Dnevnik 3
Ivan Šuker je Srećko Horvat hrvatskih financija! Nedavna Horvatova opservacija na temu Basquiat – “Sam sistem subverzira subverziju, međutim ja bih to još malo subvertirao” – dobila je svoj financijsko-teorijski ekvivalent: u Dnevniku tri Tatjane Munižabe, koja pamti i slavnije dane, naš je mudrijaš rekao da bi umjesto zaduživanja provodio strukturne reforme. To bi, po svoj prilici, rekla i Vrdoljakova Baba Lončaruša. Na potpitanje kako, Šuker je objasni “Pa zna se što je strukturna reforma. Dakle, vi naprosto morate reći ako ne želite da je nešto tako, da nešto mora biti ovako, onda to košta toliko i toliko i to može koštati toliko i toliko, to je stvar onoga tko je na vlasti da nešto predloži, ne treba tu bajku raditi…”
Pozvati Ivana Šukera – čovjeka koji nas je zadužio za 20-ak milijardi eura – da pred cijelom nacijom kao stručnjak komentira plasman hrvatskih obveznica na američko tržište, zamisao je ravna pozivanju Dutcha Schultza da s kriminalističkog aspekta protumači masakr na dan svetog Valentina. Ima tu i nešto gore. Šuker se očito ni dan-danas ne usudi reći što bi to bile te vražje “strukturne reforme”. Njegova pojmovna čorba – nedavno se proslavio zapažanjem kako Gordan Maras “priča balalajke” – prevedena na razumljiv jezik, glasi: strukturne reforme znače otkaze, gašenje golemih dijelova državnog aparata, uvođenje meritokracije, pokretanje malih i srednjih biznisa. Za to, međutim, treba imati hrabrosti jer bi strukturne reforme pogodile desetke hiljada ljudi. Šuker je zreo za penziju, trebao bi biti tihi susjed, ne skretati pažnju na sebe i obrađivati svoj vrt, što Voltaire smatra mudrim trošenjem vremena, svakako pametnijim od baljezganja na televiziji.
Pomor krava: RTL, Nova TV, HTV
RTL ova dopisnica Petra Mustać istražila je zastrašujući slučaj crkavanja golemog stada krava u Jošanima kraj Udbine. Na farmi je od gladi i zime uginulo 140 krava, dok je sudbina preostalih sto upitna. Iz reportaže smo saznali da se strašni događaj odigrao, da su krave crkle, da je krivac za to netko, anonimni vlasnik, i da u općini Udbina, nekoliko stotina metara udaljenoj od farme, nitko nije reagirao iako im je do pod nos dopirao smrad crkotina…
Novinar Nove TV Ivan Forjan imao je puno slikovitiji prilog, sa zastrašujućim prizorima uginulih životinja poredanih uz cestu i izjavom dužnosnice Ministarstva poljoprivrede koja je rekla da vlasniku farme prijeti kazna do tri godine zatvora. Vlasnik farme nije htio davati izjave ni Novoj TV.
Tko je vlasnik? Kolike je poticaje dobio od države? Tko je te poticaje kontrolirao? Zašto općina nije reagirala? Kakve konzekvence prijete nekome tko počini ovako nešto? Što kaže ministar Tihomir Jakovina? Te odgovore očekivali bismo na javnoj televiziji.
HTV je na Veliki petak, međutim, prvih deset minuta i 55 sekundi (!) Dnevnika posvetio procesijama, Rimu, Semeljcima, šibanju vrbom, papa Franjinom ljubljenju nogu, postu i nemrsu, ribljem meniju, kupnji plave i oborite ribe, bakalaru… Onda je na red došao možebitni rat dviju Koreja i (usput budi rečeno, odlična) analiza Frana Višnara, pa potom opet Uskrs: kamo Hrvati idu na izlete i koliko to košta… Onda smo obradovani ljubavnim evergrinom o rodanu Klepetanu i rodi Malenoj, uz još jednu vijest iz svemira. O kravama – ni mukajet, štono se kaže.
