Bliskoistočni Džihadistan

Džihadistička ofanziva

Dogodilo se iznenada. Džihadisti Islamske države Iraka i Levanta (engleski akronim ISIL-a, arapska skraćenica  u našoj transkripciji - Daeš), koji su se već mjesecima uspješno hrvali sa snagama bagdadske vlade u iračkoj zapadnoj provinciji Anbar, neočekivano su u par dana na sjeveru zemlje osvojili dvomilijunski Mosul, a zatim i Tikrit, grad odakle je potekao SadamHusein. Tu su pobili par stotina (u jednoj su izjavi tvrdili 1.700) zarobljenih regruta regularne vojske. Cirkulirali su snimke toga masakra, naglašavajući kako su svi bili šijiti, s očitom namjerom zaplašiti dobrovoljce koje je Malikijevavlada pozvala u borbu "protiv terorizma". Najavili su pokret prema Bagdadu. Vlasti su na brzinu evakuirale veliku vojnu zrakoplovnu bazu lociranu 80 kilometara sjeverno od glavnog grada u kojoj je uz iračko osoblje bilo stacionirano i nekih dvije tisuće američkih aviotehničara i stručnjaka drugih profila pod ugovorom s vlastima (nazivaju ih "kontraktorima"). Ušli su u Samaru pa se povukli. Preko noći su okupirali centar Bakube, na svega šezdeset kilometara od Bagdada, napali policijsku stanicu, pa se i odatle povukli. Policajci koji su se branili su po svemu sudeći poubijali šezdesetak pritvorenih sunita. Pobunjenici su okupirali granični prijelaz  Kasnije je javljeno da su neke "plemenske milicije" zauzele granični prijelaz prema Jordanu. Na sjeveru zemlje su osvojili grad Tal Afar s njegovih 200 tisuća stanovnika, većinom turkmenskih šijta. Kasnije je tu u njihove ruke pao i lokalni aerodrom. Usput su rušili lokalna šijtske bogomolje i kršćanske crkve. Njihovi atentatori-samoubojice su u  samom Bagdadu u nekoliko akcija ubili dvadesetak civila. U samom gradu - panika. Ambasada SAD (najveće američko diplomatsko predstavništvo s nekih šest tisuća zaposlenika), smještena unutar dobro utvrđene "Zelene zone", evakuirala je dio svoga osoblja, dok joj je pristiglo pojačanje od 275 marinaca. Američki su primjer slijedile druge ambasade zapadnih zemalja. Javlja se i o nekih milijun unutrašnjih izbjeglica. Tvrdi se da su mnogi parlamentarni zastupnici, kao i više ministara, napustili Bagdad. Navodno je sedam ministara centralne vlade s obiteljima, kao i 42 zastupnika, pristiglo u glavni grad susjednog Jordana. Mnogi građani Bagdada, pribojavajući se sutrašnjice, nakupovali su zalihe hrane i vode.

 

Bauk džihadizma se u svoj svojoj snazi sada nadnio nad Levantom. Turska, Katar, Saudijska Arabija su glavni regionalni igrači koji su to zapetljavali, a s druge strane u to su umiješani i iranski klerici. Sjeme sadašnje iračke krize je posađeno s američkom invazijom 2003. s kojom je srušen ne samo režim Sadama Huseina, već su uništene i sve institucije iračke države. Zbog toga su se tada američke okupacione vlasti zajedno s njihovim britanskim saveznicima suočile s općom pobunom, praktično svih kategorija iračkoga stanovništva, dakle i sunita i šijta. Tada su imali podršku jedino Kurda koji su zahvaljujući Washingtonu dobili svoju autonomiju. Američke su okupacijske vlasti s vojnom silom i milijardama dolara uspjele nekako kontrolirati pobunu, ali su s prvim relativno demokratskim izborima 2006. na vlast došli politički predstavnici šijtske populacije, bliži Teheranu nego Washingtonu. Tada je Maliki osvojio svoj prvi premijerski mandat, što je izazavalo frustraciju sunitskih elita. Politika koju je vodio bila je sektaška. No izabran je i 2010. (osam mjeseci mu je tada trebalo nekako skrpiti koalicijsku vladu), a na nedavnim izborima njegova je šijtska stranka ponovo dobila najviše glasova. Upravo je počeo pregovore o budućoj vladi kada se dogodila ova kataklizma. Tony Blair, koji je 2003. bio britanski premijer i koji je tada tvrdio kako raspolaže s dokazima o "oružju masovnog uništavanja" s kojim Huseinov režim navodno prijeti čitavoj regiji (poslije okupacije Iraka se je ispostavilo da takvog oružja nije bilo), osijetio se prozvanim. Ponovo je branio tadašnju odluku o vojnoj intervenciji, tvrdeći da američko-britanska invazija nije uzrokom današnje iračke krize.

