Yannis Stavrakakis, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Solunu: Kada je 2000. godine u Austriji na vlast došao Jörg Haider, nastao je neviđen bijes i čelnici Europske unije zahtijevali su da ga se marginalizira. No kada je radikalno desni LAOS 2011. ušao u grčku koalicijsku vladu, EU je promijenila mišljenje samo zato što je ta vlada pristala provoditi dogovorene mjere štednje.
"Velika gospodarska recesija sa sobom je donijela nastanak tehnokratskih vlada koje politiku pretvaraju u aferu u kojoj se ne donose realne odluke. Istodobno, ona je zahvalna za jačanje populizma čije korijene u zadnjih petnaest godina prvo nalazimo u Latinskoj Americi, a zatim i u Europi", jedan je od zaključaka s jučer održanog predavanja "Populizam, antipopulizam i kriza: grčko iskustvo" dr.sc. Yannisa Stavrakakisa u organizaciji GONG-a i zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Starvakakis je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta Aristotel u Solunu te je član Essex School of Discourse Analysis, čiji su rodonačelnici Ernesto Laclau i Chantal Mouffe. Ovaj politički teoretičar jedan je od vodećih europskih stručnjaka za fenomen populizma, koji radije vezuje uz lijevo orijentirane pokrete budući da smatra da oni desni u fokus svog zanimanja ne stavljaju narod, već naciju i domovinu. "Narod atribuiraju kao žrtvu vlasti, no njega se ne poziva na aktivnu političku emancipaciju, a što je jedna od odlika populizma", objašnjava Starvakakis. U razgovoru za "H-Alter", Starvakakis objašnjava razloge jačanja populizma, negativnosti koje sa sobom donosi neoliberalni i nacionalistički diskurs, razloge uspona ekstremno desnih i lijevih grčkih stranaka, te najnovije poteze grčke vlade koja poseže za izvanrednim ovlastima s ciljem razbijanja radničkih štrajkova.
U posljednje vrijeme svjedoci smo sve češćeg rabljena populizma u predizbornim kampanjama. Smatrate li da ga većina političara koristi kako bi narodu odvratila pozornost od pravih problema, primjerice, od strukturalnih razloga nastanka krize?
Takvim tipom odvraćanja pozornosti najčešće se služe ekstremno desne stranke koje na vrh političke agende postavljaju teme kao što su utjecaj priliva stranih radnika na nezaposlenost u određenoj zemlji. Tim se radi na jačanju konstruiranog antagonizma između domicilnog stanovništva i imigranata, koje se demonizira. Takav diskurs u konačnici usmjerava strasti građana ka krivim ciljevima, ali i ka krivim "neprijateljima".
Što je sa strankama centra? Možemo li reći da i one koriste slična sredstva?
Trenutni problem sa strankama koje se nalaze na centru je da se one često vezuju uz program kojeg su u političku igru uvele ekstremno desne stranke. U mnogim europskim zemljama, poput Francuske, uočljivo je da su ksenofoban diskurs usvojile i mainstream stranke desnog centra, ali i pojedine socijaldemokratske stranke. Smatram to opasnijom pojavom od činjenice da ekstremno desne stranke u posljednje vrijeme ostvaruju sve bolje izborne rezultate.
Uz jačanje nacionalističkog populizma, sve češće se javlja i onaj neoliberalni. Dovodi li to politiku kakvu smo nekad poznavali njenom kraju?
U većini slučajeva neoliberalni diskurs je oruđe kakvim se koriste tehnokrati. Njime se politiku želi prikazati kao jednosmjeran proces u kojem nema mjesta za alternative i politički antagonizam. Inzistiranje na takvim idejama u konačnici vodi željenim rezultatima. Tu nema mjesta politici i zapravo taj proces označava ono što je Francis Fukuyama nazvao krajem povijesti. Neoliberalni diskurs stoga bih radije nazvao populističkim stilom izražavanja nego li populizmom. Smatram da populizam pretpostavlja obraćanje narodu kao centralnom političkom subjektu te da on u isto vrijeme pruža socio-politički prostor za različita viđenja problema, a sve to zapravo je u suprotnosti s neoliberalnim, tehnokratskim diskursom s kojim se susrećemo u recentno vrijeme. Iako se s njim stopostotno ne slažem, jedan od boljih primjera značenja populizma ponudio je teoretičar Ernesto Laclau u jednom od svojih posljednjih radova. Naime, on tvrdi da populizam zapravo znači politiku, odnosno da nema politike bez antagonizma. Sve ostalo svodi se na neku vrstu administrativnog političkog procesa. Skloniji sam vjerovanju da se trenutno zapravo nalazimo u potonjoj fazi.