Ovakva televizija mogla bi bez osobitih poteškoća funkcionirati u Kabulu ili Teheranu, iako bi se mule i ajatolasi vjerojatno barem malo zabrinuli zbog pomora stoke epskih razmjera u zemlji u kojoj stočarstvo i inače proživljava kalvariju. Biblija se ovih dana uprizorila u Jošanima puno realističnije no žudije u Vodicama: starozavjetni je faraon sanjao sedam gladnih krava (koje najavljuju sedam gladnih godina), a mi smo ih na Udbini vidjeli stotine, no Hrvatsku je televiziju umjesto surove stvarnosti zanimala tek religiozna egzaltacija masa – ono što se naziva “opijum za narod”. Netko tko ovako tretira nebo i zemlju mora računati na nastavak gladnih godina…
Sramotu države, Vlade i Ministarstva poljoprivrede nacionalna je televizija na Veliki petak jednostavno, kako bi rekli Srbi, prenebregnula, opterećena silnom pobožnošću. Baladu o krepanim kravama tek je u Dnevniku tri prikazala Tatjana Munižaba.
Čini se inače, koliko možemo ustanoviti iz kratkog istraživanja na internetu, da je vlasnik farme, stanoviti Kolimbatović, prototip CROMA-inog menadžera godine. Temeljni kapital tvrtke od 20.000 kuna (kapital nekih drugih njegovih tvrtki stotinjak je puta manji), sredstva u vidu državne pomoći, profesionalna karijera – rukometni sudac. Našem menadžeru uzor nikada nisu Henry Ford, Lee Iacocca ili Jack Welch, on uvijek pred očima ima Ostapa Bendera, kojemu bi u ovoj zemlji trebalo podignuti spomenik kao najvećem uzoru tranzicijske hrvatske ekonomije.
Dakle, na sva važna pitanja u slučaju Jošani odgovor nismo saznali, iako je riječ o neviđenom skandalu, gorem utoliko što predstavlja paradigmu po kojoj su u ovoj zemlji uništene ne samo krave nego i ljudi, no sve su to, mili moji, prekrili snjegovi, ružmarin i šaš…
Balkanski ratovi
Televizija Srbije prikazala je stari igrano-dokumentarni film o Balkanskim ratovima, nastao još u vrijeme dok je socijalizam bio mlad. Vojvode Stepa Stepanović, Radomir Putnik, Živojin Mišić i Petar Bojović pozivaju Arnaute i Muslimane na bratstvo i jedinstvo u novoj državi, stvara se carstvo slobode i jednakosti, veličanstvena pobjeda Pijemonta zora je novog dana. Kakve naivne slike.
“Drevna je istina”, reći će Ivo Andrić u “Znakovima pored puta”, “koju svi znamo, a o kojoj nikad ne vodimo dovoljno računa, da narodi posle pobede često teže stradaju nego posle poraza. To nije samo stoga što je posle uspona lakši pad, a posle pada verovatniji uspon, nego i stoga što ljudi i narodi obično ne ispituju stvarne uzroke svojih pobeda, lako zaboravljaju prilike i uslove pod kojima su pobedili. I tako padaju u sudbonosnu grešku da svoje osećanje pobede protežu i na nove događaje i nove opasnosti, koje zahtevaju nove napore. Tako se može kazati da je ceo jedan narod najteže ugrožen u trenutku kad je ceo prožet svešću o svojoj pobedi. Oslabljen naprezanjima koja je od njega tražila stečena pobeda, narod je tada najmanje sposoban za nove žrtve i napore, a njegovo pobedničko osećanje koje ga još drži, zavodi ga na shvatanja i postupke koji traže i jedno i drugo. Samo jedno mudro vođstvo i zdrava kolektivna svest mogu obezbediti narodu plodove pobede i sačuvati ga od opasnosti koje vrebaju na svakog pobednika…”
Andrić je, kao i obično, sve rekao.
