U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, na svečanosti povodom katoličkog Božića u Osnovnoj školi Nikole Andrića djeca iz srpske smjene zajedno s roditeljima svojim bi hrvatskim prijateljima sama podijelila poklone, a djeca iz hrvatske smjene sa svojim bi im roditeljima uzvratila poklonima za pravoslavni Božić
Najprije je stigla šokantna vijest kako su tradicionalno, kao i svake godine u ovo doba, učenicima osnovnih škola u Vukovaru dijeljeni božićni paketi, poklon Grada Splita, i kako su simbolični darovi podijeljeni u svim školama osim u ‘srpskoj’ Osnovnoj školi Nikole Andrića, odnosno – preciznije – srpskoj smjeni te škole.
Srpski mediji jedva su dočekali novi slučaj genocida u ustaškoj Hrvatskoj. ‘Bruka! Deca srpske nacionalnosti ostala bez paketića!’ vrištao je s kioska Blic. ‘Nema paketića za srpsku decu!’ preneo je B92. ‘Vukovarska škola zabranila da srpska deca dobiju poklone!’ pojasnio je odlično informisani Telegraf. ‘Dno dna!’ zgražale su se Vesti, zapitavši u pravednom gnjevu: ‘Hoće li prestati hajka na Srbe u Hrvatskoj?’ ‘Srbija sada treba toj deci da pošalje najveće i najlepše božićne paketiće!’ glasio je tipični, nasumično izabrani komentar sa srpskih portala.
Onda su stigle zbunjujuće reakcije vukovarskih uglednika. Hrvatski dužnosnici bili su, naime, šokirani očitim slučajem diskriminacije – ‘Znamo da paketići čine radosnim svako dijete na svijetu i mislim da je u pitanju kriva procjena, jer djeci ne smijemo uskraćivati veselje i radost’, rekao je, recimo, gradonačelnik Ivan Penava iz HDZ-a – dok su srpski funkcioneri koncilijantno smirivali razbuktale tenzije: ‘Ne treba ovaj događaj predimenzionirati, ali ga treba smjestiti u okvire grada Vukovara, sredine u kojoj živimo i svega što se ovdje događalo, pa i kada je u pitanju dvojezičnost’, objasnio je tako Srđan Milaković, dogradonačelnik iz redova srpske nacionalne manjine.
Što se, dovraga, događa? pitali su se čitatelji u Hrvatskoj.
Šta se, dođavola, dešava? pitali su se u Srbiji.
Onda je stigla vijest da poklon-paketi iz Splita, istina, jesu podijeljeni svima osim srpskim učenicima, ali da je to bila odluka samih voditelja nastave na srpskom jeziku, koji su željeli ‘izbjeći neugodnosti’. Prevedeno na razumljiv, jednostavni hrvatski: voditelji srpske smjene nisu htjeli bez konzultacija s roditeljima dovesti pravoslavnu djecu u situaciju da primaju poklone za katolički Božić.
Hrvatski mediji, razumljivo, jedva su dočekali novi slučaj balvan-revolucije u Hrvatskoj. ‘Djecu srpske nacionalnosti nisu pustili da preuzmu darove za Božić!’ vrištao je s kioska Večernji list. ‘Besramna odluka!’ zgražao se Dnevno.hr u pravednom gnjevu: ‘Tuga! Vukovarskoj djeci srpske nacionalnosti profesori srpskog zabranili da preuzmu božićne paketiće!’ ‘Srbi se samodiskriminiraju jer jednostavno ne žele integraciju u hrvatsko društvo’, glasio je tipični, nasumično izabrani komentar s hrvatskih portala.
WTF?! pitala su se hrvatska djeca.
WTF?! pitala su se srpska djeca.
U sredini, na brisanom prostoru između dvije artiljerijske posade, u unakrsnoj su vatri ostala, naravno, samo nesretna djeca.
Najnovija afera s hrvatsko-srpskim dječjim poklonima, slatkišima i čokoladicama, osim što je točna mjera države koju je zatresla, podsjetila je tako i na u pravilnim vremenskim razmacima zaboravljanu i ponovno otkrivanu strašnu činjenicu da u dvadeset prvom stoljeću u Hrvatskoj uopće postoje odvojene hrvatske i srpske škole, odnosno – i svakako preciznije – katoličke i pravoslavne smjene istih škola.
