Svakome se dogodi. Najzad, ljudski je griješiti. Greška je stoga, mogli bismo reći, upravo materijalni dokaz naše ljudskosti. Onaj jedan jedini potpuno bezgrešan, recimo, bio je samo napola ljudsko biće. Pola čovjek, pola bog. Tko u životu nije pogriješio, rekao je on, neka prvi baci kamen. Naravno, nema takvoga. Do danas, a dvije hiljade godina je prošlo, nitko nije bacio onaj Isusov kamen.
Konačno, tko radi, taj i griješi. Nije pogriješio samo onaj tko nikad u životu ništa nije radio. Veliki Michael Jordan jednom je lijepo objasnio tu stvar: “U karijeri sam promašio više od devet hiljada šuteva. Izgubio sam skoro tri stotine utakmica. Dvadeset šest puta povjeren mi je odlučujući šut u posljednjim sekundama i ja sam promašio. Promašivao sam i griješio u životu, opet i stalno. Zato sam uspio.”
“Promašivao sam i griješio u životu, opet i stalno.” Andrej Plenković, recimo, zna sve o tome. Hrvatskom premijeru trideset i jedan ministar završio je u USKOK-u, na policiji, kod istražnog suca ili u zatvoru, ali on je i dalje imenovao i postavljao nove, pa ih smjenjivao i razrješavao, promašivao je hrvatski premijer i griješio i dalje, uporno, opet i stalno. Zato je, shvatili ste, i uspio. Ako je griješiti ljudski, a jest, Plenković je bogami radio kao konj.
Osim što je ljudska, greška je tako i pokretač napretka. Slavan je, uzmimo, slučaj Alexandera Fleminga, koji je jednog dana prije stotinu godina otišao na godišnji odmor zaboravivši pokriti svoje Petrijeve zdjelice sa zlatnim stafilokokom, pa po povratku vidio da je stafilokoke uništila plijesan, slučajno tako otkrivši penicilin.
I nije jedini. Prije stotinu pedeset godina, recimo, američkom kuharu Georgeu Crumu gost se potužio da su mu prženi krumpiri previše gnjecavi, nakon čega je ovaj ljutito narezao krumpir tanko poput papira, dobro ga presolio i razmaženom gostu bijesno poslužio zagorene tanke ploške, slučajno tako otkrivši – čips. Prije stotinu godina, opet, francuski kemičar Édouard Bénédictus svoje je revolucionarno sigurnosno staklo otkrio tako što je u svom laboratoriju slučajno ispustio staklenu posudu, i čisteći krhotine primijetio da je osušeni celuloidni premaz neke fragmente držao zajedno. Prije pedeset godina, američki kemičar Spencer Silver radio je na razvoju superjakog ljepila, pa razočaran otkrio kako njegovo superljepilo jedva drži papirić za frižider. I tako otkrio danas sveprisutne Post-it samoljepive ceduljice. Mrvu je značajniji, na primjer, pronalazak američkog inženjera Wilsona Greatbatcha, koji je radeći na novom uređaju za snimanje srčanog ritma 1956. greškom u njega ugradio krivi otpornik, slučajno tako otkrivši – pacemaker.
Svakome se, kako vidite, dogodi. Ode na godišnji odmor i zaboravi pokriti zdjelice u laboratoriju, pa dobije Nobelovu nagradu za medicinu. Ili zajebe sastojke superljepila, ili razbije staklenu posudu, ili mu, nemam pojma, prženi krumpiri ispadnu gnjecavi i nejestivi, pa se, ni kriv ni dužan, sasvim slučajno obogati.
Tko radi, taj griješi, a tko griješi, taj i uspije. Znači li to, međutim, da svatko tko griješi i uspije? Naravno da ne. Evo, metnimo, jedna iz Koprivnice, nazovimo je Jasna, i jedna iz Zagreba, nazovimo je Martina.
Jasna je desetljećima radila na proizvodnoj traci u prehrambenom konzorciju Podravka, sve dok je jednog dana prije dvije godine – sve su novine pisale o tome – na rampi tvornice nisu uhvatili s dvanaest vrećica Vegete. Nesretnica se branila da je vrećice Vegete u torbu stavila nenamjernom greškom, da desetljećima radi za plaću od jedva šesto eura, da s mužem penzionerom jedva spaja kraj s krajem, ali sve je bilo uzalud: dobila je trenutačni otkaz. Nitko u firmi, jasno, nije povjerovao u njenu priču o nenamjernoj grešci.
Ona druga, Martina, za to je vrijeme u istoj kompaniji radila kao predsjednica Uprave, sve dok jednog dana, pijući kavu i čekajući da na stranicama Zagrebačke burze objave konsolidirani i nekonsolidirani financijski izvještaj poslovanja Podravke, sasvim slučajno nije kupila – tri stotine pedeset dionica vlastite kompanije! “Bila je zaista nenamjerna greška u kojoj nije bilo nakane ostvarivanja bilo kakve koristi”, požurila je onda objasniti predsjednica Uprave.
