Kad čujem riječ ‘kultura’, odmah se hvatam za revolver!, rekao je, kažu, nacistički ministar propagande Joseph Göbbels, precizno označivši najvećeg neprijatelja sretnog novog društva – vazda nezadovoljnu i mrzovoljnu, radoznalu, propitujuću i sumnjičavu, tu, kako se zove, kulturu.
Drugi bi se, doduše, zakleli da je glasovitu rečenicu izrekao reichmarschall Hermann Göring, treći da je sišla s uma komandanta SS-a Heinricha Himmlera, neki je pripisuju sovjetskom generalu Vladimiru Ivanoviču Ždanovu, a neki opet onom drugom zloglasnom Ždanovu, Andreju Aleksandroviču, šefu Staljinova Agitpropa.
Možda nije osobito važno – svima njima, uostalom, lijepo stoji – ali je, vidjet ćete, znakovito: čuvenu rečenicu o kulturi i revolveru zapravo je izgovorio stanoviti Friedrich Tiemann, u prvom činu drame “Schlageter”, njemačkog pisca i predsjednika nacističkog Društva književnika Hannsa Johsta – romantične stilizacije života i žrtve Alberta Lea Schlagetera, njemačkog heroja Prvog svjetskog rata i sveca Trećeg Reicha.
U prvom prizoru mladi studenti Tiemann i Schlageter uče tako za ispit, pa povedu raspravu o tome čemu uopće škola i kultura dok domovina krvari. “Kad čujem riječ ‘kultura’”, bijesno tada poviče Tiemann, “ja odmah otkočim svoj Browning!”
Johstovu efektnu rečenicu kasnije su, eto, citirali, parafrazirali i slobodno tumačili mnogi schlageteri i tiemanni, mnogi značajni i posve beznačajni: recimo, stanoviti Filip Ratković iz Sinja, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, učitelj i fotograf-amater.
“U danima tuge i strepnje, danima sjećanja na žrtvu Škabrnje i Vukovara, danima sudbonosne presude hrvatskim generalima u Haagu, koja će trajno i duboko obilježiti budućnost naše zemlje i puka koji je nastanjuje, čemu odlazak u kazalište?”, javno se tako upitao sinjski časnik i fotograf-amater, spretno svojom amaterskom kamerom zabilježivši portret raskoljene i podijeljene Domovine u danima koji će, kako ono, “trajno i duboko obilježiti njenu budućnost”.
A na fotografiji dva plakata, jedan do drugog: na prvome poziv na molitveno bdijenje u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, u četvrtak, noć uoči izricanja “sudbonosne presude hrvatskim generalima”, na drugome poziv Sinjskog pučkog kazališta na tradicionalnu Noć kazališta, u subotu, večer uoči “dana sjećanja na žrtvu Vukovara”. Na jednom Hrvatska “u danima tuge i strepnje”, na drugome ista ta Hrvatska u Noći kazališta, u noći dakle razuzdane kulture i umjetnosti.
“Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja?”, prijeteći se pod fotografijom pita umirovljeni časnik Hrvatske vojske, sve se hvatajući za revolver. “Nikome ne osporavam pravo na kulturno uzdizanje, već osporavam onima koji su Noć kazališta odredili upravo u ove dane. Njihova Noć kazališta, noć emocije veselja, treba biti noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina!”
Nisu, eto, inicijatori Noći kazališta razmišljali o tome kad su je smještali u treću subotu studenog, kao da je riječ o beaujolaisu – mladom vinu koje Francuzi tradicionalno otvaraju i piju trećeg četvrtka u studenom – a ne o hrvatskoj kulturi. Bilo je, naravno, pitanje vremena kad će se noć treće subote studenog podudariti s danom sjećanja na Vukovar, a onda da se, kako to već povijest namjesti, sve zajedno podudari i sa “sudbonosnom presudom hrvatskim generalima”.
Nije, istinabog, previše razmišljao ni nesretni sinjski časnik, učitelj i fotograf-amater, a nisu ni takozvani “odgovorni” u gradu Sinju, kad su pročitavši njegov apel hitro otkazali Noć kazališta, crveneći se nad svojom nepromišljenošću i nesmotrenošću.
Ne samo zbog toga što je, baš kao u nekakvoj “Noći kazališta u Mrduši Donjoj”, program Sinjskog pučkog kazališta bio posvećen upravo sjećanju na Vukovar: ni u jednom trenutku, naime, nisu sinjski komesari pomislili da bi se “u danima strepnje”, danima dakle “sudbonosne presude hrvatskim generalima, koja će trajno i duboko obilježiti budućnost naše zemlje”, kolo tegobne hrvatske povijesne sreće moglo okrenuti, i da bi “sudbonosna presuda hrvatskim generalima” mogla biti – oslobađajuća.
Dva dana kasnije, u subotu navečer, u otkazanoj Noći kazališta – koja je, umjesto “noći emocije veselja, trebala biti hrvatska noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina” – Domovina je tako već dva dana bila mrtva pijana od “emocije veselja”. Baš kao da se, jebiga, otvarao beaujolais.
