Prijevremenim puštanjem Mirka Norca na slobodu, a sada, kako je najavljeno, i Tihomira Oreškovića, država implicitno prihvaća da je ratni zločin naprosto običan, normalni zločin kao i svi drugi iz kaznenog i prekršajnog prava.
Na gotovo samu godišnjicu od prijevremenog puštanja iz zatvora Mirka Norca, najavljeno je da će se na slobodi uskoro naći i Tihomir Orešković, posljednji osuđenik iz Gospićke skupine. Podsjetimo, Orešković je u zatvoru završio 2000. godine pod optužbom za ratne zločine počinjene 1991. u Gospiću. Na velikom suđenju u Rijeci osuđen je na 15 godina zatvora i proglašen glavnim inspiratorom zločina. Mirko je Norac bio osuđen na 12, a Stjepan Grandić na 10 godina zatvora. Proglašeni su odgovornima za organizaciju i odvođenja najmanje 50 civila iz njihovih stanova i podruma te njihovu likvidaciju. Zločini u Gospiću su uključivali namjerno paljenje kuća, ubijanja staraca i starica, čija su tijela zapaljena, te zločina gađanja noževima živog, za drvo obješenog, zarobljenog vojnika, vješanje za ruke, bičevanja, posipanja soli po krvavim leđima te ponižavanja zarobljenog vojnika. 5. ožujka 2001, sudsko vijeće Županijskog suda u Rijeci optužilo je Gospićku skupinu, a sutkinja Ika Šarić ustvrdila je da ubijeni civili, njih najmanje 50, nisu ni na koji način sudjelovali u ratnom sukobu te da nisu pomagali neprijatelju.
Iako su pojedini mediji o zločinima počinjenima u Gospiću izvještavali još devedesetih, s istragom je započeto tek nakon parlamentarnih izbora 2000. godine. Naime, Miroslav Bajramović, pripadnik Merčepove postrojbe Jesenje kiše, još je 1997. u svjedočanstvu kojeg je iznio novinaru Ivici Đikiću u Feral Tribuneu, priznao je da je sudjelovao u pokolju u Gospiću. Zbog navodnog prijateljstva s Tihomirom Oreškovićem, o njemu nije želio progovoriti. "U Gospiću je dovoljno bilo da budete Srbin, pa da vas više ne bude. Naša grupa je dolje likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana...Za Gospić je vrijedila naredba 'etnički očistiti'; ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću", posvjedočio je Bajramović.
No za razliku od Bajramovića, Vesna Levar, udovica pokojnog Milana Levara, koji je ubijen je pet godina nakon kraja rata jer se usprotivio zataškavanju ratnih zločina u Gospiću, više je puta potvrdila kako je njen suprug dobio nalog da izvodi civile iz kuća i pobije ih direktno od Tihomira Oreškovića. "On je to odbio i tada počinju njegova i naša stradanja. Milan 1992. izlazi iz Hrvatske vojske, a i pored zasluga nije mu priznat status branitelja. Kako je u to vrijeme ubijen velik broj civila, počeo je prikupljati dokaze koje je podnio našim istražnim tijelima, ali na to nitko nije reagirao. Zbog toga je otišao u Haag i tamo rekao sve što je znao, a kasnije pomogao njihovim istražiteljima. Osim što su saslušanja vođena u našem stanu, on je i sve prevodio, jer je savršeno znao engleski jezik. Nije prihvatio prijedlog da kao zaštićeni svjedok ode iz grada i promijeni identitet, niti je prestajao govoriti o svemu što se dešavalo, čak i kada su mu prijetili. Zbog toga je tražio zaštitu, ali ona nikada nije dobivena jer je sve zapelo u Zagrebu", posvjedočila je Vesna Levar.
Bajramovićevo priznanje naposljetku je izazvalo snažan odjek u javnosti, nakon čega je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije preporučio hrvatskoj vladi da procesuira slučaj. Forenzičari Haaškog suda pozvani su u Gospić u svibnju 2000. kako bi istražili lokacije za koje se sumnja da su sadržavale tijela poginulih. Tijekom istrage koja je trajala dva tjedna, forenzičari su pronašli deset kostura. Dvanaest hrvatskih generala, među njima i Mirko Norac, nakon svega su izdali javnu izjavu u kojoj kritiziraju hrvatsku vladu zbog "kriminalizacije Domovinskog rata". Kao posljedica te kritike, predsjednik Stjepan Mesić ih je prisilno umirovio, a generali i političari su 11. veljače 2001. mitingom Svi smo mi Mirko Norac na splitskoj Rivi prizivali vojni udar. Norac se naposljetku predao 21. vejače 2001. nakon dogovora da neće biti izručen Haagu.
