Austrijska javnost, a slijedom toga i njezina tzv. desničarska vlast i čak Katolička crkva napokon su odlučili reći ne i najmarginalnijim izljevima hrvatske inačice genocidnog nacifašizma iz Drugoga svjetskog rata te veličanja nacionalne veleizdaje kvislinškom tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) svakog svibnja na Loibacher Feldu/Bleiburškom polju, nedaleko od gradića Bleiburga/Pliberka u Koruškoj.
„Ne želimo veličanje terorističkog režima tzv. NDH na svom tlu, najveći nacifašistički skup u Europi poslije Drugoga svjetskog rata“, poručuju ovih dana austrijski tzv. mainstream političari, znanstvenici, društveni utjecajnici, mediji i javnost, pa će vlada uskoro – javlja ugledni bečki Der Standard – uskoro zakonski dodatno osnažiti već ionako vrlo stroge paragrafe (novčane i zatvorske kazne, progon iz Austrije i na neko vrijeme zabrana povratka, etc.) o zabrani rigidnog proustašluka na Loibacher Feldu. Luzerskog paradiranja ustaškim znakovljem, odorama pobijeđene zločinačke vojske, parolama, pjesmama, itsl. na proustaškim, proendehazijskim okupljanjima svakog svibnja na livadi na kojoj je britanska vojska svibnja 1941. godine bila razoružala pobjegle pred rukom pravde teroritičke bande ustaša, četnika, domobrana, belogardejaca, balista i inih nacionalnih veleizdajnika te ih izručila savezničkoj Jugoslavenskoj armiji da im se sudi za zločine.
Nitko ni u Austriji nema ništa protiv katolički korektne euharistije i molitve – ma za koga, ma kako i zašto skončao – ali ima protiv političkog derneka u počast i slavu terorističkog režima tzv. NDH i odavno propale genocidne ideologije nacifašizma
Dijelu zarobljenih ustaša i inih iz beiburške kolone za koje se poimence znalo kada, gdje, kako i zašto su se od glave do pete okrvavili krvlju nedužnih civila te partizana i članova njihovih obitelji, uključivo djecu u kolijevci sudili su vojni prijeki sudovi (smrtna presuda: „deseti bataljun“) neposredno po prelasku austrijsko-jugoslavenske granice. Po kratkom postupku. Pa onda neće biti niti drži vodu revizionističko stajalište kako je „žrtva – žrtva“. Ni slučajno. Npr., egzekutori iz konc-logora Jasenovca, najvećeg stratišta u jugoistočnoj Europi tog doba, ubojice iz Crne legije, akteri masovnih pokolja/progona srpskih, romskih, židovskih, hrvatskih i inih civila, krvavi špicli što su denuncirali svoje susjede i nezadovoljne ustaškim pararežimskim terorom, zadrti ideolozi rasne politike i takvi nisu iste žrtve – dapače, uopće nisu žrtve, nego krivci koje je sustigla kazna za prolivenu nedužnu krv; kako su sijali… – kao žrtve njihove ruke/odluke.
Dijelu pak iz bleiburške kolone ratnih krivaca su tadašnji sudovi odrapili blaže kazne, primjereno procijenjenom ili (ne)dokazanom stupnju krivnje – od višegodišnje robije, prisilnog rada, konfiskacije nepošteno/pljačkom stečene imovine, gubitka građanskih prava na određeno vrijeme, etc. I kad su odsluženjem kazne okajali grijehe, mnogi su se potom uklopili u normalan društveni život tzv. države zbratimljenih naroda i narodnosti te s vremenom ostvarili i zapažene karijere u raznim područjima. Neki čak i političke, a baš ti i takvi, odnosno neki vrlo vjerni komunističkom sustavu, poslije su prevratničkih godina 1990./1991. – recimo, Franjo Tuđman i Vladimir Šeks, etc. – postali gorljivi zagovornici „komemoriranja“ nedužne tzv. bleiburške žrtve.
Šeks se, paradoksa li nad paradoksima, našao i na čelu tzv. Počasnog bleiburškog voda. Sic transit., a Hrvatski se sabor bio isprsio kao službeni, državni pokrovitelj (pro)ustaškog derneka na livadi nedaleko od Bleiburga, prepotentno nazvanom „komemoracijom žrtvama partizanskog, Titovog zločina“. Dakako, podržavanog u vrhu tzv. Crkve u Hrvata, koja svakog svibnja tim povodom slavi mise na livadi nedaleko od Bleiburga i blagoslivlja petnaestak tisuća proustaških sudionika – čak vrtićku djecu u ustaškim odorama, sic transit – „najvećeg nacifašističkog skupa u Europi poslije Drugoga svjetskog rata“.
