Zašto uopće treba mijenjati, a kamoli iz temelja reformirati sustav koji je toliko dobar da je sama voditeljica reforme i načelnica Istraživačko-razvojnog odjela Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja njegovim stanjem ‘vrlo zadovoljna’?
Možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu – ozarena lica zaključila je prije samo tri mjeseca Jasminka Buljan Culej, tada još samo savjetnica ministra Pave Barišića i načelnica Istraživačko-razvojnog odjela NCVVO, Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, u završnoj raspravi stručnog skupa ravnatelja osnovnih i srednjih škola u Opatiji.
Jasminka Buljan Culej zaključila je to na temelju pristiglih rezultata testiranja hrvatske srednjoškoleži po PISA-i, najvećem svjetskom istraživanju primjene stečenih znanja i vještina, na kojemu su naša djeca, dike ćaćine i sunca mamina, ispala upravo katastrofalno loše pripremljena za ono šta se reče ‘samostalan život’. U istraživanju PISA-e, u kojemu je preko pola milijuna učenika iz sedamdesetak zemalja testiralo prirodoslovnu, čitalačku i matematičku pismenost, hrvatski su se učenici pokazali – recimo to slobodno – očekivano polupismeni do nepismeni, ispodprosječni u sve tri kategorije, još očekivanije najgori u matematici.
Iako je i sama voditeljica PISA istraživanja u Hrvatskoj Michelle Braš Roth tada zavapila da ‘rezultati pokazuju kako naši srednjoškolci izlaze iz sustava bez osnovnih obrazovnih kompetencija’ i da bismo se ‘morali zabrinuti kako će se dalje snalaziti u životu’, iako je čak i državni tajnik Matko Glunčić iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta nevoljko priznao loše rezultate – makar ‘s malom sumnjom, jer su kod nas’, sad ćete se i vi sjetiti te aferice, ‘u statistiku ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine’ – načelnica Istraživačko-razvojnog odjela NCVVO na sve je to mrtva ozbiljna i hladno krvna odgovorila kako, eto, ‘možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu’.
Ne dakle ‘donekle zadovoljni’, ne ‘zadovoljni’, već – ‘vrlo zadovoljni’.
Samo valjda akademska strogost i znanstveni oprez zaustavili su gospođu Buljan Culej da se sasvim preda euforiji i novinarima prizna ono što zaista misli – da je hrvatski obrazovni sustav uvjerljivo najbolji na svijetu i najsavršeniji u cjelokupnoj povijesti ljudske edukacije čovječanstva svih vremena ikad.
Ta slavna rečenica, nema što drugo biti, tri mjeseca kasnije kvalificirala je gospođu savjetnicu ministra Barišića na čelo Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme, da otamo dovrši – zapravo, iznova osmisli – divovski projekt reforme obrazovanja u Republici Hrvatskoj, zaustavljen smjenom Borisa Jokića. ‘Možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu’, pisalo je, pretpostavljam, u jednom čitko ispisanom retku sablasno polupraznog papira službene prijave Jasminke Buljan Culej, ispod imena, imena oca, prezimena, adrese i OIB-a. Posebno stručno povjerenstvo za izbor voditelja Ekspertne radne skupine – žalio se kasnije jedan od članova Josip Milat, potpisujući neopozivu ostavku – imalo je samo dva sata za uvid u prijave i dokumentacije svih kandidata, a stvar je zapravo bila u tome da im za čitanje s razumijevanjem prijave gospođe Buljan Culej nije ni trebalo više.
Sljedeće pitanje – zašto su im za čitanje i razmatranje jedne rečenice uopće trebala puna dva sata – bilo bi posve legitimno kad ne bismo znali da su i članovi povjerenstva ‘izašli iz sustava bez osnovnih obrazovnih kompetencija’, bez dakle one, kako se zove, čitalačke pismenosti, i ostalih vještina za ‘snalaženje u životu’.
Na stranu, naime, činjenica da je novom voditeljicom kurikularne reforme imenovana tako savjetnica ministra obrazovanja, čime je upravo metalurški nježno poništeno temeljno načelo neovisnosti Ekspertne skupine: to je, ne znam kako bih stvar sveo na razinu hrvatske čitalačke pismenosti i razumijevanja, po prilici isto kao da trenutačno vladajuća politička stranka iz svoga registra članstva imenuje suce Ustavnog suda, najnezavisnijeg od sviju nezavisnih tijela neke nezavisne države. Dobro, prispodoba možda i nije najuspjelija – u Republici Hrvatskoj suce Ustavnog suda zapravo i imenuju trenutačno vladajuće stranke – ali znate na što mislim.
