Komemoracija u dosadašnjem obliku te po svojim organizatorima nije protivna samo historijskim faktima, nego i Ustavu RH, koji državu definira kao sljedbenicu ZAVNOH-a - dok Počasni bleiburški vod identitet današnje republike više vidi u kontinuitetu sa zločinačkom NDH
Ove subote, 16. svibnja, održava se ovogodišnja komemoracija ‘žrtava Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta’. Uslijed pandemije koronavirusa neće biti uobičajene masovne komemoracije, nego će se 75. obljetnica partizanske odmazde obilježiti polaganjem vijenaca kod spomenika na Bleiburškom polju, i to u ime državnih vlasti Republike Hrvatske i Počasnog bleiburškog voda. U Zagrebu će se u ime države te u prisustvu predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića vijenci polagati na Mirogoju. Održat će se misa i islamska dova, a misa će se služiti i u sarajevskoj Katedralnoj crkvi. Organizator komemoracije je, kao i obično, Počasni bleiburški vod, uz suorganizaciju tijela Katoličke crkve, dok je pokrovitelj Hrvatski sabor.
I dok se prijašnjih godina pozornost javnosti usmjeravala na dekor - znakovlje, kape i pozdrave – sam program komemoracije ocrtava historijski fundamentalno smušen i faktički pogrešan, a moralno i politički zloćudan odnos Hrvatske prema događajima iz svibnja 1945. I to počevši od nacionalnog pridjeva u sintagmi ‘Hrvatski križni put’, kojim se vojsku genocidne tvorevine izjednačava s nacijom, dok se pojmom ‘križni put’ implicira pravednost njenih pripadnika, od kojih su mnogi bili monstruozni zločinci – poput jasenovačkih koljača Ivice Matkovića ili Dragutina Pudića-Paralize - a čitavom se stradanju daju parareligijske konotacije. Nadalje, PBV je udruga posvećena rehabilitaciji ustaške NDH i prikrivanju njenih zločina. Njen predsjednik Vice Vukojević je tvrdio da su Jasenovcem upravljali Židovi, a za glavnog operativca Božu Vukušića ‘okupacija je trajala od ‘45. do ‘90.’ O kakvoj se kaljuži radi, govori to da je Vukušić odsjedio sedam i pol godina u njemačkom zatvoru zbog naređivanja ubojstva jednog gastarbajtera: da sve bude apsurdnije, i njega i Vukojevića dovodi se u kontekst suradnje s jugoslavenskom obavještajnom službom.
Takvu povijesnu i etičku travestiju podupire i ovjerava najviša predstavnička institucija hrvatskih građana, a blagoslivlja Katolička crkva, dakle manifestaciju koju je predsjednik Dokumentacijskog arhiva austrijskog pokreta otpora Rudolf Edlinger nazvao ‘najvećim fašističkim skupom u Europi’. Dalo bi se tvrditi da komemoracija u dosadašnjem obliku te po svojim organizatorima nije protivna samo historijskim faktima, nego i Ustavu RH, koji državu definira kao sljedbenicu ZAVNOH-a - dok PBV identitet današnje republike više vidi u kontinuitetu sa zločinačkom NDH. Još je gore to što je takve stavove riječima i simboličkim gestama iskazivao niz državnih dužnosnika: donedavna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prošlogodišnji je posjet Bleiburgu stavila u kontekst ‘Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i neovisnost’.
Golem se korpus laži nagomilao oko Bleiburga, upozorava povjesničar Ivo Goldstein.
- Počnimo od činjenice da se na komemoracijama govorilo da je riječ o stradaloj hrvatskoj vojsci. To nije hrvatska vojska, nego oružane snage NDH. Prema Ustavu, hrvatska vojska tada mogu biti samo partizani – ako je ZAVNOH temelj hrvatske državnosti, onda je hrvatska i oružana sila koja ga je omogućila. Tu je i niz drugih laži, recimo da su masovno ubijani civili ili žene i djeca. Smisao tih mistifikacija relativizacija je zločinačkog karaktera NDH i na neki način amnestiranje od njenih zločina, kaže Goldstein za Novosti.