HDZ-ova nesavjesna odluka o toleriranju (pro)ustaštva kao „neslužbene“ ideologije tzv. nacionalnog pomirenja u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (otvoreno se ignorira javna uporaba ustaškog znakovlja, prvo bijelo polje na šahovnici bez krune pet hrvatskih povijesnih pokrajina na državnoj zastavi/grbu, zloglasni poklič „Za dom spremni“, ali i HOS-ov neskriveni proustašluk, etc,) međunarodna je sramota Bijedne Naše. Nije bilo, nema niti će ikad biti tzv. nacionalnog pomirenja na toj osnovi tipa „žrtva je žrtva“ – tzv. Visoki se dom godinama blamira pokroviteljstvom i izdašnim financiranjem bleiburške „komemoracije“, uspomene na tzv. NDH, a istodobno to ne čini s Jasenovcem, gdje su ustaše zvjerski pobili više od 100.000 civila Srba, Roma, Židova, nepoćudnih Hrvata i inih – jer je povijest odavno već izrekla pravorijek o žrtvi i „žrtvi“. O ustašama i o partizanima, o bad and good boys/girls in th WW 2, o Hrvatima koji su većinski pohrlili u Titov narodnooslobodilački tabor, najorganiziraniji i najjači pokret otpora u okupiranoj Europi, a vidljivije od ičega okrenuli leđa ustaškom genocidu i stalno mrgodnom poglavniku međunarodno nepriznatog, podrepaškog tzv. NDH. Nikakva tu revizija ne pomaže.
No, HDZ-ove i još desnije tzv. nacionalne politike od 1990-ih godina kukavički prešućuju činjenicu da je najveći dio zarobljenih pripadnika ustaške i inih kvislinških paravojski, njihove rodbine i zavedenih civila iz bleiburškog zbjega, deportiran u tek oslobođenu Jugoslaviju, pušten kući budući da za četiri godine ustaške strahovlade u tzv. NDH nisu počinili nikakve zločine. A time nisu bili krivi ni za možebitno sipmatiziranje tzv. NDH ili samo zato što su bili mobilizirani u ustašku/domobransku vojsku u kojoj nisu ratovali protivno međunarodnim ratnim pravilima. Na stranu sada to, što mnogi od tih koji nisu prošli komunističke kazamate za ratne krivce ili su u njima boravili izvjesno vrijeme desetljećima na Loibacher Feldu i u Bijednoj Našoj – paradirajući ustaškim znakovljem i govorom genocidne mržnje prema Titu, partizanima, komunistima, SDP-u i državi tzv. ravnopravnih naroda i narodnosti u kojoj su zaslugom SKJ/SKH bili uživali sve građanske slobode i ostvarili karijere – glumataju izravne ili posredno „žrtve komunističkog terora“. Pa notornim (pro)ustašlukom, je li, prkose tzv. avetima partizansko-komunističke prošlosti? Nitko ozbiljan se nikad i nije hvatao na taj ljepak, pogotovo ne mlađi naraštaji, koji drže do tog tipa „nacionalne osviještenosti“ kao do pišljiva boba.
Austrijska ministrica pravosuđa Alma Zadić (Zeleni): „Na okupljanju na Bleiburškom polju će se konačno implementirati temeljni antinacifašistički konsenzus poslijeratne Austrije budući da Ustav obavezuje našu zemlju ustati protiv oživljavanja nacizma i svih oblika fašizma“
Pa su sad Austrijanci nakanili definitivno okončati nacifašističke derneke na Loibacher Feldu/Bleiburškom polju u ozračju politiziranog tamjana i svete vodice: uza sve već ozakonjene zabrane ustaškog prenemaganja – koje su emigranti inicirali 1950. godine udrugom Počasni bleiburški vod te, pod vodstvom Mirka Karačića, prisegnuli na Bleiburškom polju da će ondje „njegovati uspomenu“ na poginule hrvatske vojnike i civile – vlada će zabraniti i sve HOS-ovo znakovlje te ukloniti dva spomen-obilježja sa spornim tekstom „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.“ Dopustit će se samo „suho“ misno slavlje koje, uostalom, nikad nikog nije osobito ni zanimalo. „Komemoracija“ se svih tih godina nije organizirala zbog mise bez politiziranja. Osmišljena je isključivo izazivački, osvetnički, kao prkos Titu i njegovu režimu. I to uza samu austrijsko-jugoslavensku granicu. Tzv. nedužne hrvatske žrtave, je li, „zločinačkog komunističkog režima“ samo su prozirna ljuska suštine događaja: veličanja genocidne, nacifašističke ideologije propaloga kvislinškog režima.
