Dakle, da sam htio ljepše i lagodnije, ne bih se bavio ovim poslom, već bih bio, možda, glavni urednik Slobodne Dalmacije. Ili nekakav redakcijski štakor sa sigurnom plaćom, poslušan i dobar svakom uredniku, svakom vlasniku i svakom sistemu. To, naprosto, nikad nije moja ambicija. Moje su ambicije prilično ograničenije.






Boris Dežulović «kriv» je zato što je napisao tekst za koji je povod imao u nasilno prekinutoj splitskoj «Paradi ponosa» 2012. godine; u splitskoj «Slobodnoj Dalmaciji» su mu prije desetak dana «privremeno» otkazali saradnju, a nekoliko dana kasnije on je otkazao saradnju sa «Europapress Holdingom», koji je izdavač i «Slobodne», ali i još nekih izdanja za koja je vodeći hrvatski novinar godinama pisao

Još dok se u Sarajevu pripremala Olimpijada Boris Dežulović, rođen 1964. u Splitu, bio je perjanica tamošnjeg urnebesnog časopisa Omladinska iskra. Potom i neka od glavnih uzdanica Ferala, još dok je ovaj «bija mali» i objavljivan kao podlistak u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, ali i pred rat mlada i talentovana snaga oba ova lista u onom «regularnom» dijelu. A, potom i jedan od trojice - uz Viktora Ivančića i Predraga Lucića - utemeljitelja Studija VIva LuDež, koji je 1. juna 1993. pokrenuo samostalni Feral Tribune u još samostalnijoj Republici Hrvatskoj.

U međuvremenu je «narasta» i «posta» jedan od vodećih novinara u susjednoj državi. Za mnoge i - vodeći. Omiljen u regiji, zbog svog novinarskog stila, onog ljudskog poštenja i beskrajno beskompromisnih stavova. A, onda su ga krajem pretprošle sedmice nazvali iz Slobodne Dalmacije i priopćili mu da odmori naredni mjesec, jer su oni, zbog njegovog teksta, a po sudskoj presudi, dužni platiti 150.000 kuna. Potom je on napisao pismo Europapress Holdingu iz Zagreba i vlasniku te nakladničke kuće Marijanu Hanžekoviću, i otkazao sve što je do tada imao s tom firmom.

Za presudu je doznao 12. juna, dan prije četrnaeste Parade ponosa u Zagrebu. «Zaista, kolika točno ljudska gnjida moraš biti, i koliko ti pogani jezik mora biti zao da preko njega prevališ kako je 'Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi'», početak je teksta zbog kojeg je splitski autor presuđen. Još k tome, naveo je u «spornom» tekstu imena deset osoba, «gnjida», koji su protestovali u Splitu zbog Parade ponosa i uvukli u svoju priču mladu, prelijepu, nesretno stradalu djevojku iz Kričke pored Drniša.

ZAŠTITNI MEHANIZMI NOSTALGIJE

Dati otkaz u jednoj stabilnoj firmi kakva je EPH, barem to nama tako izgleda odavde, i pritom se odreći stabilnog prihoda u gospodarski prilično nestabilnoj državi, iskreno, velika je hrabrost! Ili, možda, nije?

Pa, nije hrabrost. Nije ovo promišljena strateška životna odluka, ovo je odluka donesena u nužnoj samoobrani. A u nužnoj samoobrani čovjek nije hrabar, nego se ponaša refleksno. Mnogo ljudi je, može biti, iz «doba mraka», iz doba socijalizma ponijelo tu iluziju sigurnosti kad si zaposlen. Međutim, odavno smo odučeni od toga da bi ti stalni radni odnos trebao garantirati neku sigurnost. Ja, kao stalni zaposlenik, kao i svih ostali četiri i pol milijuna Hrvata, ili dvadeset i pet milijuna bivših Jugoslovena, nisam ništa sigurniji s ugovorom o stalnom radnom odnosu nego oni koji su na birou za zapošljavanje. U tom smislu sigurnosti nema. U našim je državama, uostalom, nema ni u jednom trenutno važećem smislu.