Kako je bilo moguće da ISIL-ovci, koji prema procijenama nemaju više od pet do sedam tisuća boraca, s možda 700 do tisuću stranaca, ostvare u tako kratkom roku sve te pobjede?

Najvažnije je izgleda bilo što su protiv sebe imali neorganiziranu vojsku s korumpiranim vodstvom, koja se ponašala u oblastima s većinskim sunitskim stanovništvom kao na okupiranom teritoriju. Amerikanci su prije povlačenja uložili dosta truda i para u njezino osposobljavanje. Danas joj je godišnji vojni budžet nevjerojatnih 17 milijardi dolara. Dobar dio tog novca je rezerviran za plaće vojske, specijalnih jedinica i policije - ukupno nekih 690 tisuća ljudi pod oružjem. Oficiri su navodno dopunjavali svoje prihode s ucjenama i dogovorima s lokalnim moćnicima, a obični vojnici na kontrolnim punktovima s globljenjem prolaznika. Kada je na sjeveru počela ofanziva sunitske oporbe - oficiri su prvi pobjegli. Spominju se imena trojice najviših komandanata koji su napustili svoje položaje i obreli se u Bagdadu (nekih deset dana kasnije su otpušteni iz službe i protiv njih je pokrenut krivični postupak). Obični su vojnici dezertirali. Ostavili su na licu mjesta svoje oružje, mnogi su se preobukli u civilna odijela i pobjegli (osim onih nesretnika koji su zarobljeni i pobijeni). U tri provincije koje su pobunjenici osvojili bile su stacionirane dvije divizije s nešto manje od 30 tisuća vojnika centralne vlade. Ta se vojska u par dana raspala. Ostavila je za sobom 260 blindiranih vozila i tenkova, bogati vozni park i svakojako oružje i vojnu opremu. Pobunjenici su u mosulskoj ispostavi Centralne banke zaplijenili iznos od 425 milijuna dolara u domaćoj valuti. Jedan je blogger izračunao da bi s tim novcem mogli čitavu godinu financirati armiju od 60 tisuća vojnika koji bi mjesečno bili plaćeni po 600 dolara. Pobunjenici su sa zaplijenjenim oklopnjacima i drugim vozilima kratko paradirali po Mosulu, a onda ih povukli iz grada. Neke od tih vozila su s oružjem uputili prema Siriji.

No ISIL-ovci nisu vojni amateri. U njihovim redovima ima veterana afganistanskoga rata i profesionalnih vojnika koji su se pridružili organizaciji u Iraku. Navodno najviše Saudijaca. Osim toga su skoro tri godine "vježbali" u Siriji.

ISIL-ovci nisu djelovali usamljeno. Nastupali su u savezu s dvije druge oporbene grupe koje se nisu reklamirale - s nekakvim Revolucionarnim vojnim vijećem, koji je kapa više plemenskih milicija, i s pokretom Nakšabandija. U vodstvu obje ove grupe su oficiri bivšeg BAAS-ističkog režima. Oni su navodno isplanirali ovu vojnu ofanzivu. To Abu Bakr Al-Bagdadi, emir ISIL-a, koji ima diploma islamskih studija ne bi mogao sam provesti. No njegove su brigade najjače. Također raspolaže s djelotvornim propagandnim aparatom.