Otpočetka je to bio skup preživjelih ustaških metuzalema, istomišljenika i pobornika najvećeg zla u hrvatskoj povijesti. (Što je bio tzv. NDH, vidi u iznimno vrijednoj istoimenoj dokumentarnoj seriji uglednog povjesničara Hrvoja Klasića u 12 nastavaka, koja se upravo prikazuje ponedjeljkom na HTV-ovu Prvom programu u prime time terminu.) Austrija to znâ, RH ne želi znati, osim što mediji ovih dana prenose što se aktualno događa u toj zemlji radi potpune zabrane svakog oblika (pro)ustašijeda na Loibacher Feldu pod kapom „komemoracije“ teroristima iz tzv. NDH. Kad je tako, a jest tako – sa antinacifašističkim Austrijancima nema šale, nekolicina je hrvatskih ZDS-fanatika lani i godinu ranije to itekako osjetila na vlastitoj koži i džepu – fanove tzv. NDH više neće zanimati ni napokon „pastirski“ korektno odrađena misa na onoj bleiburškoj livadi niti „komemoracija“ na kojoj se, nostalgično ucrnjeno, ne smije pošteno izmjeriti visina kukuruza ni razvaliti „stari hrvatski pozdrav“ (sic transit) na majici Crne legije, na HOS-ovoj zastavi/grbu ili, još bolje, nabrijanih glasnica dobrim austrijskim pivom.
I sva je prilika da će se kolone „komemorativnih“ NDH-vjernika iz Njemačke, Austrije, SAD-a, Argentine, Australije, BiH i Bijedne Naše sa svom pripadajućom kostimografijom, ikonografijom, izvorima financiranja i znanim žrtvoslovnim repertoarom – koji se već 76 godina ne mijenja ni za jotu – već polovicom sljedećeg svibnja preusmjeriti s austrijske livade u blizini gradića Bleiburga/Pliberka na pričuvnu RH-livadu/stratište ili na brzaka namjenski iskrčenu šumu, gdje su „Titovi partizanski zločinci“, je li, „baš po njegovu izričitom nalogu mučki i bez suda zatukli više stotina tisuća nedužnih hrvatskih vojnika i civila s bleiburškoga križnog puta“. A gdje ćeš pogodnijeg/simboličnijeg alter ega Bleiburškom polju od Maclja, Maceljske šume, gdje je već podignuto spomen-obilježje, godinama se dolazi komemorirati zajedno s najvišim predstavnicima državne vlasti i gdje su, tvrde emigrantski i neki domaći „povjesničari“, te „olovne“ 1945. godine skončali od „zločinačke partizanske ruke“ desetci tisuća Hrvatica i Hrvata. Na pravdi boga. Među njima, „dokazano je ekshumacijom, mlada žena u visokom stupnju trudnoće“.
Bleiburške superhiperbole o stradanju „nedužnih hrvatskih vojnika i civila“ izručenih Jugoslavenskoj armiji ravne su preuveličavanju nekih jugosrbijanskih „povjesničara“ o jasenovačkim i inim ustaškim žrtvama (npr. da je na tri lokacije samo u jasenovačkom konc-logoru ubijeno 1,7 milijuna samo Srba iz tzv. NDH, etc.). Prema vjerodostojnim službenim izvorima pak, u završnim je operacijama Jugoslavenske armije te 1945. godine zarobljeno cca 340.000 osovinskih vojnika među kojima 120.000 pripadnika kvislinških paravojski s teritorija bivše Jugoslavije (ustaša i domobrana iz tzv. NDH, četnika iz Srbije, BiH i Crne Gore, belogardejaca iz Slovenije… Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić koji se desetljećima bavio istraživanjima ratnih gubitaka na ovim područjima, objavio je 1995. godine da je smrtno stradalo u blizini Bleiburga ili „na marševima smrti“ nakon deportacije iz Austrije 45.000 Hrvata i 4000 Bošnjaka. Emigrantski izvori pak kolebaju se u procjenama od cca 50.000 do čak 250.000 samo hrvatskih žrtava. Naravno da se točni podatci neće nikada saznati ni za stradale u ustaškom genocidu 1941.-1945. niti za osvetničke i ine smrti u neposrednom poraću, pa su ta i takva prebrojavanja – često politikantski obojena, neobjektivna radi osude „njihovih zločinaca“ – ćorav posao koji unosi razdor među neupućene ljude, sije mržnju, cilja osveti…
