„Gdje se dijele ti doktorati iz ekonomije, da i ja uzmem jedan“, pita se Boris Dežulović u komentaru objavljenom na N1, u kojem se osvrće na temu mjeseca – Agrokor, te komentirajući izjave nekih bivših i sadašnjih ministara o ovom slučaju. Njegov komentar prenosimo u cijelosti...
„Svi komentari svih relevantnih analitičara ovih dana počeli su i završavali s jednom rečenicom: kad Agrokor kihne, prehladi se cijela hrvatska ekonomija. I to je činjenica. Agrokor je zaista, i po strukturi i po broju ljudi koje zapošljava u Hrvatskoj, jedna od najjačih i najsnažnijih kompanija, koja zapravo mora opstati", dramatičnim glasom rekao je prije dva tjedna u emisiji Otvoreno HTV-a SDP-ov saborski zastupnik Branko Grčić, pa značajno podigavši lijevu obrvu ponovio: „Na bilo koji način, ali mora opstati!“
Nije slavna svjetska ljevica tako podigla obrvu otkako je Leonid Iljič Brežnjev, vlasnik najslavnijih obrva u povijesti svjetskog socijalizma, najavljujući Osmu petoljetku na 23. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza podsjetio kako se cijeli Varšavski pakt prehladi kad kihne sovjetska vojna industrija. A nije bogami ni hrvatska ljevica tako podigla obrvu još otkako je ono Stipe Mesić, vlasnik najslavnijih obrva hrvatske ekonomije, 1992. u Novskoj upozorio da se, kad ciglana u Jasenovcu kihne, prehladi cijelo gospodarstvo Nezavisne države Hrvatske.
„Kad Agrokor kihne, prehladi se cijela hrvatska ekonomija!“, upozorava tako Branko Grčić, vlasnik najslavnijih obrva suvremene hrvatske socijaldemokracije. A Branko Grčić nije bilo tko, nije on niži konzultant u imperiju Ivice Todorića, niti je HDZ-ov referent za Agrokor: Branko Grčić je bivši SDP-ov ministar regionalnog razvoja i europskih fondova, Milanovićev potpredsjednik Vlade i njen gospodarski strateg, doktor ekonomskih nauka i profesor makroekonomije na splitskom Ekonomskom fakultetu. A kad takav ekonomski um podigne obrvu, smrzne se cijelo hrvatsko gospodarstvo.
Sirene za uzbunu čim fićfirić iz Kulmerovih dvora kihne u svileni rubac s izvezenim obiteljskim grbom (FOTO: Lupiga.Com)
„Na bilo koji način, ali Agrokor mora opstati!“, ponavlja onda značajno podignuta lijeva obrva slavne hrvatske socijaldemokracije, kao da je riječ o SOUR-u Metalurški kombinat Željezara Sisak, a ne o privatnom biznisu jednog kulaka i crnoberzijanca, žrtve vlastite neutažive pohlepe i genijalne kapitalističke premise o neprestanom širenju za goli opstanak, oslonjene na labavu vjeru u beskonačnost svemira. Jer riječ je golemoj kompaniji s više od četrdeset hiljada zaposlenih, i ako propadne Agrokor propast će i Republika Hrvatska, slavna država Hrvata koja, eto, na svome koncu cijela zavisi o jednom običnom, malo većem lancu trafika i dućana mješovitom robom.
Nikad u svih dvadeset pet godina ni za što SDP nije rekao da mora opstati na bilo koji način, niti za jednu hrvatsku tvrtku, ni za jednu državnu ili privatnu firmu, ni za jednu nevladinu organizaciju, udrugu građana, izdavačku kuću, knjižaru, kino ili klub, nije se čulo od hrvatske ljevice, recimo, da „na bilo koji način, ali Kulušić mora opstati“. Socijaldemokracija, eto, ne mora opstati, ali Agrokor mora.
