Promatrao je grad; ono što je ostalo od njega. Svoj grad. Stameno, poput spomenika koje mu je nekoć davno podizao kao opomenu da ne bude više takvih ruševina koje su se nudile njegovu pogledu, sjećao se. Prisjetio se entuzijazma kojim su preživjeli, nekoć davno – nakon 4 godine patnji i stradanja, muka, strepnji i nada - obnavljali grad nastojeći ga učiniti još ljepšim no bijaše prije. Nastojao je oplemeniti trgove i parkove kao znak poštovanja tim nepoznatim neimarima, svojim sugrađanima, na žrtve netom prohujale olujine čiji strahotni huk im je još uvijek vijao pamćenjem. Grad je rastao, i oni su rasli s njim. Bio je stoljećima stariji, ali istovremeno i njihov vršnjak, drug i prijatelj s kojim zajedno dijele veselja, žalosti i tuge, nade i očekivanja. Nastojao je svojim životom ostaviti trajni znak svog postojanja, ugraditi ga u kamenu ljepotu grada, da bi se odande urezao u duše njegovih stanovnika i gostiju. A sada se tamo dolje, ispod, cerekao znak novovjekih barbara; znak privremen kao što bijaše i njegov, ali… To ga više nije zanimalo. Možda, valjda, sigurno će netko drugi - prepun elana kao on nekoć - uprijeti svoje snage da počisti tragove nove oluje.
Umorni pogled mu se polako defokusira sa tragova ludila, i sasvim slučajno srete pogled nekog poznatog neznanca, kako ga promatra s one strane stakla. Gledajući se dugi, beskrajni čas, vidjevši jedno te isto – umorni pogled smežuranog, staračkog lica izbrazdanog brazdama nepoznatog orača, kako zuri u svog parnjaka s one strane stakla - oba obilježena belegom vremena.
Zatvorio je svoje oči, istovremeno sa svojom zrcalnom slikom, znajući da je izgubio. Kronos, gospodar vremena, tiho mu se kezio slaveći svoju pobjedu.
Posvećeno Bogdanu Bogdanoviću (20.8.1922 − 18.6. 2010.)
Ova priča ima i nastavak. Krajem aprila godine 20x6-te, autor baš i nije siguran koje, iako mu se jedna čini vjerojatnijom od ostalih, Bogdan promatra odozgo Kameni cvijet, dok mu sjećanjem promiču fragmenti:
"Moji spomenici su fenomen, neka vrsta kuriozuma. Meni i danas nije jasno kako sam uspeo da proguram neke od tih spomenika u uslovima jedne mentalne blokade koja je postala kod ljudi sa kojima sam morao da radim a koji su vezani za svoje simbole, za petokraku... Ja nikad nisam upotrebljavao te simbole... Zato što sam ozbiljno čestito shvatio svoj zadatak čoveka koji treba da obeleži neke događaje iz revolucije. Znao sam da revolucija, ako sebe želi da predstavi onako kako sama sebe vidi, neće ništa postići. Ona će onda imati svoje plakate, svoje plakatske signume, svoje tekuće kodove, i to će u idućoj generaciji biti prazno. Shvatio sam, ako nešto treba da obeležimo, onda treba da idemo na drugu stranu stvari, onostranih, da ne kažem metafizičkih spekulacija, i da se vezujemo za suštinu događaja. Često se zaboravlja da ja u stvari nisam gradio spomenike revolucije, odnosno radio sam to vrlo malo; ja sam obeležavao - stratišta. To je bio moj glavni posao. Stradali su ljudi bez političke ili sa političkom podređenošću. Na istom stratištu ste mogli da imate i partizanskog komesara i sveštenika. Tu sam tražio neke opšteljudske i opštehumane poruke. E sad, šta će biti sa tim spomenicima, to je drugo pitanje. Zanimljiva je situacija sa nekim mojim spomenicima. Kad sam gradio spomenike, morao sam da imam neko političko zaleđe, a onog trenutka kada su mene otpirili, i kad sam politički pao, počeli su da se dižu razni glasovi i širi sumnja da sam nešto podvalio, počeli su da dodaju petokrake. Na dva spomenika natrkečili su vrlo glupe petokrake. To će da prođe. To je talas dogmatske rekonstrukcije mojih spomenika. Onda će doći jedan drugi talas, vrlo ozbiljan i težak, talas antikomunističke histerije, pa će nekome pasti na pamet da neke od tih spomenika skida i ruši. Za Jasenovac već ima vrlo ozbiljnih indikacija da se ekstremnim nacionalistima i šovinistima moj spomenik ne sviđa. Oni smatraju da je to suviše blago, da je to spomenik koji upućuje na ljudsku ljubav i na snagu ljubavi koja treba da prevaziđe užase rata i da nas vodi nekuda dalje. Postavlja se pitanje zašto tu nije nož, kama, da se vidi ko je koga klao. A posle, što fizički preživi, dalje će se vrednovati imanentnim vrednostima. Onda će forma kao forma ostati da živi." (Bogdan Bogdanović, "Glib i krv")
