Iskorišteni, izigrani, osramoćeni i odbačeni „buntovnici“ iz Savske 66 u Zagrebu odradili su 555-dnevne ZNA SE zadane im „domoljubne“ performanse i više nikom ne trebaju. HDZ ih nije nagradio „za zasluge“ foteljama i državnim apanažama, nije im ni neće ispuniti nijedan zahtjev kojim su mjesecima maltretirali vlast bivšeg premijera Zorana Milanovića i javnost, a sramotu pred sugrađanima koju su navukli na svoja imena više ne mogu oprati nikakvim sapunom. Đuro Glogoški i Josip Klemm vratit će u društveni i politički zapećak izblajhane od pretjerivanja mantre o „dostojanstvu hrvatskih branitelja“, „dignitetu Domovinskog rata“, „vječnoj i jedinoj nam Hrvatskoj“, zastave s ustaškim grbom, bistu Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana, svete slike i krunice… Tragikomedija je završena
Marijan Vogrinec
Novi/stari se predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko temeljito osramotio što se upustio u rušenje „oba“ („1991. oba su pala, 2015. oba će pasti“) razapinjanjem kič-šatre u srcu hrvatske metropole (Savska 66) pod kojom je okupljao cvijet društvenog sloja koji se među građanstvom doživljava kao esencijalni simbol parazitizma. U tragičnim okolnostima kad RH više nema srednjeg sloja, industrije i poljoprivrede, a mase gladnih opsjedaju kontejnere s kućnim otpadom i mladi se iseljavaju iz zemlje, maloumno je a ne domoljubno šatoraški izazivati javnost „buntovnicima“ koji krkaju škampe i janjetinu, pjevaju ustaške pjesme pa se mole, tuku se s policijom na Markovu trgu, postavljaju plinske boce Zagrepčanima pod prozore… A na tekući račun mjesečno kapne 25.000 kuna kruha bez motike. Upravo iz džepova onih kojima se zbog šatoraškog nereda masovno diže kosa na glavi.
Karamarka i HDZ je to necivilizirano remećenje javnog reda i mira u zemlji stajalo izborne blamaže: birači su ga prezreli kao mogućeg premijera i odrekli mu pravo samostalno formirati vlast. Vratilo im se milo za drago. Ma koliko su uspješno nasmijavali općinstvo farsom: „Tko? Mi? HDZ nema ništa s prosvjedom hrvatskih branitelja na Savskoj 66“. Sic. A Karamarkova desna ruka za stranačku operativu na terenu, glavni logističar Milijan Brkić nadimkom Vaso?
Sada se HDZ napadno odriče svojih „buntovnika“ sa Savske 66, prije svih baš kolovođa Josipa Klemma i Đure Glogoškog. Kao što su se onomad jedan bivši Karamarko (Ivo Sanader) i HDZ bez pardona odrekli „braniteljskog“ („Svi smo mi Mirko Norac“) cirkusa na Rivi u Splitu i bivšeg Đure Glogoškog (vojnog invalida u kolicima Mirka Čondića). I tadašnjeg Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata na način kako se Karamarko, po dobivanju autobusnih izbora u Vukovaru, odrekao usluga (ulični neredi, čekićanje ćirilice na državnim ustanovama, fizički napad na državne čelnike i strane diplomate) Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Oni tada i ovi sada dradili su isti sramotan posao, koji je ostavio dubok ožiljak na ionako kržljavoj demokraciji u RH. I poslao podrugljivu poruku svijetu.
„Pakrački dekret“ za odanost
Opskurni desničarski mediji ovih su dana mokri od suza, jer su idejni i logistički razapinjači savske šatre kukavičko-kalkulantski ostavili na cjedilu „prosvjednički projekt hrvatskih branitelja s Trga Nevenke Topalušić“. Bez Glogoški-Klemmova 555-dnevnog igrokaza ne bi bilo HDZ-ove „žene iz naroda“ ( i 10-godišnje diplomatske „dijaspore“) Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčaku ni radikalne simbioze Katoličke crkve i HDZ-ove tzv. Domoljubne koalicije, koja je na parlamentarnim izborima urodila makar istim brojem saborskih mandata (56) sa SDP-ovom koalicijom Hrvatska raste.
