Ovogodišnji Animafest, Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu, otvoren je dodjelom nagrade za životno djelo našem svjetski poznatom animatoru Borivoju Dovnikoviću Bordi. Razgovarali smo o njegovu bogatom opusu, viđenju Animafesta i položaju hrvatske animacije.
Činjenica je da bavljenje stripom i karikaturom u društvenim uvjetima nakon 1991. ni za koga više nije rentabilno kao nekad, u socijalizmu. Danas autor, pogotovo ako je mlad, mora biti zadovoljan i ako mu djelo štampaju bez ikakvog honorara
Kako doživljavate ovu nagradu?
Svaka nagrada za životno djelo veliko je priznanje umjetniku, posebno ako ima međunarodno značenje, što je slučaj s ovom koja se dodjeljuje u svjetskoj konkurenciji. Vodio sam Animafest 1976., kad smo ustanovili to priznanje i prvi ga put namijenili velikom kanadskom animatoru Normanu McLarenu. Imali smo tada čvrstu namjeru nagradom odavati priznanje isključivo stranim stvaraocima, da ne bismo, kako se to danas kaže, upadali u sukob nacionalnih interesa. Festival je 1994. ipak načinio iznimku, pa nagradu dodijelio Dušanu Vukotiću, s čime sam se i ja bio složio. Činjenica da je ove godine ponovno riječ o iznimci u tom smislu dokazuje da je i moj doprinos hrvatskoj i svjetskoj animaciji dovoljno značajan. Zahvalan sam na tom priznanju!
Vjetrovi slobode
Kako biste sami ocijenili svoj životni opus? I bi li on bio još bogatiji da od 1990. niste na svojevrsnom prisilnom odmoru?
Na to pitanje moram dvoznačno odgovoriti. Nakon 1991. nisam imao problema s radom na animiranom filmu. U samostalnoj sam državi realizirao neke animirane stvari u Zagreb filmu i jedan autorski film, a po filmskim festivalima i forumima u svijetu nastupao pod hrvatskom zastavom, ali isključivo na poziv stranih organizatora. Ni danas ne bih imao problema da se s nekim projektom pojavim u Zagreb filmu ili kojem novijem animatorskom studiju, no u medijima me, u novinama i u izdavaštvu, apsolutno nitko više ne treba. Moje karikature i ilustracije pobudile su interes samo manjinskih edicija: časopisa Hrvatska ljevica Stipe Šuvara, izdanja SKD-a Prosvjeta, Novosti, riječkoga dječjeg časopisa Bijela pčela… Da nije toga, teško bih živio isključivo od umjetničke mirovine. Taj prisilni odmor, kako vi kažete, traje u ovom demokratskom društvu punih dvadeset šest godina. Koliko bih karikatura, strip-tabli i animiranih filmova realizirao u normalnim uvjetima, o tome nema smisla kalkulirati.
Činjenica je da bavljenje stripom i karikaturom u društvenim uvjetima nakon 1991. ni za koga više nije rentabilno kao nekad, u socijalizmu. Danas autor, pogotovo ako je mlad, mora biti zadovoljan i ako mu djelo štampaju bez ikakvog honorara. Rastužuje me jedna druga stvar, a to je da me od 1991. više ne treba nijedna filmska struktura, unatoč mom golemom iskustvu, od pionirskih početaka animiranog filma, preko privlačenja i obrazovanja novih animatora i suradnika, do formiranja Zagrebačke škole, osnivanja i vođenja Svjetskoga festivala animiranog filma i objave knjige ‘Škola crtanog filma’, koja je već 40 godina službeni priručnik nekih svjetskih filmskih akademija. Sve je to potvrđeno i velikim brojem međunarodnih nagrada i priznanja za doprinos svjetskoj animaciji. Nemam univerzitetsku diplomu, pa ne mogu predavati na našim filmskim akademijama, ali mi nije jasno da me u šesnaest godina Odsjeka za animirani film i nove medije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti nijednom nisu pozvali da se studentima predstavim kao pionir domaće animacije, jedan čisto endemski primjerak… To je ipak znakovito.
S pojavom kompjutera dobili smo enorman broj animatora i autora, od kojih mnogi zadivljuju tehničkim ostvarenjima, ali i pokazuju nedostatak filmskog znanja. Rezultat je izvrsna animacija, ali loš film
Kako objašnjavate činjenicu da ste priznatiji u svijetu nego u vlastitoj domovini?