U Mosulu su džihadisti proglasili vladavinu šerijata, zabranili točenje alkohola i javno pušenje, a ženama izlazak iz kuće bez muške pratnje. Izvan grada su minirali nekoliko kršćanskih crkava. ISIL-ovci su u dogovoru s partnerima imenovali guvernera Mosula, pukovnika nekadašnje Sadamove vojske - izvjesnoga Hašema Al-Džamasa. Pod njegovom upravom grad se vratio u kakvu-takvu normalu. Komunalne službe su nastavile s radom. Stanovnici grada su mu navodno zahvalni jer im je osigurao snabdijevanje sa strujom 20 sati dnevno (što novi egipatski predsjednik Al-Sisi nije u stanju učiniti u Kairu!). Zbunjuje me pokret Nakšabandija, na čijem je čelu bivši Sadamov doglavnik crvenokosi Izat Al-Duri, jer su Nakšabandi sufijski red. Za sve selafije i grupe povezane s Al-Kaedom (i za Muslimansko bratstvo) pripadnici sufijskih redova su apostati. Možda je to razlog kratkoga sukoba do kojega je došlo u Tikritu u kojem je poginulo 17 osoba. Prema jednoj verziji - Nakšabandi borci su odbili izraziti lojalnost ISIL-ovom emiru. Prema drugoj - sukobili su se oko podjele ratnog plijena. Ovaj incident, do sada usamljen, pokazuje da sunitska opozicija Malikijevoj vladi nije tako homogena i politički jednobojna kao što se mislilo. Možda je jednako fragmentirana kao i njezini režimski protivnici.

Premijer Nuri Al-Maliki, čija su se snage sigurnosti i vojska praktično bez borbe prepustile sunitskoj oporbi teritorij od 38 tisuća km2 veličine Portugala, s 3,5 milijuna stanovnika, većinom sunita, apelirao je na sugrađane da se prijave za borbu protiv tafkirija (heretika). I počeo ih naoružavati. Prema izvještajima - masovno su se odazivali šijti. Tomu je pripomogao veliki ajatolah Ali Al-Sistani, najviši šijtski vjerski autoritet, sa vlastitim proglasom (fetvom). Da mu ne bi ostao dužan oglasio se iz Ebrila kamo se je sklonio i glavni irački muftija šeik Rafi Al-Rifai, najviši sunitski autoritet u zemlji. Optužio je Malikija i centralnu vladu da su prenapuhali opasnost koja im navodno prijeti od militanata ISIL-a. To što se događa je "narodna revolucija protiv nepravdi nanijetih sunitima". Maliki i njegovi "upropastili su i poharali zemlju, ubijali su ljude i rušili svetišta". Revolucija koju je pokrenulo 15 plemenskih grupa i kojoj su se pridružile oružane milicije neće stati s rušenjem Malikija. "Pokrenut je potpuno novi politički proces i napreduje prema Bagdadu" (intervju Asharq Al-Awsatu, 25/06/2014).

Rat je u dva tjedna definitivno poprimio sektaški karakter. Javlja se da ISIL-ovci i njihovi partneri na teritoriju kojega su osvojili s jednakim uspjehom regrutiraju sunite za borbu protiv safavida (prema perzijskoj dinastiji koja je u XVI st. nametnula podanicima svoga carstva šijtski islam; današnji sunitski protivnici šijta i Irana koriste taj termin u pogrdnom smislu).

Kurdski gambit

Iskoristivši nemoć centralne vlade kurdske "pešmerge" (vojska Kurdske regionalne vlade sa sjedištem u Ebrilu, glavnom gradu Autonomne pokrajine), preuzeli su kontrolu nad Kirkukom kako bi ga zajedno s njegovim naftnim izvorima "zaštitili od terorista". Prema tvrdnji premijera Autonomne pokrajine NažirvanBarzanija, bezuspješno je dva dana pokušavao dogovoriti koordiniranu akciju s centralnom vladom, s kojom se Kurdi inače spore oko statusa Kirkuka i oko izvoza nafte prema Turskoj. U samom gradu i širem području sve do Mosula, Kurdi su relativna većina. Podzemlje tog kraja je bogato naftom. Naftne rezerve oblasti Mosula procjenjuju se na 24 milijuna barela. Iz bušotina kod Kirkuka pumpano je 400 tisuća barela dnevno. Ta je nafta snabdijevala naveću iračku rafineriju smiještenu između ta dva grada. S dizelom, mazutom i benzinom proizvedenim u rafineriji snabdijevan je čitav sjever zemlje, uključujući i Autonomna kurdska pokrajina. No rafinerija je prestala s radom. Iz proturiječnih vijesti - nije jasno u čijim je sada rukama. Svega nekih 20 posto njezinih proizvoda odlazilo je prema Bagdadu i jugu zemlje.