Iako Norac tijekom suđenja nije iskazao izraz pijeteta prema poginulima i suosjećanja s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje, prošle godine se na temelju primjene dvotrećinske klauzule, prije vremena našao na slobodi. A da slična sudbina očekuje i Tihomira Oreškovića, za Novi list je potvrdio zagrebački odvjetnik Željko Olujić koji ga je branio na suđenju u Rijeci. Orešković je već prije zbog navodnih zdravstvenih tegoba puštan na slobodu, na umjesto na liječenju, viđen kako se slobodno šeće Zagrebom.
"Da je u Hrvatskoj prihvaćena praksa da se osuđenici za ratne zločine tretiraju kao i svi drugi, posvjedočili su slučajevi Mirka Norca i Fikreta Abdića. Država očito implicitno prihvaća da je ratni zločin naprosto običan, normalni zločin kao i svi drugi iz kaznenog i prekršajnog prava i da ga tako treba i tretirati. Ta praksa mi se čini pogrešnom", smatra Žarko Puhovski, profesor na zagrebačkog Filozofskom fakultetu. "Istu praksu primjenjuje i Haaški sud, ali on pritom tu činjenicu uzima u obzir kod donošenja odluke, dok se u Hrvatskoj u primjeru Mirka Norca radilo o tome da je sud zbrajao presude, a potom
umanjio ukupnu kaznu. A to se na Haaškom sudu definitivno ne radi", zaključio je Puhovski. S njim se slaže i Vesna Teršelič iz Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta. "Smatram da je dvotrećinska klauzula pogrešna i neprimjereno blaga prema počiniteljima ratnih zločina i da se ona u takvim slučajevima ne bi trebala primjenjivati bez obzira na to što Haag postupa na isti način".
Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava smatra da hrvatsko sudstvo tu praksu primjenjuje sasvim selektivno. "Prvo je to dokazalo oslobađanje Mirka Norca, a sada i moguće puštanje na uvjetnu slobodu Tihomira Oreškovića. S druge pak strane, ljudi poput Dragiše Čančarevića, koji je osuđen na deset godina zatvora, a najteža inkriminacija u optužnici koju je prihvatio sud mu je bila da je nekom dao dva šamara u vukovarskom zatvoru, nisu pušteni ni dana ranije. Orešković je kriv za teške zločine koji su počinjeni nad civilima u Gospiću, a nakon svega je i fizički napao Stipu Šuvara. Smatram da je najmanje zaslužio onakvu kaznu kakvu je dobio. Već je kazna bila prilično niska pa prijevremeno puštanje na slobodu ne bi trebalo biti dopušteno. Da su isti zločini počinjeni na drugoj strani, kazna bi zasigurno bila mnogo veća. Prema tome, primjenjivanje dvotrećinske klauzule u slučaju Tihomira Oreškovića je jako loša poruka", zaključio je Pusić.
Izvor: h-alter
Na gotovo samu godišnjicu od prijevremenog puštanja iz zatvora Mirka Norca, najavljeno je da će se na slobodi uskoro naći i Tihomir Orešković, posljednji osuđenik iz Gospićke skupine. Podsjetimo, Orešković je u zatvoru završio 2000. godine pod optužbom za ratne zločine počinjene 1991. u Gospiću. Na velikom suđenju u Rijeci osuđen je na 15 godina zatvora i proglašen glavnim inspiratorom zločina. Mirko je Norac bio osuđen na 12, a Stjepan Grandić na 10 godina zatvora. Proglašeni su odgovornima za organizaciju i odvođenja najmanje 50 civila iz njihovih stanova i podruma te njihovu likvidaciju. Zločini u Gospiću su uključivali namjerno paljenje kuća, ubijanja staraca i starica, čija su tijela zapaljena, te zločina gađanja noževima živog, za drvo obješenog, zarobljenog vojnika, vješanje za ruke, bičevanja, posipanja soli po krvavim leđima te ponižavanja zarobljenog vojnika. 5. ožujka 2001, sudsko vijeće Županijskog suda u Rijeci optužilo je Gospićku skupinu, a sutkinja Ika Šarić ustvrdila je da ubijeni civili, njih najmanje 50, nisu ni na koji način sudjelovali u ratnom sukobu te da nisu pomagali neprijatelju.
Iako su pojedini mediji o zločinima počinjenima u Gospiću izvještavali još devedesetih, s istragom je započeto tek nakon parlamentarnih izbora 2000. godine. Naime, Miroslav Bajramović, pripadnik Merčepove postrojbe Jesenje kiše, još je 1997. u svjedočanstvu kojeg je iznio novinaru Ivici Đikiću u Feral Tribuneu, priznao je da je sudjelovao u pokolju u Gospiću. Zbog navodnog prijateljstva s Tihomirom Oreškovićem, o njemu nije želio progovoriti. "U Gospiću je dovoljno bilo da budete Srbin, pa da vas više ne bude. Naša grupa je dolje likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana...Za Gospić je vrijedila naredba 'etnički očistiti'; ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću", posvjedočio je Bajramović.