Zašto je HDZ sada, kad se ipak domogao vlasti – makar se u njoj nemoćno koprca i trsi izigrati partnere iz Mosta Bože Petrova, osobito u aferi s MOL-om – neizravno poručio družini iz šatre: gospodo, slobodni ste vratiti se kući. Pod P.S. piše: svakako ponijeti u svoj društveni i politički zapećak iz kojeg ste ispuzali izblajhane od pretjerivanja mantre o „dostojanstvu hrvatskih branitelja“, „dignitetu Domovinskog rata“, „vječnoj i jedinoj nam Hrvatskoj“, zastave s ustaškim grbom, bistu Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana, svete slike i krunice… I tako to. HDZ-ov „pakrački dekret“ kao priznanje za politikantsku odanost , izlaganje javnom ruglu i osramoćen vlastiti obraz? Za čije babe zdravlje?
Đuro Glogoški i Josip Klemm nisu dobili „obećani“ ministarski fotelj u zgradi u kojoj su piškili i kakili svi dežurni čuvari šatre, imali električni priključak pod platnenim krovom i bez razloga uznemiravali zaposlenike. A biti ministar, to je bio njihov san snova. Glogoški se već toliko bio zanio tom „ministarskom čašću“ da je unaprijed častio novinare dubokoumnim mislima o tom životnom poslanju. A kad tano, Karamarko se odlučio za „anonimca“ iz šatre – Tomu Medveda. Nakon što je „savjestan domoljub“ Mijo Crnoja morao odstupiti, jer mu nepoštena, jelte, javnost nije željela progledati kroz prste izigravanje osnovnih građanskih obveza.
Josipa Klemma, ispalo je najnaivnijeg u sramotnom „braniteljskom“ performansu i unaprijed izgubljenoj političkoj igri, pogodilo je nekoliko nedaća. Financijski se istrošio u korist izbornih pobjeda Grabar-Kitarović i HDZ-a s „domoljubima“, pa je zaštekala isplata plaća braniteljima (navodno blizu 1000) u njegovoj tvrtci Klemm Security. HDZ-ov vrh, ako je vjerovati izvorima naklonjenih mu medija, lišio ga je i „obećane“ bogate nagrade proširenjem njegova zaštitarskog posla. U tom se vrlo unosnom „braniteljskom“ businessu odnedavno našao i osuđeni ratni zločinac Mirko Norac, čija tvrtka Noky Securiti uz pomoć utjecajnih hadezeovaca širi svoje poslove poput vatrene stihije u borovoj šumi za snažnog vjetra. Pa i na Klemmov neformalno već zauzeti interesni leno.
Budući da je represivni aparat, zasad, u čvrstim Mostovim rukama, veliko je pitanje kako će se Klemm provesti u nastavku postupka za navodnu utaju 3,2 milijuna kuna poreza, sudjelovanje u preprodaji izvjesnog košarka i dvojbenoj ulozi u preuzimanju/demoliranju kultnog zagrebačkog Saloona. O kulturocidu, u kojem se spominje i izvjesna tvrtka Klokan, naravno, gradonačelnik Milan Bandić i Grad Zagreb ni abera. HDZ-ov negativan odnos prema Klemmu i Glogoškom te njihovom nečasnom poslu kojim su negativno nabrijali najveći dio javnosti RH, osim ekstremne desnice i HDZ-ove biračke/nepotističke/klijentelističke esencije, očit je i iz otpora njihovoj morskoj ideji da se šatra „1991. oba su pala, 2015. oba će pasti“/„100% za Hrvatsku“/„1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“ instalira u vukovarskom Memorijalnom muzeju Domovinskog rata.
Šatra je potajice dopremljena u Vukovar, gdje je dočekana negodovanjem žitelja i braniteljskih udruga budući da se ta šarena blamaža, koju je Klemm navodno otkupio od Crvenog križa, ne doživljava simbolom zajedničke braniteljske želje i volje. HDZ-u, pa onda ni vukovarskoj filijali autobusnog gradonačelnika Ivana Penave, upoće više ne odgovara da se ta iritantna blamaža i njezini operativni kolovođe ikako/ičim povezuju sa ZNA SE strankom. Brisanjem sjećanja na tu neslavnu epizodu, pa i ignoriranje šatre iza aut-linije novih HDZ-ovih političkih interesa, ZNA SE želi poručiti: zna se da ZNA SE ništa ne zna ni o Glogoški-Klemmovim „zaslugama“ niti o tome tko je i zašto razapeo platneni krov nad njihovim gotovo svakodnevnim press-redaljkama.
