„Dobar glas daleko se čuje“ (doduše onaj loš, još i dalje). Ustvari, glas (phoneme) zasigurno nije tek fonetička jedinica. Glas je ono što čujemo ako znademo slušati. Slušanje je, pak, ona naša sposobnost koja nas čini uzmožnima – razumjeti. Prije ili kasnije, dakle, kod pisca ovih redaka dolazimo do filozofije. Ovoga puta, do discipline obilježujuće za misao 20. vijeka, tj. filozofije jezika. Ipak, ne brinite, ne želim previše filozofirati o filmu koji i sam nema takove namjere nego se služi jednostavnim i jasnim filmskim jezikom.
Da, dobar glas o filmu Glas Ognjena Sviličića doista je stigao iz daleka. Naime, svoju premijeru imao je na jednom od desetak najvažnijih svjetskih festivala, u korejskom Busanu prošle jeseni. Na taj je način dobio dobar zamah te se najavio na još nekim važnim filmskim smotrama. Dakle, pred hrvatske je gledatelje došao sa dosad zavidnim rejtingom (ako se uopće može govoriti o važnosti istog za zbiljsku umjetničku težinu i vrednovanje idejnih dosega filma). Sviličićev film izašao je pet godina nakon precijenjenog Takva su pravila (2014.) koji je bio inspiriran amblematskom pričom o Luki Ritzu i tinejdžerskom nasilju. Ni ovoga puta Sviličić se ne libi propitivati neke od tamni(ji)h strana naše stvarnosti. Sada je kao predmet svoje artističke analize uzeo odgojno-obrazovnu instituciju koja bi se mogla nazvati katoličkim internatom. U autoru bliskom dalmatinsko-zagorskom okružju zbude se pripovijest o dječaku u pubertetu Goranu (Franko Jakovčević), koji zbog majčina odlaska na rad u inozemstvo mora naći smještaj u spomenutom internatu. Polako se u susretu s institucijskom glasnogovornicom, odgajateljicom Danijelom (Belma Salkunić), događa njegov otpor prema ritualiziranim svakodnevnim obredima molitve prije blagovaoničkih obroka. Vrlo brzo isplivava i možebitni uzrok njegove rezistencije nametnutoj mu običajnosti. Naime, saznajemo da Goran zapravo i nema oca (kojemu dakle ne čuje glas) te da potječe iz obitelji rastavljenih roditelja. Upravo stoga, njegovim se novopostalim tutorima čini neobičnim to što odbija prikloniti se novoj mu zajednici. Međutim, on uporno ustraje na svom otporu, što kulminira u sekvenci sa školskim svećenikom kojemu se pasivno suprotstavlja tvrdnjom kako „nema Boga“.
Sredina u kojoj se našao zapravo je ambivalentno postavljena prema Goranu. I dok nekima izrazito „ide na živce“, drugi ga nastoje razumjeti i nekako privoljeti da ipak sudjeluje u zajedničkim aktivnostima. Tako mu nesuđena glumačka partnerica Bruna (Petra Krolo) iskazuje naklonost, koja kod njega ostaje bez neka adolescentski primjerena simpatiziranja a kamoli erotske reakcije. S ostalim, pak, štićenicima škole dolazi u sukob nakon što oni ostanu bez ručka jer Goran odbija izmoliti Očenaš prije obroka. Čak niti dolazak ujaka (kojeg tumači nesretni svećenik iz Schmidtova Agape /2017./ Goran Bogdan) ne uspijeva ništa preokrenuti u protagonistovu upornu inzistiranju na odbijanju inicijacije u katoličke rituale.
Iako je Sviličić sam kazivao kako je u filmu želio ispitati specifičan otpor kao mogući obrazac nekog ne-konformizma, čini se da to unekoliko šteti njegovu nosivu filmskom karakteru. „Borba pojedinca protiv zajednice“ (kako je Sviličić to objašnjavao u intervjuima), tako je postala pomalo iracionalan bunt koji u jednom trenutku prijeti prijeći u otvorenu autodestrukciju mladog protagonista (sekvenca s plivanjem).