Mitologizacija ‘Bleiburške tragedije’ falsificira čak i geografiju: dok o tragediji u određenom smislu jest riječ, pojam je promašen zemljopisno jer pored samog Bleiburga ubijanja uglavnom nije bilo. Revizionisti ‘tragedijom’ vjerojatno smatraju kapitulaciju vojske NDH, na koju su 15. svibnja, suočeni s odbijanjem Britanaca da prihvate masu kvislinga i civila – što nije bila ‘izdaja’ nego čin dosljedan dogovoru saveznika - u dvorcu pored Bleiburga bili prisiljeni predstavnici vojske NDH.
Takva situacija, što se službenog sjećanja na Bleiburg tiče, vlada još od devedesetih, kada je HDZ uveo rečeni spomendan. O ideološkoj kapitulaciji oporbe dovoljno govori činjenica da je pokroviteljstvo Sabora uvedeno 2000. u vrijeme Račanove vlade; s druge strane, Stipi Mesiću nikad nije palo na pamet otići na Bleiburg. Treba istaknuti da je vlada Zorana Milanovića ukinula saborski patronat u razdoblju od 2011. do 2016., kada ga je HDZ opet vratio. Milanović je kao premijer vijence polagao u Teznom, gdje zaista jesu masovno i sistematski ubijani razoružani ustaše i viši domobranski časnici, dok je za Bleiburg izjavio da tamo idu oni koji ‘žale Luburića i Pavelića’, premda je i sam 2008. bio u Bleiburgu. Međutim, aktualni predsjednik države i tada i danas je tvrdio da je riječ o ratnom zločinu koji je okaljao pravednu antifašističku borbu.
- Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve, postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih sluga, rekao je prošlog tjedna predsjednik. Dodao je važne riječi: da se na Bleiburgu predala ‘lažno nazivana Domovinska vojska’, da su ubojstva činjenica, ali da je pojam ‘Križni put’ gruba zloupotreba. Milanović i ove godine kani u Tezno gdje je ‘dokumentirano ubijeno i u rupe bagerima zatrpano više tisuća ljudi, ali ne 200 tisuća, kao što ni u Jasenovcu nije ubijeno 700 tisuća ljudi’.
U Hrvatskoj, međutim, posljednje tri decenije najveću moć u definiranju prošlosti posjeduje HDZ. Da se odmaknemo korak dalje od poznate tužne bilanse državno podupiranog revizionizma, zapitajmo se kako bi se u hipotetskom društvu koje se suočilo s prošlošću trebalo odnositi prema antifašističkoj osveti? Radi se o dva odvojena, ali povezana problema. Prvi je interpretacija samih događaja, pri čemu se najčešće spominju karakterizacija odmazde kao masovnog zločina te broj stradalih. Drugi se problem odnosi na pitanje politike povijesti, odnosno, na pitanje kako se tih događaja prisjećati. Za oboje, svakako, vrijedi obratiti pažnju na tekst Slavka Goldsteina naslovljen ‘Zašto nisam išao u Bleiburg’ iz 2010.
