Dnevnik, Nova TV

Gospodin Penava uživo, u Dnevniku Nove TV, objavljuje kako ima svoje vlastito, osobno,  personalno, štoviše, intimističko tumačenje demokracije, referenduma i Ustavnog suda i ne ide mu u glavu nikakvo drugačije. Novom gradonačelniku Vukovara nejasno je kako se Ustavni sud može „staviti iznad naroda“ te kako si to „ustavni suci daju za pravo cijelom narodu zabraniti da konzumira referendumsko izjašnjavanje“. Iznad hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana ne bi, po gospodinu Penavi, smio biti nitko, „pa ni Ustavni sud u ovom slučaju“. Neka njegova saznanja očito potječu iz crtića. Penava misli da nije prešao granicu. Trebao je. Onu bosansku.

Evo prijedloga: neka se gospodin Penava malo odšeće do, na primjer, Federacije BiH i pokuša zamisliti situaciju u kojoj bi tamošnja etnička većina stavila na referendum status Hrvata kao naroda, dajući na glasanje ideju da Hrvati u Ustavu BiH budu nacionalna manjina. Je li takva ideja zamisliva? Jest. Bi li je većina u Federaciji podržala? Nije nezamislivo, u Hrvatskoj je takav proces, čak i bez referenduma, viđen 1991. godine.  Što bi  gospodin Penava rekao da živi u Bosni i Hercegovini? Želi li biti konzekventan, morao bi reći da iznad volje naroda i građana ne smije biti nitko. Jedan narod je, međutim, u BIH izrazito veći od drugoga naroda a građana tamo, kao ni ovdje, baš i nema. Penava bi se, dakle, preko rijeke morao složiti s oduzimanjem statusa naroda svome narodu – a nekako nam se čini da on to ne bi učinio, i da bi u BiH digao veliku dževu protiv ideje koju u Hrvatskoj podupire…

Može li  se, smije li se Visoki povjerenik ili Ustavni sud  u BiH „staviti iznad naroda“ i odbaciti takvu referendumsku ideju? Naravno da može i smije, štoviše – u nekim slučajevima mora. Kad bi „narod“ mogao odlučivati tako kako misli gospodin Penava, zakonodavnim impulsom kolektivne duše, onda mu ni jedna institucija ne bi ni trebala. Narod može poželjeti voziti i 200 kilometara na sat na autocesti, jer je prazna i jer se narodu žuri, ali će se moć svakog policajca uzdići iznad volje dan se luduje cestama. Istarski narod može se poželjeti izdvojiti iz ove naše šašave Penavije, ali će ga netko vjerojatno ipak zaustaviti. Svašta se može zamisliti. Ljudska prava i politički sustav nisu ništa drugo nego jedna institucionalizirana prometnica, po kojoj se ne smije ludovati i stvarati vlastita pravila. Narod bi mogao staviti na referendum i ideju da nema sile teže; glasati da pojedine manjine ne smiju stanovati sjeverno od Ilice, pa i to da se prezime gospodina Penave promijeni u Benava – ali takve gluposti danas, na sreću, ipak netko može spriječiti ma kako se činile „prirodne“ i opravdane. Njemačka je neopisivo demokratskija zemlja od Hrvatske, ali se referendumi na nacionalnoj sceni uopće ne održavaju jer su Nijemci, sredinom tridesetih, upravo referendumima olakšali put na vlast gospodinu Adolfu Schickelgruberu, kasnije ozloglašenom pod imenom Hitler. Penava jedini nije shvatio da je cijela ta priča, uostalom, bila jednočinka, koreografija za crpljenje prigodnih političkih kapitala, paloma maramica koja se poslije upotrebe odbaci…