Unatoč tomu, Sviličić svoju filmsku dijegezu čvrsto drži i sigurno vodi prema narativno suvislo uobličenoj cjelini. Uz uobičajenu mu šturost scenografije te već stilski prepoznatljivu šturost u verbalnoj artikulaciji likova, autor se filma rijetko utječe mogućnosti da subjektivno komentira neka događanja u Glasu. Ipak, nije mogao a da se unekoliko ne osvrne na ideje koje u ovdašnjoj sredini provode udruge poput onih Željke Markić, razni Laudato-mediji i hodovi za život. Također bi se u takovrsno obraćanje HR-aktualitetu mogla uvrstiti i sekvenca edukativnog učeničkog izleta na Betinac (negdašnji Otok mladosti). Tamo na vrhu otoka odgajatelji zajedno s učenicima podižu veliki križ, što bi se moglo povezati s prije koju godinu aktualnim projektom o „najvećem križu na Marjanu“. Sama, pak, spomenuta sekvenca vrhuni u Danijelinoj tiradi s navodom pape Wojtiłe i izravno govori o bojazni koncilske pastve pred invazijom onog stranog. Aktualno, to su nesretnici iz siromašnih, ratom razorenih dijelova svijeta. Istinski je to strah od „najezde skakavaca“ u obliku nekontrolirana i neobuzdana vala izbjeglica što zapljuskuje mediteranske obale.
Kvalitetnim dometom Sviličićeva Glasa, unatoč svemu gore navedenom, može se smatrati odluka da se eksplicitnije ne obruši na specifično hrvatski model kohabitacije državotvorstva i religioznosti. Kod njega se pitanje desekularizacije vjere i njezina upliva na hrvatsku državnu politiku ne spominje eksplicite, ali je tim prisutnije u ne(iz)rečenom što stoji u podsvijesti publike kojoj se obraća u pozadini tek vizualno prezentnog u Glasu. Sama ideja o bespogovornoj zajednici nešto je što i u gledatelja stvara osjećaj otpora, te neformalnu koaliciju i simpatetiku s Goranom. (Mogu i sam svjedočiti kako je to kad uz državu rođenja i etničke pripadnosti ne vežem ideju zavičaja. Zajednica prikazana u filmu ona je tek formalne religioznosti, bez istinske vjere.)
Motiv Goranova kolabiranja u jednom trenutku vizualno je sugestivan znak pritiska što ga trpi u toj zajednici, a mogao bi se usporediti s onim što podnosi i naslovni junak njegova dosad najuspjelija filma iz 2007., Armin (Omerović). S druge strane, otvoreni završetak filma – odlazak… ali kamo?, posveta je individualizmu i otporu kao vrijednosti koja nam jedina preostaje u konfrontaciji s nacijom koja bi pretvaranjem svih nas u navijače htjela prevladati sve svoje disfunkcionalnosti. (Sve se društvene anomalije i socijalne nakaznosti oko nas zaboravljaju, na primjer, poradi egzaltacije HR-sportskih uspjeha, najviše nogometa). Završni song filma Duboka rijeko, pak, kao da cinično priziva glas estradnog nam i narodnog tribuna: Istina je voda duboka!
Na koncu, Sviličić je autor koji sve češće snima (barem) solidne filmove. Uz nekoliko slabijih, snimio je i (sada već) tri ostvarenja koja ulaze u gornji dom ovdašnjeg kina. Uz spomenutog Armina, te Oprosti za kung-fu (2004.) i Glas se može smjestiti u najviše mu redateljske domete. Na koncu, kako bih i uopće, kao autor ovih redaka, mogao išta zamjeriti idejnom tvorcu jednog od najvažnijih filmskih tabloa u povijesti HR-filma? Naravno, radi se o znamenitoj sekvenci posjeta Oltaru Domovine u fundamentalno značajnim Metastazama (2009.) Schmidta, Balenovića, (ali) i Sviličića. To je onaj glas koji mi još uvijek najdalje i najdubokosežnije odjekuje u cjelokupnom njegovu opusu.
