Zato što su djedovi historijska, a ne obiteljska činjenica, možemo i njihov ‘jošte živ duh’ i njihovu ‘staru slavu’ prilagođavati svojim biografijama. Zato je valjda, ne znam zbog čega drugog, važno što je bio djed Zorana Milanovića
Otac je nešto drugo, on je neposredni predak, o njemu se najčešće govori u prezentu – ‘otac mu je komunjara’. Otac je svakodnevna obiteljska, a ne historijska činjenica. Djed je, međutim, dalji predak, dovoljno blizak da mu pamtiš miris, dovoljno drevan da te ukorijeni u povijest: o djedu se govori u prošlom vremenu – ‘deda mi je bio ustaša’. Djed je zagonetna, uzbudljiva historijska činjenica.
O ocu se sve zna, otac postoji na pločici na vratima davnog roditeljskog stana, a djed je mit o kojemu se tamo saznaje na nedjeljnim ručcima. Od očeva se nasljeđuju oči, nos, stan, automobil i šezdesetčetvrtina stare kuće u jednom napuštenom selu, a od djedova povijesne obiteljske mitologije.
Jedan moj djed, recimo, u Drugom je svjetskom ratu bio trgovac, dakle sitni švercer, a obiteljska legenda kaže da je usred talijanskog Trogira ilegalno surađivao s partizanima, i da je jednom prilikom svom prijatelju, imenjaku, zemljaku i narodnom heroju Jozi Lozovini iz Segeta Donjeg na Mosor donio zapečaćeno naređenje o vlastitoj likvidaciji.
Drugi moj djed bio je čistač ulica, dakle škovacin, a obiteljska legenda kaže da je bio najbolji tenor crkvenog zbora komiške župe svetog Nikole, i da je imao najveću ljubavnu batinu u cjelokupnoj historiji Komiže.
Ni od jednog ni od drugog djeda ja, međutim & naravno, nemam baš ništa. Niti sam nadaren, niti sam obdaren.
Zato je naša patrijarhalno-mitološka kultura cijela djedovinska: ‘Hej Slaveni, jošte živi duh naših djedova’, pjevali smo do devedesete, ‘stare slave djedovino, da bi vazda sretna bila’, pjevamo od devedesete. Zato što su djedovi historijska, a ne obiteljska činjenica – zato što od njih ne nasljeđujemo ni stan ni auto, ni glas ni stas, već duh i slavu – možemo i njihov ‘jošte živ duh’ i njihovu ‘staru slavu’ prilagođavati svojim biografijama.
Zato je valjda, ne znam zbog čega drugog, važno što je bio djed Zorana Milanovića. Da li zato što ‘jošte živi duh’ njegova djeda, da li zbog njegove ‘stare slave’, svejedno – važno je da je Milanoviću ‘deda bio ustaša’.
Niste, na primjer, čuli – nije predsjednik SDP-a osjetio potrebu javno reći – kako mu je baba bila ratna udovica koja je četrdesetih otegla jajnike vukući troje djece ratom i poraćem, od Senja do Rijeke, potucajući se po kojekakvim poslovima da ih nahrani i školuje, ali je iz nekog razloga, eto, jako važno što je čovjek kojega je kasnije upoznala i kojega Milanović pamti kao ‘dedu’ četrdesetih bio – ustaša.
Za što, međutim, ta činjenica kvalificira njegova unuka, pa ju je u televizijskom sučeljavanju s predsjednikom HDZ-a morao javno podijeliti s cijelom nacijom, odgovarajući na pitanje o Miru Barešiću opaskom kako mu je ‘djed bio u ustašama, ali nije uzimao ambasadore za taoce’? Zašto je – kako se odgovarajući na pitanje o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’ povjerio na tajnom sastanku sa šatorašima iz Savske – ‘morao na televiziji reći da je čovjek koji je odgojio moju mater bio ustaša, i da je bio moj deda’?
Zašto je to ‘morao reći’?