U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, gradske bi vlasti Splita jednako poslale poklon-pakete vukovarskoj djeci, ali hrvatskim školama za katolički, a srpskim za pravoslavni Božić. U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, na svečanosti povodom katoličkog Božića u Osnovnoj školi Nikole Andrića djeca iz srpske smjene zajedno s roditeljima svojim bi hrvatskim prijateljima sama podijelila poklone, a djeca iz hrvatske smjene sa svojim bi im roditeljima dva tjedna kasnije uzvratila poklonima za pravoslavni Božić. Tako bi to bilo u nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu.
Odavno smo, međutim, izašli iz osnovne škole i znamo da idealnog svijeta nema – naročito ne onoga hrvatsko-srpskog – već samo normalnog. A u nekom normalnom svijetu ne bi, za početak, bilo hrvatske i srpske smjene. U normalnom bismo se svijetu, za takav jedan početak, zapitali što će uopće Božić u školi. U takvom bi normalnom svijetu Božić bio samo obiteljski blagdan i zgodan folklorni običaj, a ne znak identiteta.
Nije stoga uopće sporno da djeca iz srpske smjene nisu trebala dobiti božićne poklone. Lako bi se, istina, bilo složiti da ne treba tražiti dlaku u kinder-jajetu i da nije, gluho bilo, riječ o ‘pokrštavanju’ srpske djece – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – ali samo kad bi hrvatska djeca u Osnovnoj školi Nikole Andrića zajedno sa svojim roditeljima jednako tako primila i one ‘najveće i najlepše’ paketiće, koje bi dva tjedna kasnije iz Beograda poslali u Osnovnu školu Miloja Fruškogorca. Kako bi se u tom slučaju, po jednom od pseudonima vukovarskog pisca Nikole Andrića, zvala ‘srpska smjena’ škole.
Najzad, da se ne zajebavamo, nisu voditelji srpske smjene u toj školi, preduhitrivši roditelje, odbili za njihovu djecu poklone za Božić, već su odbili poklone za katolički Božić.
Kad bi smisao bio u običnom, nevinom darivanju djece, a ne u političkim i vjerskim podjelama – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – pokloni bi se u školama dijelili na neki neutralni, zajednički dan. Što je problem? Ne znam što je problem, ali znam što nije: nije problem što bi to onda bilo, primjerice, kao novogodišnji Dan dječje radosti u mrskoj Jugoslaviji, niti je problem što bi Jugoslavija tada ispala idealna, utopijska zemlja – znamo da idealna i utopijska nije bila ni blizu – već je problem što bi, barem u odnosu na katoličku Hrvatsku i pravoslavnu Srbiju, ispala samo normalna.
Kad bi, eto, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece, onda bi jedan jednaki takav smisao bio i u običnom njihovom obrazovanju i običnoj osnovnoj školi, a ne u hrvatskoj i srpskoj ili katoličkoj i pravoslavnoj školi. S obzirom na to da, kako vidimo, taj smisao samo u obrazovanju nije, ni ta stvar – samo dakle slatkiši, čokoladice, igračke i dječja radost – ovdje nije smisao Božića. Svaki je razlog Božića ovdje identifikacijski i identitetski, čitav je njegov smisao da, kao i škola u kojoj ga se slavi, bude katolički ili pravoslavni.
Zato bi u onom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu i jedni i drugi zajedno u školi slavili oba Božića, dok bi ga u onom normalnom slavili – barem oni koji ga, jasno, uopće slave – u obitelji i lokalnoj župnoj crkvi.
Kad bi, konačno, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece – kad problem ne bi bio identitetski – onda ne bi bila problem ni ona jebena srpska čokoladica u već čuvenim poklon-paketima koje je djeci u Dubrovniku dijelila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Spornim je paketima sa spornim čokoladicama protokol Ureda predsjednice opskrbljivao njen ekskluzivni nabavljač, tvrtka Žitnjak iz Vukovara, i upravo je policijski opravdana sumnja je li možda ista tvrtka pakirala i poklone kojima je Grad Split darivao djecu u Vukovaru: niste o tome razmišljali, ali što ako su i u tim paketima srpske čokoladice?
