Svijet Donalda Trumpa i Benjamina Netanjahua, vrijeme sumraka međunarodnog prava, uz prešutno odobravanje ostatka svijeta, novim ratom na Bliskom istoku gura civilizaciju u novi svjetski poredak, u opasnu zonu imperijalizma koji se gradi na narodima koji odbijaju apsolutnu poslušnost.
O tom novom svjetskom poretku ispunjenom autokratskim ratovima razgovarali smo s vanjskopolitičkim analitičarom Božom Kovačevićem.
Brojimo dane novog velikog rata na Bliskom istoku, koji osim brutalnih razaranja i golemih civilnih žrtava, karakterizira zajednička strategija apsolutne sile dvojice lidera, Trumpa i Netanjahua. Suočavamo li se s ratom koji ovaj svjetski dvojac vodi podređujući sudbinu svijeta vlastitim ambicijama?
Trumpov napad na Iran u svojoj je srži izraelski rat vođen američkim resursima i suštinski je protuustavna akcija bez odobrenja Kongresa, započeta onog trenutka kad je to odlučio Netanjahu, a ne američki vojni vrh. Republikanska većina u Kongresu i Senatu dopušta predsjedniku kršenje Ustava, odbijajući preuzeti odgovornost za funkciju parlamentarne vlasti koja treba kontrolirati predsjednika.
Ako se Trumpu ikada bude sudilo, jedna od ključnih točaka optužnice morala bi biti činjenica da je dopustio premijeru druge države da upravlja američkom vojskom. Trump i Netanjahu čine golemu političku pogrešku. Netanjahu vjeruje da Izrael, uz Trumpovu bezrezervnu podršku, ima pravo silom nametnuti volju cijeloj regiji, temeljeći svoju nacionalnu sigurnost isključivo na vojnoj nadmoći. Time se Izrael pretvara u prijetnju stabilnosti u jednakoj mjeri u kojoj je to i Iran.
Ovakvo ponašanje dokazuje da za njih dvojicu ne vrijede moralne norme ni pravna pravila: gledajući ih, čovjek se zapita gledamo li stvarnu politiku ili četvrti nastavak “Kuma”. Obojica dijele sklonost zloupotrebi moći u privatne svrhe i nevjerojatnu toleranciju prema korupciji. Kada se zbroje ta sustavna zloupotreba položaja i egocentrizam, koji za psihijatre vjerojatno predstavlja slučaj za kliničku dijagnozu, dobivamo opasnu kombinaciju koja upravlja sudbinom svijeta.
Kakva je Trumpova zacrtana vizija Bliskog istoka?
Trumpova vizija Bliskog istoka brutalno je jednostavna: apsolutni hegemon mora biti Izrael kao izravna američka ispostava. Sve ostale države moraju se pokoriti tom poretku; u protivnom će se njihove vođe likvidirati, a protiv naroda povesti rat. Izrael uživa apsolutnu dominaciju, ne samo zbog nuklearnog arsenala, već zbog bezrezervne i slijepe podrške Washingtona koja gazi sve norme međunarodnog prava. Iako su Iran i Saudijska Arabija u više navrata pokušavali normalizirati odnose, ta suradnja nikada nije bila dugotrajna ni potpuno uspješna.
Ipak, sama činjenica da su sjeli za stol izazvala je golemu nervozu kod Trumpa i Netanjahua. Dok je Trump aktivno poticao zbližavanje Izraela i arapskih zemalja, mogućnost izravnog dogovora Teherana i Rijada doživjeli su kao prijetnju. Njima nije u interesu stabilna i autonomna regija; njihov je cilj Bliski istok u kojem je Izrael apsolutni gospodar. Ako bi arapske zemlje, koje su trenutno američke saveznice protiv Teherana, u budućnosti odbile apsolutnu izraelsku dominaciju, i one bi mogle postati meta slične odmazde. Do ovog rata došlo bi neovisno o potezima iranske teokratske vlasti; on je bio unaprijed programiran.
Kada je zapravo donesena odluka o ovom sukobu?
Ključni trenutak dogodio se još 2018. kada je izraelski premijer Benjamin Netanjahu nagovorio Trumpa u njegovom prvom predsjedničkom mandatu na povlačenje iz međunarodnog sporazuma o kontroli iranskog nuklearnog programa i na ponovno uvođenje ekonomskih sankcija protiv Irana. Iako su i američke obavještajne službe i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) potvrdili da Iran poštuje sve preuzete obveze, Trump je povjerovao isključivo Netanjahuu. Taj dogovor iz 2018. bio je, zapravo, prešutna objava rata.
