O Arsenovom odlasku razmišljam već danima, otkako je objavljena informacija o tome da je njegovo stanje kritično.
I prva asocijacija tada, kao i sada, kad je nažalost otišao, bila je - Hrvatska će time grozno osiromašiti. Osiromašit će Arsenov odlazak svakoga od nas, bili toga svjesni ili ne. Osiromašiti duhom, a duha je ovdje ionako svakim danom sve manje.Jer, Arsen je bio u umjetničkom smislu - sve. Ne samo "pjesnik opće prakse", kako je sam za sebe volio govoriti, nego upravo - umjetnički radnik prve kategorije.Imao sam tu sreću da prošlo ljeto budem na jednom od njegovih posljednjih zagrebačkih koncerata. U preziru prema patetici reći ću samo - osjećao sam se ispunjeno. Tako sam se uostalom osjećao svaki put kad sam slušao njegovu glazbu, čitao poeziju ili bio negdje blizu njega.
U domaćoj je kulturi više desetljeća, možda i čitavo vrijeme svojega stvaranja, bio na neki način "crna ovca" ili "bijela vrana", kako to zgodno piše Tonko Maroević u pogovoru njegove zbirke poezije "Zidne novine". Ipak, i iz te autsajderske pozicije ostavio je nemjerljivo djelo. Neusporedivo u hrvatskoj umjetnosti u posljednjih pedesetak godina. A i mnogo, mnogo šire od Hrvatske.
"Sve je ono pravo tako brzo prošlo", pisao je Arsen i bio u pravu jer "brzo se trošilo što je brzo niklo".
A niklo je stvarno brzo, jer već prvi album "Čovjek kao ja", objavljen 1969., bio je za ondašnja vremena pravo čudo, a i tako je ostalo sve do danas. Posveta od prije neki dan iz njujorške MoMA-e, dizajnu Mihajla Arsovskog, samo je dodatni argument toj tvrdnji, nipošto ne i najvažniji.
Još je možda i veće čudo bila njegova zbirka pjesama "Brod u boci" objavljena 1971. godine koja se prodala u osam izdanja i čak 80.000 primjeraka. Za današnje vrijeme apsolutno nezamislive dimenzije.
Čak i u sivim i tmurnim devedesetim godinama imao je muda napisati pjesme poput "Ratnih profitera" i "Ministarstva straha". Tada su i hrabriji od njega glasno šutjeli.
O Arsenu je možda najtoplije pisao i pričao nitko drugi doli drugi poznati Šibenčanin iz Ulice Nikole Tesle u kojoj su obojica odrastali, Igor Mandić. Prije sedam godina našao sam se na jednoj tribini povodom Arsenovog 70. rođendana i pamtim dobro Mandićevu rečenicu:
- Arsen nekad nije bio šansonjer, nego šanksonijer, a sada nakon teških iskustava i transplantacije jetre - pretvara se u šlangsonjera...
Za mene, najveći Arsenov pečat bit će njegova veličina koja ga je "lansirala" iz nacionalnih i regionalnih okvira. Iskočio je iz okvira generacijskih i poetoloških. Neponovljivo je odigrao uloge ukletog pjesnika i sudbinski neuklopljenog individualca.
I što napisati za kraj? Možda najbolje ono što je Arsen često znao govoriti u odjavama svojih koncerata: "Raziđite se u grupicama po dvoje. Tako je ljepše."
Ili, možda ipak Arsenove riječi umjesto toga izrečene u nedavnom intervjuu Novom listu.
– Volim da je što više snimljenog materijala i, naravno, ozbiljnih razgovora. Nakon toga se uselim u svoju radnu sobu i izlazaka više nema. Koristim samo gumicu i olovku. Ne pišem ništa kompjuterski. U životu nisam vidio internet, ništa od toga ne znam. Imam samo kućno zvonce; derem se »tko je«, i ne otvaram. I onda danonoćno pišem. A kad bih inače to napravio, da sam drugo radio.
Živio, Arsene.
U domaćoj je kulturi više desetljeća, možda i čitavo vrijeme svojega stvaranja, bio na neki način "crna ovca" ili "bijela vrana", kako to zgodno piše Tonko Maroević u pogovoru njegove zbirke poezije "Zidne novine". Ipak, i iz te autsajderske pozicije ostavio je nemjerljivo djelo. Neusporedivo u hrvatskoj umjetnosti u posljednjih pedesetak godina. A i mnogo, mnogo šire od Hrvatske.
"Sve je ono pravo tako brzo prošlo", pisao je Arsen i bio u pravu jer "brzo se trošilo što je brzo niklo".
A niklo je stvarno brzo, jer već prvi album "Čovjek kao ja", objavljen 1969., bio je za ondašnja vremena pravo čudo, a i tako je ostalo sve do danas. Posveta od prije neki dan iz njujorške MoMA-e, dizajnu Mihajla Arsovskog, samo je dodatni argument toj tvrdnji, nipošto ne i najvažniji.
Još je možda i veće čudo bila njegova zbirka pjesama "Brod u boci" objavljena 1971. godine koja se prodala u osam izdanja i čak 80.000 primjeraka. Za današnje vrijeme apsolutno nezamislive dimenzije.
Čak i u sivim i tmurnim devedesetim godinama imao je muda napisati pjesme poput "Ratnih profitera" i "Ministarstva straha". Tada su i hrabriji od njega glasno šutjeli.
O Arsenu je možda najtoplije pisao i pričao nitko drugi doli drugi poznati Šibenčanin iz Ulice Nikole Tesle u kojoj su obojica odrastali, Igor Mandić. Prije sedam godina našao sam se na jednoj tribini povodom Arsenovog 70. rođendana i pamtim dobro Mandićevu rečenicu:
- Arsen nekad nije bio šansonjer, nego šanksonijer, a sada nakon teških iskustava i transplantacije jetre - pretvara se u šlangsonjera...
Za mene, najveći Arsenov pečat bit će njegova veličina koja ga je "lansirala" iz nacionalnih i regionalnih okvira. Iskočio je iz okvira generacijskih i poetoloških. Neponovljivo je odigrao uloge ukletog pjesnika i sudbinski neuklopljenog individualca.
I što napisati za kraj? Možda najbolje ono što je Arsen često znao govoriti u odjavama svojih koncerata: "Raziđite se u grupicama po dvoje. Tako je ljepše."
Ili, možda ipak Arsenove riječi umjesto toga izrečene u nedavnom intervjuu Novom listu.
– Volim da je što više snimljenog materijala i, naravno, ozbiljnih razgovora. Nakon toga se uselim u svoju radnu sobu i izlazaka više nema. Koristim samo gumicu i olovku. Ne pišem ništa kompjuterski. U životu nisam vidio internet, ništa od toga ne znam. Imam samo kućno zvonce; derem se »tko je«, i ne otvaram. I onda danonoćno pišem. A kad bih inače to napravio, da sam drugo radio.
Živio, Arsene.
seebizz