Zar Vam ne bi bilo ljepše i lagodnije da ste se malo strpili i za tridesetak dana ponovo počeli pisati kolumne za Slobodnu Dalmaciju, a pritom nastavili pisati i za Globus, Jutarnji list... i još neka izdanja EPH-a?

Da bi mi bilo ljepše i lagodnije sigurno - bi, samo što se ja nikad u životu nisam bavio ljepšim i lagodnijim poslovima. Dakle, da sam htio ljepše i lagodnije, ne bih se bavio ovim poslom, već bih bio, možda, glavni urednik Slobodne Dalmacije. Ili nekakav redakcijski štakor sa sigurnom plaćom, poslušan i dobar svakom uredniku, svakom vlasniku i svakom sistemu. To, naprosto, nikad nije moja ambicija. Moje su ambicije prilično ograničenije.

S tom Slobodnom Dalmacijom opet imate problema... Nekada davno, 1992., otkazali su saradnju «feralovcima», što znači i Vama, pa se, onda, u vrijeme Franje Tuđmana svaki broj te novine mogao zalijepiti na stub srama, a u novije vrijeme, kada ih je kupio EPH, oni su se iz Splita preselili u Dugopolje. Nima više ni Slobodne u Splitu, a skoro pa ni Splita u Slobodnoj.

Slobodne u Splitu nema, naravno, u Dugopolju je, a i Splita je u Slobodnoj sve manje. Barem ako mislite na Split kakav poznate iz kolektivnog imaginarija. E, njega nema ni u Slobodnoj ni u životu. Ali, dobro, to su logične mijene jednog grada i jednog društva. Odavno smo shvatili, a to i vi u Sarajevu dobro znate, da je glupo očekivati da grad ostane onakav kakav je bio prije deset, dvadeset ili pedeset godina. To su neke naše lokalne slabosti. U Londonu ili u Pekingu teško ćeš naći, što bi u Splitu rekli, fetivog, Londončana ili Pekinžanina. Neki Vlaji, ili neki Sandžaklije dolaze u London i u Peking, ti se gradovi mijenjaju, njihova struktura se mijenja i to samo po sebi nije ništa loše. Drugo je kad se manipulira time i kad se stvaraju, zapravo, nekakvi zaštitni mehanizmi nostalgije. Ali, nema od nostalgije ništa. Uglavnom, u Slobodnoj o Splitu možeš pročitati ko je umro i opsežne analize Hajdukovih priprema za predstojeće Prvenstvo, koje će biti gotovo za otprilike mjesec dana, kad Hajduk već u prvom kolu izgubi od Dinama. Tako da će to biti najkraće prvenstvo u povijesti nogometa. Trajat će, otprilike dvanaest minuta, koliko će trebati Dinamu da povede 3:0.

Otkaz ste dobili na vrlo bizaran način. Možete li nam opisati situaciju, kako se to kod vas radi?

Nazove te glavni urednik koji nema nikakav profesionalni integritet i kaže ti da je uprava odlučila da prekine saradnju s tobom zbog «gnjida». Ukratko. On se zove Ivo Bonković, ali njegovo ime je nevažno. Njegovo ime je važno onoliko koliko je važno ime one žene koja vas u telefonskom servisu obavještava o točnom vremenu. Tako je i urednik Slobodne Dalmacije, ali i većine drugih naših novina, zapravo, automatska sekretarica uprave, odnosno vlasnika novina. Ni urednici, ni redakcije više nemaju nikakav integritet, nikakvu nezavisnost, u kreiranju novina. Novinari se svode na sezonske radnike u medijima.

A, šta ste Vi njemu rekli?

Ja sam njemu, otprilike, rekao da sam primio k znanju i da ih nabijem na k..c! Poziv sam primio u Dubrovniku, gdje sam se sa Predragom Lucićem spremao za nastup. Tako da kao profesionalna estradna zvijezda nisam imao previše vremena za razmišljanje. Morao sam se koncentrirati za nastup.

KUDA PLOVE NOVIN(AR)SKI BRODOVI...

Pa, kuda plovi taj brod, zvani EPH, i svi pomoćni čamci na njega svezani: Globus, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija...?