Tko upali svjetlo…
Umjesto u „časne“ fotelje i na postolja s nacionalnom trobojnicom, podebljano pripadajuće masnom šuškom, akterima predizbornog ludila ostaju potrošeno ili zloporabljeno „domoljublje“ i „nacionalna osviještenost“, a idejnim očevima samo još nešto snalažljivosti za pospremiti „buntovnički“ provijant. Možda opet zatreba, tko zna. Dijelu branitelja razasutih u više od 1200 udruga (!?), koji su uistinu bili toliki hlebinci, pa vjerovali Glogoškom i Klemmu da se šatrom, zajebavanjem javnosti i huškanjem neizlječivih PTSP-ovaca da se tuku s policijom i ruše im metalne zapreke na Markovom trgu uistinu bore za ugrožena materijalna „prava“ ostaje gorak okus u ustima. Nakon pogromaške anatema „četnika, komunjara i Jugoslavena“, koji su bili čista izmišljotina šatoraških scenarista, činjenica je da nova vlast nije i neće riješiti nijedan od „prosvjedničkih“ zahtjeva.
Ne samo zato što država još dugo neće imati svog novca ni za kruh i vodu nego i zato što branitelji – osobito onih oko 100.000 najpovlaštenijih, s gratis stanovima, kućama, dionicama, udjelima, invalidninama i mirovinama višestruko većim od prosječnih za odrađen puni staž – već sada, zajedno s članovima obitelji, uživaju natprosječna građanska prava. HDZ-ovi su idejni mudraci dali dreku pljusku kad su našli upravo Đuru 25.000 Glogoškog i Josipa Security Klemma trbuhozboriti o društveno-politički zanemarenom „dostojanstvu hrvatskih branitelja“ i „dignitetu Domovinskog rata“. O tome što danas građani „uživaju“, a svojom su im krvlju i dijelovima tijela priskrbili – hrvatski branitelji. Bolje da nisu, ako je to država kakvu sada imamo: politički, gospodarski i financijski nesamostalna/ovisna, podčinjena interesima „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ (sve do službene apologetike TTIP-u), životnog standarda bačenog u kontejner… Tko upali svjetlo, vrag mu dušu…
Ministar Medved, ni dva sata po imenovanju, otvoreno laže javnosti: „Branitelji i ratni stradalnici sada su postali dio sustava i više nema razloga za prosvjed“. Ma kojeg crnog sustava? Ništa se nije promijenilo i neće, a „domoljubna“ retorika ni dosad nije imala prođu. Registar branitelja se podebljao za nekoliko tisuća novih vlasnika HB iskaznica, s jakim trendom za uvrštavanje novih, još neotkrivenih, ali strašno zaslužnih bojovničkih postrojbi. Ispod jorgan-planine? Ministar Medved ne dvoji: moj prethodnik Predrag Matić Fred ispravno je postupio kad je dopunio famozni Registar. „I ja ću postupiti na isti način“, kaže, „jer je velik broj zahtjeva za priznavanjem braniteljskog statusa još u postupku.“
Sve to iritantno pojačava neugodan miris i okus crvljivog ploda koji otpočetka ne valja, a šatoraška je epizoda samo boldala spoznaje koje u narodu ni dosad nisu bile tajna. To je velik mlinski kamen o HDZ-Karamarkovom vratu, pa je razumljivo zašto su i šatra i njezini militantni „poglavice“ postali nepoželjni ZNA SE stranci. Uporabljeni pa odbačeni, od davnina je sudbina likova koji se lakomisleno prtljaju u nečasne radnje i uprljaju obraz. Savska šatra, ako ćemo pravo, nikom nije donijela ništa dobra i – ne ponovila se. Kao ni rat. Iza te platnene nakarade ostala je osramoćena i politički izigrana cijela braniteljska populacija, iako njezin najveći dio uopće nije sudjelovao u režiranom cirkusu. Ali predstava se davala 555 dana – u njihovo ime. Kako će Glogoški i Klemm sada gledati u oči rodbinu, prijatelje, suborce i ostale sugrađane?