U izjavi Wall Streetu Journalu, irački je ministar energetike Al-Luabi tvrdio da je situacija na jugu zemlje "potpuno sigurna" i da se proizvodnja i izvoz nafte s tamošnjih nalazišta normalno nastavlja. No na svjetskom tržištu nafte zavlada je nervoza zbog događaja u Iraku i Libiji. O tomu će se raspravljati ovih dana na sjednici Organizacije zemalja proizvođača nafte (OPEC) u Beču. Saudijci su se unaprijed požurili priopćiti kako su u stanju nadoknaditi svako smanjenje iračkoga izvoza nafte.

"Spašavanja Iraka"

Amerikanci, koji su 2011 povukli svoje borbene jedinice iz Iraka, poslali su prema njegovoj obali nosač aviona USSGeorgeH.W. Bush i tri ratna broda sa najmanje dvije tisuće marinaca - za slučaj "evakuacije osoblja ambasade i državljana SAD". Sada se doznaje da su irački dužnosnici još prije tri mjeseca tražili od Washingtona zračnu podršku i bombardiranja položaja ISIL-a. Isti je zahtjev nedavno ponovio guverner provincije Nineveh (čiji je Mosul glavni grad), koji se sklonio pod zaštitu vlasti Autonomne kurdske pokrajine. Konačno je i Bagdad službeno zatražio američku podršku. Dok pišem ove redove Obamina se administracija premišlja. Ipak je, pored onih marinaca upućenih zaštiti ambasadu, odlučila pridodati im još 300 "vojnih savjetnik" (podsjećam da je i vojno angažiranje Amerikanca u Vijetnamu počelo sa "savjetnicima"). Navodno je više američkih bespilotnih letjelica kružilo ovih dana nad Bagdadom. Obećana je ubrzana isporuka već ugovorenih količina oružja, posebno aviona i helikoptera (u vrijednosti od 15 milijardi dolara). Washington odbija ponovo poslati u Irak svoje borbene trupe. Traži od Iračana da se "uzdignu iznad svojih suprotnosti", "ujedine u borbi protiv terorizma" i potraže "političko riješenje krize".

Ruski predsjednik Putin je uputio Malikiju poruku podrške. Par dana kasnije u Bagdad je sletjelo pet borbenih lovaca tipa Suhoj, prvi dio ranije ugovorene vojne pomoći. Problem je što Malikijeva vojska ne raspolaže s pilotima obučenim upravljanju ruskim letjelicama. Sadam Husein ih je imao, ali su svi oni bili suniti.

Prema nekim tvrdnjama, više je dužnosnika Obamine administracije došlo do zaključka da je sam Malikidio iračkoga problema i da bi mu trebalo pronaći manje kontraverznu zamjenu. S njim će kažu teško doći do "nacionalnog pomirenja". JohnKerry, američki državni tajnik, poslijeblitz posjeta Kairu i Amanu, sletio je u Bagdad s očitom namjerom pogurati sastavljanje centralne vlade širokog spektra koja će se suprotstaviti ISIL-u. Na konferenciji za tisak, poslije susreta s Malikijem, izjavio je kako se Irak nalazi u "kritičnom trenutku od kojega će ovisti budućnost zemlje" (...) Irački političari, rekao je, moraju bez odlaganja "preuzeti odgovornost". Naglasio je da će im SAD u tom slučaju pružiti "intenzivnu podršku". Maliki mu je obećao da će do prvoga srpnja sastaviti "inkluzivnu vladu".

