Bilo je vrijeme kada su se i kod nas ljudima mogla postavljati pitanje poput: A odakle ste vi? Ili još bolje, jer nudi više prilike za priču: A odakle su vaši? Ivo Andrić, kad bi ga upitali, navodno je odgovarao: “Čovek mora negde da se rodi.” Podrijetlom Sarajlija, slučajno rođen u Travniku, sa zavičajem u Višegradu znao je, mnogo bolje nego itko od nas, da ovakva pitanja nisu bezazlena i da iza njih osim ćaskanja u kojem će se, možda, zajednički utući vrijeme slijedi i nekakva neizgovorena presuda. Od tog gdje si rođen, ili odakle su tvoji, ovisi kako će se na tebe i tvoje podrijetlo gledati. Osim toga, zbog onog što je danas samo za priču od duga vremena sutra bi se lako mogla gubiti glava. Zato je i lakše, i sigurnije, da ne znaju odakle si ni čiji si. Naravno, Andrić je bio ljubazan čovjek, bio je rođeni diplomat, pa bi sve okrenuo na bezazlenu, poučnu gnomu: “Čovek mora negde da se rodi.” Poslije tih riječi neće se okolo raznositi odakle je i čiji je, nego će se reći kako je mudar taj čovjek. A mudrost je nešto što se, zapravo, nikoga ovdje ne tiče, pa se zbog mudrosti i ne gubi glava.
Počesto čovjek u nas biva službeno upitan o mjestu rođenja. Kad god na nekom šalteru traži nešto, kad prekorači brzinu, neovlašteno posjeduje oružje ili iz njega puca, kad god se iz nekog društva iščlanjuje ili se u njega učlanjuje, za dvije ga stvari upitaju: ime oca i mjesto rođenja. Prva se s vremenom malo promijenila, valjda iz obzira prema onima koji ne znaju tko im je otac, ili da bi se, možda, izbjegao jedan patrijarhalni stereotip, pa je pitanje o imenu oca zamijenjeno pitanjem o imenu jednog roditelja. Ali ono što je trajno, nezamjenjivo, nepromjenjivo i vječno je mjesto rođenja.
Odgovaram: Sarajevo. Nakon toga ponekad slijedi sljedeće pitanje o istoj stvari: država? Kažem: Bosna i Hercegovina. Naravno to je laž, oko koje je uspostavljena opća suglasnost, jer se država u kojoj sam rođen, i u kojoj su rođeni i svi drugi, zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. I tako bi se to zapisalo u svakom ozbiljnom leksikonu ili enciklopediji, ali za administrativne potrebe i u svakodnevnom životu rabi se naziv one države koja ovog trenutka postoji na mjestu gdje smo se jednom davno rodili.
I dok tako izgovaram Sarajevo, Bosna i Hercegovina, ja sasma prirodno osjetim stanovitu egzistencijalnu slabost i nedovoljnost u odnosu na pitača ili pitačicu. Premda ne znam gdje je rođena ta osoba iza šaltera ili u odori, koja zapisuje moje podatke, činjenica da nisam rođen gdje i šalter i odora, stvara sitnu nelagodu. Ta nelagoda nije izvana inducirana, ona iz mene izvire, i rekao bih da je slična Andrićevoj. Doista kažem: “Čovek mora negde da se rodi.”
Josipa Dabru kada pitaju, bivšeg potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, a danas saborskog zastupnika iz redova većine, on svaki put mora reći: Beograd. I još mora reći: Srbija. Premda je diplomu u Travniku dobio, malo je vjerojatno da je Dabro čuo za riječi koje se Andriću pripisuju, jer je više ljudi tvrdilo da ih je čulo od njega: “Čovek mora negde da se rodi.” Pitanje što je Dabrina mati u Beogradu radila, pa ga je u Beogradu 5. siječnja 1983. rađala, ostat će neodgovoreno. Njega nitko ne postavlja, ali će mnogi, zatreba li im, svojim odgovorom na njega čovjeku zagorčavati život. Ili će ga diskvalificirati jer se rodio u Beogradu, Srbija.
Majke su svoju djecu rađale uglavnom i ne misleći o tome što bi im, kada odrastu, moglo značiti mjesto rođenja, kao što su im, skupa s očevima, imena nadijevali, ne misleći o tome hoće li ih njihova imena ojaditi i ubiti. Da je znala tko će joj biti sin, i u kakva će vremena živjeti, u kakvog će uglednika u Hrvatskoj uzrasti, bi li se nesretna žena žrtvovala, pa ga umjesto u nekoj finoj beogradskoj bolnici rodila tamo gdje nema ni doma zdravlja, ni rodilišta: u Bradini kod Konjica? Tamo se, naime, kao sin pružnog radnika, pridošlog iz Like, rodio budući poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, kojemu Dabro posvećuje pjesme, što ih izvodi uz orkestar čiji su pojedini članovi zaposleni u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Što li bi tužna mati tog 5. siječnja 1983, u nekoj finoj beogradskoj bolnici, mogla pomisliti da joj je kakav anđeo dojavio kako će njezin sin u Hrvatskoj 2026. deklamirati i zapijevati zloglasne deseterce: “U Madridu grobnica od zlata/ u njoj leži vođa svih Hrvata.”? Vjerojatno bi se zabrinula u kakvom će to vremenu i na kakvom će mjestu živjeti njezino dijete, a ne bi pomišljala kakvo će to dijete biti. Majke ne strahuju da će rađati monstrume, nego se plaše u kakva će vremena njihova dobra djeca živjeti.