Ranije ste spominjali jačanje ekstremno desnih stranaka i sve češće rabljenje nacionalističkog diskursa. Koliko je ta pojava povezana s financijskom krizom i mjerama štednje?
Kriza utječe na promjenu identiteta i shvaćanje pojma normalnosti. Ona osiromašuje naše obitelji i potresa temelje naših života, a kao takva uništava stara vjerovanja i stvara besmisao. U tom stanju besmisla svega što nas je prije zadovoljavalo, tragamo za novim značenjima i identitetima. U tom trenutku nije se teško oduprijeti nečemu čiji se narativ temelji na stvaranju mostova između prošlosti i sadašnjosti. Različiti politički projekti koriste slabost ljudi koji osjećaju posljedice krize na svojoj koži. Sve ukazuje na to da od cijele situacije najviše profitiraju nacionalistički pokreti. No, s druge strane, tu je i lijevi populizam. Nemoguće je predvidjeti koji od njih će u konačnici privući više ljudi.
Dakle, to je razlog zašto je u grčkim političkim strukturama moći u posljednje vrijeme sve više onih koji propagiraju ksenofobiju? Prvo je 2001. godine članom vlade postao Georgios Karatzaferis iz Ortodoksnog narodnog pokreta (LAOS), a sada u grčkom parlamentu sjedi i veliki broj članova stranka Nezavisni Grci i Zlatna zora.
Tako je. Grčku je pogodila enormna nezaposlenost, a stopa nezaposlenih među mladima iznosi čak 57 posto. U takvoj situaciji ljudi tragaju za rješenjima, a očito je da dobar broj njih privlači diskurs koji rabe ekstremno desne stranke. To je poprilično nova pojava koju će grčki znanstvenici tek trebati istražiti, i to vrlo oprezno. Zanimljivo je i primijetiti kako se razmišljanja čelnika Europske unije o takvim pojavama mijenjaju kroz povijest. Primjerice, kada je 2000. godine u Austriji na vlast došao Jörg Haider, nastao je neviđen bijes i postojali su zahtjevi da se Austriju marginalizira. No kada je LAOS ušao u koalicijsku vladu, EU se potpuno drugačije ponašala. I to samo zato što je ta vlada pristala provoditi mjere štednje koje su dogovorene s Troikom. Svakako trebamo imati na umu da EU sada najednom daje blagoslov radikalno desnim političkim opcijama.
U posljednje vrijeme sve češće se pojavljuju vijesti o rasno motiviranim napadima koje provode pristaše Zlatne zore. Nedavno su diljem Europe organizirani prosvjedi protiv djelovanja Zlatne zore, a jedan je održan i u Zagrebu. Kako grčke institucije uopće reagiraju na napade?
U ovom trenutku se u Grčkoj vodi vrlo velika debata. Čini se da državna tijela rade na budućem sprečavanju takvih napada. Nedavno je utemeljena posve nova policijska jedinica i ustanovljena je institucija državnog tužitelja koji će se baviti isključivo rasno motiviranim zločinima. Istodobno se vodi i javna debata o tome jesu li te mjere zaista dovoljne i mnogo se razgovara o problemima s kojima se susreću imigranti, a koji su najčešće žrtve napada. U ovom trenutku je teško reći kamo će nas sve to dovesti, no jasno je da je napokon došao trenutak u kojem je državnim organima postalo jasno da se takvo ponašanje više ne može tolerirati. Nisam siguran hoće li svi ti potezi biti dovoljni, no odgovore na to pitanje donijet će budućnost.
S druge strane, grčka vlada je prije nekoliko dana posegnula za izvanrednim ovlastima i poslala policiju u razbijanje štrajka djelatnika javnog prijevoza koji su onemogućavali nesmetan promet atenskom podzemnom željeznicom. Smatrate li da takve mjere vode eliminaciji demokracije?