Neočekivano poslije Bagdada Kerry je doletjeo u Ebril, glavni grad Autonomne kurdske pokrajine. Nekako istovremeno je predsjednik pokrajine Masud Barzani (stric premijera Nažirvana) u izjavi američkoj TVCNN -optužio Malikija da je odgovoran "za sve što se je dogodilo, zbog čega bi se trebao povući"." U posljednjih deset godina smo činili sve što smo mogli za izgradnju novog demokratskog Iraka. Na žalost nismo u tomu uspijeli". Upitan da li će Kurdi sada tražiti nezavisnost - odgovorio je da će "narod odrediti svoju budućnost, a mi ćemo podržati tu odluku. Centralna vlada je izgubila kontrolu i Irak se raspada".  Prema Reutersu - Kerry je pokušavao nagovoritii kurdske lidere da se ne povlače iz procesa sastavljanja proširene centralne vlade, te da za predsjednika republike predlože snažnu ličnost (predsjednik Džalal Talabani, koji je doživio moždani udar i ljieči se u Njemačkoj, bio je do sada kurdski predstavnik u centralnoj vladajućoj strukturi).

Iz Ebrila se Kerry uputio u Brisel, gdje se kako je rečeno -  konzultirao s diplomatima savezničkih zemalja (članicama EU i NATO-a) o iračkoj i sirijskoj krizi. Zatim se u Parizu sastao s diplomatima Saudijske Arabije, Ujedinjanih Arapskih Emirata i Jordana, a odvojeno sa Saad Haririjem, prvakom libanonskog pokreta "Budućnosti" (sekularnim saudijskim klijentom, koji okuplja sunite i koji se suprotstavlja šijtskom Hizbulahu). Ne znam je li stigao prespavati, jer se odatle odmah uputio u Džedu gdje se je sastao sa saudijskim kraljem Abdulahom. Tema razgovora bila je situacija u Iraku i Siriji. Saudijci su naime od samoga početka kriza u te dvije zemlje suodgovorni za njihovo izbijanje. "Neslužbeno" podržavajući i financirajući sunitske ekstremiste, uključujući ISIL-ovce, vodili su u tim zemljama svoj rat protiv Iranaca i njihovih sirijskih i iračkih saveznika. Još do nedavno su optuživali premijera Malikija za izazivanje iračke krize s njegovom "diskriminatornom politikom" prema sunitima. Očekujući pritisak Amerikanca, neposredno pred Kerrijev dolazak, Abdulah je izdao naređenje državnim organima poduzeti "sve potrebne mjere kako bi se zaštitila sigurnost kraljevstva od opasnosti što prijete od iračkih džihadista".  Prema američkim izvorima, u razgovoru s Kerryjem išao je i dalje, te obećao koristiti se svojim utjecajem kako bi se irački sunitski političari privoljeli uključiti u proces sastavljanja "inkluzivne iračke vlade".

Kriza u vodstvu sirijske "umjerene" opozicije

John Kerry/ Screenshot

Kerry se u Džedi sastao i s političkim vođom oporbene Sirijske nacionalne koalicije Ahmadom al-Džabrom (još jednim klijentom Saudijaca). Poslije toga susreta Kerry je izjavio kako bi oporbena Slobodna sirijska vojska mogla odigrati "pozitivnu ulogu" u borbi protiv ISIL-ovih terorista u Iraku. Negdje tih dana je Obamina administracija odlučila odvojiti 500 milijuna dolara za financiranje sirijske "umjerene opozicije", t.j. upravo Sirijske nacionalne koalicije i njezine vojske. U zlo doba - jer je baš tada smijenjen čitav komandni kadar Sirijske slobodne vojske, zbog "korupcije". Pretpostavljam da je riječ o oružju koje je posredstvom te vojske prodavano ili dijeljeno džihadistima. U samoj su Siriji osim toga "brigade" te vojske potpuno marginalizirane od strane islamističkih i džihadističkih oružanih grupa. Par dana poslije gore spomenute čistke, krnje Vijeće Nacionalne koalicije je poništilo tu odluku, koju je Džabra pripisao premijeru oporbene vlade u sjenci (zamišljena je kao alternativa Asadovoj vladi) Ahmadu Tohmi. Poznavaoci prilika u sirijskoj opoziciji tvrde da je riječ o borbi za fotelje. Samom Džabri za par dana ističe mandat predsjedavajućeg Koalicije i nezvjesno je kako će se njezino 121-člano Vijeće izjasniti. A u tom će izjašnjavanju glavnu riječ imati inozemni sponzori - Saudijci, Katarci i Turci.   