‘Nije mi lako pisati o Bleiburgu, jer pišem pod dvostrukim opterećenjem: u vojsci koja je 15. svibnja 1945. položila oružje na polju pod Bleiburgom, u mnoštvu različitog svijeta, bili su i zločinci koji su ubili mojega oca i više od pola moje obitelji, a ja sam bio pripadnik pobjedničke vojske koja je nakon tog 15. svibnja 1945. počinila ratni zločin ubijanjem razoružanih zarobljenika, odvedenih na razna stratišta u Hrvatskoj i Sloveniji’, pisao je taj veliki intelektualac. Što se brojki tiče, pozivajući se na izračune Vladimira Žerjavića – koji su van revizionističkih krugova uglavnom prihvaćeni – Goldstein govori o oko 45 tisuća pobijenih pripadnika vojske NDH, što naziva ‘stravično visokom brojkom’, a tome po njemu treba dodati još oko 25 tisuća strijeljanih slovenskih domobranaca te četnika i ljotićevaca. Međutim, kako god te brojke zvučale, u obzir treba uzeti okolnosti. Goldstein upozorava da je vojska NDH ‘na Bleiburg stigla s teretom od najmanje 300 tisuća (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju’. U okolnosti spada i to da se vojska NDH borila još tjedan dana nakon kapitulacije Trećeg Reicha: partizani su u tom periodu ubilježili više od tisuću izgubljenih pripadnika, što je sigurno doprinijelo bijesu. U okolnosti, na kraju, spada i to da je te ljude na Bleiburg dovelo ustaško vodstvo, koje ih je prethodno upetljalo u ogromne zločine. Ukratko, ustaše su napravili mnogo toga da se tragični događaji odviju upravo onako kako su se odvili, a osveta nije bila bezrazložna. Jedna od laži je i da se u likvidacijama ubijalo sve odreda: radila se selekcija u logorima u Mariboru i Celju, civili su pušteni kućama, dok su obični domobrani, mladi ustaše te ustaše s kratkim stažem otpremljeni u kolonama: dio njih je stradao ili bio ubijen na marševima, no ne radi se o sistematskim ubijanjima. U obzir treba uzeti i činjenicu da su i zapadni saveznici ubijali čak i civile u desecima, pa i stotinama tisuća – u Dresdenu, Hirošimi ili Nagasakiju.
- Međutim, sve to ne ekskulpira partizane. Tu je bilo dosta ljudi koji vjerojatno nisu zaslužili smrt. Pitanje nije da li su bili nevini, nego da li su čak i u tim ratnim okolnostima svi ti ljudi zaslužili smrtnu kaznu. Vjerojatno su stradali i neki nevini. Po svemu sudeći, počinjen je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, kaže Ivo Goldstein.
S druge strane, povjesničar Milan Radanović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj kaže kako ‘o dilemi da li te događaje trebamo nazivati zločinima možemo govoriti u onoj mjeri u kojoj je riječ o likvidiranim osobama koje tokom rata nisu skrivile nečije stradanje.’
- Mnoge od tih osoba, koje nisu okrvavile ruke, nisu bile nevine u političkom i moralnom smislu jer su svojim djelovanjem tokom rata podržavale politike koje su bile odgovorne za masovna stradanja nevinih ljudi. Svako onaj ko nije okrvavio ruke, a ko se našao u istoj koloni s onima koji su služili nacizmu i koji su ubijali svoje susjede ili njima potpuno nepoznate ljude – još jednom se stavio na stranu nacizma. Naravno, slažem se da je trebalo suditi svim zarobljenicima, reći će Radanović. Nije sporno, dodaje, da nema nevinih sudionika u genocidu i holokaustu, a takvih je među onima koji su bježali prema Austriji bilo mnoštvo. Također, povjesničar ističe da procjene broja pogubljenih koje se najčešće navode – od 50 do 80 tisuća – nisu u potpunosti znanstveno dokazane: broj poimence identificiranih osoba hrvatske nacionalnosti strijeljanih u Sloveniji u vezi s događanjima iz svibnja 1945. nekoliko je puta manji od 80 tisuća, pri čemu ‘mnoštvo istraživača već tri decenije slobodno i neometano sakuplja podatke o stradalima’. Revizionisti, naime, nemaju interesa da se zaista utvrdi broj mrtvih, jer bi time njihov manipulativni narativ izgubio na snazi: ovako se pričaju nebuloze o stotinama tisuća pobijenih i ‘hrvatskom Holokaustu’.
Kako se likvidacija koje se vežu uz Bleiburg sjećati danas? To je važno pitanje, jer to kako se sjećamo određuje tko smo mi danas, odnosno određuje identitet našeg društva. Službena se Hrvatska sjeća tako kako se sjeća – konfuzno, moralno i politički promašeno. No kako bi ih se trebala sjećati neka idealna, antifašistička javnost? Masovna pogubljenja stvorila su duboku emocionalnu traumu u nemalom dijelu društva koji je bio obiteljski povezan ili se identificirao s ubijenima. Socijalistička Jugoslavija je pogriješila tabuizirajući temu Bleiburga: ta je tema - a s njom i dio društva koji se u tom građanskom ratu našao na strani suprotstavljenoj partizanima – prepuštena u simboličkom smislu ustašofilima, kojima je prije svega stalo do rehabilitacije fašizma.