Situacija nije tako jednostavna. Definitivno možemo reći da je na snazi jačanje pozicije države i Ministarstva unutarnjih poslova. Uvedena je nulta tolerancija na sve aktivnosti koje se mogu okarakterizirati kao neuobičajene i ilegalne. Stoga se na svaku okupaciju, kako željeznice, tako i, primjerice, zgrade, oštro reagira. Grčka vlada, za razliku od vas, smatra da to čini kako bi obranila demokraciju. Slična situacija odvija se i na razini Europske unije koja propagira da su sve mjere koje ona nameće zapravo garant socijalne i gospodarske stabilnosti. Svima onima koji se protive takvom načinu razmišljanja, lijepe se etikete ekstremista i neracionalnih rasipnika. Koliko je situacija otišla daleko, najbolje pokazuje činjenica da su protiv demokratskog deficita u Europi svoj glas digli i mainstream intelektualci poput Jürgena Habermasa. Stoga smatram da je veća odgovornost za nastalu situaciju na EU nego li na nacionalnim vlastima.
Na posljednjim parlamentarnim izborima u Grčkoj zavidan rezultat je postigla i radikalno lijeva stranka Syriza. Mnogi u Hrvatskoj u njoj vide primjer stranke koja predstavlja izvorne ideale lijevo orijentiranih stranaka i koja se uistinu spremna uhvatiti u koštac s problemom nezaposlenosti. Ukoliko jednog dana dođe na vlast, smatrate li da bi Syriza uistinu mogla donijeti pozitive promjene?
Jako mi je teško to predvidjeti, no mogu reći da je Syriza uspjela ljudima, koji su itekako pogođeni krizom i mjerama štednje, ponuditi alternativu i zbog toga se velik broj Grka trenutno identificira s tom strankom. Njihov program ponudio je niz točaka koje pružaju nadu, no to i dalje ne garantira nikakav uspjeh. S druge strane, Syrizin proboj makar je doprinio manifestiranju lijevih ideja u parlamentu. No tko god u budućnosti dođe na vlast, pa bila to Syriza ili netko drugi, morat će pronaći način kako transformirati bijes i razočarenje koje trenutno vlada među grčkim narodom u valjan politički program koji će donijeti rješenja za goruće probleme. To zahtjeva mnogo vremena, energije, ali i participaciju građana. Problemi su toliko veliki da niti jedna stranka ne može obećati da će ih sama riješiti. Zbog toga su obični građani ti koji trebaju preuzeti kontrolu nad svojom budućnošću.
Mnogo smo razgovarali o populizmu i negativnom diskursu u politici. Možemo li reći da se s istim alatima služe i zapadni mainstream mediji koji su posljednjih godina u više navrata Grke nazvali lijenima i neodgovornima?
Prije bih rekao da ti mediji sudjeluju u reprodukciji stereotipa. To je paneuropski problem jer stereotipi pronalaze plodno tlo na bilo kojem kraju svijeta. Kriza ih je samo reaktivirala. Zanimljivo je da mnogi od tih stereotipa sežu još iz Drugog svjetskog rata pa se tako sad ponovno proziva Njemačku zbog njene vodeće uloge u tom ratu. Smatram da sve to stvara veliku prijetnju za budućnost Europe budući da sve više rastu tenzije među europskim narodima. Pojedine političke stranke i pokreti manipuliraju mržnjom kako bi ostvarili što bolje izborne rezultate. Mediji nažalost
pomažu održavanju takve situacije time što neodgovorno plasiraju neprovjerene informacije.
Svjedoci smo učestalih prosvjeda i štrajkova koji se održavaju u Grčkoj i Španjolskoj zbog negativnosti koje su sa sobom donijele mjere štednje. Iako se i Hrvatska nalazi u sličnoj situaciji, primjerice, pogađa je vrlo visoka stopa nezaposlenosti, građani Hrvatske su i dalje smješteni u udobnosti svojih fotelja. Kako objašnjavate tu pasivnost?
Vjerujem da takvo ponašanje svoje korijene ima u političkoj kulturi zemlje. Politička kultura južnjačkih zemalja sadrži elemente koji ohrabruju ljude na akciju i potiče ih na ekstrovertnost. Također, postoji određena točka do koje može ići strpljenje građana, a meni se čini da ovo što trenutno doživljavamo možemo okarakterizirati kao loše, a da nas najgore, nažalost, tek očekuje. Hrvatska uostalom tek ulazi u EU. Želim vam puno sreće na putovanju kroz europsko tržište jer će vam ona uistinu i trebati.