Trijumf sile
Dok Izrael silom nameće pravila cijeloj regiji, može li se sigurnost naroda s povijesnim iskustvom ugrožene egzistencije graditi na sustavnom ugrožavanju drugih naroda?
Današnja situacija samo je kulminacija procesa zapečaćenog ubojstvom Jichaka Rabina, čovjeka mira koji je s Jaserom Arafatom potpisao povijesni sporazum iz Osla. Njegovim ubojstvom ubijena je i vizija suživota. Napuštanjem mirovnog procesa, prostor je ustupljen liderima koji moć crpe iz vječnog sukoba, zamjenjujući diplomaciju strategijom apsolutne vojne nadmoći nad Iranom i cijelom regijom.
Kontinuirana podrška birača takvim političkim opcijama jasno ukazuje na to da je društvo sigurnost prestalo tražiti u dogovoru, već tu istu sigurnost vidi u uništenju svakog regionalnog suparnika. U samom Izraelu trenutno vlada izvanredno stanje uz apsolutnu medijsku cenzuru. Iako u Izraelu postoje glasovi otpora Netanjahovoj vladavini, Netanjahua ne bi bilo da ga izraelski birači nisu birali, a dobro se zna tko je on i što u koaliciji s radikalnom desnicom zastupa.
Od ubojstva nade za mir u Oslu 1995. godine došli smo do trijumfa gole sile dvojca Trump-Netanjahu. Diplomaciju je zamijenilo isključivo uvjetovanje. Ne zaboravimo ni na duboko tragičnu sudbinu Libanona, desetljećima žrtvu izraelskih pretenzija i sukoba interesa, koja je samo dokaz da je Izrael, u jednakoj mjeri kao i Iran, postojan izvor nestabilnosti u regiji.
Iranski režim je radikalno antiizraelski, no kakva je stvarna pozicija te države, razapete između vlastite teokracije i vanjske američko-izraelske agresije?
Neosporno je da iranski teokratski režim otvoreno poziva na uništenje Izraela, a Ameriku vidi kao “velikog sotonu”, što diplomaciju čini gotovo nemogućom. Ipak, povijesna je činjenica da je Iran poštovao nuklearni sporazum iz kojeg je SAD jednostrano istupio. Donald Trump očito smatra da je američka zadaća podržati Izrael u namjeri da se Iran fizički i politički uništi.
Situacija u Iranu ostaje iznimno teška; Teheran, grad od deset milijuna ljudi, pod stalnim je udarima, no promjena režima i dalje nije na vidiku, iranska je vjerska struktura i nakon ubojstva Alija Hameneija ostala čvrsta. Pogrešno je vjerovati da će se narod, unatoč otporu teokraciji, prikloniti onima koji državu napadaju izvana. Iran ima predugu tradiciju državnosti da bi njegovi građani olako prihvatili diktat Benjamina Netanjahua, čija je namjera dezintegracija države.
Kao šijitsko “strano tijelo” u regiji, bez istinskih saveznika, Iran ostaje potpuno izoliran u sunitskom okruženju, žrtva vlastite ideologije i rigidne isključivosti elite. Iako se Hezbollah često spominje kao jedini iranski saveznik, on je tek iranski vazal koji bez Teherana ne funkcionira niti može pružiti Iranu stratešku zaštitu.
Trumpova vizija Bliskog istoka brutalno je jednostavna: apsolutni hegemon mora biti Izrael kao izravna američka ispostava. Sve ostale države moraju se pokoriti tom poretku; u protivnom će se njihove vođe likvidirati, a protiv naroda povesti rat
Iako je cilj bio brza smjena vlasti u Teheranu, čini se da se stanje na terenu ne odvija po planu?
Trump i Netanjahu su očito vjerovali da je moguće sve što oni zamisle na Bliskom istoku, ali stvarnost ih je demantirala. Iako teže brzom okončanju rata, njihov primarni cilj – smjena iranskog režima – ostaje neispunjen. Činjenica da nakon ubojstva vrhovnog vođe Hameneija nije došlo do sloma iranskog režima predstavlja prvi veliki etapni Trumpov neuspjeh. Pitanje je koliko dugo Iran može izdržati ovaj intenzitet rata uz ugroženu proizvodnju i iscrpljene zalihe.