Izvor: Novosti
Ivan Šuker je Srećko Horvat hrvatskih financija! Nedavna Horvatova opservacija na temu Basquiat – “Sam sistem subverzira subverziju, međutim ja bih to još malo subvertirao” – dobila je svoj financijsko-teorijski ekvivalent: u Dnevniku tri Tatjane Munižabe, koja pamti i slavnije dane, naš je mudrijaš rekao da bi umjesto zaduživanja provodio strukturne reforme. To bi, po svoj prilici, rekla i Vrdoljakova Baba Lončaruša. Na potpitanje kako, Šuker je objasni “Pa zna se što je strukturna reforma. Dakle, vi naprosto morate reći ako ne želite da je nešto tako, da nešto mora biti ovako, onda to košta toliko i toliko i to može koštati toliko i toliko, to je stvar onoga tko je na vlasti da nešto predloži, ne treba tu bajku raditi…”
Pozvati Ivana Šukera – čovjeka koji nas je zadužio za 20-ak milijardi eura – da pred cijelom nacijom kao stručnjak komentira plasman hrvatskih obveznica na američko tržište, zamisao je ravna pozivanju Dutcha Schultza da s kriminalističkog aspekta protumači masakr na dan svetog Valentina. Ima tu i nešto gore. Šuker se očito ni dan-danas ne usudi reći što bi to bile te vražje “strukturne reforme”. Njegova pojmovna čorba – nedavno se proslavio zapažanjem kako Gordan Maras “priča balalajke” – prevedena na razumljiv jezik, glasi: strukturne reforme znače otkaze, gašenje golemih dijelova državnog aparata, uvođenje meritokracije, pokretanje malih i srednjih biznisa. Za to, međutim, treba imati hrabrosti jer bi strukturne reforme pogodile desetke hiljada ljudi. Šuker je zreo za penziju, trebao bi biti tihi susjed, ne skretati pažnju na sebe i obrađivati svoj vrt, što Voltaire smatra mudrim trošenjem vremena, svakako pametnijim od baljezganja na televiziji.
Pomor krava: RTL, Nova TV, HTV
RTL ova dopisnica Petra Mustać istražila je zastrašujući slučaj crkavanja golemog stada krava u Jošanima kraj Udbine. Na farmi je od gladi i zime uginulo 140 krava, dok je sudbina preostalih sto upitna. Iz reportaže smo saznali da se strašni događaj odigrao, da su krave crkle, da je krivac za to netko, anonimni vlasnik, i da u općini Udbina, nekoliko stotina metara udaljenoj od farme, nitko nije reagirao iako im je do pod nos dopirao smrad crkotina…
Novinar Nove TV Ivan Forjan imao je puno slikovitiji prilog, sa zastrašujućim prizorima uginulih životinja poredanih uz cestu i izjavom dužnosnice Ministarstva poljoprivrede koja je rekla da vlasniku farme prijeti kazna do tri godine zatvora. Vlasnik farme nije htio davati izjave ni Novoj TV.
Tko je vlasnik? Kolike je poticaje dobio od države? Tko je te poticaje kontrolirao? Zašto općina nije reagirala? Kakve konzekvence prijete nekome tko počini ovako nešto? Što kaže ministar Tihomir Jakovina? Te odgovore očekivali bismo na javnoj televiziji.
HTV je na Veliki petak, međutim, prvih deset minuta i 55 sekundi (!) Dnevnika posvetio procesijama, Rimu, Semeljcima, šibanju vrbom, papa Franjinom ljubljenju nogu, postu i nemrsu, ribljem meniju, kupnji plave i oborite ribe, bakalaru… Onda je na red došao možebitni rat dviju Koreja i (usput budi rečeno, odlična) analiza Frana Višnara, pa potom opet Uskrs: kamo Hrvati idu na izlete i koliko to košta… Onda smo obradovani ljubavnim evergrinom o rodanu Klepetanu i rodi Malenoj, uz još jednu vijest iz svemira. O kravama – ni mukajet, štono se kaže.
