Kako obično biva, kod nas se ljudi oko svake teme dijele većinom na dva tabora suprotnih mišljenja, u kojima ima jako malo prostora samom mišljenju, odnosno razumu i logičnom razmišljanju a tako je i po pitanju izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana.
Jedan detalj, slika srpskog policajca koji u naručju drži malo dijete, izbjeglicu i tješi ga, dovelo je do hvalospjeva mnogih u Hrvatskoj ali i pojedinačnih izljeva mržnje. Proširila se priča među pojedinim virtualnim šovinistima kako je taj policajac po nacionalnosti Albanac, jer valjda po nekima Srbi nisu sposobni da pokažu humanost i ljudskost. Je li to istina ili ne, apsolutno je nebitno pitanje za svakog normalnog čovjeka, ali to ne znači da aktualni događaji ne zaslužuju ponešto drugačiju analizu od one koja je već sveprisutna u glavnim medijima.
Neki su pak pretjerali u veličanju humanitarnog djelovanja naših susjeda, i to iz posve krivih razloga, samo zato, kako bi pošto sami nisu imali mnogo veze s devedesetima, nastavili s relativizacijom događaja samog rata, trudeći se svim silama, da izjednače agresora i žrtvu. U svakom slučaju, treba pozdraviti svaki plemeniti čin, kako pojedinca, tako i raznih organizacija pa i same države Srbije, ali može li to sve što dobri ljudi iz njihove zemlje rade, izbrisati sjećanje na jednu Srebrenicu, Sarajevo i Vukovar? Možemo li nas se sve ovdje u Hrvatskoj, odjednom uvjeriti, kako s druge strane Dunava žive samo tolerantni, plemeniti i nesebični ljudi, ili će dio nas, s obzirom da znamo tko čini vodstvo Srbije, njene poruke, kao i nesposobnost kolektivnog suočavanja sa svim užasom i svim žrtvama rata, ostati sumnjičava i oprezna?
Također, ne mogu se oteti dojmu, kako bi netko s druge strane granice, mogao slično razmišljati, doduše s mnogo manje argumenata, kada bi čitao u Srbiji o tome kako su Hrvati dobri i krasni, zato jer su spremni prihvatiti izbjeglice, bez ikakvih uvjeta. Ne želim ispasti cinik, ali uistinu mi se čini kako i jedni i drugi koristimo ovu priliku da se prikažemo boljima nego što stvarno jesmo. Takav nam je mentalitet. Gostoljubivi smo i srdačni, sve dok nam se ne učini kako nas prisutnost drugog naroda, na bilo koji način ugrožava.
Tada, kad osjetimo stvarnu prijetnju ili jednostavno umislimo kako smo ugroženi, pokazujemo svoju pravu prirodu. Lako je jakima pomagati slabima, ali slab-slabome, ili jak-jakome, rijetko kada pruža ruku pomoći, to je u čovjeku nešto od pamtivijeka, možda strah od izdaje ili urođena paranoja, gen posebno prisutan kod nekih naroda na Balkanu. Cilj nesretnih izbjeglica s čijim se sudbinama lopta cijela Europska Unija, nisu ni Hrvatska ni Srbija. Golema većina tih ljudi nas vide samo kao tranzitnu postaju, a da kojim čudom i ostanu ovdje, pobjeći će glavom bez obzira kroz nekoliko godina, čim shvate gdje su zapravo došli tražiti spas i zato, treba malo smanjiti doživljaj, i svesti se u okvire vlastite važnosti odnosno nevažnosti. Mi smo nebitni, kako za Europu, tako i za sve one koji u nju bježe.
Taj kompleks u kojem sve što se zbiva praktički mimo našeg utjecaja, pretvaramo u neke svoje pobjede i poraze je nešto što se liječi, vjerojatno kakvom revolucijom, ili povratkom u kamenom doba, nakon što se pokaže kako ipak ne izlazimo iz recesije već tonemo u kaljužu, iz koje nas više nitko neće moći, ali ni htjeti izvući. Uglavnom, ova predstava balkanske humanosti je puna lijepih prizora, ali sve je to kratkog vijeka. Srećom za izbjeglice, oni su tu samo u prolazu. U protivnom bi bilo, svakog gosta - tri dana dosta. Pravi test tolerancije imali smo dva puta, u dvije državne tvorevine. Kako su te priče završile, svi znamo.
Podsjetila su me ova zbivanja i na 91-92, kad su u školu stigli mali Vukovarci. Prvo su ih svi gledali kao djecu heroje, a nakon samo par mjeseci, postali su najomraženija skupina u školi. Mrzili su ih sto puta više nego što su mrzili Srbe, zato jer Srbi nisu bili glasni, dok su se Vukovarci držali kao da imaju posebna prava. I imali su ih, barem po mom mišljenju, ali većina učenika to tako nije vidjela i tu su nastajali sukobi. Humanost i dobrota jednog čovjeka ili naroda se ne mjeri jednim činom, djelom ili akcijom već izborom načina života, odnosno pristupa ljudima kojima je potrebna pomoć, neovisno o tome tko su, što su, i u kojim vremenima im je ona potrebna. To je nešto što se uči od malena, i što treba biti dio naše kulture i školovanja.
Biti čovjek ne znači biti čovjek jedan dan, već svaki dan iskoristiti kako bi na neki način i drugom čovjeku pomogao da živi kao čovjek.