Branimir Janković sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta govori o potrebi priznavanja vlastite krivice i uspostavljanja dijaloškog sjećanja, koje bi omogućilo da se zauzme i perspektiva druge strane; u Jugoslaviji je gotovo svaka obitelj izgubila nekog. Za stradale na Bleiburgu bi se radilo o izražavanju žaljenja zbog likvidacija te priznavanja gubitka koji su prošle obitelji ubijenih. To se, međutim, mora uraditi na način koji nikako ne bi dovodio u pitanje zločinački i genocidni karakter NDH i ustaštva.
- Komemoraciju bi trebalo maknuti iz ruku PBV-a i daleko od svih zloupotreba. Recimo da nju organizira vlada, u Hrvatskoj i na jasno antifašističkim temeljima. Trebalo bi reći da se obilježavaju odmazde i žrtve poslijeratnog nasilja, ali i istaknuti da su likvidirani bili odgovorni za događanja do ‘45. te saveznici Trećeg Reicha. Bez obzira na osudu svih zločina, trebao bi postojati konsenzus o antifašističkim temeljima RH. Partizanski veterani bi tada mogli reći da su ponosni na borbu protiv NDH, ali i da se ispričavaju za masovno nasilje krajem rata, kaže Janković.
Od tog je koncepta, međutim, Hrvatska svjetlosnim godinama daleko. Ivo Goldstein kaže kako je 2010. - kada je Slavko Goldstein napisao spomenuti tekst - sa svojim ocem razmatrao odlazak na Bleiburg. Druga strana – ideološki nasljednici endehazije – nije bila ni najmanje zainteresirana da učini potrebne korake: da se složi s tim da NDH nije bila hrvatska država nego nacifašistička tvorevina, da njene oružane snage nisu bile hrvatska vojska te da zločini nisu bili ‘poskliznuće’ nego bit NDH.
- Htjeli smo izbjeći da ispadne da se mi usuglašavamo s tim njihovim sakrosanktnim ‘istinama’, kaže Ivo Goldstein. Janković, pak, smatra da pomaci u hrvatskom ideološkom sukobu moraju doći unutar samih skupina o kojima govorimo. Dakle, hrvatsku desnicu antifašističkom konsenzusu mogu pomaknuti samo, primjerice, HDZ i Katolička crkva: ‘Kada ljevica kritizira komemoriranje Bleiburga, ta kritika ih zapravo osnažuje jer ih mobilizira iznutra’, kaže povjesničar.
Velik dio spomenutih problema je, spomenuli smo, zadnjih dana adresirao predsjednik Milanović, uključujući i traume. Milanovićevi istupi su, svakako, u skladu s objektivnijim pristupu Bleiburgu, prijeko potrebnim ovom društvu, međutim, moguće je da ćemo na stvarnu deustašizaciju javnog sjećanja – što je preduvjet za prikladan pristup Bleiburgu – čekati još dugo. U međuvremenu će Hrvatska, što se Bleiburga tiče, i dalje biti dvostruko opterećena te tonuti u sukobe, nedosljednost, i rehabilitaciju ustaštva.
Vrijedi još jednom citirati Slavka Goldsteina: ‘Nemam nimalo sumnje da oružane snage NDH kao vojska Zla nisu dostojne godišnjih komemoracija na Bleiburgu koje patronizira i subvencionira najviše tijelo suvremene Republike Hrvatske, Hrvatski sabor. Ali mnogi mobilizirani i nedužni pripadnici te vojske, koji čine većinu postradalih, sigurno zaslužuju našu ispriku i pijetet. U toj dvojnosti suprotnih osjećaja već sam duže vrijeme kolebljiv kad mi netko predloži ili sam pomislim da bih trebao otići na Bleiburg. Nisam siguran da me tamo neće dočekati zapovjednik takozvanog Počasnog voda koji je zapravo recidivni predstavnik zločinačke vojske, pa onda odustajem.’