Nasuprot tome, američki vojno-industrijski kompleks iz sigurne udaljenosti nesmetano proizvodi. Ostaje i nepoznanica u kojoj su mjeri manjinske skupine unutar Irana spremne na pobunu, ali ni Izrael, unatoč vojnoj superiornosti, ne može beskonačno ratovati bez izdašne i neprekidne američke podrške. Kako plan o instalaciji proameričkog i proizraelskog igrača u Teheranu očito zapinje, postaje sve očitije da krajnji cilj nije samo smjena vlasti, već potencijalno teritorijalno rascjepkavanje Irana kao jedinstvene države.
Dok se fokus svijeta seli s jedne ratne lokacije na drugu, ne prestaje tragedija genocida u Gazi što postaje zaboravljena fusnota u novom ratnom vilajetu.
Nakon Trumpove tužbe protiv BBC-ja, zapadni su mediji sinkronizirano promijenili način izvještavanja. Iz medijskog prostora nestali su izvještaji o genocidu u Gazi i o krajnje neizvjesnoj sudbini preostalog palestinskog naroda na Zapadnoj obali, što predstavlja potpuno urušavanje temeljnih vrijednosti na kojima je Zapad izgrađen.
Izrael je država s vjerojatno najvećim brojem političkih zatvorenika po glavi stanovnika; deseci tisuća Palestinaca drže se u zatvorima bez optužnica i presuda, de facto kao taoci za buduće razmjene. To je eklatantan primjer kršenja ljudskih prava koji se ne može podvesti pod definiciju funkcionalne demokracije.
Cijeli kolektivni Zapad tolerira postupke vlade Benjamina Netanjahua koji su u izravnoj suprotnosti sa svim relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. Uz punu podršku Amerike, koncepcija dviju država više ne postoji, a Netanjahu gazi dalje i otvoreno najavljuje ne samo aneksiju Zapadne obale, već i širenje na teritorije susjednih zemalja, što je najveća prijetnja svjetskom miru.
Svjedočimo preslagivanju svijeta u kojem lideri više ne pregovaraju o miru, već o sferama utjecaja, dok saveznici postaju tek pijuni. Posebno je ciničan stav Njemačke; iz činjenice da je nacistička Njemačka provodila Holokaust nipošto ne proizlazi obveza da današnja Njemačka podržava zločine koje Izrael provodi nad Palestincima
Ali i dalje se konstantna politika vječnih ratova opravdava u ime “demokratizacije”, bez jasne osude ostatka svijeta?
Politika “vječnih ratova” ne služi širenju demokracije, ni stabilnosti, već održavanju globalne hegemonije i profitabilnosti ratne mašinerije, čak i kada to podrazumijeva pretvaranje čitavih regija u trajna žarišta nesigurnosti. Zapadni sustavi, koji se kunu u ljudska prava, postali su jednako nedemokratični u svom vanjskom djelovanju kao i režimi koje napadaju.
Demokraciju ne ugrožavaju samo diktatori; dapače, većinu ratova danas vode “demokratske” zemlje kako bi održale američku prevlast. Svjedočimo svijetu u kojem “demokracija” više nije cilj, već paravan za kršenje prava i provođenje gole sile onih koji vjeruju da su iznad svakog zakona.
Taj agresivni intervencionizam, pod maskom “širenja demokracije”, pretvorio je međunarodnu politiku u instrument za ostvarivanje globalne dominacije i privatnih interesa koji su postali važniji od prava na opstanak čitavih naroda. U Trumpovom svijetu, ideološka opravdanja o “širenju slobode” odavno su ustupila mjesto golom imperijalizmu temeljenom na osobnoj ambiciji i bespogovornoj odanosti.
Izvoz demokracije – trajni kaos
Što su američke intervencije u ime demokracije ostavile iza sebe na Bliskom istoku?
Strategija “izvoza demokracije” silom pretvorila se u strategiju trajnog kaosa. Nijedan proklamirani cilj u ime kojeg su Amerikanci pokretali ratove nije ostvaren. Nakon 20 godina okupacije i potrošenih nevjerojatnih 2.000 milijardi dolara, Amerika je Afganistan ostavila u ruševinama, dok su na vlasti ponovo talibani.
U Iraku su posljedice još tragičnije – intervencija je pokrenula brutalni građanski rat s procjenom od 1,6 milijuna poginulih. Izravni nusproizvod tog kaosa bilo je stvaranje ISIL-a; isprva podržan da obuzda šijite u Iraku, ubrzo je postao glavna prijetnja američkim interesima i povod za rat u Siriji.
