Premijer Andrej Plenković nedavno je imenovao nove članove Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije.
Ne smatram spornim što je premijer imenovao povjerenstvo. To je njegovo pravo. Način na koji je ‘zahvaljeno’ Nevenu Budaku i ostalima ne smatram korektnim, jer su ti ljudi puno učinili za to da se Strategija donese i provodi. U povjerenstvu se nalaze osobe koje razumiju potrebu za korjenitim promjenama u sustavu odgoja i obrazovanja. Oni će se sigurno zalagati za nastavak Cjelovite kurikularne reforme i Strategije. Prije svega, tu mislim na Vedrana Mornara koji je sudjelovao u kreiranju postavki kurikularne reforme. No u povjerenstvu su i oni koji su se u cijelom ovom procesu istaknuli nečasnim radnjama i oni koji smatraju da u sustavu nije potrebno ništa mijenjati.
Iza cijele priče o građenju institucija i povratku institucijama krije se jedno veliko ništa. Mi smo društvo koje dugoročno urušava institucije, a to najviše čini upravo politika. Međusobno si svakog dana sve manje vjerujemo
Mornar je u kolektivnu memoriju upisan kao ministar koji je na prvi sastanak otišao kod kardinala Bozanića. Zašto tolika očekivanja od njega?
Zato što znam da razumije problem obrazovanja u 21. stoljeću i smjer u kojem bi se obrazovanje u Hrvatskoj trebalo mijenjati, a to je odmak od činjenica ka višim kognitivnim funkcijama.
Smatrate li da je taj manji broj članova povjerenstva koji podržava vašu viziju reformi postavljen da stvara privid uključivosti?
Možda je to i bila namjera. Međutim, poznajući neke od njih, siguran sam da će djelovati s punim integritetom i da neće sjediti u tom povjerenstvu ukoliko ono neće ići u smjeru ozbiljnih promjena u sustavima odgoja i obrazovanju i znanosti.
Što konkretno očekujete od rada povjerenstva?
Bilo bi katastrofalno da se odbaci Strategija i rad svih ljudi koji su radili na Cjelovitoj kurikularnoj reformi. Očekujem da se intenzivno nastavi na tim osnovama i to brzo jer nema ni vremena ni razloga za odugovlačenje dokumenta koji je jednoglasno prihvatio Sabor. Osobno im želim sreću.
Pozitivno isprebijani
Je li vam, nakon svega, žao što ste prilikom izrade svojeg prijedloga pristali na određene ustupke?
Reforma ovakvog opsega mora biti kompromis. Naročito ukoliko se oslanjate na transparentne i demokratske reformske procese i želite širok konzultativni proces. Ono što krasi reformu je činjenica da je nastala odozdo, iz učionica i vrtićkih skupina, a ne kao do sada iz interesima zasićenih ureda Ministarstva i zagrebačkih restorana u kojima članovi političko-akademske hobotnice, jedući hobotnice, trguju interesima i sudbinama ljudi. Ono na što nismo, niti bismo ikada pristali, jest kompromis koji bi ugrozio osnovna načela reforme, a to su posvećenost promjeni i uvažavanje dvije jednakovrijedne perspektive, one iz zbornica i one s fakulteta, zatim inzistiranje na političkoj neovisnosti i neovisnosti od interesnih skupina, potom transparentnost u svim dijelovima procesa te, konačno, demokratičnost – omogućavajući svim zainteresiranima da se jave na javni poziv, predlože svoju viziju promjena, budu izabrani i daju doprinos ostvarivanju promjene. Sami procesi unutar reforme u svojoj su suštini bili radikalno drugačiji od svega do sada na ovim prostorima. Bojim se da politika uopće ne razumije složenost predloženih promjena, ne shvaća kvalitetu procesa, pogubljena je u njemu i vjerojatno ga zato relativizira.
Različite udruge koje se predstavljaju kao vjerničke imale su problema s reformom. Kada zaronite malo dublje, jasno je da je ideološki obrazac često samo maska, a da je u Hrvatskoj, kao i drugdje, ideologija gotovo isključivo novac
Imate li dojam da ste s kompromisnom idejom započeli ili da ste na kompromisu završili?
Mislim da nismo iznevjerili nijedno od načela koje smo postavili i da smo do kraja zadržali osobni i profesionalni integritet. Nismo se međusobno izdali, u zemlji u kojoj je čudno održati riječ i ne izdati drugoga. Ako me pitate jesam li kao osoba sklon uvažavanju različitih gledišta i promišljanju argumentacije različitosti, onda da, jesam. Smatram kvalitetom što nismo bili isključivi i što smo dogovorom pokušali doći do pozitivnog ishoda. Prihvaćam da neki to mogu smatrati kompromiserstvom, ali i iz ove perspektive uvjeren sam da je to jedini put kojim se može doći do dugoročnih promjena u odgoju i obrazovanju.