Kako bi, recimo, na televizijskom sučeljavanju s Plenkovićem, na pitanje o hrvatskom teroristu i ubojici Miru Barešiću, Zoran Milanović odgovorio da mu nijedan djed nije bio ustaša? Bi li smio išta reći? Kako bi – da mu je baka bila tradicionalna katolička žena, i da nakon smrti muža više nije smjela i htjela imati muškarca – predsjednik SDP-a na sastanku s šatorašima odgovorio na jednostavno pitanje o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’? Ako je činjenica da mu je djed bio ustaša dokaz za klasičnu esdepeovsku pizdunsku tezu o ‘prevladavanju’ povijesti – ‘fućka se meni za to’ – zašto Milanović ne samo da uopće spominje djeda ustašu, već ga sada, usred predizborne kampanje, spominje prvi put?
Zašto ga nije ‘prevladao’?
Što bi, metnimo, na ta pitanja odgovorio predsjednik SDP-a da je predsjednik Stožera za obranu Vukovara i lažov iz šatora u Savskoj, Tomislav Josić, bio u pravu kad je onomad rekao da je Milanovićev otac bio ambasador SFRJ u Parizu u vrijeme ubojstva Bruna Bušića? Ima, jebiga, i ljudi kojima su djedovi bili jugoslavenski ambasadori: što bi Milanović tada ‘morao reći’? ‘Moj otac je bio u ambasadorima, ali nije uzet za taoca’? Ili možda, ‘moj otac je bio u ambasadorima, ali ja nemam veze s tim’?
Bi li tada bio diskvalificiran za pitanja ustaša i ustaškog terorizma? Što bi tada ‘morao reći’?
‘Nijedan moj djed nije bio u ustašama’, skrušeno bi, na inzistiranje moderatora, na koncu morao priznati postiđeni Zoran Milanović, a Plenković bi se valjda odmakao od stola i trijumfalno podigao obje ruke, poentiravši kako ‘ovome nema što dodati’?
Zašto, recimo – ako mu je tako očajnički stalo da se obiteljskim pedigreom dodvori takozvanoj desnici i ukrade koji glas HDZ-ovoj polovici svijeta – Milanović nije rekao da mu je slavnih devedesetih, u dane ponosa i slave, ‘otac bio u HDZ-u, ali nije slijepo branio Tuđmana’? Zar samo zato što mu je otac tih dana, jebiga, stvarno po novinama pisao ‘pisma čitatelja’ slijepo braneći Tuđmana? Zar samo zato što je glupo i nepametno u sučeljavanju s retuđmaniziranim HDZ-om i parahadezeovskim braniteljima govoriti kako je ‘čovjek koji ga je odgojio bio u Tuđmanovom HDZ-u’?
Naravno da je glupo i nepametno, jer otac je, podsjećam, obiteljska činjenica, a djed historijska. Milanovićev ‘djed ustaša’, međutim, nije njegov biološki djed: njegovo ga ustaštvo ne obavezuje, osim ako Milanović to ne želi. Ili, kako ono, ‘mora’.
Zašto dakle? Zašto je ‘morao reći’ da mu je ‘djed bio ustaša, ali nije uzimao ambasadore za taoce’? Da obrani djeda, ili da obrani ustaše? Ako je otac obitelj, pa nije kredibilan argument – inače bi ga valjda svakako spomenuo – a djed kao historija jest, znači li to da Milanović zapravo brani ustaše? Znači li njegova rečenica zapravo da pravi Hrvat i domoljub – riječju, ustaša – nikad ne bi oteo i ubio ambasadora?
Grdo zvuči takvo tumačenje, znam, ali podsjećam da nisam ja to rekao. Ne zavlačim se ja u mračne i tijesne desničarske šupke, ne lutam ja bezglavo tom analizacijom, pa se tamo toplo preporučujem šovenskom talogu, ne mašem ‘duhom naših djedova’ ni ‘stare slave djedovinom’ kako bih fašistima docirao o fašističkom moralu.
Meni, na primjer, nijedan djed nije bio u ustašama. Jedan je u Drugom svjetskom ratu bio trgovac, dakle sitni švercer, i usred talijanskog Trogira ilegalno je surađivao s partizanima. Drugi je bio čistač ulica, dakle škovacin, bio je najbolji tenor crkvenog zbora komiške župe svetog Nikole i imao najveću ljubavnu batinu u cjelokupnoj historiji Komiže.
Smijem li ja onda govoriti o ustašama?