Činjenica je da su nakon američkih intervencija Irak, Libija i Sirija prestale postojati kao cjelovite države s funkcionalnom središnjom vlašću koja ostvaruje puni suverenitet nad svojim teritorijem. Čak i u Egiptu je američka “demokratizacija” propala: nakon pobjede Muslimanske braće na izborima, Washington je podržao vojnu diktaturu u Kairu koja svoju lojalnost danas naplaćuje golemim američkim donacijama.
Iako su režimi koje su rušili bili autokratski, stanje ljudskih prava i funkcionalnost država nakon intervencija su katastrofalni. Ovi pohodi nisu donijeli ništa dobro; oni su tek dokaz da je pod maskom slobode provedena sustavna dezintegracija čitavih društava.
Koji je interes građana Amerike u tom “trajnom kaosu” na Bliskom istoku?
Oko jednog pitanja u Washingtonu vlada rijedak konsenzus cijele političke elite: Amerika ne može prihvatiti svijet u kojem ona nije jedini hegemon. Budući da je Kina glavni konkurent, a izrazito energetski ovisna, Trumpovoj administraciji ključno je kontrolirati globalne naftne i plinske resurse. Kineska vanjska politika doima se znatno mudrijom; Peking svoje interese definira dugoročno i ne ulazi u sukobe u čiji ishod nije potpuno siguran. Američka strategija je jednostavna: pobjedom u hladnom ratu uklonjena je posljednja prepreka uspostavi američke vlasti nad cijelim svijetom.
Neokonzervativna doktrina polazi od toga da bi sve države trebale postati vjerna kopija Amerike. Međutim, dok je administracija Georgea W. Busha mlađeg ratove u Afganistanu i Iraku pravdala “ubrzanjem demokratizacije”, Donald Trump više nema potrebu za takvim ideološkim krinkama. Njegove intervencije ne traže slobodne izbore, već apsolutnu poslušnost. Njemu je savršeno svejedno tko je na vlasti dokle god je taj lider pokoran, izvršava naredbe i osigurava da Amerika zarađuje u trgovinskoj razmjeni.
Opasna je činjenica da Trump s vrha vlasti provodi aktivnu dedemokratizaciju američkog društva. Trumpova “demokratizacija” SAD-a je sustavna razgradnja ustavnih osigurača. On ne poštuje Ustav, zakone ni sudske odluke – poštuje isključivo ono što ide njemu u korist
Zašto taj američki diktat bezuvjetno prihvaća i Europa?
Tragično je što se takvoj politici ne suprotstavlja ostatak demokratskog svijeta, uključujući Europu koja šuti iz čistog pukog dodvoravanja. Jedino se španjolski premijer Pedro Sánchez pokušava donekle oduprijeti, ali pitanje je je li to tek predizborni potez. Svjedočimo opasnom preslagivanju svijeta u kojem lideri više ne pregovaraju o miru, već o sferama utjecaja, dok saveznici postaju tek pijuni u igri dvojice ili trojice autokrata.
Posebno je ciničan stav Njemačke; iz činjenice da je nacistička Njemačka provodila Holokaust nipošto ne proizlazi obveza da današnja Njemačka podržava zločine koje Izrael provodi nad Palestincima. U tom kontekstu, zlokobno zvuči teza njemačkog kancelara Friedricha Merza da Izrael “obavlja prljavi posao za nas”.
Što bi “prljavi posao” trebao predstavljati u novim geopolitičkim pravilima igre?
“Taj posao” zapravo znači otvaranje prostora za nova kolonijalna osvajanja Zapada na Bliskom istoku. Sramota je kolektivnog Zapada što dopušta da Netanjahu odrađuje krvavi posao za koji zapadni lideri nikada nisu dobili mandat svojih birača. Suvremena euroamerička politika razotkriva duboku bjelačku prepotentnost i spremnost na obnavljanje imperijalizma u novom, američkom ruhu.
Nekadašnje europske kolonijalne sile samostalno više nemaju osvajačkih snaga, pa se “šlepaju” uz zločine koje diktiraju Trump i Netanjahu, nesvjesne da su pravila igre promijenjena. Dok je stari sustav podrazumijevao uvažavanje interesa saveznika, Trump saveznike tretira isključivo kao sluge. On sam donosi odluke o ciljevima, a tko ih bespogovorno ne provodi, biva proglašen neprijateljem. Europa ne shvaća da bi, ne bude li dovoljno poslušna, i sama sutra mogla postati meta, što je Trump već nagovijestio pritiscima na Britaniju ili apsurdnim pretenzijama prema Grenlandu. Kolonijalizam, za koji smo vjerovali da je ostao u prošlosti, očito proživljava svoju najmračniju renesansu.