Neki od rušitelja reforme pod ovom Vladom došli su do pozicija donošenja odluka. Kako vidite tu transformaciju?
To je pomalo filmska situacija. Svi koji su radili na reformi, pa i oni koji su je rušili, kao pojedinci su na neki način ‘uspjeli’. U tom ‘uspjehu’ iznevjereni su oni i ono u što se svi toliko licemjerno kunemo – djeca i obrazovanje. Klinci i dalje uče po programima iz 1993. godine, i dalje uče nevjerojatno velike i nepotrebne količine podataka, i dalje ih se ne uči kako učiti, i dalje se ne razvijaju radne navike, i dalje nema modela izbornosti u školi, i dalje uče po modelima iz 50-ih godina prošlog stoljeća, i dalje se upisuju u strukovna zanimanja koja ne postoje. Odgojno-obrazovni radnici i znanstvenici su i dalje na marginama ovog društva, izmanipulirani i umorni od sitnog i krupnog politikantstva. Djeca idu na WC u šatorske objekte na minus deset stupnjeva. Rušenje je ovdje konstanta. Razmišljati o budućnosti i graditi u takvom okruženju nije lako, baš kao što nije lako komunicirati i surađivati te doći do zajedničkog rješenja. Ljudi koji su rušilački nastrojeni prije ili kasnije suoče se s besmislom svojih akcija. Kada me pitate kako komentiram uspjehe svih onih koji su rušili, pomislim kako su i oni nečiji roditelji. Kada malo razmisle o svemu, bez obzira na pozicije na kojima se sada nalaze, shvatit će da su rušeći tuđi rad rušili sebe.
Na najvećem prosvjedu organiziranom u svrhu potpore kurikularnoj reformi vi niste sudjelovali.
Nas sedmero je zajednički donijelo odluku da ne sudjelujemo. Nismo htjeli stvarati kult ličnosti. Htjeli smo da učitelji, odgajatelji, sveučilišni nastavnici, osobe iz Ministarstva i agencija koje su radile na reformi dožive trenutak zahvalnosti. To je prije svega bila njihova, a ne samo naša reforma. U procesu su ih nazivali najružnijim epitetima – bacali na njih blato. Nadali smo se da će to biti događaj u kojem će obični građani, kada to politika 26 godina ne čini, pokazati da su odgoj i obrazovanje u ovoj zemlji važni. Željeli smo da sve to, a ne mi, bude u fokusu. Premda nismo bili tamo, rijetki su trenuci u našim životima kada smo bili toliko sretni.
Htjeli ili ne, kult ličnosti je izgrađen. Postali ste lice te reforme. Kakve promjene vam je to donijelo?
Nikakve. Ne doživljavam se preozbiljno. I dalje se vozim biciklom na posao u izlizanim trapericama i starim cipelama. Ljudi me često pitaju jesam li razočaran. Odgovaram da nisam. Toliko je pozitivnog bilo i još uvijek jest vezano uz taj proces. Iz svega je proizašlo veće povjerenje u ljude i potencijal ove zemlje. Mislim da smo svi iz ovoga izašli ‘pozitivno isprebijani’. Nakon svega ja sam još uvjereniji da bi Hrvatska mogla biti društvo kojim se možemo ponositi.
Povezujete li udare na slobodno i kritičko djelovanje u kulturi, civilnom društvu ili novinarstvu s tretmanom kurikularne reforme?
Poveznica sigurno postoji. No smatram da je snaga tih napada više posljedica slabih institucija nego smislenog, strukturiranog djelovanja. Slabost omogućuje infiltraciju ljudi različitih, ponekad i ekstremnih ideoloških uvjerenja, koji to onda koriste za vlastite interese. Većina hrvatskih građana nije usmjerena smanjivanju sloboda. Ljudima je dosta nazadnjaštva i života u prošlosti i za prošlost. Tko zanemari tu činjenicu, mogao bi se prevariti.
Strašne rečenice
Kakvu je ulogu u rušenju kurikularne reforme odigrala Katolička crkva i njoj bliske udruge?
Katolička je crkva, kao i Pravoslavna crkva i Islamska zajednica, davala podršku reformi. Mislim da kao institucija nije imala negativan utjecaj na ovu reformu. U svim skupinama za vjeronauk ljudi su vrijedno radili. Različite marginalne udruge koje se, po mojem sudu, samo predstavljaju kao vjerničke, a s vjerom malo imaju veze, imale su problema s reformom, a moj je dojam da su ti problemi bili interesno motivirani, prije svega financijski. Kada zaronite malo dublje, jasno je da je ideološki obrazac često samo maska, a da je u Hrvatskoj, kao i drugdje, ideologija gotovo isključivo novac.