Izvor: H-alter
"Velika gospodarska recesija sa sobom je donijela nastanak tehnokratskih vlada koje politiku pretvaraju u aferu u kojoj se ne donose realne odluke. Istodobno, ona je zahvalna za jačanje populizma čije korijene u zadnjih petnaest godina prvo nalazimo u Latinskoj Americi, a zatim i u Europi", jedan je od zaključaka s jučer održanog predavanja "Populizam, antipopulizam i kriza: grčko iskustvo" dr.sc. Yannisa Stavrakakisa u organizaciji GONG-a i zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Starvakakis je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta Aristotel u Solunu te je član Essex School of Discourse Analysis, čiji su rodonačelnici Ernesto Laclau i Chantal Mouffe. Ovaj politički teoretičar jedan je od vodećih europskih stručnjaka za fenomen populizma, koji radije vezuje uz lijevo orijentirane pokrete budući da smatra da oni desni u fokus svog zanimanja ne stavljaju narod, već naciju i domovinu. "Narod atribuiraju kao žrtvu vlasti, no njega se ne poziva na aktivnu političku emancipaciju, a što je jedna od odlika populizma", objašnjava Starvakakis. U razgovoru za "H-Alter", Starvakakis objašnjava razloge jačanja populizma, negativnosti koje sa sobom donosi neoliberalni i nacionalistički diskurs, razloge uspona ekstremno desnih i lijevih grčkih stranaka, te najnovije poteze grčke vlade koja poseže za izvanrednim ovlastima s ciljem razbijanja radničkih štrajkova.
U posljednje vrijeme svjedoci smo sve češćeg rabljena populizma u predizbornim kampanjama. Smatrate li da ga većina političara koristi kako bi narodu odvratila pozornost od pravih problema, primjerice, od strukturalnih razloga nastanka krize?
Takvim tipom odvraćanja pozornosti najčešće se služe ekstremno desne stranke koje na vrh političke agende postavljaju teme kao što su utjecaj priliva stranih radnika na nezaposlenost u određenoj zemlji. Tim se radi na jačanju konstruiranog antagonizma između domicilnog stanovništva i imigranata, koje se demonizira. Takav diskurs u konačnici usmjerava strasti građana ka krivim ciljevima, ali i ka krivim "neprijateljima".
Što je sa strankama centra? Možemo li reći da i one koriste slična sredstva?
Trenutni problem sa strankama koje se nalaze na centru je da se one često vezuju uz program kojeg su u političku igru uvele ekstremno desne stranke. U mnogim europskim zemljama, poput Francuske, uočljivo je da su ksenofoban diskurs usvojile i mainstream stranke desnog centra, ali i pojedine socijaldemokratske stranke. Smatram to opasnijom pojavom od činjenice da ekstremno desne stranke u posljednje vrijeme ostvaruju sve bolje izborne rezultate.
Uz jačanje nacionalističkog populizma, sve češće se javlja i onaj neoliberalni. Dovodi li to politiku kakvu smo nekad poznavali njenom kraju?
U većini slučajeva neoliberalni diskurs je oruđe kakvim se koriste tehnokrati. Njime se politiku želi prikazati kao jednosmjeran proces u kojem nema mjesta za alternative i politički antagonizam. Inzistiranje na takvim idejama u konačnici vodi željenim rezultatima. Tu nema mjesta politici i zapravo taj proces označava ono što je Francis Fukuyama nazvao krajem povijesti. Neoliberalni diskurs stoga bih radije nazvao populističkim stilom izražavanja nego li populizmom. Smatram da populizam pretpostavlja obraćanje narodu kao centralnom političkom subjektu te da on u isto vrijeme pruža socio-politički prostor za različita viđenja problema, a sve to zapravo je u suprotnosti s neoliberalnim, tehnokratskim diskursom s kojim se susrećemo u recentno vrijeme. Iako se s njim stopostotno ne slažem, jedan od boljih primjera značenja populizma ponudio je teoretičar Ernesto Laclau u jednom od svojih posljednjih radova. Naime, on tvrdi da populizam zapravo znači politiku, odnosno da nema politike bez antagonizma. Sve ostalo svodi se na neku vrstu administrativnog političkog procesa. Skloniji sam vjerovanju da se trenutno zapravo nalazimo u potonjoj fazi.