Veteran bliskoistočnoga novinarstva Robert Fisk se komentirajući američku odluku o financiranju sirijske oporbe narugao (The Independent, 27/06/2014) sa sljedećim riječima - "Neka Bog blagoslovi Baracka Obamu koji je našao neke 'umjerenjake' među pobunjenicima u Siriji i odlučio ih snabdijeti s oružjem i istrenirati". Umjerenjaka je bilo na početku, ali su oni ili postali neumjerenim, ili su se razbježali, a neki se prestrojili i prišli režimu. Dva dana kasnije u istom je britanskom listu Patrick Cockburn (The Independent, 29/06/2014), također veteran bliskoistočnih ratova, nazvao Kerryjevu sugestiju o "pozitivnoj ulozi" navodnih sirijskih umjerenjaka u sadašnjoj iračkoj krizi običnom "glupošću".

Stopama Kerrija u Bagdad je stigao i britanski sekretar za vanjske poslove William Hague. Poput američkog kolege agitirao je kod domaćih za sastavljanje "široke inkluzivne vlade" u kojoj će uz šijte, biti uključeni suniti i Kurdi.

E sad, poslije desetodnevnog boravka u Bagdadu, u Teheran se vratio general Islamske garde Gasem Solimani. Nagađalo se da je tu boravio kako bi pomogao Malikiju u organiziranju dobrovoljaca koji će poći u borbu protiv sunitskih džihadista . Prema drugim izvorima, misija mu je bila prvenstveno politička. Navodno je obišao sve šijtske vođe, pokušavajući ih privoljeti na zajedništvo. Vratio se u Teheran na referiranje. Prema nekim nagađanjima. iranski predsjednik Ruhani sklon je žrtvovanju Malikija, dok ga vrhovni vođa ajatolah Hamnei još uvijek podržava. No možda će poslušati savjet svog iračkog kolege ajatolaha Sistanija.

Valja spomenuti da je Ruhani ponudio suradnju Washingtonu u "borbi protiv terorizma", ali istovremeno naglasio kako će njegova zemlja odlučno braniti sveta šijtska mjesta u Iraku. Amerikanci, koji već mjesecima kao članovi Grupe 5 +1 (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a plus Njemačka) pregovaraju s Iranom o demontiranju njegova programa nuklearnih istraživanja, našli su se u neugodnoj situaciji. Takva suradnja bi im definitivno bila korisnom, ali bi s njom dodatno antagonizirali svoje izraelske i saudijske saveznike. Ovi su tražili "preventivne vojne udare" na iranske nuklearne pogone i nisu se pomirili s američkim "diplomatskim pristupom" rješavanju toga problema. Izraelski premijer Netanyahu je sada našao shodnim javno upozoriti Washington protiv "suradnje" s Irancima u Iraku. Kerry mu je odgovorio da suradnje neće biti, ali da će dvije zemlje "razmjenjivati informacije". Bilo kako bilo, Washington i Teheran su se neočekivano našli na istoj strani iračkih barikada.

DžihadistiNusreiISIL-a           

Munjevita operacija ISIL-a zatekla je sve nespremnim. Čini se da su i sami ISIL-ovci bili iznenađeni vlastitim uspijehom. Zatajile su obavještajne službe svih država direktno ili indirektno umiješanih u dugo pripremanu iračku krizu. Ova je krenula iz Sirije, potaknuta mutnim igrama regionalnih igrača sa tamošnjim oporbenjacima, islamistima i džihadistima, pa se je prelijela u Irak. Praktično su Sirija i Irak postali jedinstveno bojište. Kao da je granica između Iraka i Sirije, koju su za zelenim stolom prije Prvog svjetskog rata crtali MisterSykes i Monsieur Picot, dijeleći Bliski istok između Britanije i Francuske, poništena. Deklarirani je cilj ISIL-a, na što ukazuje i njegovo ime - uspostavljanje islamske države koja bi uključila sve zemlje Levanta - dakle uz Irak i Siriju, još Libanon, Jordan i Palestinu sa svim teritorijima koje su Izraelci osvojili.