‘Moram’ li ja o ‘živom duhu’ i ‘staroj slavi’? O tome dakle čiji je djed imao veća muda, a čiji veći kurac?
Otac je nešto drugo, on je neposredni predak, o njemu se najčešće govori u prezentu – ‘otac mu je komunjara’. Otac je svakodnevna obiteljska, a ne historijska činjenica. Djed je, međutim, dalji predak, dovoljno blizak da mu pamtiš miris, dovoljno drevan da te ukorijeni u povijest: o djedu se govori u prošlom vremenu – ‘deda mi je bio ustaša’. Djed je zagonetna, uzbudljiva historijska činjenica.
O ocu se sve zna, otac postoji na pločici na vratima davnog roditeljskog stana, a djed je mit o kojemu se tamo saznaje na nedjeljnim ručcima. Od očeva se nasljeđuju oči, nos, stan, automobil i šezdesetčetvrtina stare kuće u jednom napuštenom selu, a od djedova povijesne obiteljske mitologije.
Jedan moj djed, recimo, u Drugom je svjetskom ratu bio trgovac, dakle sitni švercer, a obiteljska legenda kaže da je usred talijanskog Trogira ilegalno surađivao s partizanima, i da je jednom prilikom svom prijatelju, imenjaku, zemljaku i narodnom heroju Jozi Lozovini iz Segeta Donjeg na Mosor donio zapečaćeno naređenje o vlastitoj likvidaciji.
Drugi moj djed bio je čistač ulica, dakle škovacin, a obiteljska legenda kaže da je bio najbolji tenor crkvenog zbora komiške župe svetog Nikole, i da je imao najveću ljubavnu batinu u cjelokupnoj historiji Komiže.
Ni od jednog ni od drugog djeda ja, međutim & naravno, nemam baš ništa. Niti sam nadaren, niti sam obdaren.
Zato je naša patrijarhalno-mitološka kultura cijela djedovinska: ‘Hej Slaveni, jošte živi duh naših djedova’, pjevali smo do devedesete, ‘stare slave djedovino, da bi vazda sretna bila’, pjevamo od devedesete. Zato što su djedovi historijska, a ne obiteljska činjenica – zato što od njih ne nasljeđujemo ni stan ni auto, ni glas ni stas, već duh i slavu – možemo i njihov ‘jošte živ duh’ i njihovu ‘staru slavu’ prilagođavati svojim biografijama.
Zato je valjda, ne znam zbog čega drugog, važno što je bio djed Zorana Milanovića. Da li zato što ‘jošte živi duh’ njegova djeda, da li zbog njegove ‘stare slave’, svejedno – važno je da je Milanoviću ‘deda bio ustaša’.
Niste, na primjer, čuli – nije predsjednik SDP-a osjetio potrebu javno reći – kako mu je baba bila ratna udovica koja je četrdesetih otegla jajnike vukući troje djece ratom i poraćem, od Senja do Rijeke, potucajući se po kojekakvim poslovima da ih nahrani i školuje, ali je iz nekog razloga, eto, jako važno što je čovjek kojega je kasnije upoznala i kojega Milanović pamti kao ‘dedu’ četrdesetih bio – ustaša.
Za što, međutim, ta činjenica kvalificira njegova unuka, pa ju je u televizijskom sučeljavanju s predsjednikom HDZ-a morao javno podijeliti s cijelom nacijom, odgovarajući na pitanje o Miru Barešiću opaskom kako mu je ‘djed bio u ustašama, ali nije uzimao ambasadore za taoce’? Zašto je – kako se odgovarajući na pitanje o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’ povjerio na tajnom sastanku sa šatorašima iz Savske – ‘morao na televiziji reći da je čovjek koji je odgojio moju mater bio ustaša, i da je bio moj deda’?
Zašto je to ‘morao reći’?
Kako bi, recimo, na televizijskom sučeljavanju s Plenkovićem, na pitanje o hrvatskom teroristu i ubojici Miru Barešiću, Zoran Milanović odgovorio da mu nijedan djed nije bio ustaša? Bi li smio išta reći? Kako bi – da mu je baka bila tradicionalna katolička žena, i da nakon smrti muža više nije smjela i htjela imati muškarca – predsjednik SDP-a na sastanku s šatorašima odgovorio na jednostavno pitanje o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’? Ako je činjenica da mu je djed bio ustaša dokaz za klasičnu esdepeovsku pizdunsku tezu o ‘prevladavanju’ povijesti – ‘fućka se meni za to’ – zašto Milanović ne samo da uopće spominje djeda ustašu, već ga sada, usred predizborne kampanje, spominje prvi put?