„Agrokor ne smije pasti!“, ponavlja genijalni liberalni um maskiran gustim obrvama Leonida Iljiča Brežnjeva, svečano na stotu godišnjicu Oktobarske revolucije zatvarajući veličanstveni historijski krug hrvatske ljevice - koja nije srednjim prstom pomakla nijednom u četvrt stoljeća, dok su Todorićevi kmetovi i robinje na Konzumovim kasama umirali od Grčićeve ekonomske prehlade, a navija sirene za uzbunu čim fićfirić iz Kulmerovih dvora kihne u svileni rubac s izvezenim obiteljskim grbom – pa spašava jednu beskrupuloznu korporaciju i poredak protiv kojega je izmišljena.
I kako će Branko Grčić spasiti Todorićev koncern?
„Ono što je po meni u ovom trenutku ključno“, još je malo Grčić podigao lijevu obrvu, po kratkom postupku strijeljavši pogledom sve u studiju i na kaučima pred televizorom, „jest ne širiti loše vijesti o Agrokoru!“
Objasnio je, dakako, doktor ekonomskih znanosti svoju izvanrednu tezu, prtljajući nešto o ulozi „dobrih očekivanja“ i „optimizma“ u liberalnoj ekonomiji - jer „loše vijesti“ i „pesimizam“, vazda je govorio Karl Marx, smrt su za biznis - sve tako poručujući da se Todorićeva kompanija na nemilosrdnom tržištu može spasiti samo štiteći je od „loših vijesti“, odnosno novinara, ubojica optimizma, dobrih očekivanja i slobodnog tržišta, kriknuvši tako ono revolucionarno partijsko „Zaustavite Reuters!“, pa ga artikulirajući za vrlo novo vrijeme u „Zaustavite Economist i Financial Times!“.
Ne širiti loše vijesti o Ivici Todoriću i Agrokoru (FOTO: Lupiga.Com)
I zaista, sve otada traje mukla, gusta hrvatska šutnja o Agrokoru. Urušava se čudovišni imperij Ivice Todorića, kojemu su do jučer naši doktori, profesori i ministri ekonomije tepali kao poduzetničkom geniju i generatoru hrvatske poljoprivrede i gospodarstva, ruski kreditori Todoriću su okrenuli leđa, a ruska država zatvorila tržište, ugledne svjetske rejting-agencije oborile su mu ona, kako se zovu, „dobra očekivanja“, padaju Agrokorove obveznice kao kiša prije gljive, investitori mu više ne vjeruju, dobavljači i vjerovnici stoje u redu, u dućanima mu isključuju struju, nakrivila se golema, naopaka Keopsova piramida na širokoj vjetrometini slobodnog tržišta, naočigled propada divovska kompanija od koje joj zavisi cijela desetina državnog BDP-a, a Hrvatska šuti, pa od straha ništa ne pita i ništa ne govori. Više se onoga proljeća znalo o terminalnoj fazi Titova dijabetesa nego danas o hunjavici u Agrokoru.
„Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u njegov bankrot, jer to je i dalje dobra kompanija“, kratko tako kaže sam ministar financija – i, razumije se, doktor ekonomskih znanosti – Zdravko Marić. A ministar zna što govori, on je, kako ono, „upoznat sa situacijom“. Upoznat sa situacijom?! Pa u ministarsku fotelju je instaliran ravno iz Todorićeva dvorca, iz kancelarije Agrokorovog izvršnog direktora za strategiju i tržište kapitala!
Šuti tako Hrvatska i od straha ništa dalje ne pita, ali pita onaj poslovični Reuters, ne zaustavlja se Reuters, oca mu jebem znatiželjna, pa uhvatio ovih dana i hrvatsku ministricu gospodarstva Martinu Dalić. „Vlada prati razvoj događaja vezanih za Agrokorovu tržišnu poziciju“, spremno onda, upoznata sa situacijom, odgovara Martina Dalić. „Vlasnik i uprava trebaju učiniti sve što je potrebno kako bi se što je prije moguće uklonile potencijalne nestabilnosti.“
Gdje se dijele ti doktorati iz ekonomije, da i ja uzmem jedan? Ivica Todorić, sunce naše i zlatna oranica, taman odlučio ne poduzimati ništa, ili barem ništa potrebno, gotova mu taktika bila da sve potencijalne nestabilnosti ostavi takve, potencijalno nestabilne, što je moguće duže – čitao je on o tome kako slobodno tržište samo regulira te stvari - kad ga je ministrica zapovjednim tonom i vrlo precizno upozorila da treba učiniti sve što je potrebno kako bi se što je prije moguće uklonile potencijalne nestabilnosti.