No za razliku od Bajramovića, Vesna Levar, udovica pokojnog Milana Levara, koji je ubijen je pet godina nakon kraja rata jer se usprotivio zataškavanju ratnih zločina u Gospiću, više je puta potvrdila kako je njen suprug dobio nalog da izvodi civile iz kuća i pobije ih direktno od Tihomira Oreškovića. "On je to odbio i tada počinju njegova i naša stradanja. Milan 1992. izlazi iz Hrvatske vojske, a i pored zasluga nije mu priznat status branitelja. Kako je u to vrijeme ubijen velik broj civila, počeo je prikupljati dokaze koje je podnio našim istražnim tijelima, ali na to nitko nije reagirao. Zbog toga je otišao u Haag i tamo rekao sve što je znao, a kasnije pomogao njihovim istražiteljima. Osim što su saslušanja vođena u našem stanu, on je i sve prevodio, jer je savršeno znao engleski jezik. Nije prihvatio prijedlog da kao zaštićeni svjedok ode iz grada i promijeni identitet, niti je prestajao govoriti o svemu što se dešavalo, čak i kada su mu prijetili. Zbog toga je tražio zaštitu, ali ona nikada nije dobivena jer je sve zapelo u Zagrebu", posvjedočila je Vesna Levar.
Bajramovićevo priznanje naposljetku je izazvalo snažan odjek u javnosti, nakon čega je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije preporučio hrvatskoj vladi da procesuira slučaj. Forenzičari Haaškog suda pozvani su u Gospić u svibnju 2000. kako bi istražili lokacije za koje se sumnja da su sadržavale tijela poginulih. Tijekom istrage koja je trajala dva tjedna, forenzičari su pronašli deset kostura. Dvanaest hrvatskih generala, među njima i Mirko Norac, nakon svega su izdali javnu izjavu u kojoj kritiziraju hrvatsku vladu zbog "kriminalizacije Domovinskog rata". Kao posljedica te kritike, predsjednik Stjepan Mesić ih je prisilno umirovio, a generali i političari su 11. veljače 2001. mitingom Svi smo mi Mirko Norac na splitskoj Rivi prizivali vojni udar. Norac se naposljetku predao 21. vejače 2001. nakon dogovora da neće biti izručen Haagu.
Iako Norac tijekom suđenja nije iskazao izraz pijeteta prema poginulima i suosjećanja s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje, prošle godine se na temelju primjene dvotrećinske klauzule, prije vremena našao na slobodi. A da slična sudbina očekuje i Tihomira Oreškovića, za Novi list je potvrdio zagrebački odvjetnik Željko Olujić koji ga je branio na suđenju u Rijeci. Orešković je već prije zbog navodnih zdravstvenih tegoba puštan na slobodu, na umjesto na liječenju, viđen kako se slobodno šeće Zagrebom.
"Da je u Hrvatskoj prihvaćena praksa da se osuđenici za ratne zločine tretiraju kao i svi drugi, posvjedočili su slučajevi Mirka Norca i Fikreta Abdića. Država očito implicitno prihvaća da je ratni zločin naprosto običan, normalni zločin kao i svi drugi iz kaznenog i prekršajnog prava i da ga tako treba i tretirati. Ta praksa mi se čini pogrešnom", smatra Žarko Puhovski, profesor na zagrebačkog Filozofskom fakultetu. "Istu praksu primjenjuje i Haaški sud, ali on pritom tu činjenicu uzima u obzir kod donošenja odluke, dok se u Hrvatskoj u primjeru Mirka Norca radilo o tome da je sud zbrajao presude, a potom
umanjio ukupnu kaznu. A to se na Haaškom sudu definitivno ne radi", zaključio je Puhovski. S njim se slaže i Vesna Teršelič iz Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta. "Smatram da je dvotrećinska klauzula pogrešna i neprimjereno blaga prema počiniteljima ratnih zločina i da se ona u takvim slučajevima ne bi trebala primjenjivati bez obzira na to što Haag postupa na isti način".
Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava smatra da hrvatsko sudstvo tu praksu primjenjuje sasvim selektivno. "Prvo je to dokazalo oslobađanje Mirka Norca, a sada i moguće puštanje na uvjetnu slobodu Tihomira Oreškovića. S druge pak strane, ljudi poput Dragiše Čančarevića, koji je osuđen na deset godina zatvora, a najteža inkriminacija u optužnici koju je prihvatio sud mu je bila da je nekom dao dva šamara u vukovarskom zatvoru, nisu pušteni ni dana ranije. Orešković je kriv za teške zločine koji su počinjeni nad civilima u Gospiću, a nakon svega je i fizički napao Stipu Šuvara. Smatram da je najmanje zaslužio onakvu kaznu kakvu je dobio. Već je kazna bila prilično niska pa prijevremeno puštanje na slobodu ne bi trebalo biti dopušteno. Da su isti zločini počinjeni na drugoj strani, kazna bi zasigurno bila mnogo veća. Prema tome, primjenjivanje dvotrećinske klauzule u slučaju Tihomira Oreškovića je jako loša poruka", zaključio je Pusić.
Izvor: h-alter