Naša filmska umjetnost, posebno animacija, prisutna je i ravnopravna u međunarodnoj konkurenciji, pa time podliježe svjetskoj valorizaciji, bez obzira na nacionalne kriterije. Jasno je da svijet nije briga za naše teško razumljive nacionalne, ideološke i vjerske odnose. Proteklih četrdesetak godina bio sam kao veteran i priznati autor jugoslavenske/ hrvatske/zagrebačke animacije često pozivan u studije, na festivale i forume diljem svijeta, od nekadašnjeg SSSR-a do Kanade i SAD-a. Tako sam od 1991. bio u Japanu, Južnoj Koreji, Iranu i, više od 15 puta, u Kini. Moram pridodati da ovdje nemam problema s priznanjima za svoj umjetnički rad: tu su Nagrada ‘Nazor’, Nagrada Grada Osijeka za životno djelo, ‘Oktavijan’, ‘Andrija Maurović’… Imam dojam da će mi dodijeliti sve nagrade samo da se maknem iz kulturnih sfera u kojima se donose odluke.
Možete li to usporediti sa svojim stvaralaštvom u bivšoj državi?
Nemojte me tjerati da hvalim bivšu državu, jer će tako ispasti da sam jugonostalgičar, ‘komunjara’ i neprijatelj nove, napredne i prosperitetne Hrvatske… Ipak, nije mi teško odgovoriti na vaše pitanje: moja kompletna profesionalna karijera, od petnaeste godine života do umirovljenja, trajala je točno koliko i socijalistička Jugoslavija, od 1945. do 1991. Proživio sam četiri godine staljinizma i slavnog revolucionarnog prelaska u novo besklasno društvo, kao i ranije odbacivanje monarhije i stvaranje nove zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti. Kad smo 1948. raskrstili sa Staljinom, zemlja je, s podrškom većine njezinih naroda, krenula svojim putem, a ja sam godinu nakon toga, poslije velike mature, iz Osijeka otišao za Zagreb. I ondje se našao u vrtlogu jednoga novog vremena, za kojeg se počela razvijati nova društvena atmosfera, i u umjetnosti i u drugim područjima života. Bili su to vjetrovi slobode… Naravno, još se dugo to zbivalo pod paskom jedne partije, ali to nije smetalo stvaraocima da predano istražuju svoja područja u muzici, literaturi, teatru, slikarstvu, filmu… Pritom je i financijska podrška države bila takva da su se sve te umjetnosti mogle bujno razvijati i dosezati svjetske vrijednosti. Da, bilo je ograničenja: nije se smjelo dirati u socijalistički sistem, integritet države i vodeće političke ličnosti. Nije se, međutim, bilo teško držati tih pravila, i pored njih nam je bilo omogućeno da se slobodno bavimo svojom djelatnošću, uživajući pritom u svim prednostima socijalnog i zdravstvenog osiguranja.
Do 1949. bilo je poteškoća sa slobodom izražavanja u svim stvaralačkim područjima, no s odbacivanjem sovjetske prakse počele su, postupno doduše, popuštati centralističke stege, pa se sve rjeđe pitalo što će reći Komitet. Kad sam ujesen 1949. došao u redakciju Kerempuha, urednik Fadil Hadžić nosio je jednom tjedno skice naših ideja za sljedeći broj u partijski Komitet i crteže vraćao s crvenim oznakama ‘da’ ili ‘ne’, no to nije, koliko se sjećam, dugo potrajalo. Fadila, nažalost, više nema, a sumnjam da je ostavio zapise o tome kako je slabio utjecaj politike na uredničke i izdavačke prakse.
Osobno nisam imao nevolja s takvom cenzurom: svi smo imali svojevrsni ograničavajući kodeks u svojim mentalnim sklopovima, kojeg smo se držali za stvaranja. U mnogo čemu se to poklapalo i s mojim ličnim nazorima. Jedini moj sukob sa saveznim agitpropom, i to nehotični, bio je kad sam u osječkom Glasu Slavonije netom nakon oslobođenja počeo objavljivati svoj prvi strip: premda mu je tema bila partizanski otpor Nijemcima i ustašama, CKKPJ najoštrije je napao povratak stripa, kapitalističke izmišljotine, u socijalističku štampu. Smatralo se da to kvari omladinu i odvraća je od knjige, pa sam tako honoriran samo za četiri objavljena nastavka. Do revitalizacije stripa dolazi tek 1950.