ISIL-ove trupe u Iraku/ Screenshot

Suparnička džihadistička organizacija u Siriji je DžabhatAl-Nusra, koja je potekla iz ISIL-a, koji je bio Al-Kaedina filijala, osilila se je i otrgla kontroli matice. AjmanAl-Zavahiri, nasljednik BinLadena i duhovni vođa Al-Kaede, koji operira negdje iz Pakistana sa audio i video porukama, bezuspješno je pokušavao spriječiti sukobe Nusre i ISIL-a. Konačno je stao na stranu Nusre, koja se isključivo bori za "oslobođenje Sirije". Nusra se je povezala sa Sirijskom slobodnom vojskom koju sponzoriraju Turci. Zajedno sa njom se borila protiv Asadova režima i protiv ISIL-ovaca. No poslednjih je tjedana posustala, vjerojatno jer ju je Ankara neočekivano proglasila "terorističkom organizacijom". Pretpostavljam kako to znači da su Nusri uskratili logističku podršku i suradnju sa Sirijskom slobodnom vojskom. To su učinili pod pritiskom NATO saveznika, ali i zbog pregovora s ISIL-om oko oslobađanja turskog konzularnog osoblja i nekih 80 talaca koje je ovaj zarobio u Mosulu.

Munjevita operacija ISIL-a u Iraku zatekla je sve nespremnim. Čini se da su i sami ISIL-ovci bili iznenađeni vlastitim uspjehom. Zatajile su obavještajne službe svih država direktno ili indirektno umiješanih u dugo pripremanu iračku krizu. Ova je krenula iz Sirije, potaknuta mutnim igrama regionalnih igrača s tamošnjim oporbenjacima, islamistima i džihadistima, pa se prelila u Irak. Praktično su Sirija i Irak postali jedinstveno bojište. Kao da je granica između Iraka i Sirije, koju su za zelenim stolom prije Prvog svjetskog rata crtali MisterSykes i Monsieur Picot, dijeleći Bliski istok između Britanije i Francuske, poništena. Deklarirani je cilj ISIL-a, na što ukazuje i njegovo ime - uspostavljanje islamskog emirata koji bi uključio sve zemlje Levanta - dakle uz Irak i Siriju, još Libanon, Jordan i Palestinu sa svim teritorijima koje su Izraelci osvojili. Suparnička džihadistička organizacija u Siriji je DžabhatAl-Nusra, koja je potekla iz ISIL-a, koji je bio Al-Kaedina filijala, osilila se i otrgla kontroli. AjmanAl-Zavahiri, nasljednik BinLadena i duhovni vođa Al-Kaede, koji operira negdje iz Pakistana sa audio i video porukama, bezuspješno je pokušavao spriječiti sukobe Nusre i ISIL-a. Konačno je stao na stranu Nusre, koja se isključivo bori za "oslobođenje Sirije". Nusra se je povezala sa Sirijskom slobodnom vojskom koju sponzoriraju Turci. Zajedno sa njom se je borila protiv Asadova režima i protiv ISIL-ovaca. No poslednjih je tjedana posustala, vjerojatno jer ju je Ankara neočekivano proglasila "terorističkom organizacijom". Pretpostavljam da to znači da su Nusri uskratili logističku podršku i suradnju sa Sirijskom slobodnom vojskom. To su učinili pod pritiskom NATO saveznika, ali i zbog pregovora sa ISIL-om oko oslobađanja turskog konzularnog osoblja i nekih 80 talaca koje je ovaj zarobio u Mosulu.

Uspostavljanje "Islamskoga kalifata "

Neke jedinice Nusre na sirijsko-iračkoj granici su promijenile stranu i prišle ISIL-ovcima. Lokalni vođe Nusre izrazili su "lojalnost" emiru ISIL-a Abu Bakru Al-Bagdadiju. Istovremeno je objavljeno da su ISIL-ovci negdje u blizini Alepa ubili i na križeve razapeli tijela osmorice boraca neimenovane protivničke milicije. U odvojenom proglasu jednog lokalnoga ISIL-ova emira organizacija je najavila "rat Libanonu". Tih su dana libanonske snage sigurnosti pohapsile po bejrutskim hotelima više "terorista" koji su navodno planirali samoubilačke atentate. Svi su bili stranci, među kojima i jedan francuski državljanin. Jedan drugi, navodno Saudijac, se raznio s eksplozivom pred hapšenje. Uzbunili su se i Jordanci kada je jedna plemenska milicija povezana s ISIL-om zauzela prijelaz s iračke strane zajedničke granice.