A Todorić popizdio. Neka Martina Dalić - kad tako dobro zna kako što učiniti, što je potrebno, a što treba ukloniti i kada - sama napravi kompaniju sa četrdeset hiljada zaposlenih. Da je Todorić slušao ekonomske genije i radio ono što mora, sve bi ove godine državi plaćao, recimo, i koncesiju za svoj privatni otok Smokvicu kraj Rogoznice. Ne bi slobodno tržište - neka je vječna čast i slava onome tko ga je izmislio - samo reguliralo tu stvar i ovih dana sve riješilo zastarom i otpisom svih dugovanja za koncesiju. Oprostit će tako i ruska država i ruske banke, samo treba čekati.
Čudo je slobodno tržište.
Sve je, kako vidite, u najboljem redu, stoji Agrokor ponosito kao klisurina, samo novinari zajebavaju. Pa dva tjedna poslije Branka Grčića, bivšeg SDP-ovog ministra regionalnog razvoja i europskih fondova, Reuters, Economist, CNN, ili tko već stoji iza televizije N1, uhvatio i sadašnju, HDZ-ovu ministricu regionalnog razvoja i europskih fondova Gabrijelu Žalac, još jednu doktoricu ekonomskih znanosti. A Gabrijela Žalac podigla desnu obrvu, pa po kratkom postupku strijeljala pogledom sve u studiju i na kaučima pred televizorom.
„Ja mislim da tu ništa neće krenuti po zlu. Ja mislim da je to više nekakav medijski prostor sad u tom kontekstu. Ipak je to velika tvrtka, i mislim da nije problem zato što će Agrokor u svakom slučaju ostati većinski vlasnik, tako da ne vidim tu nikakav problem, ja osobno u ovom trenutku. Mislim da tu neće biti nikakvih velikih problema. Mislim da je jako važno da to bude stabilno na neki način."
Ovo je vijest, a ne Agrokor (FOTO: Lupiga.Com)
Ravno pet puta, barem što sam ja izbrojao, pet puta mislila je i dobro promislila ministrica Žalac prije nego je, eto, podigla obrvu i ponovila isto što njen prethodnik: da je to s Agrokorom više nekakav medijski problem. Zbog čega je, po ekonomskom zakonu podignutih obrva - Branko Grčić bi rekao „u ovom trenutku“, a Martina Žalac „sad u tom kontekstu“ - „ključno ne širiti loše vijesti o Agrokoru“.
Nema dakle loših vijesti, nema „nikakvih velikih problema“ u Agrokoru, „stabilno je to na neki način“ - da znate na koji i vi biste bili doktor ekonomskih znanosti – „ništa neće krenuti po zlu“, očekivanja su dobra, jer slobodno tržište, to zna svaki ministar s doktoratom, samo se regulira, sve će se samo nekako riješiti, kao što se i do sad sve nekako samo rješavalo. Mirno spavaj neuki hrvatski puče, sve ćeš to ti pozlatiti, za slobodu tržišta si se i borio, takav si kapitalizam sanjao svih tisuću godina komunističke državne ekonomije.
„Stabilno je to na neki način“, naravno da je stabilno kad ti leđa čuvaju ljevica i desnica, mitsko hrvatsko zajedništvo ostvareno u misiji spašavanja gazde Ivice Todorića. Još Agrokor ni propao dok mi živimo - to će biti posljednji i odlučni teški boj. „Na bilo koji način, ali Agrokor mora opstati.“
Imamo dakle dobre i loše vijesti iz Agrokora, koje ćete prije?, prvo dobre?, odlično, dobre vijesti su da nema loših vijesti, to je bilo sve za danas, a sada pogledajte kako je Iva Balent, kćerka Ivice Todorića i izvršna direktorica korporativnog marketinga u Agrokoru, na rođendanskom partyju magazina GloriaGlam uskladila svoj modni izričaj s casual- outfitom supruga Hrvoja, izvršnog potpredsjednika Agrokora za centralnu nabavu i usluge, hvala i laku noć.