Animafest treba zgradu
Među osnivačima ste Zagrebačke škole crtanog filma i Animafesta: koliko je ta škola danas cijenjena u svijetu i kakvo je vaše mišljenje o novijim izdanjima festivala?
Kao što sam već spomenuo, svoj doprinos našoj animaciji dao sam i kroz razvoj Zagrebačke škole i kroz pokretanje međunarodnog festivala animiranih filmova 1972. Nakon završetka ‘Velikog mitinga’, sa svega jednogodišnjim iskustvom, sudjelovao sam u uspostavljanju ustanove u kojoj su stasala sva naša velika filmska imena: Vukotić, Kostelac, Kristl, Grgić, Marks, Jutriša… svi oni koji su kasnije, u Zagreb filmu, i našu i svjetsku animaciju poveli novim putevima što i danas markiraju suvremenu filmsku animaciju.
Ime Zagrebačke škole crtanog filma, koja i danas ima važno mjesto u svjetskim kinematografskim enciklopedijama, ustalilo se već 1957., a njezin je ugled Zagrebu donio i međunarodni animatorski festival. Valja se podsjetiti da je 1960-ih godina Međunarodna asocijacija animiranog filma (ASIFA) odlučivala gdje će pokrenuti sljedeću svjetsku specijaliziranu smotru animiranog filma nakon one prve, u francuskom Annecyju: tako su festivale animacije dobili Mamaia u Rumunjskoj, naš Zagreb, nešto kasnije i bugarska Varna. Zagrebački se festival održao do danas te uz Annecy i dalje predstavlja svjetsko središte filmske animacije. Dakako, opstanak i napredak svakoga filmskog festivala ovise ponajprije o uloženim sredstvima: u početku su troškove Animafesta dijelili osnivači, grad i republika. Ne znam kako je danas, ali je od presudne važnosti održati tu dragocjenu međunarodnu filmsku manifestaciju, bez obzira na brojne slične smotre i aktualne domete hrvatske animacije. Zlatno je pravilo da međunarodni festival mora napredovati: može eventualno nakratko stagnirati, ali nikako ne smije nazadovati. Annecy napreduje vidljivim koracima zahvaljujući podršci bogatih sponzora, ponajprije francuskog Canala+. No taj se festival komercijalizirao do te mjere da su ondje producenti i novac u prvom planu, a zagrebački Animafest je i dalje smotra animatora i to treba i ostati – financijeri su dobrodošli, ali samo kao gosti animatora! Nadam se da će moji kolege, sadašnji organizatori Animafesta, znati to prepoznati i pridržavati se toga načela kao jedne od deset Božjih zapovijedi.
Ponovio bih opet i vapaj koji navodim prilikom svih svojih javnih istupa: Animafest treba zgradu dostojnu jedne takve svjetske kulturne priredbe. Zagreb zasad nema takav dom kulture, adekvatan prostor koji će valjano služiti svim velikim kulturnim manifestacijama, pa i Svjetskom festivalu animiranih filmova! Takav prostor imaju svi glavni gradovi regiji osim Zagreba. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskoga nije pogodna za reprodukciju filmskog tona i to od njezina otvorenja 1974. nije ispravljeno.
Kakva je danas hrvatska animacija i u kojoj je mjeri ovdašnja stvarnost izvorište zanimljivih tema animiranih filmova?
Ponovit ću ono što godinama govorim: kompjuteri su u filmsku animaciju unijeli revolucionarne promjene, ponajprije one koje se tiču ovladavanja vještinom i troškova proizvodnje, tako da se uz malo truda i dovoljno ljubavi zamalo svatko može time baviti. Stoga danas u Hrvatskoj ima više proizvođača animiranih filmova i Zagreb više nije ključno mjesto te umjetnosti. Prateći produkciju koja se demokratizirala pojavom kompjutera pa dramatično proširila do svih planetarnih zakutaka, dobili smo enorman broj animatora i autora, od kojih mnogi zadivljuju tehničkim ostvarenjima, ali i pokazuju nedostatak filmskog znanja. Rezultat je izvrsna animacija, ali loš film. Pored svega, mladi autori svoje radove šalju na festivale čim nauče pokretati objekte, a film treba učiti kao i svaku drugu vještinu ili umjetnost.