Dnevnik, HTV

Iz Sarajeva, Bakir Izetbegović šalje čestitku „našem vođi“,  Tayypu Erdoganu, zaneseno tvrdeći kako je njegova pobjeda (s 52 posto glasova) pobjeda „svih muslimana u svijetu“. Bakir je posve popenavio. U prvom redu, onih 48 posto Turaka koji nisu glasali za Erdogana ili su glasali protiv njega, sigurno se ne bi složili s ovakvim zanosom. U drugom redu, misle li tako Kurdi, ISIL-ovci, Muslimansko bratstvo? Misle li tako u Siriji? Zanio se Bakir koji, kao i većina naših vođa, prije gleda Tursku, Rusiju ili Njemačku, nego svoju zemlju i svoje susjede. Stjepan Mesić u ranoj je fazi svoje karijere rekao – „ ne može Srbin obrađivati zemlju u Hrvatskoj a moliti boga da padne kiša u Šumadiji“. Može, dakako: sloboda vjere i kompleks liberalnih pravica podrazumijevaju da čovjek može raditi sve što nije na štetu drugoga, pa i gluposti, u koje spada ova Bakirova blesava poruka. No, je li Srbima bolje da kiša pada u Šumadiji, a oni obrađuju zemlju u Lici? E, to je već drugo pitanje. Ulaže li Turska više u Bosnu ili u Srbiju? I to je drugo pitanje. Trebalo bi se malo po zabaviti osnovama ekonomije, bilancom i zdravim razumom, umjesto žarke ljubavi prema egzotičnim ljudima, vođama i predjelima.

Izetbegovićeva izjava – ukratko – bosanskim Srbima i Hrvatima sasvim sigurno neće predstavljati argument za više jedinstva u zemlji, nego naprotiv, tek dodatni razlog za okretanje svojim maticama, jer su i oni skloni lahko popenaviti.

Dnevnik 3, HTV

Iz kratke vijesti saznajemo da se Viktor Orban protivi sankcijama Rusiji jer da one znače „propucavanje vlastitog koljena“. Evropske sankcije nanijet će, naime, poljoprivredama nekih evropskih država – među kojima je i Hrvatska, odnosno, oblast Neretve – silnu štetu, puno veću od šteta koje će pretrpjeti Rusija. To je klasičan primjer slučaja u kojem je lijek gori od bolesti, no odmah mu replicira neki baltički premijer, koji tvrdi da je bolje propucati vlastita koljena nego dozvoliti da ti drugi puca u glavu. Balta možemo razumjeti: to što je on paranoik ne mora značiti da mu Rusi ne rade o glavi. No, u tako velikim politikama trebalo bi biti više mjesta trezvenim analizama i ostaviti odlučivanje ljudima koji nisu osobno i emotivno zainteresirani.

U  evropsku politiku, kao i u američku,  uplelo se previše srca i previše kapitala da bi ostalo mjesta razumu. U SAD-u neproporcionalno velik utjecaj na kreiranje politike prema Rusiji imaju poljski emigranti, ljudi poput Zbigniewa Brzezinskog, kojima kolektivna emotivna trauma onemogućuje neutralan pogled. Sin Joea Bidena ima velike poslovne interese u Ukrajini, bivša ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright poslovno je prisutna u ovoj regiji. Američki vojno industrijski kompleks, sam po sebi, postao je generator ratova. Umberto Eco prije nekih osam godina vidovito je navijestio ovakav  razvoj događaja. Analizirajući jedan američki esej koji je pokušao govoriti o potrebi mira, Eco je zaključio kako tekst tog spisa nehotično ali snažno navodi na posve suprotnu tezu, prema kojoj bi „preobraćaj cijelog američkog društva na mir bio katastrofalan, jer jedino rat predstavlja temelj harmoničnog razvoja ljudskog društva.“ Rat, naime, „rješava problem zaliha, rat je zamašnjak. Rat jednoj zajednici omogućava da se prepozna kao nacija. Bez suprotnosti rata vlada ne bi mogla utvrditi ni područje vlastite legitimnosti“. Konačno, bitna je i socijalna komponenta rata: „Vojska je zadnja nada razbaštinjenih i neprilagođenih.“

„Pogledajte“, kaže Eco, „što se dogodilo u SAD kad se raspalo Carstvo zla i nestao veliki sovjetski neprijatelj. Prijetila im je propast identiteta, sve dok Bin Laden, koji je pamtio pomoć koji su mu Amerikanci dali protiv Sovjetskog Saveza, nije pružio svoju samilosnu ruku i Bushu dao priliku da kreira nove neprijatelje, učvršćujući osjećaj nacionalnog identiteta i svoju moć.“ Imati neprijatelja – zaključuje Eco – važno je ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet nego i kako bismo iznašli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti vlastiti sustav vrijednosti, i sukobivši se s njom, dokazati vlastitu vrijednost. Stoga, kad takav neprijatelj ne postoji, valja ga konstruirati. Mi smo bića koja trebaju neprijatelja. A kako je Bin Laden ubijen, na njegovo se mjesto vratio stari, dobro znani, potisnuti Rus…

novosti