jer otac zna popiti pa onda tuče mene i mamu, a ona ništa ne poduzima’ (Ivana, 13). Ili: ‘Žalosti me kad mama ide u disko i ostavi me samog’ (Luka, 10). Ili: ‘Mama i tata, nemojte me tući’ (Željka, 11). Ili neki drugi među brojnim ‘dječjim biserima’, kako su ih nazvali u Jutarnjem listu, gdje su se povodom još jednog briljantnog Todorićevog poslovnog pothvata poigrali njegova marketinga, pa iz goleme riznice izvukli pedesetak prijedloga, dječjih misli o sreći, prijateljstvu, domovini, mami i pijanom tati, zaključivši kako ‘nema tog Coelha koji se s djecom može mjeriti’.
Suvremena ekonomija to zove ‘društveno odgovornim poslovanjem’. U najkraćemu, to je biznis kojemu nije svejedno, koji ne može prekriženih ruku gledati društvenu nesreću i nepravdu, pa surađuje sa zajednicom i doprinosi zajedničkom dobru. Sva je sreća ispala da je izmišljeno to, kako se zove, ‘društveno odgovorno poslovanje’, jer bi u protivnom moglo izgledati kako je Todorićev Agrokor patentirao i prvi u svijetu uposlio ‘intelektualno dječje roblje’, mališane koji – umjesto šivanja patika i lopti, kao u Vijetnamu ili Bangladešu – za velike korporacije besplatno rade copywriting.
Osim ‘dječjih poruka o sreći’, poput Alenove, Ivanine, Lukine ili Željkine, na bočicama ‘vode s porukom’ mogli bi se tako naći i oni ‘dječji biseri’ iz zbornika Naše djece koji ohrabruju mališane da pronađu svoj put i svoju sreću. Na primjer: ‘Želim biti frizerka, zato što znam držati škare i češalj.’ Ili, bolje: ‘Volim kod odraslih kad mi daju deset kuna, a ne volim kad hrču.’ Ili, još bolje: ‘Moja najveća želja je živjeti na Floridi, da imam veliku kuću, auto Audi TT i kraljevsku dogu, da dobijem jackpot i ne moram ići u školu.’
Ili, možda najbolje: ‘Moja najveća želja je da živim u dvorcu iznad Zagreba i imam veliki konzorcij, da sve tate i mame u državi rade za mene, a da direktor moga konzorcija postane ministar financija i napravi poreznu reformu da za onaj dvorac ne moram plaćati veliki porez.’
Dobro, ovu posljednju sam izmislio. ‘Nema’, jebiga, ‘tog Coelha koji se s djecom može mjeriti.’
Društveno odgovorno poslovanje ispostavlja se tako kao zaokružen proces. Velika korporacija, nazovimo je recimo Agrokor, zaposli desetke hiljada ljudi koji će raditi teške i iscrpljujuće poslove za sitne pare, generirajući u zajednici ljudsku nesreću koju će korporacija onda – jer je društveno odgovorna – prepoznati kao resurs, pa eksploatirati reklamirajući sreću. A djeca su, to zna svaki brucoš marketinga, najbolji i najzahvalniji manekeni sreće.
U ekonomskoj praksi to izgleda ovako: nekako baš tih dana kad je objavljeno kako po dječjim vrtićima preuzima autorska prava na ‘dječje poruke o sreći’, u javnost je procurilo kako Jamnica d.d. – iako je prošle godine imala prihod veći od milijardu i pol, a čistu dobit od dvjesto šezdeset šest milijuna kuna – do Nove godine planira otpustiti stotinu i pedeset zaposlenih. Za običnu beskrupuloznu kompaniju to je samo stotinu pedeset usta manje – lijep milijun eura godišnje uštede – ali za društveno odgovornu kompaniju to je mnogo više: cijeli jedan mali, slatki čopor djece čiji će roditelji do Božića dobiti otkaze, pa će za Todorića pisati nadahnute poruke o sreći, kakve – razumije se – djeca iz sređenih i sretnih obitelji nikad ne bi znala sročiti.
Poput, šta ja znam: ‘Sreća je kad tata dobije otkaz u Jamnici, pa više nema para da se igra u kladionici, pije vinjak i tuče mamu.’
Proces je, rekoh, zaokružen: od novca koji Jamnica d.d. zaradi na ‘vodi s dječjom porukom’ jedan manji dio – svakako manji od plaća onih stotinu i pedeset nesretnika što su ostali bez posla – ići će društvu Naša djeca, koje će onda organizirati razne humanitarne akcije i radionice za siromašnu i nesretnu djecu, čiji su roditelji, napamet govorim, ostali bez posla.
I vuk sit, ovce na broju, broj manji, a brojke veće.