Pustoš, jad i bijeda
„Josip Klemm“, tvrdi jedan rigidan medij blizak ZDS nekulturi, „uključujući šator i pokojeg branitelja u njemu, postao je kamen spoticanja vladajućoj stranci koja je predizbornim prosvjedovanjem za HDZ pošteno odradila posao. Iako su HDZ-u vrlo brzo postali smetnja, a šator pred Ministarstvom branitelja ruglo kojeg se trebalo riješiti, okončavanje braniteljskog prosvjeda nije bilo lako. Klemm je upao u zamku vlastite igre, pri čemu se iz Savske 66 nije mogao samo tako, bez objašnjenja, pokupiti. Dijelu branitelja koji je vjerovao da Klemm radi ‘pravu stvar’, nije bilo lako objasniti da je sad, kad je HDZ dobio što je želio, vrijeme za razlaz.
Sada, umjesto počasnog mjesta u Muzeju, otkupljeni šator otužno čuči u nekom vukovarskom prikrajku. I strahovito podsjeća na Josipa Klemma, koji je zbog krivih procjena i loših kalkulacija jednako tako ostao sam. Ostavljen od HDZ-a, ostavljen od svojih radnika i posve napušten od svojih dojučerašnjih suboraca…“ Kako je sijao, tako sada žanje. Preračunao se, uzalud potrošio novac, a ta mu klasična pučka mudrost prije 555 šatorskih dana uopće nije pala na um. Šteta.
Velik populizam i politikantska demagogija, u kojima nema tko nije sudjelovao od „viđenijih“ likova s ekstremne desnice i iz Katoličke crkve, ostavio je pustoš iza sebe. Branitelji su još jednom iskorišteni za osobne probitke vođa kvarnih opcija i gurnuti na još izloženije mjesto javnom prijeziru. Nitko od njih neće osjetiti više dostojanstva od zasluženog vlastitim djelom i ponašanjem niti će Domovinski rat steći dignitet kakav mu ne pripada. Ma što govorili profesionalni „domoljubi“. Kad svaki peti-šesti od rastućih više od pola milijuna vlasnika HB iskaznica bude u pravima i dužnostima dijelilo istu sudbinu s ostalim građanima, mogući bunt će imati zdrav sadržaj/utemeljenje.
I nikom više neće trebati nekakvi „braniteljski mesije“ sa zakorovljenog šatorskog deponija u Vukovaru. Ni lažni nacionalni izbavitelji kakvima se grade Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar-Kitarović, saborski „domoljubi“ sa 131 ili 159 preferencijalnih glasova među 2,7 milijuna birača na parlamentarnim izborima, odnosno muškarci u čipkasto-zlatoveznim haljinama građanske udruge zvane Rimokatolička crkva, koji ne razlikuju molitvenik i Bibliju od križarskog manifesta ekstremnog/militantnog nacionalizma.
tacno
Marijan Vogrinec
Novi/stari se predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko temeljito osramotio što se upustio u rušenje „oba“ („1991. oba su pala, 2015. oba će pasti“) razapinjanjem kič-šatre u srcu hrvatske metropole (Savska 66) pod kojom je okupljao cvijet društvenog sloja koji se među građanstvom doživljava kao esencijalni simbol parazitizma. U tragičnim okolnostima kad RH više nema srednjeg sloja, industrije i poljoprivrede, a mase gladnih opsjedaju kontejnere s kućnim otpadom i mladi se iseljavaju iz zemlje, maloumno je a ne domoljubno šatoraški izazivati javnost „buntovnicima“ koji krkaju škampe i janjetinu, pjevaju ustaške pjesme pa se mole, tuku se s policijom na Markovu trgu, postavljaju plinske boce Zagrepčanima pod prozore… A na tekući račun mjesečno kapne 25.000 kuna kruha bez motike. Upravo iz džepova onih kojima se zbog šatoraškog nereda masovno diže kosa na glavi.
Karamarka i HDZ je to necivilizirano remećenje javnog reda i mira u zemlji stajalo izborne blamaže: birači su ga prezreli kao mogućeg premijera i odrekli mu pravo samostalno formirati vlast. Vratilo im se milo za drago. Ma koliko su uspješno nasmijavali općinstvo farsom: „Tko? Mi? HDZ nema ništa s prosvjedom hrvatskih branitelja na Savskoj 66“. Sic. A Karamarkova desna ruka za stranačku operativu na terenu, glavni logističar Milijan Brkić nadimkom Vaso?