Kako komentirate aktivnosti HAZU-a povezane s kurikularnom reformom?
Često se zanemaruje da je na osnovu Smjernica HAZU-a izrađena Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. HAZU u pitanju Strategije i kurikularne reforme nikada nije bio jedinstven. Ima tamo mnogo pametnih i čestitih ljudi. Izrazito nečasnim, neetičnim i sramotnim smatram djelovanje određenih akademika pod vodstvom Vladimira Paara. Naročito tu ističem laganje na javnoj televiziji, potom lažno predstavljanje i ono što smatram posebno problematičnim – plagiranje u stručnoj raspravi i javnom savjetovanju. I to još da sve bude montipajtonovski ‘korektno’ – plagira se od onih koji su autori kurikuluma i iz službenih dokumenata Republike Srbije. Niz likova i događaja koji nadilazi scenarističku maštu.
Otvorili ste temu plagijatorstva. Kako komentirate slučaj dokazanog plagijatorstva ministra Barišića i načine na koje ga se brani?
Ne bih govorio o problemima i borbi čovjeka kojeg ne poznajem. Mislim da je puno važnije ovaj problem promotriti s društvenog aspekta, a naročito iz perspektiva budućnosti ove zemlje. U zemljama u kojima vrijede određeni vrijednosni uzusi i u kojem mjerodavne institucije daju svoja mišljenja zbog kojih su osnovane, ovakva je situacija gotovo nemoguća. U trenutku kada je Odbor za etiku donio odluku, priči je kraj. Bilo kakvo političko branjenje neobranjivog dugoročno ima samo negativne osobne i društvene posljedice. Meni zbilja nije jasno kako političari misle da, ako oni kradu, lažu, prepisuju, ne dolaze na posao, a plaćeni su za njega, mogu išta drugačije očekivati od ljudi. Što da kaže učiteljica učenicima u razredu? Što da ja kažem svom djetetu? ‘Radi se o političkoj borbi.’ Radi se tu o puno važnijim stvarima za budućnost ove zemlje od njihovih glupih, sitnih, prozirnih političkih igrica.
Zbog čega onda i dalje imate pozitivna očekivanja od premijera Plenkovića koji je ministra Barišića srčano branio pred Saborom?
Zato što se politika prije svega vodi interesima. U situaciji gdje nema drugog koncepta, u kojoj je reforma iznjedrila kvalitetna rješenja i uključivala rad velikog broja vrsnih i stručnih ljudi, jedino je smisleno i oportuno nastaviti rad na reformi. Od većine političara nemam osobna očekivanja. Težak je i častan to posao, ali me čudi da ne razumiju da im je rok trajanja na ovim prostorima sve kraći. Bizarno je da se grčevito bore da dođu na vlast, a kada dođu, ne znaju što bi s njom i ne donose odluke. Nevjerojatno mi je da u tom malom prozoru vremena koji im se otvori nemaju hrabrosti razmišljati dugoročnije, razmišljati kao ljudi koji će u ovom društvu izgraditi nešto pozitivno, koji će unaprijediti ovu zemlju.
‘Novosti’ su u ovom broju čitateljima prezentirale zbog čega je točno ministar Barišić prijavljen za autoplagijat na Sveučilištu u Augsburgu. Zašto Mostu, a i premijeru, više znači eventualna osuda njemačkog fakulteta nego ona etičkog tijela koje je imenovao Hrvatski sabor?
Zato što se iza cijele priče o građenju institucija i povratku institucijama krije jedno veliko ništa. Mi smo društvo koje dugoročno urušava institucije, a to najviše čini upravo politika. Međusobno si svakog dana sve manje vjerujemo. U maniri provincijalnih, kolonijalnih, malograđanskih promišljanja povjerovat ćemo bilo kome drugome izvana prije nego časnim ljudima koji su među nama. Vrlo ćemo lako nekome tko u cilju općeg dobra istupi prišiti etiketu koju ne zaslužuje, vrlo lako ćemo nekoga tko ukaže na nečasno ponašanje pljunuti u lice i vrlo lako ćemo izdizati sebe tako da umanjujemo drugoga. Spremno ćemo reći: mi ili oni! Kome ovdje nije dobro, neka ide! Strašne rečenice. Otkuda pravo tim ljudima da to uopće govore?
Biste li vi na mjestu ministra Barišića dali ostavku?
Da sam na njegovom mjestu, ne bih se ni prihvatio tog posla.
Ranije ste komentirali kako niste zainteresirani za stranački politički angažman. Je li to i dalje tako?
I dalje je tako. Mislim da najviše mogu dati na način na koji to sada radim. U području svoje ekspertize djelujući znanstveno, ali i društveno i javno. Smatram da je takvo djelovanje jednakovrijedno kao i političko.