“Bila je to pijana noć, ma kako pijana, pijana tako luckasto, da su se sve slave i barjaci, svi Kajmakčalani svi ikonostasi s morem adrijanskim i Lijepom našom u čudnoj gunguli spleli do bunila budalaste, raskalašene pijanke.” Tako je tu noć opisao manje poznati suvremeni hrvatski pisac Miroslav Krleža, u memoarskom zapisu “Pijana novembarska noć”.
Noć je, istina, bila davne 1918., i nije bila 17. studenoga, već četiri noći ranije – a nisu, povijesnoj istini za volju, ni osloboditelji bili hrvatski, već srpski generali – ali jednako je ta noć “trajno i duboko obilježila hrvatsku budućnost”, jednako su tada Hrvati slavili završetak rata kao danas, kad je oslobađajuća presuda generalima osloboditeljima označena kao konačni završetak Domovinskog rata.
“’Hermelinski, kraljevski grimizno’ pijana bila je ta noć u viziji one pijane rulje, bjesomučno lude od zanosa, od pobjede, od halucinacija, rulje tako pijane te je, povjerovavši u istinitost svojih obmana, zaboravila da sanja”, zapisao je kasnije Krleža svoja sjećanja na tu noć, prije punih sedamdeset godina odgovarajući na današnje pitanje i “preispitivanje” Filipa Ratkovića – “kuda nam ide Domovina?”.
Svako potpitanje u tom je “preispitivanju” nepoželjno i veleizdajničko – kao što je to u velikoj dvorani zagrebačkog Sokola one novembarske noći 1918. bilo Krležino pitanje “u ime bezbrojnih mrtvaca”: što je sa žrtvama? – pa je najlakše ukinuti i potpitanja i one što ih postavljaju. Zato je pijane novembarske noći 2012. u Sinju simbolički otkazana i ukinuta vazda nezadovoljna i mrzovoljna, radoznala, propitujuća i sumnjičava, ta, kako se zove, kultura.
“Čemu odlazak u kazalište? Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja?”, pita se tako u prvom prizoru prvog čina friedrich tiemann našeg doba, precizno označivši najvećeg neprijatelja sretnog novog društva, pa odlazeći “u noć preispitivanja kuda nam ide Domovina”, dakle u veliku dvoranu Sokola, na ono Krležino “muktaško lokanje šilera, dingača i muškata”, sve se jednom rukom hvatajući za bocu, a drugom za revolver.
Ako se pak bojite kuda nam to ide Domovina tako “trajno i duboko obilježene budućnosti”, nemate razloga za strah: dokle god ne spominjete kulturu, revolver će biti u futroli.
Izvor: 6yka
Drugi bi se, doduše, zakleli da je glasovitu rečenicu izrekao reichmarschall Hermann Göring, treći da je sišla s uma komandanta SS-a Heinricha Himmlera, neki je pripisuju sovjetskom generalu Vladimiru Ivanoviču Ždanovu, a neki opet onom drugom zloglasnom Ždanovu, Andreju Aleksandroviču, šefu Staljinova Agitpropa.
Možda nije osobito važno – svima njima, uostalom, lijepo stoji – ali je, vidjet ćete, znakovito: čuvenu rečenicu o kulturi i revolveru zapravo je izgovorio stanoviti Friedrich Tiemann, u prvom činu drame “Schlageter”, njemačkog pisca i predsjednika nacističkog Društva književnika Hannsa Johsta – romantične stilizacije života i žrtve Alberta Lea Schlagetera, njemačkog heroja Prvog svjetskog rata i sveca Trećeg Reicha.
U prvom prizoru mladi studenti Tiemann i Schlageter uče tako za ispit, pa povedu raspravu o tome čemu uopće škola i kultura dok domovina krvari. “Kad čujem riječ ‘kultura’”, bijesno tada poviče Tiemann, “ja odmah otkočim svoj Browning!”
Johstovu efektnu rečenicu kasnije su, eto, citirali, parafrazirali i slobodno tumačili mnogi schlageteri i tiemanni, mnogi značajni i posve beznačajni: recimo, stanoviti Filip Ratković iz Sinja, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, učitelj i fotograf-amater.
“U danima tuge i strepnje, danima sjećanja na žrtvu Škabrnje i Vukovara, danima sudbonosne presude hrvatskim generalima u Haagu, koja će trajno i duboko obilježiti budućnost naše zemlje i puka koji je nastanjuje, čemu odlazak u kazalište?”, javno se tako upitao sinjski časnik i fotograf-amater, spretno svojom amaterskom kamerom zabilježivši portret raskoljene i podijeljene Domovine u danima koji će, kako ono, “trajno i duboko obilježiti njenu budućnost”.
A na fotografiji dva plakata, jedan do drugog: na prvome poziv na molitveno bdijenje u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, u četvrtak, noć uoči izricanja “sudbonosne presude hrvatskim generalima”, na drugome poziv Sinjskog pučkog kazališta na tradicionalnu Noć kazališta, u subotu, večer uoči “dana sjećanja na žrtvu Vukovara”. Na jednom Hrvatska “u danima tuge i strepnje”, na drugome ista ta Hrvatska u Noći kazališta, u noći dakle razuzdane kulture i umjetnosti.
“Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja?”, prijeteći se pod fotografijom pita umirovljeni časnik Hrvatske vojske, sve se hvatajući za revolver. “Nikome ne osporavam pravo na kulturno uzdizanje, već osporavam onima koji su Noć kazališta odredili upravo u ove dane. Njihova Noć kazališta, noć emocije veselja, treba biti noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina!”
Nisu, eto, inicijatori Noći kazališta razmišljali o tome kad su je smještali u treću subotu studenog, kao da je riječ o beaujolaisu – mladom vinu koje Francuzi tradicionalno otvaraju i piju trećeg četvrtka u studenom – a ne o hrvatskoj kulturi. Bilo je, naravno, pitanje vremena kad će se noć treće subote studenog podudariti s danom sjećanja na Vukovar, a onda da se, kako to već povijest namjesti, sve zajedno podudari i sa “sudbonosnom presudom hrvatskim generalima”.
Nije, istinabog, previše razmišljao ni nesretni sinjski časnik, učitelj i fotograf-amater, a nisu ni takozvani “odgovorni” u gradu Sinju, kad su pročitavši njegov apel hitro otkazali Noć kazališta, crveneći se nad svojom nepromišljenošću i nesmotrenošću.
Ne samo zbog toga što je, baš kao u nekakvoj “Noći kazališta u Mrduši Donjoj”, program Sinjskog pučkog kazališta bio posvećen upravo sjećanju na Vukovar: ni u jednom trenutku, naime, nisu sinjski komesari pomislili da bi se “u danima strepnje”, danima dakle “sudbonosne presude hrvatskim generalima, koja će trajno i duboko obilježiti budućnost naše zemlje”, kolo tegobne hrvatske povijesne sreće moglo okrenuti, i da bi “sudbonosna presuda hrvatskim generalima” mogla biti – oslobađajuća.
Dva dana kasnije, u subotu navečer, u otkazanoj Noći kazališta – koja je, umjesto “noći emocije veselja, trebala biti hrvatska noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina” – Domovina je tako već dva dana bila mrtva pijana od “emocije veselja”. Baš kao da se, jebiga, otvarao beaujolais.
“Bila je to pijana noć, ma kako pijana, pijana tako luckasto, da su se sve slave i barjaci, svi Kajmakčalani svi ikonostasi s morem adrijanskim i Lijepom našom u čudnoj gunguli spleli do bunila budalaste, raskalašene pijanke.” Tako je tu noć opisao manje poznati suvremeni hrvatski pisac Miroslav Krleža, u memoarskom zapisu “Pijana novembarska noć”.
Noć je, istina, bila davne 1918., i nije bila 17. studenoga, već četiri noći ranije – a nisu, povijesnoj istini za volju, ni osloboditelji bili hrvatski, već srpski generali – ali jednako je ta noć “trajno i duboko obilježila hrvatsku budućnost”, jednako su tada Hrvati slavili završetak rata kao danas, kad je oslobađajuća presuda generalima osloboditeljima označena kao konačni završetak Domovinskog rata.
“’Hermelinski, kraljevski grimizno’ pijana bila je ta noć u viziji one pijane rulje, bjesomučno lude od zanosa, od pobjede, od halucinacija, rulje tako pijane te je, povjerovavši u istinitost svojih obmana, zaboravila da sanja”, zapisao je kasnije Krleža svoja sjećanja na tu noć, prije punih sedamdeset godina odgovarajući na današnje pitanje i “preispitivanje” Filipa Ratkovića – “kuda nam ide Domovina?”.
Svako potpitanje u tom je “preispitivanju” nepoželjno i veleizdajničko – kao što je to u velikoj dvorani zagrebačkog Sokola one novembarske noći 1918. bilo Krležino pitanje “u ime bezbrojnih mrtvaca”: što je sa žrtvama? – pa je najlakše ukinuti i potpitanja i one što ih postavljaju. Zato je pijane novembarske noći 2012. u Sinju simbolički otkazana i ukinuta vazda nezadovoljna i mrzovoljna, radoznala, propitujuća i sumnjičava, ta, kako se zove, kultura.
“Čemu odlazak u kazalište? Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja?”, pita se tako u prvom prizoru prvog čina friedrich tiemann našeg doba, precizno označivši najvećeg neprijatelja sretnog novog društva, pa odlazeći “u noć preispitivanja kuda nam ide Domovina”, dakle u veliku dvoranu Sokola, na ono Krležino “muktaško lokanje šilera, dingača i muškata”, sve se jednom rukom hvatajući za bocu, a drugom za revolver.
Ako se pak bojite kuda nam to ide Domovina tako “trajno i duboko obilježene budućnosti”, nemate razloga za strah: dokle god ne spominjete kulturu, revolver će biti u futroli.
Izvor: 6yka