Istomišljenici Josipa Dabre na dva načina reagiraju na njegovu evokaciju tog samoubilačkog hrvatskog distiha. Ili ga brane tako što relativiziraju njegov prekršaj, pa poput Plenkovića govore da je to bilo vrijeme poklada, i poput Vesne Vučemilović iz Plenkovićeve saborske većine na pitanje o Anti Paveliću osuđuju Tita i petokraku, ili ako naslute kakvu opasnost po vlastitu egzistenciju, Dabre se odriču tako što govore i pišu da se Dabro rodio u Beogradu, pa je samim tim Dabro – Srbin! Teško bi bilo reći što je od to dvoje pogrešnije, krivlje, jadnije. Ili što je pogubnije po hrvatsku budućnost. Možda bi najbolje bilo reći da je i jedno i drugo odricanje od bilo kakve hrvatske budućnosti. Jer da bi iz ovakvih pretpostavki hrvatska budućnost postala moguća, u Europi bi nekim čudom morao pobijediti Adolf Hitler, onako kako u Plenkovićevoj Hrvatskoj Ante Pavelić suvereno i sigurno pobjeđuje Tita i petokraku. To, međutim, nije moguće, ali ne zato što bi među Europljanina i Europljankama falilo ljudi kakvi su Vesna Vučemilović i Josip Dabro, nego je to nemoguće zato što je za barem polovicu Europe Adolf Hitler ultimativni neprijatelj i istrebitelj. Čak i kada su fašisti, Francuzi, Poljaci, Madžari, Srbi, Grci, Skandinavci, Talijani, Španjolci… ne vole Hitlera, i ne pozivaju se na svoje paveliće, ako ih kojim nesretnim slučajem u svojoj povijesti imaju. U Dabrinom distihu koji, da ga ponovimo, glasi: “U Madridu grobnica od zlata,/ u njoj leži vođa svih Hrvata”, postoji nešto što je karakteristično za Hitlera i sve koji su ikad uz njega stali, a to je posvojni genitiv “svih”. Dakle, danas, 2026. dok Josip Dabro pjeva svoje deseterce, koje Plenković proglašava pokladnim, a Vučemilovićka na njih reagira krajnje afirmativnim pozivanjem na osudu onih koji su u povijesti bili protiv ustaša, ne postoje Hrvati kojima Ante Pavelić ne bi bio vođa. Svi drugi su, da tako kažemo, antihrvati, protuhrvati, Srbi, komunisti i Jugoslaveni, prema kojima u pravom trenutku valja postupiti onako kako je postupao “vođa svih Hrvata”. Premda čak ni on, Ante Pavelić, nije stigao pomisliti ni reći da ne postoje Hrvati koji njega ne bi doživljavali kao vođu. Čak i on, Ante Pavelić, imao je na umu da postoje neki drukčiji Hrvati, oni koje, možda, treba preodgojiti ili poubijati pokažu li se nepogodni za preodgoj, ali mu nije na um palo da kaže da oni nisu Hrvati. U osnovi, on je nastupao suprotno od toga, tvrdeći da Hrvatima jesu i oni koji to nisu bili. Recimo, svi bosanski muslimani ili makar dio hrvatskih (što će reći i bosanskohercegovačkih, te srijemskih i bačkih) pravoslavaca. Dabrin je distih u epskom desetercu skovao neki u ratu poraženi ustaša, s osnovnim ciljem da uvrijedi i obeshrvati sve koji nisu za Poglavnika. Kako je to bilo šezdesetih, ili čak i sedamdesetih godina, u vrijeme kada je među hrvatskom političkom emigracijom, pa i među bivšim ustašama i ustaškim zločincima, postojala snažna politička diferencijacija, njima rečeni distih nije značio ništa. Još je samo manjini njih Ante Pavelić bio nekakav vođa. Stoga nije krivo reći da su ovi deseterci smišljeni za domovinsku upotrebu, te da su možda i smišljeni u domovini, u vrijeme Jugoslavije i socijalizma. Onaj koji ih je smislio, pogodovao je, međutim, i Udbi, i najradikalnijim među srpskim nacionalistima, onima koji će tvrditi da su svi Hrvati ustaše. I onda tko bi, nego kakav stari četnik ili zli udbaš mogao skovati pjesmicu: “U Madridu grobnica od zlata,/ u njoj leži vođa svih Hrvata”. Nije loše sjetiti se početka devedesetih, kada su Hrvati usred vojne agresije JNA i pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj sumnjičeni da su ustaše i da im je samo NDH na pameti. Kao ni vremena kada je trebalo ući u Europsku Uniju, i kada su protivnici olakog hrvatskog primitka iznosili slične sumnje, uz tek minimalne varijacije. Zašto tada, makar i na pokladama, netko nije izgovorio Dabrinu pjesmicu? I zašto tada netko nije rekao ono što danas govori gospođa iz Plenkovićeve koalicije? No, gore je i zloslutnije to što netko misli da danas možemo ono što nismo smjeli onda, ili da bi nam danas moglo koristiti ono što bi nam onda štetilo.
Postoji i još jedan narodni distih posvećen Anti Paveliću, koji bivšem potpredsjedniku Plenkovićeve Vlade možda i nije poznat: “Druže Tito kupi’ ću ti fiću,/ a mercedes Anti Paveliću”. Osim što je vedrijeg ugođaja, u njemu kao da ima i neke autoironije, i autorefleksije. Nekog, makar i grotesknog nadvladavanja vlastitog povijesnog usuda. Promatrano iz 2026, ovi stihovi skoro da su kritički refleks na stihove koje, uz glazbenu podlogu djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova RH, širi Josip Dabro, Singidunumljanin.