Ako je, naime, svejedno – koji je onda smisao Božića?
portalnovosti
Najprije je stigla šokantna vijest kako su tradicionalno, kao i svake godine u ovo doba, učenicima osnovnih škola u Vukovaru dijeljeni božićni paketi, poklon Grada Splita, i kako su simbolični darovi podijeljeni u svim školama osim u ‘srpskoj’ Osnovnoj školi Nikole Andrića, odnosno – preciznije – srpskoj smjeni te škole.
Srpski mediji jedva su dočekali novi slučaj genocida u ustaškoj Hrvatskoj. ‘Bruka! Deca srpske nacionalnosti ostala bez paketića!’ vrištao je s kioska Blic. ‘Nema paketića za srpsku decu!’ preneo je B92. ‘Vukovarska škola zabranila da srpska deca dobiju poklone!’ pojasnio je odlično informisani Telegraf. ‘Dno dna!’ zgražale su se Vesti, zapitavši u pravednom gnjevu: ‘Hoće li prestati hajka na Srbe u Hrvatskoj?’ ‘Srbija sada treba toj deci da pošalje najveće i najlepše božićne paketiće!’ glasio je tipični, nasumično izabrani komentar sa srpskih portala.
Onda su stigle zbunjujuće reakcije vukovarskih uglednika. Hrvatski dužnosnici bili su, naime, šokirani očitim slučajem diskriminacije – ‘Znamo da paketići čine radosnim svako dijete na svijetu i mislim da je u pitanju kriva procjena, jer djeci ne smijemo uskraćivati veselje i radost’, rekao je, recimo, gradonačelnik Ivan Penava iz HDZ-a – dok su srpski funkcioneri koncilijantno smirivali razbuktale tenzije: ‘Ne treba ovaj događaj predimenzionirati, ali ga treba smjestiti u okvire grada Vukovara, sredine u kojoj živimo i svega što se ovdje događalo, pa i kada je u pitanju dvojezičnost’, objasnio je tako Srđan Milaković, dogradonačelnik iz redova srpske nacionalne manjine.
Što se, dovraga, događa? pitali su se čitatelji u Hrvatskoj.
Šta se, dođavola, dešava? pitali su se u Srbiji.
Onda je stigla vijest da poklon-paketi iz Splita, istina, jesu podijeljeni svima osim srpskim učenicima, ali da je to bila odluka samih voditelja nastave na srpskom jeziku, koji su željeli ‘izbjeći neugodnosti’. Prevedeno na razumljiv, jednostavni hrvatski: voditelji srpske smjene nisu htjeli bez konzultacija s roditeljima dovesti pravoslavnu djecu u situaciju da primaju poklone za katolički Božić.
Hrvatski mediji, razumljivo, jedva su dočekali novi slučaj balvan-revolucije u Hrvatskoj. ‘Djecu srpske nacionalnosti nisu pustili da preuzmu darove za Božić!’ vrištao je s kioska Večernji list. ‘Besramna odluka!’ zgražao se Dnevno.hr u pravednom gnjevu: ‘Tuga! Vukovarskoj djeci srpske nacionalnosti profesori srpskog zabranili da preuzmu božićne paketiće!’ ‘Srbi se samodiskriminiraju jer jednostavno ne žele integraciju u hrvatsko društvo’, glasio je tipični, nasumično izabrani komentar s hrvatskih portala.
WTF?! pitala su se hrvatska djeca.
WTF?! pitala su se srpska djeca.
U sredini, na brisanom prostoru između dvije artiljerijske posade, u unakrsnoj su vatri ostala, naravno, samo nesretna djeca.
Najnovija afera s hrvatsko-srpskim dječjim poklonima, slatkišima i čokoladicama, osim što je točna mjera države koju je zatresla, podsjetila je tako i na u pravilnim vremenskim razmacima zaboravljanu i ponovno otkrivanu strašnu činjenicu da u dvadeset prvom stoljeću u Hrvatskoj uopće postoje odvojene hrvatske i srpske škole, odnosno – i svakako preciznije – katoličke i pravoslavne smjene istih škola.