portalnovosti
Ove subote, 16. svibnja, održava se ovogodišnja komemoracija ‘žrtava Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta’. Uslijed pandemije koronavirusa neće biti uobičajene masovne komemoracije, nego će se 75. obljetnica partizanske odmazde obilježiti polaganjem vijenaca kod spomenika na Bleiburškom polju, i to u ime državnih vlasti Republike Hrvatske i Počasnog bleiburškog voda. U Zagrebu će se u ime države te u prisustvu predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića vijenci polagati na Mirogoju. Održat će se misa i islamska dova, a misa će se služiti i u sarajevskoj Katedralnoj crkvi. Organizator komemoracije je, kao i obično, Počasni bleiburški vod, uz suorganizaciju tijela Katoličke crkve, dok je pokrovitelj Hrvatski sabor.
Na komemoracijama se govorilo da je riječ o stradaloj hrvatskoj vojsci. To nije hrvatska vojska, nego oružane snage NDH. Prema Ustavu, hrvatska vojska tada mogu biti samo partizani, kaže Ivo Goldstein
I dok se prijašnjih godina pozornost javnosti usmjeravala na dekor - znakovlje, kape i pozdrave – sam program komemoracije ocrtava historijski fundamentalno smušen i faktički pogrešan, a moralno i politički zloćudan odnos Hrvatske prema događajima iz svibnja 1945. I to počevši od nacionalnog pridjeva u sintagmi ‘Hrvatski križni put’, kojim se vojsku genocidne tvorevine izjednačava s nacijom, dok se pojmom ‘križni put’ implicira pravednost njenih pripadnika, od kojih su mnogi bili monstruozni zločinci – poput jasenovačkih koljača Ivice Matkovića ili Dragutina Pudića-Paralize - a čitavom se stradanju daju parareligijske konotacije. Nadalje, PBV je udruga posvećena rehabilitaciji ustaške NDH i prikrivanju njenih zločina. Njen predsjednik Vice Vukojević je tvrdio da su Jasenovcem upravljali Židovi, a za glavnog operativca Božu Vukušića ‘okupacija je trajala od ‘45. do ‘90.’ O kakvoj se kaljuži radi, govori to da je Vukušić odsjedio sedam i pol godina u njemačkom zatvoru zbog naređivanja ubojstva jednog gastarbajtera: da sve bude apsurdnije, i njega i Vukojevića dovodi se u kontekst suradnje s jugoslavenskom obavještajnom službom.
Takvu povijesnu i etičku travestiju podupire i ovjerava najviša predstavnička institucija hrvatskih građana, a blagoslivlja Katolička crkva, dakle manifestaciju koju je predsjednik Dokumentacijskog arhiva austrijskog pokreta otpora Rudolf Edlinger nazvao ‘najvećim fašističkim skupom u Europi’. Dalo bi se tvrditi da komemoracija u dosadašnjem obliku te po svojim organizatorima nije protivna samo historijskim faktima, nego i Ustavu RH, koji državu definira kao sljedbenicu ZAVNOH-a - dok PBV identitet današnje republike više vidi u kontinuitetu sa zločinačkom NDH. Još je gore to što je takve stavove riječima i simboličkim gestama iskazivao niz državnih dužnosnika: donedavna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prošlogodišnji je posjet Bleiburgu stavila u kontekst ‘Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i neovisnost’.
Golem se korpus laži nagomilao oko Bleiburga, upozorava povjesničar Ivo Goldstein.
- Počnimo od činjenice da se na komemoracijama govorilo da je riječ o stradaloj hrvatskoj vojsci. To nije hrvatska vojska, nego oružane snage NDH. Prema Ustavu, hrvatska vojska tada mogu biti samo partizani – ako je ZAVNOH temelj hrvatske državnosti, onda je hrvatska i oružana sila koja ga je omogućila. Tu je i niz drugih laži, recimo da su masovno ubijani civili ili žene i djeca. Smisao tih mistifikacija relativizacija je zločinačkog karaktera NDH i na neki način amnestiranje od njenih zločina, kaže Goldstein za Novosti.