Ovakva televizija mogla bi bez osobitih poteškoća funkcionirati u Kabulu ili Teheranu, iako bi se mule i ajatolasi vjerojatno barem malo zabrinuli zbog pomora stoke epskih razmjera u zemlji u kojoj stočarstvo i inače proživljava kalvariju. Biblija se ovih dana uprizorila u Jošanima puno realističnije no žudije u Vodicama: starozavjetni je faraon sanjao sedam gladnih krava (koje najavljuju sedam gladnih godina), a mi smo ih na Udbini vidjeli stotine, no Hrvatsku je televiziju umjesto surove stvarnosti zanimala tek religiozna egzaltacija masa – ono što se naziva “opijum za narod”. Netko tko ovako tretira nebo i zemlju mora računati na nastavak gladnih godina…
Sramotu države, Vlade i Ministarstva poljoprivrede nacionalna je televizija na Veliki petak jednostavno, kako bi rekli Srbi, prenebregnula, opterećena silnom pobožnošću. Baladu o krepanim kravama tek je u Dnevniku tri prikazala Tatjana Munižaba.
Čini se inače, koliko možemo ustanoviti iz kratkog istraživanja na internetu, da je vlasnik farme, stanoviti Kolimbatović, prototip CROMA-inog menadžera godine. Temeljni kapital tvrtke od 20.000 kuna (kapital nekih drugih njegovih tvrtki stotinjak je puta manji), sredstva u vidu državne pomoći, profesionalna karijera – rukometni sudac. Našem menadžeru uzor nikada nisu Henry Ford, Lee Iacocca ili Jack Welch, on uvijek pred očima ima Ostapa Bendera, kojemu bi u ovoj zemlji trebalo podignuti spomenik kao najvećem uzoru tranzicijske hrvatske ekonomije.
Dakle, na sva važna pitanja u slučaju Jošani odgovor nismo saznali, iako je riječ o neviđenom skandalu, gorem utoliko što predstavlja paradigmu po kojoj su u ovoj zemlji uništene ne samo krave nego i ljudi, no sve su to, mili moji, prekrili snjegovi, ružmarin i šaš…
Balkanski ratovi
Televizija Srbije prikazala je stari igrano-dokumentarni film o Balkanskim ratovima, nastao još u vrijeme dok je socijalizam bio mlad. Vojvode Stepa Stepanović, Radomir Putnik, Živojin Mišić i Petar Bojović pozivaju Arnaute i Muslimane na bratstvo i jedinstvo u novoj državi, stvara se carstvo slobode i jednakosti, veličanstvena pobjeda Pijemonta zora je novog dana. Kakve naivne slike.
“Drevna je istina”, reći će Ivo Andrić u “Znakovima pored puta”, “koju svi znamo, a o kojoj nikad ne vodimo dovoljno računa, da narodi posle pobede često teže stradaju nego posle poraza. To nije samo stoga što je posle uspona lakši pad, a posle pada verovatniji uspon, nego i stoga što ljudi i narodi obično ne ispituju stvarne uzroke svojih pobeda, lako zaboravljaju prilike i uslove pod kojima su pobedili. I tako padaju u sudbonosnu grešku da svoje osećanje pobede protežu i na nove događaje i nove opasnosti, koje zahtevaju nove napore. Tako se može kazati da je ceo jedan narod najteže ugrožen u trenutku kad je ceo prožet svešću o svojoj pobedi. Oslabljen naprezanjima koja je od njega tražila stečena pobeda, narod je tada najmanje sposoban za nove žrtve i napore, a njegovo pobedničko osećanje koje ga još drži, zavodi ga na shvatanja i postupke koji traže i jedno i drugo. Samo jedno mudro vođstvo i zdrava kolektivna svest mogu obezbediti narodu plodove pobede i sačuvati ga od opasnosti koje vrebaju na svakog pobednika…”
Andrić je, kao i obično, sve rekao.
Izvor: Novosti