lupiga
„Svi komentari svih relevantnih analitičara ovih dana počeli su i završavali s jednom rečenicom: kad Agrokor kihne, prehladi se cijela hrvatska ekonomija. I to je činjenica. Agrokor je zaista, i po strukturi i po broju ljudi koje zapošljava u Hrvatskoj, jedna od najjačih i najsnažnijih kompanija, koja zapravo mora opstati", dramatičnim glasom rekao je prije dva tjedna u emisiji Otvoreno HTV-a SDP-ov saborski zastupnik Branko Grčić, pa značajno podigavši lijevu obrvu ponovio: „Na bilo koji način, ali mora opstati!“
Nije slavna svjetska ljevica tako podigla obrvu otkako je Leonid Iljič Brežnjev, vlasnik najslavnijih obrva u povijesti svjetskog socijalizma, najavljujući Osmu petoljetku na 23. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza podsjetio kako se cijeli Varšavski pakt prehladi kad kihne sovjetska vojna industrija. A nije bogami ni hrvatska ljevica tako podigla obrvu još otkako je ono Stipe Mesić, vlasnik najslavnijih obrva hrvatske ekonomije, 1992. u Novskoj upozorio da se, kad ciglana u Jasenovcu kihne, prehladi cijelo gospodarstvo Nezavisne države Hrvatske.
„Kad Agrokor kihne, prehladi se cijela hrvatska ekonomija!“, upozorava tako Branko Grčić, vlasnik najslavnijih obrva suvremene hrvatske socijaldemokracije. A Branko Grčić nije bilo tko, nije on niži konzultant u imperiju Ivice Todorića, niti je HDZ-ov referent za Agrokor: Branko Grčić je bivši SDP-ov ministar regionalnog razvoja i europskih fondova, Milanovićev potpredsjednik Vlade i njen gospodarski strateg, doktor ekonomskih nauka i profesor makroekonomije na splitskom Ekonomskom fakultetu. A kad takav ekonomski um podigne obrvu, smrzne se cijelo hrvatsko gospodarstvo.
Sirene za uzbunu čim fićfirić iz Kulmerovih dvora kihne u svileni rubac s izvezenim obiteljskim grbom (FOTO: Lupiga.Com)
„Na bilo koji način, ali Agrokor mora opstati!“, ponavlja onda značajno podignuta lijeva obrva slavne hrvatske socijaldemokracije, kao da je riječ o SOUR-u Metalurški kombinat Željezara Sisak, a ne o privatnom biznisu jednog kulaka i crnoberzijanca, žrtve vlastite neutažive pohlepe i genijalne kapitalističke premise o neprestanom širenju za goli opstanak, oslonjene na labavu vjeru u beskonačnost svemira. Jer riječ je golemoj kompaniji s više od četrdeset hiljada zaposlenih, i ako propadne Agrokor propast će i Republika Hrvatska, slavna država Hrvata koja, eto, na svome koncu cijela zavisi o jednom običnom, malo većem lancu trafika i dućana mješovitom robom.
Nikad u svih dvadeset pet godina ni za što SDP nije rekao da mora opstati na bilo koji način, niti za jednu hrvatsku tvrtku, ni za jednu državnu ili privatnu firmu, ni za jednu nevladinu organizaciju, udrugu građana, izdavačku kuću, knjižaru, kino ili klub, nije se čulo od hrvatske ljevice, recimo, da „na bilo koji način, ali Kulušić mora opstati“. Socijaldemokracija, eto, ne mora opstati, ali Agrokor mora.
„Agrokor ne smije pasti!“, ponavlja genijalni liberalni um maskiran gustim obrvama Leonida Iljiča Brežnjeva, svečano na stotu godišnjicu Oktobarske revolucije zatvarajući veličanstveni historijski krug hrvatske ljevice - koja nije srednjim prstom pomakla nijednom u četvrt stoljeća, dok su Todorićevi kmetovi i robinje na Konzumovim kasama umirali od Grčićeve ekonomske prehlade, a navija sirene za uzbunu čim fićfirić iz Kulmerovih dvora kihne u svileni rubac s izvezenim obiteljskim grbom – pa spašava jednu beskrupuloznu korporaciju i poredak protiv kojega je izmišljena.