Zašto ga nije ‘prevladao’?
Što bi, metnimo, na ta pitanja odgovorio predsjednik SDP-a da je predsjednik Stožera za obranu Vukovara i lažov iz šatora u Savskoj, Tomislav Josić, bio u pravu kad je onomad rekao da je Milanovićev otac bio ambasador SFRJ u Parizu u vrijeme ubojstva Bruna Bušića? Ima, jebiga, i ljudi kojima su djedovi bili jugoslavenski ambasadori: što bi Milanović tada ‘morao reći’? ‘Moj otac je bio u ambasadorima, ali nije uzet za taoca’? Ili možda, ‘moj otac je bio u ambasadorima, ali ja nemam veze s tim’?
Bi li tada bio diskvalificiran za pitanja ustaša i ustaškog terorizma? Što bi tada ‘morao reći’?
‘Nijedan moj djed nije bio u ustašama’, skrušeno bi, na inzistiranje moderatora, na koncu morao priznati postiđeni Zoran Milanović, a Plenković bi se valjda odmakao od stola i trijumfalno podigao obje ruke, poentiravši kako ‘ovome nema što dodati’?
Zašto, recimo – ako mu je tako očajnički stalo da se obiteljskim pedigreom dodvori takozvanoj desnici i ukrade koji glas HDZ-ovoj polovici svijeta – Milanović nije rekao da mu je slavnih devedesetih, u dane ponosa i slave, ‘otac bio u HDZ-u, ali nije slijepo branio Tuđmana’? Zar samo zato što mu je otac tih dana, jebiga, stvarno po novinama pisao ‘pisma čitatelja’ slijepo braneći Tuđmana? Zar samo zato što je glupo i nepametno u sučeljavanju s retuđmaniziranim HDZ-om i parahadezeovskim braniteljima govoriti kako je ‘čovjek koji ga je odgojio bio u Tuđmanovom HDZ-u’?
Naravno da je glupo i nepametno, jer otac je, podsjećam, obiteljska činjenica, a djed historijska. Milanovićev ‘djed ustaša’, međutim, nije njegov biološki djed: njegovo ga ustaštvo ne obavezuje, osim ako Milanović to ne želi. Ili, kako ono, ‘mora’.
Zašto dakle? Zašto je ‘morao reći’ da mu je ‘djed bio ustaša, ali nije uzimao ambasadore za taoce’? Da obrani djeda, ili da obrani ustaše? Ako je otac obitelj, pa nije kredibilan argument – inače bi ga valjda svakako spomenuo – a djed kao historija jest, znači li to da Milanović zapravo brani ustaše? Znači li njegova rečenica zapravo da pravi Hrvat i domoljub – riječju, ustaša – nikad ne bi oteo i ubio ambasadora?
Grdo zvuči takvo tumačenje, znam, ali podsjećam da nisam ja to rekao. Ne zavlačim se ja u mračne i tijesne desničarske šupke, ne lutam ja bezglavo tom analizacijom, pa se tamo toplo preporučujem šovenskom talogu, ne mašem ‘duhom naših djedova’ ni ‘stare slave djedovinom’ kako bih fašistima docirao o fašističkom moralu.
Meni, na primjer, nijedan djed nije bio u ustašama. Jedan je u Drugom svjetskom ratu bio trgovac, dakle sitni švercer, i usred talijanskog Trogira ilegalno je surađivao s partizanima. Drugi je bio čistač ulica, dakle škovacin, bio je najbolji tenor crkvenog zbora komiške župe svetog Nikole i imao najveću ljubavnu batinu u cjelokupnoj historiji Komiže.
Smijem li ja onda govoriti o ustašama?
‘Moram’ li ja o ‘živom duhu’ i ‘staroj slavi’? O tome dakle čiji je djed imao veća muda, a čiji veći kurac?