Na stranu, rekoh, to. Glavno je pitanje zapravo, ne znam hoću li ga uspjeti postaviti dovoljno čitalački razumljivo, zašto se gospođa Jasminka Buljan Culej uopće kandidirala – ili, preciznije, zašto ju je Stranka kandidirala – za voditeljicu monumentalnog projekta obrazovne reforme u Hrvata: što će točno na čelu Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme obrazovnog sustava osoba koja je ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’?
Zašto uopće treba mijenjati, a kamoli iz temelja reformirati sustav koji je toliko dobar da je sama voditeljica reforme i načelnica Istraživačko-razvojnog odjela Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja njegovim stanjem ‘vrlo zadovoljna’?
Ne, ponavljam, ‘donekle zadovoljna’, ne ‘zadovoljna’, već – ‘vrlo zadovoljna’.
U cijelom hrvatskom obrazovnom sustavu za vrednovanje obrazovanja nema kompetentnije osobe od šefice istraživačkog odjela nacionalnog centra za – sama riječ kaže – vrednovanje obrazovanja, i kad šefica istraživačkog odjela nacionalnog centra za vrednovanje obrazovanja kaže da ‘možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu’, onda te riječi imaju, jebiga, težinu. To je, ne znam kako bih stvar sveo na razinu hrvatske čitalačke pismenosti i razumijevanja, po prilici isto kao kad za stanje u Agrokoru pitate dojučerašnjeg izvršnog direktora Agrokora za strategiju i dosutrašnjeg ministra financija.
U cijeloj Republici Hrvatskoj, da skratim, jedna je jedina osoba ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’ – čak ga i sam ministar rezervirano ocjenjuje ‘zadovoljavajućim’ – i ta je osoba na koncu odabrana da ga reformira. Ne dakle da tako ‘vrlo zadovoljna’ postojeće stanje ‘poboljša’, ne da ga ‘unaprijedi’ ili ‘usavrši’, već da ga reformira, dakle iz temelja ponovno izgradi. Da strukturalno izmijeni cijeli sustav. Kojim je, eto, ‘vrlo zadovoljna’.
Rečeno glavno pitanje – što će točno na čelu Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme obrazovnog sustava osoba koja je ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’? – ispostavlja se tako kao retoričko. Da niste i sami ‘izašli iz sustava bez osnovnih obrazovnih kompetencija’, i da posjedujete elementarnu čitalačku i matematičku pismenost, shvatili biste da je stvar savršeno logična. Ako, naime, kompetentna osoba – a od šefice istraživačkog odjela nacionalnog centra za vrednovanje obrazovanja kompetentnije, jebiga, nema – kaže da je ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’, onda joj, kao jedini način da takav izvanredni sustav spasi od radikalnih promjena, preostaje samo da se sama kandidira za voditeljicu reforme.
Razumljiva je pritom, dašta je nega razumljiva, vaša dvoumica oko kompetencija osobe koja je ‘vrlo zadovoljna’ sustavom iz kojega ‘srednjoškolci izlaze bez osnovnih obrazovnih kompetencija’, ali mi ovdje ne govorimo o finskom, singapurskom ili kanadskom sustavu, već o obrazovnom sustavu mitološke Republike Hrvatske, u kojoj se od ‘osnovnih obrazovnih kompetencija’ nitko nije kruha najeo, i u kojoj se znanja i vještine za ‘snalaženje u životu’ ne stječu u školi.
Govorimo o državi u kojoj društvene, ekonomske, obrazovne i ostale reforme vode ljudi ‘vrlo zadovoljni’ postojećim stanjem, i kojoj upravo takva djeca, polupismena do nepismena, i trebaju: omladina ‘vrlo zadovoljna’ postojećim stanjem, obučena za snalaženje u životu bez osnovnih obrazovnih kompetencija, dike ćaćine i sunca mamina, sutrašnji članovi stranačke mladeži, predsjednici stranačkih odbora, suci Ustavnog suda, ministri financija, načelnici istraživačkih odjela nacionalnih centara za vanjsko vrednovanje i najbolji konobari u cijeloj Irskoj.
Možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu – ozarena lica zaključila je prije samo tri mjeseca Jasminka Buljan Culej, tada još samo savjetnica ministra Pave Barišića i načelnica Istraživačko-razvojnog odjela NCVVO, Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, u završnoj raspravi stručnog skupa ravnatelja osnovnih i srednjih škola u Opatiji.
Jasminka Buljan Culej zaključila je to na temelju pristiglih rezultata testiranja hrvatske srednjoškoleži po PISA-i, najvećem svjetskom istraživanju primjene stečenih znanja i vještina, na kojemu su naša djeca, dike ćaćine i sunca mamina, ispala upravo katastrofalno loše pripremljena za ono šta se reče ‘samostalan život’. U istraživanju PISA-e, u kojemu je preko pola milijuna učenika iz sedamdesetak zemalja testiralo prirodoslovnu, čitalačku i matematičku pismenost, hrvatski su se učenici pokazali – recimo to slobodno – očekivano polupismeni do nepismeni, ispodprosječni u sve tri kategorije, još očekivanije najgori u matematici.
Iako je i sama voditeljica PISA istraživanja u Hrvatskoj Michelle Braš Roth tada zavapila da ‘rezultati pokazuju kako naši srednjoškolci izlaze iz sustava bez osnovnih obrazovnih kompetencija’ i da bismo se ‘morali zabrinuti kako će se dalje snalaziti u životu’, iako je čak i državni tajnik Matko Glunčić iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta nevoljko priznao loše rezultate – makar ‘s malom sumnjom, jer su kod nas’, sad ćete se i vi sjetiti te aferice, ‘u statistiku ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine’ – načelnica Istraživačko-razvojnog odjela NCVVO na sve je to mrtva ozbiljna i hladno krvna odgovorila kako, eto, ‘možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu’.
Ne dakle ‘donekle zadovoljni’, ne ‘zadovoljni’, već – ‘vrlo zadovoljni’.
Samo valjda akademska strogost i znanstveni oprez zaustavili su gospođu Buljan Culej da se sasvim preda euforiji i novinarima prizna ono što zaista misli – da je hrvatski obrazovni sustav uvjerljivo najbolji na svijetu i najsavršeniji u cjelokupnoj povijesti ljudske edukacije čovječanstva svih vremena ikad.
Ta slavna rečenica, nema što drugo biti, tri mjeseca kasnije kvalificirala je gospođu savjetnicu ministra Barišića na čelo Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme, da otamo dovrši – zapravo, iznova osmisli – divovski projekt reforme obrazovanja u Republici Hrvatskoj, zaustavljen smjenom Borisa Jokića. ‘Možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu’, pisalo je, pretpostavljam, u jednom čitko ispisanom retku sablasno polupraznog papira službene prijave Jasminke Buljan Culej, ispod imena, imena oca, prezimena, adrese i OIB-a. Posebno stručno povjerenstvo za izbor voditelja Ekspertne radne skupine – žalio se kasnije jedan od članova Josip Milat, potpisujući neopozivu ostavku – imalo je samo dva sata za uvid u prijave i dokumentacije svih kandidata, a stvar je zapravo bila u tome da im za čitanje s razumijevanjem prijave gospođe Buljan Culej nije ni trebalo više.
Sljedeće pitanje – zašto su im za čitanje i razmatranje jedne rečenice uopće trebala puna dva sata – bilo bi posve legitimno kad ne bismo znali da su i članovi povjerenstva ‘izašli iz sustava bez osnovnih obrazovnih kompetencija’, bez dakle one, kako se zove, čitalačke pismenosti, i ostalih vještina za ‘snalaženje u životu’.
Na stranu, naime, činjenica da je novom voditeljicom kurikularne reforme imenovana tako savjetnica ministra obrazovanja, čime je upravo metalurški nježno poništeno temeljno načelo neovisnosti Ekspertne skupine: to je, ne znam kako bih stvar sveo na razinu hrvatske čitalačke pismenosti i razumijevanja, po prilici isto kao da trenutačno vladajuća politička stranka iz svoga registra članstva imenuje suce Ustavnog suda, najnezavisnijeg od sviju nezavisnih tijela neke nezavisne države. Dobro, prispodoba možda i nije najuspjelija – u Republici Hrvatskoj suce Ustavnog suda zapravo i imenuju trenutačno vladajuće stranke – ali znate na što mislim.