Sada se HDZ napadno odriče svojih „buntovnika“ sa Savske 66, prije svih baš kolovođa Josipa Klemma i Đure Glogoškog. Kao što su se onomad jedan bivši Karamarko (Ivo Sanader) i HDZ bez pardona odrekli „braniteljskog“ („Svi smo mi Mirko Norac“) cirkusa na Rivi u Splitu i bivšeg Đure Glogoškog (vojnog invalida u kolicima Mirka Čondića). I tadašnjeg Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata na način kako se Karamarko, po dobivanju autobusnih izbora u Vukovaru, odrekao usluga (ulični neredi, čekićanje ćirilice na državnim ustanovama, fizički napad na državne čelnike i strane diplomate) Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Oni tada i ovi sada dradili su isti sramotan posao, koji je ostavio dubok ožiljak na ionako kržljavoj demokraciji u RH. I poslao podrugljivu poruku svijetu.
„Pakrački dekret“ za odanost
Opskurni desničarski mediji ovih su dana mokri od suza, jer su idejni i logistički razapinjači savske šatre kukavičko-kalkulantski ostavili na cjedilu „prosvjednički projekt hrvatskih branitelja s Trga Nevenke Topalušić“. Bez Glogoški-Klemmova 555-dnevnog igrokaza ne bi bilo HDZ-ove „žene iz naroda“ ( i 10-godišnje diplomatske „dijaspore“) Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčaku ni radikalne simbioze Katoličke crkve i HDZ-ove tzv. Domoljubne koalicije, koja je na parlamentarnim izborima urodila makar istim brojem saborskih mandata (56) sa SDP-ovom koalicijom Hrvatska raste.
Zašto je HDZ sada, kad se ipak domogao vlasti – makar se u njoj nemoćno koprca i trsi izigrati partnere iz Mosta Bože Petrova, osobito u aferi s MOL-om – neizravno poručio družini iz šatre: gospodo, slobodni ste vratiti se kući. Pod P.S. piše: svakako ponijeti u svoj društveni i politički zapećak iz kojeg ste ispuzali izblajhane od pretjerivanja mantre o „dostojanstvu hrvatskih branitelja“, „dignitetu Domovinskog rata“, „vječnoj i jedinoj nam Hrvatskoj“, zastave s ustaškim grbom, bistu Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana, svete slike i krunice… I tako to. HDZ-ov „pakrački dekret“ kao priznanje za politikantsku odanost , izlaganje javnom ruglu i osramoćen vlastiti obraz? Za čije babe zdravlje?
Đuro Glogoški i Josip Klemm nisu dobili „obećani“ ministarski fotelj u zgradi u kojoj su piškili i kakili svi dežurni čuvari šatre, imali električni priključak pod platnenim krovom i bez razloga uznemiravali zaposlenike. A biti ministar, to je bio njihov san snova. Glogoški se već toliko bio zanio tom „ministarskom čašću“ da je unaprijed častio novinare dubokoumnim mislima o tom životnom poslanju. A kad tano, Karamarko se odlučio za „anonimca“ iz šatre – Tomu Medveda. Nakon što je „savjestan domoljub“ Mijo Crnoja morao odstupiti, jer mu nepoštena, jelte, javnost nije željela progledati kroz prste izigravanje osnovnih građanskih obveza.
Josipa Klemma, ispalo je najnaivnijeg u sramotnom „braniteljskom“ performansu i unaprijed izgubljenoj političkoj igri, pogodilo je nekoliko nedaća. Financijski se istrošio u korist izbornih pobjeda Grabar-Kitarović i HDZ-a s „domoljubima“, pa je zaštekala isplata plaća braniteljima (navodno blizu 1000) u njegovoj tvrtci Klemm Security. HDZ-ov vrh, ako je vjerovati izvorima naklonjenih mu medija, lišio ga je i „obećane“ bogate nagrade proširenjem njegova zaštitarskog posla. U tom se vrlo unosnom „braniteljskom“ businessu odnedavno našao i osuđeni ratni zločinac Mirko Norac, čija tvrtka Noky Securiti uz pomoć utjecajnih hadezeovaca širi svoje poslove poput vatrene stihije u borovoj šumi za snažnog vjetra. Pa i na Klemmov neformalno već zauzeti interesni leno.