Ne pitajte kako, ne zna ni ona sama – je li na stranicama s online-trgovinama tražila malu nekakvu praktičnu kućicu za alat, kinesku montažnu radionicu u dijelovima kakva joj treba za onu vilu u Petrčanima kraj Zadra, pa se onako umorna i smetena umjesto na Temu ulogirala na licenciranu brokersku platformu, i nenamjernom greškom umjesto radionice za popravke kupila dionice Podravke, đavo će znati – tek Martina se šokirala kad joj je uskoro stigla potvrda o uspješnoj transakciji i obavijest da je za samo pedeset četiri hiljade četiristo trideset dva eura postala ponosna vlasnica tri stotine pedeset dionica Podravke d.d.!
Zagrebačka burza, međutim, nije Temu, ne možeš kupljene dionice vratiti u Kinu jer su ti, nemam pojma, premale, ili ti se jednostavno ne sviđaju, ili ne odgovaraju slici kakvu si vidio u online katalogu, gdje su izgledale kao dionice Googlea ili Amazona: jok, sestro, kupila si dionice i sad vidi što ćeš s njima.
I imala je bogami što i vidjeti: sasvim slučajno, ispalo je da je predsjednica Uprave tristo pedeset dionica vlastite kompanije nenamjernom greškom kupila taman par dana prije objave konsolidiranog i nekonsolidiranog financijskog izvještaja poslovanja! A Zakonom o tržištu kapitala i Uredbom EU br. 596/2014 osobama na rukovodećim položajima zabranjeno je trgovanje dionicama mjesec dana prije objave financijskog izvještaja.
Da stvar bude još čudesnija, šef Hanfe – Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, koja treba istraživati Martinin slučaj – njen je bliski prijatelj, a ujedno i muž Plenkovićeve ministrice regionalnog razvoja i fondova EU-a, koja je i sama nekoć radila u Podravci! I da nije bila samo glupa nenamjerna greška s onom jebenom montažnom radionicom za popravke s Temua, bogami bi čovjek pomislio da je gospođa predsjednica Uprave imala uvid u financijski izvještaj – odnosno one, kako se zovu, da: povlaštene informacije – i tako pod zaštitom prijatelja i premijera svjesno prekršila zakon.
I dandanas, uostalom, sjeća se ona kako je onomad prije osam godina, nećete se vi sjetiti, hrvatska Vlada s istim Andrejom Plenkovićem kao premijerom i istom Martinom Dalić kao ministricom gospodarstva jednakom valjda nenamjernom greškom i jednako čudesnom igrom slučaja Zakon o postupku izvanredne uprave u slučaju propasti velikih “sistemskih” kompanija donijela baš istih dana kad je propao Agrokor!
“Taj zakonski prijedlog ne pripremamo specifično za Agrokor, niti za Ivicu Todorića“, nekoliko puta ponovila je tada ministrica Dalić, i šta? Njen i Plenkovićev zakon predviđao je državnu intervenciju za “sistemske” tvrtke s više od osam hiljada zaposlenih i milijardu eura duga, a od svih šest hrvatskih tvrtki s više od osam hiljada zaposlenih – INA, HEP, Hrvatske šume, Hrvatska pošta, Zagrebački holding i Agrokor – jedina s milijardu eura duga ispao, pogađate, Agrokor! Uzgred i sasvim slučajno jedina privatna “sistemska” kompanija.
I taman kad su svi u Hrvatskoj zaboravili čudesni slučaj Agrokor i aferu Borg, Martina opet ispala žrtvom čudesnog slučaja. Kad, gle čuda – svi u firmi povjerovali u njenu priču o nenamjernoj grešci.
Čudo je, kako vidite, slučaj. Kao i Fleming, koji je nenamjernom greškom sasvim slučajno otkrio penicilin, ili Greatbatch, koji je nenamjernom greškom sasvim slučajno otkrio pacemaker, i Martina Dalić tako je nenamjernom greškom u svom portfelju sasvim slučajno otkrila tri stotine pedeset Podravkinih dionica.
I naravno da su onda – baš kao i u čudesnom slučaju kuhara Cruma, koji se nenamjernom greškom obogatio na čipsu, ili kemičara Silvera, koji se nenamjernom greškom obogatio na Post-it samoljepivim ceduljicama – nekoliko dana nakon Martinine nenamjerne greške dionice Podravke čudesnom igrom slučaja postale najprodavanije na Zagrebačkoj burzi, povećavši vrijednost za desetak eura po dionici.
Svakome se, kažem, dogodi. Tko radi, taj griješi.