Svi ti "uspjesi" su izgleda inspirirali duhovno vijeće ISIL-a (naziva se Šura) proglasiti  prvoga dana ovogodišnjeg Ramazana uspostavljanje "Islamskog kalifata", a Bagdadija njegovim imamom i kalifom. Otomanski sultani su bili istovremeno kalife, dakle svjetovni i vjerski vođe sunitske ume (zajednice vjernika). Taj je kalifat ukinuo dvadesetih godina prošloga stoljeća turski predsjednik Kemal Ataturk. Mada je prvih godina poslije toga bilo pokreta i pokušaja za restauraciju te institucije, to do sada nitko nije učinio. Na takav se korak nisu odlučili ni afganistanski Talibani, ni vođe Al-Kaede. Svi "teškaši" koji igraju važnije vjerske i svjetovne uloge u sunitskom svijetu našli su se zatečenim. Dok pišem ove redove nitko se od njih nije do sada oglasio. Tu mislim na saudijskoga kralja Abdulaha, koji se kiti nazivom "čuvara svetih mjesta" ; na duhovnog vođu Al-Kaede Ajmana Zavahirija, kojega su ISIL-ovci još ranije optužili za "izdaju džihada"; zatim na velikoga imama kairskog Al-Azhara Ahmeda Al-Tajeba; pa i na prvake Muslimanskoga bratstva i na turskoga premijera Erdogana. Novinari prenose negativne komentare samo nekih marginalnih sunitskih imama. No taj problem neće imati šijtski klerici i njihovi vjernici koji ne priznaju nasljednike prve četvorice "pravovjernih kalifa". Oni su zajedno s drugim otpadnicima od sunitske verzije islama - heretici. Čak je i kemalistička turska država diskriminirala vlastite šijte i alevije, što se nastavilo pod vladavinom neoislamističke AKP stranke.

Pravo ime Bagdadija je Ibrahim Abu Dua. Od sada je kalifa Ibrahim, dok se njegov ISIL preimenovao u Islamsku državu (engleska skraćenica - IS) .Ta država nema granica, jer u teoriji obuhvaća čitav islamski svijet. Za sada se proteže od okoline Alepa na sjeveru Sirije uzduž turske granice sve do Iraka, s isturenim pozicijama na granicama prema Libanonu i Jordanu, i obuhvaća ogroman teritorij na zapadu i sjeveru Iraka. Sve zajedno to je "država" veličine Velike Britanije.

O novom kalifi se malo zna. Rođen je vjerojatno u Samari i doktorirao islamske studije na bagdadskom sveučilištu. Ne istupa u javnosti, već to čini njegov glasnogovornik. Postoji samo nekoliko njegovih starih fotografija iz vremena kada je kratko boravio u zatvoru američkih invazionih snaga. Prije toga je navodno bio imam nekih džihadista što su se borili protiv Amerikanaca. Na čelo Islamske države Iraka - ISI  (prethodno ime ISIL-a) došao je 2010. poslije ubojstva njegova prethodnika Abu Omara Al-Bagdadija. Slijedeće godine je navodno predvodio svoje u nekoliko spektakularnih napada. No apoteozu je doživo tek nedavno sa osvajanjima po Iraku i Siriji, a sada s proglašenjem za kalifu.

Mislim da mu je ovaj potez politički kontraproduktivan, jer će zaoštriti sukobe sa šijtima i sa svim nesunitskim vjerskim zajednicama, a k tomu i antagonizirati mnoge sunite. No ima i suprotnih mišljenja. Džihadisti naime uspješno regrutiraju dobrovoljce. Navodno im se masovno pridružuju mladi suniti, nadajući se boljoj sutrašnjici. Osim toga su se džihadisti u Iraku dokopali para i velikih količina vojne opreme. "Nezvaničnim kanalima" im još uvijek stiže inozemna pomoć. U istočnoj Siriji kontroliraju naftne izvore. Sve im to omogućuje nastavak ratovanja.

Izvor: h-alter