Projekt ‘Dječje poruke o sreći’ u konačnici bi stoga mogao dati neke spektakularne rezultate. ‘Sreća je kad se mama razboli pa ne mora po cijeli dan raditi na kasi u Superkonzumu, nego leži kod kuće.’ ‘Sreća je kad se u Konzumovim ćevapčićima pojavi salmonela, pa kad Konzum baca zalihe, pa kad sedam dana imamo ćevape za ručak.’ ‘Sreća je kad susjed Vjeko kod mame na trafici Tiska dobije petsto kuna na instant-lutriji, pa mami da deset kuna da nam kupi čokoladu.’ ‘Sreća je kad gospon Todorić od države dobije poljoprivredne poticaje, pa tata u kombinatu dobije zaostalu plaću da plati račune i da opet imamo struju pa možemo na televiziji gledati utakmicu.’
Ukratko, ‘nema tog Coelha koji se s djecom može mjeriti’.
portalnovosti
Da vam ne prepričavam detalje, radnja bi išla otprilike ovako: sparno je ljetno poslijepodne, treperava se, teška tišina spustila na vrelo betonsko predgrađe, i samo iz stana na sedmom katu oronulog nebodera dopiru glasne muške psovke, ženski krikovi i dječji plač. Znatiželjni susjedi iz zgrade preko puta bojažljivo proviruju ispod spuštenih roleta, ugledavši tada kako se na sedmom katu otvaraju balkonska vrata. Psovke, krikovi i plač postaju glasniji, pa je sad jasno da to neki mužjak pred djecom mlati ženu. Kroz otvorena vrata pak na balkon će ispuzati šestogodišnji dječak, prestravljeno se osvrnuti iza sebe pa oprezno kroz balkonsku ogradu dugačkim konopcem spustiti nešto na ulicu.
U sljedećem kadru vidimo da to na dugačkom konopcu visi – bočica vode. U taj čas nailazi par joggera, nekakav bilder i manekenka, koji oznojeni trče užarenom asfaltnom lavom i misle da je hladna, orošena bočica fatamorgana. Bilder je oprezno uzima u ruke, skida s konopca i gleda u visinu, pa zbunjeno otpozdravlja djetetu, nakon čega spušta pogled ka bočici i primjećuje na njoj poruku. U krupnom planu čitamo kvrgave dječje riječi, ‘Želim da tata ne tuče mamu i da mama ne plače’, i u zagradama potpis: ‘Alen, 6.’
Vidjevši poruku, oznojeni bilder – jasno – otvara bočicu i poteže dugačak, halapljiv gutljaj, pa rukavom trenerke briše usta i dodaje bočicu manekenki. Otpivši gutljaj, ona zadovoljno uzdahne, pa podigne pogled i veselo mahne malom Alenu, kojega u taj čas velika, snažna ruka uhvati za uši i povuče u stan. Par se pogleda, poljubi i trčeći produži dalje, sve dok ne nestane u vreloj, treperavoj bjelini, iz koje na koncu izroni natpis: ‘Jana, voda s porukom.’
A malo niže, sitnim slovima: ‘Snimljeno po istinitom događaju.’
Ni potresna dječja poruka, ni dječakovo ime i dob nisu, naime, izmišljeni. Želja stanovitog šestogodišnjeg Alena ‘da tata ne tuče mamu i da mama ne plače’ tek je jedna od hiljada kratkih dječjih poruka, misli i zapažanja koje već trideset godina sakupljaju i publiciraju vrijedni volonteri u hrvatskom Savezu društava Naša djeca. Fantastična snaga nevine, iskrene dječje riječi nije promakla ni marketinškoj diviziji Jamnice d.d., tvrtke iz korporativnog carstva Ivice Todorića, koja je u zbornicima društava Naše djece ‘Poruke djece odraslima’ otkrila pravi zlatni rudnik za svoj brend ‘Jana, voda s porukom’.
Roditelji djece u zagrebačkim vrtićima dobili su tako ovih dana na potpis obrazac kojim ustupaju autorska prava na poruke i crteže svoje djece prikupljene u akciji ‘Poruke djece o sreći’ zajedničkom projektu Saveza društava Naša djeca i Jamnice d.d. Nakon svih onih koeljizama kojima su ovih godina duhovno bogatili oznojene bildere i manekenke u fitness-salonima, na orošenim bočicama Jane uskoro će se tako naći i poruke poput one malog Alena.
Dobro, možda neće biti baš njegova, ali ima takvih još. Recimo: ‘Nisam veoma sretna, jer otac zna popiti pa onda tuče mene i mamu, a ona ništa ne poduzima’ (Ivana, 13). Ili: ‘Žalosti me kad mama ide u disko i ostavi me samog’ (Luka, 10). Ili: ‘Mama i tata, nemojte me tući’ (Željka, 11). Ili neki drugi među brojnim ‘dječjim biserima’, kako su ih nazvali u Jutarnjem listu, gdje su se povodom još jednog briljantnog Todorićevog poslovnog pothvata poigrali njegova marketinga, pa iz goleme riznice izvukli pedesetak prijedloga, dječjih misli o sreći, prijateljstvu, domovini, mami i pijanom tati, zaključivši kako ‘nema tog Coelha koji se s djecom može mjeriti’.