I kako će Branko Grčić spasiti Todorićev koncern?
„Ono što je po meni u ovom trenutku ključno“, još je malo Grčić podigao lijevu obrvu, po kratkom postupku strijeljavši pogledom sve u studiju i na kaučima pred televizorom, „jest ne širiti loše vijesti o Agrokoru!“
Objasnio je, dakako, doktor ekonomskih znanosti svoju izvanrednu tezu, prtljajući nešto o ulozi „dobrih očekivanja“ i „optimizma“ u liberalnoj ekonomiji - jer „loše vijesti“ i „pesimizam“, vazda je govorio Karl Marx, smrt su za biznis - sve tako poručujući da se Todorićeva kompanija na nemilosrdnom tržištu može spasiti samo štiteći je od „loših vijesti“, odnosno novinara, ubojica optimizma, dobrih očekivanja i slobodnog tržišta, kriknuvši tako ono revolucionarno partijsko „Zaustavite Reuters!“, pa ga artikulirajući za vrlo novo vrijeme u „Zaustavite Economist i Financial Times!“.
Ne širiti loše vijesti o Ivici Todoriću i Agrokoru (FOTO: Lupiga.Com)
I zaista, sve otada traje mukla, gusta hrvatska šutnja o Agrokoru. Urušava se čudovišni imperij Ivice Todorića, kojemu su do jučer naši doktori, profesori i ministri ekonomije tepali kao poduzetničkom geniju i generatoru hrvatske poljoprivrede i gospodarstva, ruski kreditori Todoriću su okrenuli leđa, a ruska država zatvorila tržište, ugledne svjetske rejting-agencije oborile su mu ona, kako se zovu, „dobra očekivanja“, padaju Agrokorove obveznice kao kiša prije gljive, investitori mu više ne vjeruju, dobavljači i vjerovnici stoje u redu, u dućanima mu isključuju struju, nakrivila se golema, naopaka Keopsova piramida na širokoj vjetrometini slobodnog tržišta, naočigled propada divovska kompanija od koje joj zavisi cijela desetina državnog BDP-a, a Hrvatska šuti, pa od straha ništa ne pita i ništa ne govori. Više se onoga proljeća znalo o terminalnoj fazi Titova dijabetesa nego danas o hunjavici u Agrokoru.
„Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u njegov bankrot, jer to je i dalje dobra kompanija“, kratko tako kaže sam ministar financija – i, razumije se, doktor ekonomskih znanosti – Zdravko Marić. A ministar zna što govori, on je, kako ono, „upoznat sa situacijom“. Upoznat sa situacijom?! Pa u ministarsku fotelju je instaliran ravno iz Todorićeva dvorca, iz kancelarije Agrokorovog izvršnog direktora za strategiju i tržište kapitala!
Šuti tako Hrvatska i od straha ništa dalje ne pita, ali pita onaj poslovični Reuters, ne zaustavlja se Reuters, oca mu jebem znatiželjna, pa uhvatio ovih dana i hrvatsku ministricu gospodarstva Martinu Dalić. „Vlada prati razvoj događaja vezanih za Agrokorovu tržišnu poziciju“, spremno onda, upoznata sa situacijom, odgovara Martina Dalić. „Vlasnik i uprava trebaju učiniti sve što je potrebno kako bi se što je prije moguće uklonile potencijalne nestabilnosti.“
Gdje se dijele ti doktorati iz ekonomije, da i ja uzmem jedan? Ivica Todorić, sunce naše i zlatna oranica, taman odlučio ne poduzimati ništa, ili barem ništa potrebno, gotova mu taktika bila da sve potencijalne nestabilnosti ostavi takve, potencijalno nestabilne, što je moguće duže – čitao je on o tome kako slobodno tržište samo regulira te stvari - kad ga je ministrica zapovjednim tonom i vrlo precizno upozorila da treba učiniti sve što je potrebno kako bi se što je prije moguće uklonile potencijalne nestabilnosti.