Ranije ste spominjali jačanje ekstremno desnih stranaka i sve češće rabljenje nacionalističkog diskursa. Koliko je ta pojava povezana s financijskom krizom i mjerama štednje?
Kriza utječe na promjenu identiteta i shvaćanje pojma normalnosti. Ona osiromašuje naše obitelji i potresa temelje naših života, a kao takva uništava stara vjerovanja i stvara besmisao. U tom stanju besmisla svega što nas je prije zadovoljavalo, tragamo za novim značenjima i identitetima. U tom trenutku nije se teško oduprijeti nečemu čiji se narativ temelji na stvaranju mostova između prošlosti i sadašnjosti. Različiti politički projekti koriste slabost ljudi koji osjećaju posljedice krize na svojoj koži. Sve ukazuje na to da od cijele situacije najviše profitiraju nacionalistički pokreti. No, s druge strane, tu je i lijevi populizam. Nemoguće je predvidjeti koji od njih će u konačnici privući više ljudi.
Dakle, to je razlog zašto je u grčkim političkim strukturama moći u posljednje vrijeme sve više onih koji propagiraju ksenofobiju? Prvo je 2001. godine članom vlade postao Georgios Karatzaferis iz Ortodoksnog narodnog pokreta (LAOS), a sada u grčkom parlamentu sjedi i veliki broj članova stranka Nezavisni Grci i Zlatna zora.
Tako je. Grčku je pogodila enormna nezaposlenost, a stopa nezaposlenih među mladima iznosi čak 57 posto. U takvoj situaciji ljudi tragaju za rješenjima, a očito je da dobar broj njih privlači diskurs koji rabe ekstremno desne stranke. To je poprilično nova pojava koju će grčki znanstvenici tek trebati istražiti, i to vrlo oprezno. Zanimljivo je i primijetiti kako se razmišljanja čelnika Europske unije o takvim pojavama mijenjaju kroz povijest. Primjerice, kada je 2000. godine u Austriji na vlast došao Jörg Haider, nastao je neviđen bijes i postojali su zahtjevi da se Austriju marginalizira. No kada je LAOS ušao u koalicijsku vladu, EU se potpuno drugačije ponašala. I to samo zato što je ta vlada pristala provoditi mjere štednje koje su dogovorene s Troikom. Svakako trebamo imati na umu da EU sada najednom daje blagoslov radikalno desnim političkim opcijama.
U posljednje vrijeme sve češće se pojavljuju vijesti o rasno motiviranim napadima koje provode pristaše Zlatne zore. Nedavno su diljem Europe organizirani prosvjedi protiv djelovanja Zlatne zore, a jedan je održan i u Zagrebu. Kako grčke institucije uopće reagiraju na napade?
U ovom trenutku se u Grčkoj vodi vrlo velika debata. Čini se da državna tijela rade na budućem sprečavanju takvih napada. Nedavno je utemeljena posve nova policijska jedinica i ustanovljena je institucija državnog tužitelja koji će se baviti isključivo rasno motiviranim zločinima. Istodobno se vodi i javna debata o tome jesu li te mjere zaista dovoljne i mnogo se razgovara o problemima s kojima se susreću imigranti, a koji su najčešće žrtve napada. U ovom trenutku je teško reći kamo će nas sve to dovesti, no jasno je da je napokon došao trenutak u kojem je državnim organima postalo jasno da se takvo ponašanje više ne može tolerirati. Nisam siguran hoće li svi ti potezi biti dovoljni, no odgovore na to pitanje donijet će budućnost.
S druge strane, grčka vlada je prije nekoliko dana posegnula za izvanrednim ovlastima i poslala policiju u razbijanje štrajka djelatnika javnog prijevoza koji su onemogućavali nesmetan promet atenskom podzemnom željeznicom. Smatrate li da takve mjere vode eliminaciji demokracije?