Aktivna dedemokratizacija
Kad nijema Europa pogleda u Ameriku može li tamo uopće vidjeti išta osim Trumpove agresivne “demokratizacije” vlastitog društva?
Opasna je činjenica da Trump s vrha vlasti provodi aktivnu dedemokratizaciju samog američkog društva. Trumpova “demokratizacija” Amerike je sustavna razgradnja ustavnih osigurača. Za njega je ključno da republikanci zadrže prevlast na predstojećim midterm izborima (izborima na sredini mandata predsjednika), jer bi se u protivnom mogao suočiti s otporom kakvog sada nema.
Ipak, sumnjam da bi čak i demokratska većina promijenila njegov smjer; on ne poštuje Ustav, zakone ni sudske odluke – poštuje isključivo ono što ide njemu u korist. Riječ je o “napoleonskom kompleksu” koji će psihijatrija vjerojatno ubuduće nazivati “Trumpovim kompleksom”.
Kao autokrat koji se otvoreno divi doživotnim liderima Kine, Sjeverne Koreje i Rusije, on taj model nastoji preslikati u Ameriku. Njegova stvarna ambicija je biti doživotni vladar, po mogućnosti uz nasljednu liniju unutar obitelji. Sustav liberalne demokracije za njega nije vrijednost, već prepreka vlastitoj moći, zbog čega je u potpunosti odustao od međunarodnog prava i multilateralnih institucija koje je Amerika desetljećima gradila.
Osim rušenja demokratskih temelja u samoj Americi, postajemo li već dugo pasivni svjedoci pobjede militarizma nad idejom diplomacije u međunarodnoj politici?
Europski lideri griješe ako misle da će u novom poretku biti partneri; od njih se očekuje isključivo uloga poslušnih slugu. Riječ je o nezdravim ambicijama europskih lidera koji više nemaju snage biti samostalne imperijalne sile, pa pristaju na ulogu sluga američkog imperijalizma.
Vrhunac tog licemjerja ogleda se u jeziku koji koristimo: dok cijeli politički spektar opravdano naziva ruski pohod na Ukrajinu agresijom, rijetko tko istim intenzitetom koristi tu riječ za američke pohode na Afganistan, Irak, Siriju ili Venezuelu. Europski lideri naivno očekuju da će izbjegnuvši američki bijes postati dionici u plijenu novog imperijalnog poretka, zaboravljajući da u svijetu bez pravila nitko nije siguran od hirova najjačega.
Taj sustav, u kojem vojna sila prethodi diplomaciji, doveo je međunarodni poredak do točke bez povratka. To više nije samo politika; to je prizivanje vjerskog rata. Najstrašnije u trenutačnoj situaciji jest potpuno odustajanje američke administracije od međunarodnih normi i njezino priklanjanje radikalnom židovsko-kršćanskom fanatizmu.
Nije li za 21. stoljeće pretežak izraz židovsko-kršćanski fanatizam?
Izraz nije pretjeran; on precizno definira stvarnost u kojoj američki vojnici na Bliskom istoku dobivaju instrukcije prema kojima je Trump “Isusov pomazanik”, čija je zadaća organizirati Armagedon za ponovni Kristov dolazak. Kada se geopolitika pretvori u apokaliptičnu predstavu, prostor za razum i diplomaciju nepovratno nestaje, ostavljajući iza sebe samo beskrajnu ljudsku patnju.
Upečatljiv je bio istup državnog tajnika Marca Rubija u Münchenu, kojem su europski lideri pljeskali, dok im je poručivao: “Vi ste bili velike imperijalne sile čiji su imperiji propali; sada smo mi glavni i vi nas morate slijediti u osvajanju svijeta.” Definirao je neprijatelje kao “komunizam i druge civilizacije”, što je zapravo najava rata protiv svih koji nisu kršćani i bijelci.
To je srž političkog programa Trumpove administracije: radikalni rasizam spojen s vjerskom isključivošću. Ne zanemarimo i Trumpova biračka baza – radikalni evangelici i cionisti – očekuju upravo agresiju prema Iranu kao ispunjenje apokaliptičnog proročanstva u kojem pravo i moral više ne postoje. Iz njihove perspektive, to nije politički nego vjerski rat: otklanjanje opasnosti za Izrael kao državu i oslobađanje židovskih i kršćanskih svetih mjesta od “islamske okupacije”.