Suvremena ekonomija to zove ‘društveno odgovornim poslovanjem’. U najkraćemu, to je biznis kojemu nije svejedno, koji ne može prekriženih ruku gledati društvenu nesreću i nepravdu, pa surađuje sa zajednicom i doprinosi zajedničkom dobru. Sva je sreća ispala da je izmišljeno to, kako se zove, ‘društveno odgovorno poslovanje’, jer bi u protivnom moglo izgledati kako je Todorićev Agrokor patentirao i prvi u svijetu uposlio ‘intelektualno dječje roblje’, mališane koji – umjesto šivanja patika i lopti, kao u Vijetnamu ili Bangladešu – za velike korporacije besplatno rade copywriting.
Osim ‘dječjih poruka o sreći’, poput Alenove, Ivanine, Lukine ili Željkine, na bočicama ‘vode s porukom’ mogli bi se tako naći i oni ‘dječji biseri’ iz zbornika Naše djece koji ohrabruju mališane da pronađu svoj put i svoju sreću. Na primjer: ‘Želim biti frizerka, zato što znam držati škare i češalj.’ Ili, bolje: ‘Volim kod odraslih kad mi daju deset kuna, a ne volim kad hrču.’ Ili, još bolje: ‘Moja najveća želja je živjeti na Floridi, da imam veliku kuću, auto Audi TT i kraljevsku dogu, da dobijem jackpot i ne moram ići u školu.’
Ili, možda najbolje: ‘Moja najveća želja je da živim u dvorcu iznad Zagreba i imam veliki konzorcij, da sve tate i mame u državi rade za mene, a da direktor moga konzorcija postane ministar financija i napravi poreznu reformu da za onaj dvorac ne moram plaćati veliki porez.’
Dobro, ovu posljednju sam izmislio. ‘Nema’, jebiga, ‘tog Coelha koji se s djecom može mjeriti.’
Društveno odgovorno poslovanje ispostavlja se tako kao zaokružen proces. Velika korporacija, nazovimo je recimo Agrokor, zaposli desetke hiljada ljudi koji će raditi teške i iscrpljujuće poslove za sitne pare, generirajući u zajednici ljudsku nesreću koju će korporacija onda – jer je društveno odgovorna – prepoznati kao resurs, pa eksploatirati reklamirajući sreću. A djeca su, to zna svaki brucoš marketinga, najbolji i najzahvalniji manekeni sreće.
U ekonomskoj praksi to izgleda ovako: nekako baš tih dana kad je objavljeno kako po dječjim vrtićima preuzima autorska prava na ‘dječje poruke o sreći’, u javnost je procurilo kako Jamnica d.d. – iako je prošle godine imala prihod veći od milijardu i pol, a čistu dobit od dvjesto šezdeset šest milijuna kuna – do Nove godine planira otpustiti stotinu i pedeset zaposlenih. Za običnu beskrupuloznu kompaniju to je samo stotinu pedeset usta manje – lijep milijun eura godišnje uštede – ali za društveno odgovornu kompaniju to je mnogo više: cijeli jedan mali, slatki čopor djece čiji će roditelji do Božića dobiti otkaze, pa će za Todorića pisati nadahnute poruke o sreći, kakve – razumije se – djeca iz sređenih i sretnih obitelji nikad ne bi znala sročiti.
Poput, šta ja znam: ‘Sreća je kad tata dobije otkaz u Jamnici, pa više nema para da se igra u kladionici, pije vinjak i tuče mamu.’
Proces je, rekoh, zaokružen: od novca koji Jamnica d.d. zaradi na ‘vodi s dječjom porukom’ jedan manji dio – svakako manji od plaća onih stotinu i pedeset nesretnika što su ostali bez posla – ići će društvu Naša djeca, koje će onda organizirati razne humanitarne akcije i radionice za siromašnu i nesretnu djecu, čiji su roditelji, napamet govorim, ostali bez posla.
I vuk sit, ovce na broju, broj manji, a brojke veće.
Projekt ‘Dječje poruke o sreći’ u konačnici bi stoga mogao dati neke spektakularne rezultate. ‘Sreća je kad se mama razboli pa ne mora po cijeli dan raditi na kasi u Superkonzumu, nego leži kod kuće.’ ‘Sreća je kad se u Konzumovim ćevapčićima pojavi salmonela, pa kad Konzum baca zalihe, pa kad sedam dana imamo ćevape za ručak.’ ‘Sreća je kad susjed Vjeko kod mame na trafici Tiska dobije petsto kuna na instant-lutriji, pa mami da deset kuna da nam kupi čokoladu.’ ‘Sreća je kad gospon Todorić od države dobije poljoprivredne poticaje, pa tata u kombinatu dobije zaostalu plaću da plati račune i da opet imamo struju pa možemo na televiziji gledati utakmicu.’
Ukratko, ‘nema tog Coelha koji se s djecom može mjeriti’.
portalnovosti