Mitologizacija ‘Bleiburške tragedije’ falsificira čak i geografiju: dok o tragediji u određenom smislu jest riječ, pojam je promašen zemljopisno jer pored samog Bleiburga ubijanja uglavnom nije bilo. Revizionisti ‘tragedijom’ vjerojatno smatraju kapitulaciju vojske NDH, na koju su 15. svibnja, suočeni s odbijanjem Britanaca da prihvate masu kvislinga i civila – što nije bila ‘izdaja’ nego čin dosljedan dogovoru saveznika - u dvorcu pored Bleiburga bili prisiljeni predstavnici vojske NDH.
Takva situacija, što se službenog sjećanja na Bleiburg tiče, vlada još od devedesetih, kada je HDZ uveo rečeni spomendan. O ideološkoj kapitulaciji oporbe dovoljno govori činjenica da je pokroviteljstvo Sabora uvedeno 2000. u vrijeme Račanove vlade; s druge strane, Stipi Mesiću nikad nije palo na pamet otići na Bleiburg. Treba istaknuti da je vlada Zorana Milanovića ukinula saborski patronat u razdoblju od 2011. do 2016., kada ga je HDZ opet vratio. Milanović je kao premijer vijence polagao u Teznom, gdje zaista jesu masovno i sistematski ubijani razoružani ustaše i viši domobranski časnici, dok je za Bleiburg izjavio da tamo idu oni koji ‘žale Luburića i Pavelića’, premda je i sam 2008. bio u Bleiburgu. Međutim, aktualni predsjednik države i tada i danas je tvrdio da je riječ o ratnom zločinu koji je okaljao pravednu antifašističku borbu.
Bez obzira na osudu svih zločina, trebao bi postojati konsenzus o antifašističkim temeljima RH. Partizanski veterani bi tada mogli reći da su ponosni na borbu protiv NDH, ali i da se ispričavaju za masovno nasilje krajem rata, govori Branimir Janković
- Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve, postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih sluga, rekao je prošlog tjedna predsjednik. Dodao je važne riječi: da se na Bleiburgu predala ‘lažno nazivana Domovinska vojska’, da su ubojstva činjenica, ali da je pojam ‘Križni put’ gruba zloupotreba. Milanović i ove godine kani u Tezno gdje je ‘dokumentirano ubijeno i u rupe bagerima zatrpano više tisuća ljudi, ali ne 200 tisuća, kao što ni u Jasenovcu nije ubijeno 700 tisuća ljudi’.
U Hrvatskoj, međutim, posljednje tri decenije najveću moć u definiranju prošlosti posjeduje HDZ. Da se odmaknemo korak dalje od poznate tužne bilanse državno podupiranog revizionizma, zapitajmo se kako bi se u hipotetskom društvu koje se suočilo s prošlošću trebalo odnositi prema antifašističkoj osveti? Radi se o dva odvojena, ali povezana problema. Prvi je interpretacija samih događaja, pri čemu se najčešće spominju karakterizacija odmazde kao masovnog zločina te broj stradalih. Drugi se problem odnosi na pitanje politike povijesti, odnosno, na pitanje kako se tih događaja prisjećati. Za oboje, svakako, vrijedi obratiti pažnju na tekst Slavka Goldsteina naslovljen ‘Zašto nisam išao u Bleiburg’ iz 2010.