Bleiburške su „komemoracije“ u ozračju (pro)ustaškog folklora, nastrane ideologije i nepriznavanja krivnje za rasne zakone i genocid nad uistinu nedužnim ljudima upravo to: krivnju ratnih zločinaca tzv. NDH svaliti na narodne osloboditelje i ratne pobjednike, što je krimen prema pravdi i povijesnoj istini. Svojedobni je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić kazao kako „jasenovačke žrtve nisu krive ni za jednoga ubijenog s Bleiburga, a mnogi deportirani s Bleiburga su itekako krivi za tisuće mučki ubijenih u ustaškom konc-logoru Jasenovcu“. Rekao je notornu istinu. Jest da je u poslijeratnom kažnjavanju deportiranih ustaša i inih nacionalnih veleizdajnika bilo s pobjedničke strane i osvete, i pretjerane strogoće i koječega što s pravdom nema mnogo veze – bila su takva vremena, ne samo na području oslobođene Jugoslavije/hrvatske -, ali jest činjenica da je velika većina zarobljenih ratnih zločinaca i krivaca nižeg ranga fasovala upravo to što su zaslužili. Smrtna kazna ili više godina robije s prisilnim radom zbog počinjenoga genocida i služenja genocidnoj paradržavi, zbog masovnih/osvetničkih ubojstava, silovanja, paleža i pljačke – zaslužena je kazna. To nisu „nedužne hrvatske žrtve“, to su pobijeni ili blaže sankcionirani ratni i zločinci protiv čovječnosti čiji grijesi ne zaslužuju nikakvu počast, slavu, komemoraciju, spomenike…
Kamoli da zaslužuju tih 500.000 kuna hrvatskih poreznih obveznika, što ih HDZ-ove vlasti široke ruke arče na slavljenje propaloga nacifašističkog režima i njegovih žrtava. Jasenovaćke žrtve ne zaslužuju barem jednaku pozornost tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, ustavno utemeljene na antinacifašizmu (izrijekom se u Izvorišnim osnovama Ustava RH negira svaka veza s tzv. NDH-om) i presudnom doprinosu partizanske borbe? Ako laže koza, ne laže rog, aktualna je napokon poruka iz Austrije svima u državnim strukturama Bijedne Naše i (pro)ustaškim crnokošuljašima koje vlast kukavički tolerira. Čak i novčano pomaže (npr. 30.000 kuna iz Ministarstva hrvatskih branitelja za revizionističku knjigu izvjesnog Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“, etc.). Sramota i licemjerje HDZ-a. Koji je pak 2015. godine bio preselio pokroviteljstvo nad „komemoracijom“ na Loibacher Feldu u nadležnost tadašnje predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (HDZ) budući da je SDP-ova vlast premijera Zorana Milanovića ukinula pokroviteljstvo tzv. Visokg doma. Povratkom na vlast, HDZ je vratio pokroviteljstvo u Hrvatski sabor te s vrhom tzv. Crkve u Hrvata nastavio sudjelovati u svim pronacifašističkim performansima na koruškoj livadi.
Dok sada Austrijancima napokon nije puknuo film. „Hrvatima treba vrlo jasno dati do znanja da će komemoracija u dosadašnjem obliku biti zaustavljena, jer u našoj zemlji nema mjesta veličanju terorističkog režima tzv. NDH“. Austrijski ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer (ÖVP; HDZ-ova sestrinska stranka) neki je dan predstavio vladi izvješće stručne skupine Ministarstva vanjskih poslova (povjesničari, pravnici, predstavnici Katoličke crkve i Ministarstva unutarnjih poslova te vlasti u saveznoj pokrajini Koruškoj) kojim se traži zabrana proustaškog skupa na Bleiburškom polju „zbog kršenja Zakona o zabrani nacističkih i fašističkih skupova i simbola“. Austrijski mediji tvrde da će to izvješće biti proslijeđeno parlamentu na prihvaćanje. Stranka Zelenih je već lani inicirala rezoluciju s pozivom na zabranu bleiburškog okupljanja, koju su inicijativu podržale sve parlamentarne stranke (SPÖ, ÖVP i NEOS, osim krajnje tzv. desnoga FPÖ), pa su sada na potezu austrijski parlament i koruške vlasti. S obzirom na veliku potporu koruškoga guvernera Petera Kaisera (SPÖ) – „ministar Nehammer sada treba podnijeti konkretne planove za konačnu zabranu okupljanja na Loibacher Feldu“ – ali i oštro upozorenje vrha Katoličke crkve u Koruškoj hrvatskim biskupima o nedopuštenom ustašluku na „komemoraciji“, crnokošuljaši, kojekakvi redikuli, najviši predstavnici držvne vlasti u Bijednoj Našoj, HOS i rigidne tzv. braniteljske udruge iz RH i BiH s istomišljenicima više nemaju što tražiti 15. svibnja 2022. na livadi nedaleko od Bleiburga/Ploberka.