Istovremeno, neka Natalie potomak neke druge Natalie a možda i sebe same u potamnjeloj verziji, prima delegaciju potomaka koljača, koji polažu vijenac na žrtve svojih bioloških i idejnih očeva. Teško je razlučiti komemoriraju li patnje umirućih ili radost njihovih egzekutora, no natpis na lelujajućoj traci lijepo se nazire: "Stradalima logora Jasenovac od 1941. do 1951.". Istinske žrtve ustaških kama do maja 1945. služe tek kao krinka navodnim žrtvama fiktivnog poslijeratnog logora, lociranog u bolesnim umovima komemoranata i velikog dijela oboljelog naroda. Dalekom potomku Jude ljudskosti uzbuđeno tiktaka mehaničko srce – "Sve je OK... Svatko stavlja kako misli da treba... Dobro da sam vas prepoznala" (licemjer licemjera nadaleko prepoznaje, a kamoli ne mehanička srca koja tiktakaju u ritmu) - osmjehuje se nekom Aurelu, potomku nekog Aurela a možda i sebe sama u originalno mračnoj verziji. Direktorica Spomen područja i ministar parakulture usuglašeno izmjenjuju osmjehe, dok im srca u rezonanciji otkucavaju ritmom sramote njihova roda, poroda i naroda.
Spodobe s titulama i akademskim stupnjevima, zasad tek metaforično no ništa nestvarnije, miješaju zbiljske i izmaštane kosti prema ideji još luđoj od mentorove, čije metode su prigrlili načinom na koji sticaše i akademska zvanja. Taj bi pomiješao ostatke žrtava i krvnika, a ovi bi i osloboditelje učinili zlikovcima, s čega su i smislili fiktivni logor sa fiktivnim žrtvama! Gleda odozgo Bogdan to pobratimstvo vampira u dijelu bivše države, gleda i gleda, i odjednom eto ga pred Kamenim cvijetom sa upaljenom svijećom u ruci. Tko ste vi? - pita Natalie, neodlučna spada li pridošlica u roj krvopija koji paradiraju pred spomenikom i novinarima. Ja sam autor - kaže Bogdan, lice mu se krivi mješavinom žala, plača i bijesa, a u ruci mu svijeća ubrzano dogorijeva. Autor čega? – uznemireno pita upraviteljica, pogledom prizivajući neizbježne zaštitare. Spomenika – kaže Bogdan, dodajući – Došao sam položiti obol pred svoje djelo. Oprostite – smirenije će Natalie, osokoljena blizinom ministra i njegovih snagatora, a ni pridošlica ne izgledaše pretjerano opasno – samo vi položite, ovdje svatko stavlja kako misli da treba. Polaže Bogdan dogorijevajući valjak podno svog životnog djela, skoro istovremeno se iluzionistički gubeći ispred očiju prisutnih, zaprepaštenih manje njegovim iščeznućem koliko prepoznavanjem dogorijevajućeg štapina. Prije no panika uspije svladati prisutno izaslanstvo hrvatskih krvopija, neimar odozgo, sa svog starog mjesta promatra gljivu koja se širi uvis, prema njemu, otale gdje je maločas stajao spomenik. Sukladno vječnim, neotuđivim autorskim pravima, graditelj je podigao svoj Cvijet u nebo, odaklem se na tisuće i tisuće minijaturnih bioloških replika (točno 83145) lagano spušta na okolne livade, ukorijenjujući se odmah u obliku živih tulipana u tlo, svoje latice nudeći nebu s nadom u bolje, jednom ipak dolazeće sutra. Na dnu ogromnog kratera gdje je nekad stajao spomenik, bijelilo se tek nešto vampirskih kostiju, po kojima su mokrili seoski đukci sve dok jama ne bješe zatrpana. A duše nevinih žrtava ustaškog genocida od 1941. do 1945-te, svake godine od aprila do maja svojim cvjetovima podsjećaju ljude na razliku između dobra i zla, okrećući cjetove prema suncu i Bogdanu koji je preinačio svoje kameno djelo u živu, vječito obnavljajuću formu i podsjetnik ljudima, onako kako bijaše i zamislio.