‘Nije mi lako pisati o Bleiburgu, jer pišem pod dvostrukim opterećenjem: u vojsci koja je 15. svibnja 1945. položila oružje na polju pod Bleiburgom, u mnoštvu različitog svijeta, bili su i zločinci koji su ubili mojega oca i više od pola moje obitelji, a ja sam bio pripadnik pobjedničke vojske koja je nakon tog 15. svibnja 1945. počinila ratni zločin ubijanjem razoružanih zarobljenika, odvedenih na razna stratišta u Hrvatskoj i Sloveniji’, pisao je taj veliki intelektualac. Što se brojki tiče, pozivajući se na izračune Vladimira Žerjavića – koji su van revizionističkih krugova uglavnom prihvaćeni – Goldstein govori o oko 45 tisuća pobijenih pripadnika vojske NDH, što naziva ‘stravično visokom brojkom’, a tome po njemu treba dodati još oko 25 tisuća strijeljanih slovenskih domobranaca te četnika i ljotićevaca. Međutim, kako god te brojke zvučale, u obzir treba uzeti okolnosti. Goldstein upozorava da je vojska NDH ‘na Bleiburg stigla s teretom od najmanje 300 tisuća (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju’. U okolnosti spada i to da se vojska NDH borila još tjedan dana nakon kapitulacije Trećeg Reicha: partizani su u tom periodu ubilježili više od tisuću izgubljenih pripadnika, što je sigurno doprinijelo bijesu. U okolnosti, na kraju, spada i to da je te ljude na Bleiburg dovelo ustaško vodstvo, koje ih je prethodno upetljalo u ogromne zločine. Ukratko, ustaše su napravili mnogo toga da se tragični događaji odviju upravo onako kako su se odvili, a osveta nije bila bezrazložna. Jedna od laži je i da se u likvidacijama ubijalo sve odreda: radila se selekcija u logorima u Mariboru i Celju, civili su pušteni kućama, dok su obični domobrani, mladi ustaše te ustaše s kratkim stažem otpremljeni u kolonama: dio njih je stradao ili bio ubijen na marševima, no ne radi se o sistematskim ubijanjima. U obzir treba uzeti i činjenicu da su i zapadni saveznici ubijali čak i civile u desecima, pa i stotinama tisuća – u Dresdenu, Hirošimi ili Nagasakiju.
- Međutim, sve to ne ekskulpira partizane. Tu je bilo dosta ljudi koji vjerojatno nisu zaslužili smrt. Pitanje nije da li su bili nevini, nego da li su čak i u tim ratnim okolnostima svi ti ljudi zaslužili smrtnu kaznu. Vjerojatno su stradali i neki nevini. Po svemu sudeći, počinjen je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, kaže Ivo Goldstein.
S druge strane, povjesničar Milan Radanović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj kaže kako ‘o dilemi da li te događaje trebamo nazivati zločinima možemo govoriti u onoj mjeri u kojoj je riječ o likvidiranim osobama koje tokom rata nisu skrivile nečije stradanje.’
- Mnoge od tih osoba, koje nisu okrvavile ruke, nisu bile nevine u političkom i moralnom smislu jer su svojim djelovanjem tokom rata podržavale politike koje su bile odgovorne za masovna stradanja nevinih ljudi. Svako onaj ko nije okrvavio ruke, a ko se našao u istoj koloni s onima koji su služili nacizmu i koji su ubijali svoje susjede ili njima potpuno nepoznate ljude – još jednom se stavio na stranu nacizma. Naravno, slažem se da je trebalo suditi svim zarobljenicima, reći će Radanović. Nije sporno, dodaje, da nema nevinih sudionika u genocidu i holokaustu, a takvih je među onima koji su bježali prema Austriji bilo mnoštvo. Također, povjesničar ističe da procjene broja pogubljenih koje se najčešće navode – od 50 do 80 tisuća – nisu u potpunosti znanstveno dokazane: broj poimence identificiranih osoba hrvatske nacionalnosti strijeljanih u Sloveniji u vezi s događanjima iz svibnja 1945. nekoliko je puta manji od 80 tisuća, pri čemu ‘mnoštvo istraživača već tri decenije slobodno i neometano sakuplja podatke o stradalima’. Revizionisti, naime, nemaju interesa da se zaista utvrdi broj mrtvih, jer bi time njihov manipulativni narativ izgubio na snazi: ovako se pričaju nebuloze o stotinama tisuća pobijenih i ‘hrvatskom Holokaustu’.
Kako se likvidacija koje se vežu uz Bleiburg sjećati danas? To je važno pitanje, jer to kako se sjećamo određuje tko smo mi danas, odnosno određuje identitet našeg društva. Službena se Hrvatska sjeća tako kako se sjeća – konfuzno, moralno i politički promašeno. No kako bi ih se trebala sjećati neka idealna, antifašistička javnost? Masovna pogubljenja stvorila su duboku emocionalnu traumu u nemalom dijelu društva koji je bio obiteljski povezan ili se identificirao s ubijenima. Socijalistička Jugoslavija je pogriješila tabuizirajući temu Bleiburga: ta je tema - a s njom i dio društva koji se u tom građanskom ratu našao na strani suprotstavljenoj partizanima – prepuštena u simboličkom smislu ustašofilima, kojima je prije svega stalo do rehabilitacije fašizma.