Situacija nije tako jednostavna. Definitivno možemo reći da je na snazi jačanje pozicije države i Ministarstva unutarnjih poslova. Uvedena je nulta tolerancija na sve aktivnosti koje se mogu okarakterizirati kao neuobičajene i ilegalne. Stoga se na svaku okupaciju, kako željeznice, tako i, primjerice, zgrade, oštro reagira. Grčka vlada, za razliku od vas, smatra da to čini kako bi obranila demokraciju. Slična situacija odvija se i na razini Europske unije koja propagira da su sve mjere koje ona nameće zapravo garant socijalne i gospodarske stabilnosti. Svima onima koji se protive takvom načinu razmišljanja, lijepe se etikete ekstremista i neracionalnih rasipnika. Koliko je situacija otišla daleko, najbolje pokazuje činjenica da su protiv demokratskog deficita u Europi svoj glas digli i mainstream intelektualci poput Jürgena Habermasa. Stoga smatram da je veća odgovornost za nastalu situaciju na EU nego li na nacionalnim vlastima.
Na posljednjim parlamentarnim izborima u Grčkoj zavidan rezultat je postigla i radikalno lijeva stranka Syriza. Mnogi u Hrvatskoj u njoj vide primjer stranke koja predstavlja izvorne ideale lijevo orijentiranih stranaka i koja se uistinu spremna uhvatiti u koštac s problemom nezaposlenosti. Ukoliko jednog dana dođe na vlast, smatrate li da bi Syriza uistinu mogla donijeti pozitive promjene?
Jako mi je teško to predvidjeti, no mogu reći da je Syriza uspjela ljudima, koji su itekako pogođeni krizom i mjerama štednje, ponuditi alternativu i zbog toga se velik broj Grka trenutno identificira s tom strankom. Njihov program ponudio je niz točaka koje pružaju nadu, no to i dalje ne garantira nikakav uspjeh. S druge strane, Syrizin proboj makar je doprinio manifestiranju lijevih ideja u parlamentu. No tko god u budućnosti dođe na vlast, pa bila to Syriza ili netko drugi, morat će pronaći način kako transformirati bijes i razočarenje koje trenutno vlada među grčkim narodom u valjan politički program koji će donijeti rješenja za goruće probleme. To zahtjeva mnogo vremena, energije, ali i participaciju građana. Problemi su toliko veliki da niti jedna stranka ne može obećati da će ih sama riješiti. Zbog toga su obični građani ti koji trebaju preuzeti kontrolu nad svojom budućnošću.
Mnogo smo razgovarali o populizmu i negativnom diskursu u politici. Možemo li reći da se s istim alatima služe i zapadni mainstream mediji koji su posljednjih godina u više navrata Grke nazvali lijenima i neodgovornima?
Prije bih rekao da ti mediji sudjeluju u reprodukciji stereotipa. To je paneuropski problem jer stereotipi pronalaze plodno tlo na bilo kojem kraju svijeta. Kriza ih je samo reaktivirala. Zanimljivo je da mnogi od tih stereotipa sežu još iz Drugog svjetskog rata pa se tako sad ponovno proziva Njemačku zbog njene vodeće uloge u tom ratu. Smatram da sve to stvara veliku prijetnju za budućnost Europe budući da sve više rastu tenzije među europskim narodima. Pojedine političke stranke i pokreti manipuliraju mržnjom kako bi ostvarili što bolje izborne rezultate. Mediji nažalost
pomažu održavanju takve situacije time što neodgovorno plasiraju neprovjerene informacije.
Svjedoci smo učestalih prosvjeda i štrajkova koji se održavaju u Grčkoj i Španjolskoj zbog negativnosti koje su sa sobom donijele mjere štednje. Iako se i Hrvatska nalazi u sličnoj situaciji, primjerice, pogađa je vrlo visoka stopa nezaposlenosti, građani Hrvatske su i dalje smješteni u udobnosti svojih fotelja. Kako objašnjavate tu pasivnost?
Vjerujem da takvo ponašanje svoje korijene ima u političkoj kulturi zemlje. Politička kultura južnjačkih zemalja sadrži elemente koji ohrabruju ljude na akciju i potiče ih na ekstrovertnost. Također, postoji određena točka do koje može ići strpljenje građana, a meni se čini da ovo što trenutno doživljavamo možemo okarakterizirati kao loše, a da nas najgore, nažalost, tek očekuje. Hrvatska uostalom tek ulazi u EU. Želim vam puno sreće na putovanju kroz europsko tržište jer će vam ona uistinu i trebati.
Izvor: H-alter