Doduše, nitko ni u Austriji nema ništa protiv katolički korektne euharistije i molitve – ma za koga, ma kako i zašto skončao – ali ima protiv političkog derneka u počast i slavu terorističkog režima tzv. NDH i odavno propale genocidne ideologije nacifašizma. A kad je tako, a jest, crnokošuljašima nisu zanimljivi ni Bleiburg, ni euharistija niti takva „komemoracija“, pa… Nikad nisu ni bili, jer samo zbog desetljećima nisu ni pohodili bleiburšku livadu. Neće ni ubuduće. „Nacionalsocijalističkim i fašističkim simbolima nije mjesto u memorijalnim događajima“, kazao je ministar Nehammer agenciji APA. „Spriječit ćemo svaki pokušaj širenja ekstremističkih i revizionističkih desničarskih ideja na skupovima, jer za njih u Austriji nema mjesta.“ Iz austrijskog MUP-a priopćuju da „uzimajući u obzir ustavne zahtjeve, među narodne obaveze i odluke Ustavnog suda, stručna skupina je zaključila da se ubuduće zabrani okupljanje kakvo je održano 2019. godine, a posebno prije“. MUP je spreman tako postupiti. Je li, glede&unatoč, prenose austrijski mediji, jasna je da ne može biti jasnija i ministrica pravosuđa Alma Zadić (Zeleni): „Na okupljanju na Bleiburškom polju će se konačno implementirati temeljni antinacifašistički konsenzus poslijeratne Austrije budući da Ustav obavezuje našu zemlju ustati protiv oživljavanja nacizma i svih oblika fašizma“.
HDZ-ova nesavjesna odluka o toleriranju (pro)ustaštva kao „neslužbene“ ideologije tzv. nacionalnog pomirenja u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj međunarodna je sramota Bijedne Naše
Eeeee, na što sve Ustav RH obavezuje vlasti tzv Samostalne, Neovisne i Suverene – ma kojeg polit-ideološkog predznaka – pa nikom ništa. Onaj s Pantovčaka zbog notornog HOS-ova proustašluka prosvjedno napušta državnu svečanost, a onaj iz Banskih dvora – paradoksalno, je li, odgojen u antinacifašističkoj obitelji na ponos bivšem režimu tzv. socijalističkog mraka – spremno pozira uza „Za dom spremni“ na nekim neodgovornim prsima, šuti na otvorenu crkvenu potporu proendehazijskoj nostalgiji te se pravi grbav kad redikulozni ustaški potomci postrojavaju u Zagrebu tzv. Prvu dobrovoljačku bojnu „na raspolaganje hrvatskom narodu, vojsci i policiji“. Sic transit. Demokracija? Vraga demokracija, čisti idiotizam koji u Austriji, Njemačkoj ili Italiji, kolijevkama nacionalsocijalizma i fašizma, ne bi prošao ni u zlatnoj ambalaži. Na svoju sramotu, Bijedna Naša nije ni Austrija, ni Njemačka niti Italija, pa… Takva je kakvu birači zaslužuju.
A, bogami, nije ni Velika Britanija, gdje zgroženi birači, susjedi izvjesne Amy Newport (39) iz Swindona, traže hitnu intervenciju protuterorističke policije zato što je ta majka dvoje djece pričvrstila na zid u sobi zastavu s nacističkom svastikom, koja se mogla vidjeti s ulice. Londonski The Sun izvješćuje kako je interventno – pod smjesta! – uklonjen zidni pronacizam iz njezinog doma budući da svastika „ne znači ništa drugo do mržnju i zlo i budući da se može vidjeti s javnog prostora rasistički je prekršaj javnog reda“. U Bijednoj Našoj pak, takorekuć do neki dan, u samomu MORH-u i još nekim javnim ustanovama „nikomu nisu smetale“ čak ni fotografije poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića, a dozlaboga kontroverzna Ruža Tomašić (HDZ-ovom zaslugom europarlamentarka) ne srami se javno tvrditi kako se ne odriče ustaškog pokreta. Pa, o čemu onda pričamo!?