Taj brod plovi ukrivo već odavno, nije on zaplovio ukrivo kad je došao odvjetnik Marijan Hanžeković, od studenog prošle godine vlasnik EPH. Već je s Ninoslavom Pavićem na čelu plovio dosta ukrivo, ali je bar čuvao iluziju profesionalnog integriteta. Pavić je bio jedan od predatora iz tranzicijske menažerije, ali predator sa strašću za novine. Mi smo se mogli razilaziti u njegovom poimanju novina i mom, ali smo, ako ništa, poimali novine. Sa novim vlasnikom nema poimanja novina, već samo biznisa. Ne želim, naravno, reći da Pavića nisu interesirali biznis i pare, ali mu je bilo stalo da ih zaradi na novinama. Ovoga, bojim se, zanima da zaradi pare bez obzira kako. Bojim se da će novinarstvo, u budućnosti, u EPH i ostatku struke, biti trajno suspendirano kao poslovni rizik.

Feral ste napustili u oktobru 1999. i potpisali «Ugovor s đavlom». To je, sve do prije neki dan, bio naziv Vaše redovne kolumne u Globusu. Zašto ste tada pristali na takav ugovor?

Pristao sam jer nisam imao izbora. Tada, naime krajem 1999., nije postojala nijedna redakcija u Hrvatskoj za koju bih mogao raditi. S tim da novac nije bio nikakav problem. Jedina redakcija za koju sam htio raditi bio je Novi list iz Rijeke, ali i oni su se tada malo uplašili moga rukopisa. Onda su se povukli iz pregovora, nakon čega je meni preostalo samo da EPH pristane na moje uvjete. Ti pregovori su trajali osam sekundi, koliko mi je trebalo da izgovorim kako je sve što tražim od Globusa da mi se nikad ne takne ni točka, ni zarez, ni interpunkcija, iz teksta. Moram reći da su oni to poštovali do kraja Pavićeva EPH.

Mala digresija, jer imamo i mi nekih brodova... Kako tumačite činjenicu da je Slobodna Bosna opstala u svom izvornom obliku, a da su sarajevski Dani promijenili vlasnika, jer da nisu ugasili bi se, mada iskreno to više nije onaj časopis za koji ste Vi nekada pisali?

Tu treba nešto pitati i Senada Pećanina, bivšeg vlasnika Dana. Ovako izdaleka izgleda da su Dani bili u sličnijoj poziciji Feralu nego Slobodna Bosna Senada Avdića. Ili je, vjerojatnije, Avdić vještiji i pametniji biznismen nego mi. Ili možda tvrdoglaviji. U svakom slučaju, opstao je i ja se klanjam njegovoj upornosti, cijenim je, poštujem i odlikujem.

Hvala! Razgovaramo u danu kada Hrvatska obilježava Dan antifašističke borbe. Čestitam Vam!

Baš Vam hvala! Mada, u Hrvatskoj se Dan antifašističke borbe obilježava prilično tajnovito. Hrvatska se, naime, strahovito srami svoje antifašističke prošlosti. Mnogo prisutniji je u našoj javnosti bio, recimo, blagdan Tijelova, ili bilo koji od katoličkih blagdana, nego što je Dan antifašističke borbe.

Više posjetilaca bude na jednoj utakmici splitskog ragbi kluba Nada nego što se okupilo u Sisku, 22. juna, na dan osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda.

Pa, ragbi je u Hrvatskoj popularniji sport od antifašizma. U ragbiju je, naime, pravilima dopušteno da jači pobijedi.

Zašto Hrvatska u posljednje vrijeme, zapravo, ide «udesno»?

A, na koju će stranu ići, Boga Vam? To zaista nije hrvatski specifikum. Cijela Evropa «skreće udesno», mada smo mi tamo već dvadeset i pet godina, i bez ikakvih naznaka da bi se smjer mogao promijeniti. Nama je, naprosto, oduzeta mogućnost da promišljamo drugačije. Sve što, kolokvijalno rečeno, «miriše lijevo», doživljava se kao restauracija jugoslovenske ideje. Strah od Jugoslavije, od komunizma, od srbo-komunizma, upravo je paničan i trajno ugrađen u hrvatsku pamet. Naprosto, kao alat vladanja. Ovdje je dosta popularna teza da Hrvatska nije toliko desno kao što izgleda, zato što nemamo ekstremno desnih stranaka i nemamo radikala u vlasti. Međutim, bilo bi zanimljivo uraditi istraživanje kojim bi se definirala ekstremna desnica, pa da se onda vidi koliko HDZ odgovara kriterijima desnog centra, kako se u Hrvatskoj predstavlja, a koliko kriterijima ekstremne desnice. U nas je HDZ izravni ili neizravni politički sponzor svake jebene ekstremne desnice koja se pojavi, od postrojenih crnokošuljaša iz HSP-a do majmuna koji zapišavaju kukaste križeve po igralištu.