U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, gradske bi vlasti Splita jednako poslale poklon-pakete vukovarskoj djeci, ali hrvatskim školama za katolički, a srpskim za pravoslavni Božić. U nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu, na svečanosti povodom katoličkog Božića u Osnovnoj školi Nikole Andrića djeca iz srpske smjene zajedno s roditeljima svojim bi hrvatskim prijateljima sama podijelila poklone, a djeca iz hrvatske smjene sa svojim bi im roditeljima dva tjedna kasnije uzvratila poklonima za pravoslavni Božić. Tako bi to bilo u nekom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu.
Odavno smo, međutim, izašli iz osnovne škole i znamo da idealnog svijeta nema – naročito ne onoga hrvatsko-srpskog – već samo normalnog. A u nekom normalnom svijetu ne bi, za početak, bilo hrvatske i srpske smjene. U normalnom bismo se svijetu, za takav jedan početak, zapitali što će uopće Božić u školi. U takvom bi normalnom svijetu Božić bio samo obiteljski blagdan i zgodan folklorni običaj, a ne znak identiteta.
Nije stoga uopće sporno da djeca iz srpske smjene nisu trebala dobiti božićne poklone. Lako bi se, istina, bilo složiti da ne treba tražiti dlaku u kinder-jajetu i da nije, gluho bilo, riječ o ‘pokrštavanju’ srpske djece – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – ali samo kad bi hrvatska djeca u Osnovnoj školi Nikole Andrića zajedno sa svojim roditeljima jednako tako primila i one ‘najveće i najlepše’ paketiće, koje bi dva tjedna kasnije iz Beograda poslali u Osnovnu školu Miloja Fruškogorca. Kako bi se u tom slučaju, po jednom od pseudonima vukovarskog pisca Nikole Andrića, zvala ‘srpska smjena’ škole.
Najzad, da se ne zajebavamo, nisu voditelji srpske smjene u toj školi, preduhitrivši roditelje, odbili za njihovu djecu poklone za Božić, već su odbili poklone za katolički Božić.
Kad bi smisao bio u običnom, nevinom darivanju djece, a ne u političkim i vjerskim podjelama – jer riječ je, zaboga, samo o slatkišima, čokoladicama, igračkama i nevinoj dječjoj radosti – pokloni bi se u školama dijelili na neki neutralni, zajednički dan. Što je problem? Ne znam što je problem, ali znam što nije: nije problem što bi to onda bilo, primjerice, kao novogodišnji Dan dječje radosti u mrskoj Jugoslaviji, niti je problem što bi Jugoslavija tada ispala idealna, utopijska zemlja – znamo da idealna i utopijska nije bila ni blizu – već je problem što bi, barem u odnosu na katoličku Hrvatsku i pravoslavnu Srbiju, ispala samo normalna.
Kad bi, eto, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece, onda bi jedan jednaki takav smisao bio i u običnom njihovom obrazovanju i običnoj osnovnoj školi, a ne u hrvatskoj i srpskoj ili katoličkoj i pravoslavnoj školi. S obzirom na to da, kako vidimo, taj smisao samo u obrazovanju nije, ni ta stvar – samo dakle slatkiši, čokoladice, igračke i dječja radost – ovdje nije smisao Božića. Svaki je razlog Božića ovdje identifikacijski i identitetski, čitav je njegov smisao da, kao i škola u kojoj ga se slavi, bude katolički ili pravoslavni.
Zato bi u onom idealnom, utopijskom hrvatsko-srpskom svijetu i jedni i drugi zajedno u školi slavili oba Božića, dok bi ga u onom normalnom slavili – barem oni koji ga, jasno, uopće slave – u obitelji i lokalnoj župnoj crkvi.
Kad bi, konačno, smisao bio samo u običnom, nevinom darivanju djece – kad problem ne bi bio identitetski – onda ne bi bila problem ni ona jebena srpska čokoladica u već čuvenim poklon-paketima koje je djeci u Dubrovniku dijelila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Spornim je paketima sa spornim čokoladicama protokol Ureda predsjednice opskrbljivao njen ekskluzivni nabavljač, tvrtka Žitnjak iz Vukovara, i upravo je policijski opravdana sumnja je li možda ista tvrtka pakirala i poklone kojima je Grad Split darivao djecu u Vukovaru: niste o tome razmišljali, ali što ako su i u tim paketima srpske čokoladice?
Ako je, naime, svejedno – koji je onda smisao Božića?
portalnovosti