P.S.
Autor teksta je uvjeren da će predstavnicima alternativne povijesti bez stvarnih elemenata, kojom ustrajno revidiraju onu proživljenu, jednako biti prihvatljiva ova fikcija s elementima stvarnosti. Na njima je da ih otkriju i dokažu, baš kao zbivanja i „žrtve“ koje komemoriraju, te povežu u neki suvisli niz usuglašen sa stvarnošću.
Umorni pogled mu se polako defokusira sa tragova ludila, i sasvim slučajno srete pogled nekog poznatog neznanca, kako ga promatra s one strane stakla. Gledajući se dugi, beskrajni čas, vidjevši jedno te isto – umorni pogled smežuranog, staračkog lica izbrazdanog brazdama nepoznatog orača, kako zuri u svog parnjaka s one strane stakla - oba obilježena belegom vremena.
Zatvorio je svoje oči, istovremeno sa svojom zrcalnom slikom, znajući da je izgubio. Kronos, gospodar vremena, tiho mu se kezio slaveći svoju pobjedu.
Posvećeno Bogdanu Bogdanoviću (20.8.1922 − 18.6. 2010.)
Ova priča ima i nastavak. Krajem aprila godine 20x6-te, autor baš i nije siguran koje, iako mu se jedna čini vjerojatnijom od ostalih, Bogdan promatra odozgo Kameni cvijet, dok mu sjećanjem promiču fragmenti:
"Moji spomenici su fenomen, neka vrsta kuriozuma. Meni i danas nije jasno kako sam uspeo da proguram neke od tih spomenika u uslovima jedne mentalne blokade koja je postala kod ljudi sa kojima sam morao da radim a koji su vezani za svoje simbole, za petokraku... Ja nikad nisam upotrebljavao te simbole... Zato što sam ozbiljno čestito shvatio svoj zadatak čoveka koji treba da obeleži neke događaje iz revolucije. Znao sam da revolucija, ako sebe želi da predstavi onako kako sama sebe vidi, neće ništa postići. Ona će onda imati svoje plakate, svoje plakatske signume, svoje tekuće kodove, i to će u idućoj generaciji biti prazno. Shvatio sam, ako nešto treba da obeležimo, onda treba da idemo na drugu stranu stvari, onostranih, da ne kažem metafizičkih spekulacija, i da se vezujemo za suštinu događaja. Često se zaboravlja da ja u stvari nisam gradio spomenike revolucije, odnosno radio sam to vrlo malo; ja sam obeležavao - stratišta. To je bio moj glavni posao. Stradali su ljudi bez političke ili sa političkom podređenošću. Na istom stratištu ste mogli da imate i partizanskog komesara i sveštenika. Tu sam tražio neke opšteljudske i opštehumane poruke. E sad, šta će biti sa tim spomenicima, to je drugo pitanje. Zanimljiva je situacija sa nekim mojim spomenicima. Kad sam gradio spomenike, morao sam da imam neko političko zaleđe, a onog trenutka kada su mene otpirili, i kad sam politički pao, počeli su da se dižu razni glasovi i širi sumnja da sam nešto podvalio, počeli su da dodaju petokrake. Na dva spomenika natrkečili su vrlo glupe petokrake. To će da prođe. To je talas dogmatske rekonstrukcije mojih spomenika. Onda će doći jedan drugi talas, vrlo ozbiljan i težak, talas antikomunističke histerije, pa će nekome pasti na pamet da neke od tih spomenika skida i ruši. Za Jasenovac već ima vrlo ozbiljnih indikacija da se ekstremnim nacionalistima i šovinistima moj spomenik ne sviđa. Oni smatraju da je to suviše blago, da je to spomenik koji upućuje na ljudsku ljubav i na snagu ljubavi koja treba da prevaziđe užase rata i da nas vodi nekuda dalje. Postavlja se pitanje zašto tu nije nož, kama, da se vidi ko je koga klao. A posle, što fizički preživi, dalje će se vrednovati imanentnim vrednostima. Onda će forma kao forma ostati da živi." (Bogdan Bogdanović, "Glib i krv")
Istovremeno, neka Natalie potomak neke druge Natalie a možda i sebe same u potamnjeloj verziji, prima delegaciju potomaka koljača, koji polažu vijenac na žrtve svojih bioloških i idejnih očeva. Teško je razlučiti komemoriraju li patnje umirućih ili radost njihovih egzekutora, no natpis na lelujajućoj traci lijepo se nazire: "Stradalima logora Jasenovac od 1941. do 1951.". Istinske žrtve ustaških kama do maja 1945. služe tek kao krinka navodnim žrtvama fiktivnog poslijeratnog logora, lociranog u bolesnim umovima komemoranata i velikog dijela oboljelog naroda. Dalekom potomku Jude ljudskosti uzbuđeno tiktaka mehaničko srce – "Sve je OK... Svatko stavlja kako misli da treba... Dobro da sam vas prepoznala" (licemjer licemjera nadaleko prepoznaje, a kamoli ne mehanička srca koja tiktakaju u ritmu) - osmjehuje se nekom Aurelu, potomku nekog Aurela a možda i sebe sama u originalno mračnoj verziji. Direktorica Spomen područja i ministar parakulture usuglašeno izmjenjuju osmjehe, dok im srca u rezonanciji otkucavaju ritmom sramote njihova roda, poroda i naroda.