A, kako Vi, gospodine Dežuloviću, vidite Bosnu i Hercegovinu iz Piska, mjestašca između Omiša i Makarske, gdje trenutno živite?

Bosnu i Hercegovinu vidim kao meni mnogo bližu od Hrvatske. Udaljena mi je, odavde iz Piska, nekih dvadesetak minuta, dok mi je Hrvatska na kraju svijeta.

Očekuju li u tim krajevima s nestrpljenjem turiste iz naših krajeva?

Ma, ja sam u jednom zaseoku pored Piska, u koje pošast turizma još uvijek nije došla. Mi se borimo protiv toga! Ne dopuštamo dolazak nikakvim turistima, pa ni bosanskohercegovačkim.

Ali, da se ne doživi osobno, ne dopuštamo ni nizozemskim, poljskim, talijanskim, francuskim, pa ni hrvatskim turistima. Samo prijateljima i putnicima namjernicima. Na Makarskoj rivijeri, naprimjer, imate iznajmljivače soba i apartmana koji ruske bogataše dočekuju infrastrukturom za bosanskohercegovačku sirotinju. Ali, morat će kad-tad postat svjesni da je ta «sirotinja», kao i ostala bivša braća siromasi, bila i bit će ono što se danas u Hrvatskoj rasistički zove - najkvalitetnijim gostima.

I, gdje ćemo u narednom periodu čitati Vaše tekstove?

U sarajevskom Oslobođenju i ljubljanskom Dnevniku. Učite, jebiga, slovenski.

BORO «UNDER THE SIEGE»

«Dok sam ja donosio vijesti iz opkoljenog Sarajeva, zvijezda Al Jazeera Balkansa Mirjana Hrga pripremala se za Tuđmanovog vrtnog patuljka»

Boris Dežulović je u Sarajevo ulazio kad ni ptica nije mogla; u julu i u decembru 1992. godine! Njegov tadašnji urednik u Slobodnoj Dalmaciji, pokojni Joško Kulušić nije bio dovoljno lud da ga pošalje na teren u grad pod opsadom, ali Dežulović, ipak, malo jeste. «Joško Kulušić je bio sjajan urednik i sjajan čovjek, koji se istinski brinuo za svoje novinare, koliko god to patetično zvučalo. Tako da sam ja njega morao jedno dva mjeseca nagovarati da me pusti da idem u Sarajevo. Pa sam tako i otišao, oba puta sa svojim kolegom-fotoreporterom, pokojnim Željkom Maganjićem. Sjetim se tih odlazaka u Sarajevo svako malo. Ili me podsjete drugi. Podsjetila me tako, prije neki dan, Mirjana Hrga, aktuelna zvijezda Al Jazeera Balkansa, koja se u jednom, vrlo brzo skinutom, statusu sa svog Facebooka osjetila jako uzrujanom cijelom ovom frtutmom oko mog otkaza, pitajući se kad su to kolumnisti donijeli neku vijest s terena. Ista ona koja je, u vrijeme dok smo mi donosili 'vijesti s terena' i opkoljenog Sarajeva, radila kao Tuđmanov plastični vrtni patuljak u Motrištima, vjerojatno najčuvenijem zločinačkom pothvatu u povijesti Hrvatske televizije. Mirjana Hrga se danas predstavlja kao ratna reporterka, s lanjskih sarajevskih demonstracija mrtva ozbiljna u Gloriji piše Dnevničke zapise iz pakla Sarajeva i pita mene kad sam donio vijest. Na što meni preostaje samo reći: jebem te državo kad sam ti ja novinar», veli Boris Dežulović.

6yka