Budući da je represivni aparat, zasad, u čvrstim Mostovim rukama, veliko je pitanje kako će se Klemm provesti u nastavku postupka za navodnu utaju 3,2 milijuna kuna poreza, sudjelovanje u preprodaji izvjesnog košarka i dvojbenoj ulozi u preuzimanju/demoliranju kultnog zagrebačkog Saloona. O kulturocidu, u kojem se spominje i izvjesna tvrtka Klokan, naravno, gradonačelnik Milan Bandić i Grad Zagreb ni abera. HDZ-ov negativan odnos prema Klemmu i Glogoškom te njihovom nečasnom poslu kojim su negativno nabrijali najveći dio javnosti RH, osim ekstremne desnice i HDZ-ove biračke/nepotističke/klijentelističke esencije, očit je i iz otpora njihovoj morskoj ideji da se šatra „1991. oba su pala, 2015. oba će pasti“/„100% za Hrvatsku“/„1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“ instalira u vukovarskom Memorijalnom muzeju Domovinskog rata.
Šatra je potajice dopremljena u Vukovar, gdje je dočekana negodovanjem žitelja i braniteljskih udruga budući da se ta šarena blamaža, koju je Klemm navodno otkupio od Crvenog križa, ne doživljava simbolom zajedničke braniteljske želje i volje. HDZ-u, pa onda ni vukovarskoj filijali autobusnog gradonačelnika Ivana Penave, upoće više ne odgovara da se ta iritantna blamaža i njezini operativni kolovođe ikako/ičim povezuju sa ZNA SE strankom. Brisanjem sjećanja na tu neslavnu epizodu, pa i ignoriranje šatre iza aut-linije novih HDZ-ovih političkih interesa, ZNA SE želi poručiti: zna se da ZNA SE ništa ne zna ni o Glogoški-Klemmovim „zaslugama“ niti o tome tko je i zašto razapeo platneni krov nad njihovim gotovo svakodnevnim press-redaljkama.
Tko upali svjetlo…
Umjesto u „časne“ fotelje i na postolja s nacionalnom trobojnicom, podebljano pripadajuće masnom šuškom, akterima predizbornog ludila ostaju potrošeno ili zloporabljeno „domoljublje“ i „nacionalna osviještenost“, a idejnim očevima samo još nešto snalažljivosti za pospremiti „buntovnički“ provijant. Možda opet zatreba, tko zna. Dijelu branitelja razasutih u više od 1200 udruga (!?), koji su uistinu bili toliki hlebinci, pa vjerovali Glogoškom i Klemmu da se šatrom, zajebavanjem javnosti i huškanjem neizlječivih PTSP-ovaca da se tuku s policijom i ruše im metalne zapreke na Markovom trgu uistinu bore za ugrožena materijalna „prava“ ostaje gorak okus u ustima. Nakon pogromaške anatema „četnika, komunjara i Jugoslavena“, koji su bili čista izmišljotina šatoraških scenarista, činjenica je da nova vlast nije i neće riješiti nijedan od „prosvjedničkih“ zahtjeva.
Ne samo zato što država još dugo neće imati svog novca ni za kruh i vodu nego i zato što branitelji – osobito onih oko 100.000 najpovlaštenijih, s gratis stanovima, kućama, dionicama, udjelima, invalidninama i mirovinama višestruko većim od prosječnih za odrađen puni staž – već sada, zajedno s članovima obitelji, uživaju natprosječna građanska prava. HDZ-ovi su idejni mudraci dali dreku pljusku kad su našli upravo Đuru 25.000 Glogoškog i Josipa Security Klemma trbuhozboriti o društveno-politički zanemarenom „dostojanstvu hrvatskih branitelja“ i „dignitetu Domovinskog rata“. O tome što danas građani „uživaju“, a svojom su im krvlju i dijelovima tijela priskrbili – hrvatski branitelji. Bolje da nisu, ako je to država kakvu sada imamo: politički, gospodarski i financijski nesamostalna/ovisna, podčinjena interesima „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ (sve do službene apologetike TTIP-u), životnog standarda bačenog u kontejner… Tko upali svjetlo, vrag mu dušu…