Na stranu, rekoh, to. Glavno je pitanje zapravo, ne znam hoću li ga uspjeti postaviti dovoljno čitalački razumljivo, zašto se gospođa Jasminka Buljan Culej uopće kandidirala – ili, preciznije, zašto ju je Stranka kandidirala – za voditeljicu monumentalnog projekta obrazovne reforme u Hrvata: što će točno na čelu Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme obrazovnog sustava osoba koja je ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’?
Zašto uopće treba mijenjati, a kamoli iz temelja reformirati sustav koji je toliko dobar da je sama voditeljica reforme i načelnica Istraživačko-razvojnog odjela Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja njegovim stanjem ‘vrlo zadovoljna’?
Ne, ponavljam, ‘donekle zadovoljna’, ne ‘zadovoljna’, već – ‘vrlo zadovoljna’.
U cijelom hrvatskom obrazovnom sustavu za vrednovanje obrazovanja nema kompetentnije osobe od šefice istraživačkog odjela nacionalnog centra za – sama riječ kaže – vrednovanje obrazovanja, i kad šefica istraživačkog odjela nacionalnog centra za vrednovanje obrazovanja kaže da ‘možemo biti vrlo zadovoljni stanjem u obrazovnom sustavu’, onda te riječi imaju, jebiga, težinu. To je, ne znam kako bih stvar sveo na razinu hrvatske čitalačke pismenosti i razumijevanja, po prilici isto kao kad za stanje u Agrokoru pitate dojučerašnjeg izvršnog direktora Agrokora za strategiju i dosutrašnjeg ministra financija.
U cijeloj Republici Hrvatskoj, da skratim, jedna je jedina osoba ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’ – čak ga i sam ministar rezervirano ocjenjuje ‘zadovoljavajućim’ – i ta je osoba na koncu odabrana da ga reformira. Ne dakle da tako ‘vrlo zadovoljna’ postojeće stanje ‘poboljša’, ne da ga ‘unaprijedi’ ili ‘usavrši’, već da ga reformira, dakle iz temelja ponovno izgradi. Da strukturalno izmijeni cijeli sustav. Kojim je, eto, ‘vrlo zadovoljna’.
Rečeno glavno pitanje – što će točno na čelu Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme obrazovnog sustava osoba koja je ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’? – ispostavlja se tako kao retoričko. Da niste i sami ‘izašli iz sustava bez osnovnih obrazovnih kompetencija’, i da posjedujete elementarnu čitalačku i matematičku pismenost, shvatili biste da je stvar savršeno logična. Ako, naime, kompetentna osoba – a od šefice istraživačkog odjela nacionalnog centra za vrednovanje obrazovanja kompetentnije, jebiga, nema – kaže da je ‘vrlo zadovoljna stanjem u obrazovnom sustavu’, onda joj, kao jedini način da takav izvanredni sustav spasi od radikalnih promjena, preostaje samo da se sama kandidira za voditeljicu reforme.
Razumljiva je pritom, dašta je nega razumljiva, vaša dvoumica oko kompetencija osobe koja je ‘vrlo zadovoljna’ sustavom iz kojega ‘srednjoškolci izlaze bez osnovnih obrazovnih kompetencija’, ali mi ovdje ne govorimo o finskom, singapurskom ili kanadskom sustavu, već o obrazovnom sustavu mitološke Republike Hrvatske, u kojoj se od ‘osnovnih obrazovnih kompetencija’ nitko nije kruha najeo, i u kojoj se znanja i vještine za ‘snalaženje u životu’ ne stječu u školi.
Govorimo o državi u kojoj društvene, ekonomske, obrazovne i ostale reforme vode ljudi ‘vrlo zadovoljni’ postojećim stanjem, i kojoj upravo takva djeca, polupismena do nepismena, i trebaju: omladina ‘vrlo zadovoljna’ postojećim stanjem, obučena za snalaženje u životu bez osnovnih obrazovnih kompetencija, dike ćaćine i sunca mamina, sutrašnji članovi stranačke mladeži, predsjednici stranačkih odbora, suci Ustavnog suda, ministri financija, načelnici istraživačkih odjela nacionalnih centara za vanjsko vrednovanje i najbolji konobari u cijeloj Irskoj.