A Todorić popizdio. Neka Martina Dalić - kad tako dobro zna kako što učiniti, što je potrebno, a što treba ukloniti i kada - sama napravi kompaniju sa četrdeset hiljada zaposlenih. Da je Todorić slušao ekonomske genije i radio ono što mora, sve bi ove godine državi plaćao, recimo, i koncesiju za svoj privatni otok Smokvicu kraj Rogoznice. Ne bi slobodno tržište - neka je vječna čast i slava onome tko ga je izmislio - samo reguliralo tu stvar i ovih dana sve riješilo zastarom i otpisom svih dugovanja za koncesiju. Oprostit će tako i ruska država i ruske banke, samo treba čekati.
Čudo je slobodno tržište.
Sve je, kako vidite, u najboljem redu, stoji Agrokor ponosito kao klisurina, samo novinari zajebavaju. Pa dva tjedna poslije Branka Grčića, bivšeg SDP-ovog ministra regionalnog razvoja i europskih fondova, Reuters, Economist, CNN, ili tko već stoji iza televizije N1, uhvatio i sadašnju, HDZ-ovu ministricu regionalnog razvoja i europskih fondova Gabrijelu Žalac, još jednu doktoricu ekonomskih znanosti. A Gabrijela Žalac podigla desnu obrvu, pa po kratkom postupku strijeljala pogledom sve u studiju i na kaučima pred televizorom.
„Ja mislim da tu ništa neće krenuti po zlu. Ja mislim da je to više nekakav medijski prostor sad u tom kontekstu. Ipak je to velika tvrtka, i mislim da nije problem zato što će Agrokor u svakom slučaju ostati većinski vlasnik, tako da ne vidim tu nikakav problem, ja osobno u ovom trenutku. Mislim da tu neće biti nikakvih velikih problema. Mislim da je jako važno da to bude stabilno na neki način."
Ovo je vijest, a ne Agrokor (FOTO: Lupiga.Com)
Ravno pet puta, barem što sam ja izbrojao, pet puta mislila je i dobro promislila ministrica Žalac prije nego je, eto, podigla obrvu i ponovila isto što njen prethodnik: da je to s Agrokorom više nekakav medijski problem. Zbog čega je, po ekonomskom zakonu podignutih obrva - Branko Grčić bi rekao „u ovom trenutku“, a Martina Žalac „sad u tom kontekstu“ - „ključno ne širiti loše vijesti o Agrokoru“.
Nema dakle loših vijesti, nema „nikakvih velikih problema“ u Agrokoru, „stabilno je to na neki način“ - da znate na koji i vi biste bili doktor ekonomskih znanosti – „ništa neće krenuti po zlu“, očekivanja su dobra, jer slobodno tržište, to zna svaki ministar s doktoratom, samo se regulira, sve će se samo nekako riješiti, kao što se i do sad sve nekako samo rješavalo. Mirno spavaj neuki hrvatski puče, sve ćeš to ti pozlatiti, za slobodu tržišta si se i borio, takav si kapitalizam sanjao svih tisuću godina komunističke državne ekonomije.
„Stabilno je to na neki način“, naravno da je stabilno kad ti leđa čuvaju ljevica i desnica, mitsko hrvatsko zajedništvo ostvareno u misiji spašavanja gazde Ivice Todorića. Još Agrokor ni propao dok mi živimo - to će biti posljednji i odlučni teški boj. „Na bilo koji način, ali Agrokor mora opstati.“
Imamo dakle dobre i loše vijesti iz Agrokora, koje ćete prije?, prvo dobre?, odlično, dobre vijesti su da nema loših vijesti, to je bilo sve za danas, a sada pogledajte kako je Iva Balent, kćerka Ivice Todorića i izvršna direktorica korporativnog marketinga u Agrokoru, na rođendanskom partyju magazina GloriaGlam uskladila svoj modni izričaj s casual- outfitom supruga Hrvoja, izvršnog potpredsjednika Agrokora za centralnu nabavu i usluge, hvala i laku noć.
lupiga