Branimir Janković sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta govori o potrebi priznavanja vlastite krivice i uspostavljanja dijaloškog sjećanja, koje bi omogućilo da se zauzme i perspektiva druge strane; u Jugoslaviji je gotovo svaka obitelj izgubila nekog. Za stradale na Bleiburgu bi se radilo o izražavanju žaljenja zbog likvidacija te priznavanja gubitka koji su prošle obitelji ubijenih. To se, međutim, mora uraditi na način koji nikako ne bi dovodio u pitanje zločinački i genocidni karakter NDH i ustaštva.
- Komemoraciju bi trebalo maknuti iz ruku PBV-a i daleko od svih zloupotreba. Recimo da nju organizira vlada, u Hrvatskoj i na jasno antifašističkim temeljima. Trebalo bi reći da se obilježavaju odmazde i žrtve poslijeratnog nasilja, ali i istaknuti da su likvidirani bili odgovorni za događanja do ‘45. te saveznici Trećeg Reicha. Bez obzira na osudu svih zločina, trebao bi postojati konsenzus o antifašističkim temeljima RH. Partizanski veterani bi tada mogli reći da su ponosni na borbu protiv NDH, ali i da se ispričavaju za masovno nasilje krajem rata, kaže Janković.
Od tog je koncepta, međutim, Hrvatska svjetlosnim godinama daleko. Ivo Goldstein kaže kako je 2010. - kada je Slavko Goldstein napisao spomenuti tekst - sa svojim ocem razmatrao odlazak na Bleiburg. Druga strana – ideološki nasljednici endehazije – nije bila ni najmanje zainteresirana da učini potrebne korake: da se složi s tim da NDH nije bila hrvatska država nego nacifašistička tvorevina, da njene oružane snage nisu bile hrvatska vojska te da zločini nisu bili ‘poskliznuće’ nego bit NDH.
- Htjeli smo izbjeći da ispadne da se mi usuglašavamo s tim njihovim sakrosanktnim ‘istinama’, kaže Ivo Goldstein. Janković, pak, smatra da pomaci u hrvatskom ideološkom sukobu moraju doći unutar samih skupina o kojima govorimo. Dakle, hrvatsku desnicu antifašističkom konsenzusu mogu pomaknuti samo, primjerice, HDZ i Katolička crkva: ‘Kada ljevica kritizira komemoriranje Bleiburga, ta kritika ih zapravo osnažuje jer ih mobilizira iznutra’, kaže povjesničar.
Velik dio spomenutih problema je, spomenuli smo, zadnjih dana adresirao predsjednik Milanović, uključujući i traume. Milanovićevi istupi su, svakako, u skladu s objektivnijim pristupu Bleiburgu, prijeko potrebnim ovom društvu, međutim, moguće je da ćemo na stvarnu deustašizaciju javnog sjećanja – što je preduvjet za prikladan pristup Bleiburgu – čekati još dugo. U međuvremenu će Hrvatska, što se Bleiburga tiče, i dalje biti dvostruko opterećena te tonuti u sukobe, nedosljednost, i rehabilitaciju ustaštva.
Vrijedi još jednom citirati Slavka Goldsteina: ‘Nemam nimalo sumnje da oružane snage NDH kao vojska Zla nisu dostojne godišnjih komemoracija na Bleiburgu koje patronizira i subvencionira najviše tijelo suvremene Republike Hrvatske, Hrvatski sabor. Ali mnogi mobilizirani i nedužni pripadnici te vojske, koji čine većinu postradalih, sigurno zaslužuju našu ispriku i pijetet. U toj dvojnosti suprotnih osjećaja već sam duže vrijeme kolebljiv kad mi netko predloži ili sam pomislim da bih trebao otići na Bleiburg. Nisam siguran da me tamo neće dočekati zapovjednik takozvanog Počasnog voda koji je zapravo recidivni predstavnik zločinačke vojske, pa onda odustajem.’
portalnovosti