Ministar Medved, ni dva sata po imenovanju, otvoreno laže javnosti: „Branitelji i ratni stradalnici sada su postali dio sustava i više nema razloga za prosvjed“. Ma kojeg crnog sustava? Ništa se nije promijenilo i neće, a „domoljubna“ retorika ni dosad nije imala prođu. Registar branitelja se podebljao za nekoliko tisuća novih vlasnika HB iskaznica, s jakim trendom za uvrštavanje novih, još neotkrivenih, ali strašno zaslužnih bojovničkih postrojbi. Ispod jorgan-planine? Ministar Medved ne dvoji: moj prethodnik Predrag Matić Fred ispravno je postupio kad je dopunio famozni Registar. „I ja ću postupiti na isti način“, kaže, „jer je velik broj zahtjeva za priznavanjem braniteljskog statusa još u postupku.“
Sve to iritantno pojačava neugodan miris i okus crvljivog ploda koji otpočetka ne valja, a šatoraška je epizoda samo boldala spoznaje koje u narodu ni dosad nisu bile tajna. To je velik mlinski kamen o HDZ-Karamarkovom vratu, pa je razumljivo zašto su i šatra i njezini militantni „poglavice“ postali nepoželjni ZNA SE stranci. Uporabljeni pa odbačeni, od davnina je sudbina likova koji se lakomisleno prtljaju u nečasne radnje i uprljaju obraz. Savska šatra, ako ćemo pravo, nikom nije donijela ništa dobra i – ne ponovila se. Kao ni rat. Iza te platnene nakarade ostala je osramoćena i politički izigrana cijela braniteljska populacija, iako njezin najveći dio uopće nije sudjelovao u režiranom cirkusu. Ali predstava se davala 555 dana – u njihovo ime. Kako će Glogoški i Klemm sada gledati u oči rodbinu, prijatelje, suborce i ostale sugrađane?
Pustoš, jad i bijeda
„Josip Klemm“, tvrdi jedan rigidan medij blizak ZDS nekulturi, „uključujući šator i pokojeg branitelja u njemu, postao je kamen spoticanja vladajućoj stranci koja je predizbornim prosvjedovanjem za HDZ pošteno odradila posao. Iako su HDZ-u vrlo brzo postali smetnja, a šator pred Ministarstvom branitelja ruglo kojeg se trebalo riješiti, okončavanje braniteljskog prosvjeda nije bilo lako. Klemm je upao u zamku vlastite igre, pri čemu se iz Savske 66 nije mogao samo tako, bez objašnjenja, pokupiti. Dijelu branitelja koji je vjerovao da Klemm radi ‘pravu stvar’, nije bilo lako objasniti da je sad, kad je HDZ dobio što je želio, vrijeme za razlaz.
Sada, umjesto počasnog mjesta u Muzeju, otkupljeni šator otužno čuči u nekom vukovarskom prikrajku. I strahovito podsjeća na Josipa Klemma, koji je zbog krivih procjena i loših kalkulacija jednako tako ostao sam. Ostavljen od HDZ-a, ostavljen od svojih radnika i posve napušten od svojih dojučerašnjih suboraca…“ Kako je sijao, tako sada žanje. Preračunao se, uzalud potrošio novac, a ta mu klasična pučka mudrost prije 555 šatorskih dana uopće nije pala na um. Šteta.
Velik populizam i politikantska demagogija, u kojima nema tko nije sudjelovao od „viđenijih“ likova s ekstremne desnice i iz Katoličke crkve, ostavio je pustoš iza sebe. Branitelji su još jednom iskorišteni za osobne probitke vođa kvarnih opcija i gurnuti na još izloženije mjesto javnom prijeziru. Nitko od njih neće osjetiti više dostojanstva od zasluženog vlastitim djelom i ponašanjem niti će Domovinski rat steći dignitet kakav mu ne pripada. Ma što govorili profesionalni „domoljubi“. Kad svaki peti-šesti od rastućih više od pola milijuna vlasnika HB iskaznica bude u pravima i dužnostima dijelilo istu sudbinu s ostalim građanima, mogući bunt će imati zdrav sadržaj/utemeljenje.
I nikom više neće trebati nekakvi „braniteljski mesije“ sa zakorovljenog šatorskog deponija u Vukovaru. Ni lažni nacionalni izbavitelji kakvima se grade Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar-Kitarović, saborski „domoljubi“ sa 131 ili 159 preferencijalnih glasova među 2,7 milijuna birača na parlamentarnim izborima, odnosno muškarci u čipkasto-zlatoveznim haljinama građanske udruge zvane Rimokatolička crkva, koji ne razlikuju molitvenik i Bibliju od križarskog manifesta ekstremnog/militantnog nacionalizma.
tacno