Spodobe s titulama i akademskim stupnjevima, zasad tek metaforično no ništa nestvarnije, miješaju zbiljske i izmaštane kosti prema ideji još luđoj od mentorove, čije metode su prigrlili načinom na koji sticaše i akademska zvanja. Taj bi pomiješao ostatke žrtava i krvnika, a ovi bi i osloboditelje učinili zlikovcima, s čega su i smislili fiktivni logor sa fiktivnim žrtvama! Gleda odozgo Bogdan to pobratimstvo vampira u dijelu bivše države, gleda i gleda, i odjednom eto ga pred Kamenim cvijetom sa upaljenom svijećom u ruci. Tko ste vi? - pita Natalie, neodlučna spada li pridošlica u roj krvopija koji paradiraju pred spomenikom i novinarima. Ja sam autor - kaže Bogdan, lice mu se krivi mješavinom žala, plača i bijesa, a u ruci mu svijeća ubrzano dogorijeva. Autor čega? – uznemireno pita upraviteljica, pogledom prizivajući neizbježne zaštitare. Spomenika – kaže Bogdan, dodajući – Došao sam položiti obol pred svoje djelo. Oprostite – smirenije će Natalie, osokoljena blizinom ministra i njegovih snagatora, a ni pridošlica ne izgledaše pretjerano opasno – samo vi položite, ovdje svatko stavlja kako misli da treba. Polaže Bogdan dogorijevajući valjak podno svog životnog djela, skoro istovremeno se iluzionistički gubeći ispred očiju prisutnih, zaprepaštenih manje njegovim iščeznućem koliko prepoznavanjem dogorijevajućeg štapina. Prije no panika uspije svladati prisutno izaslanstvo hrvatskih krvopija, neimar odozgo, sa svog starog mjesta promatra gljivu koja se širi uvis, prema njemu, otale gdje je maločas stajao spomenik. Sukladno vječnim, neotuđivim autorskim pravima, graditelj je podigao svoj Cvijet u nebo, odaklem se na tisuće i tisuće minijaturnih bioloških replika (točno 83145) lagano spušta na okolne livade, ukorijenjujući se odmah u obliku živih tulipana u tlo, svoje latice nudeći nebu s nadom u bolje, jednom ipak dolazeće sutra. Na dnu ogromnog kratera gdje je nekad stajao spomenik, bijelilo se tek nešto vampirskih kostiju, po kojima su mokrili seoski đukci sve dok jama ne bješe zatrpana. A duše nevinih žrtava ustaškog genocida od 1941. do 1945-te, svake godine od aprila do maja svojim cvjetovima podsjećaju ljude na razliku između dobra i zla, okrećući cjetove prema suncu i Bogdanu koji je preinačio svoje kameno djelo u živu, vječito obnavljajuću formu i podsjetnik ljudima, onako kako bijaše i zamislio.
P.S.
Autor teksta je uvjeren da će predstavnicima alternativne povijesti bez stvarnih elemenata, kojom ustrajno revidiraju onu proživljenu, jednako biti prihvatljiva ova fikcija s elementima stvarnosti. Na njima je da ih otkriju i dokažu, baš kao zbivanja i „žrtve“ koje komemoriraju, te povežu u neki suvisli niz usuglašen sa stvarnošću.
