Neposredno prije koncerta Bombaj Štampe na Demofestu 09 u Banjaluci, razgovarali smo sa frontmenom grupe Brankom Đurićem Đurom
Rad Branka Đurića pratim dugo, po meni je to jedna od najzanimljivijih muzičkih i glumačkih karijera na Balkanu. Izmiješan porijeklom sa svih strana, Sarajlija nastanjen uspješno u Ljubljani, glumac sa svjetskom karijerom. Muzičar koji insistira na rokenrolu. Čitajući intervjue koje je davao, bio sam razočaran šta ga kolege pitaju u odnosu na ono što on može i ima da kaže. Kad sam čuo da dolazi u Banjaluku na Demofest sa Bombaj Štampom, pomislio sam da bi ga bilo dobro intervjuisati. Prije nego što sam krenuo, kažem ukućanima 'doći ću ja brzo, neće ovo dugo trajati, on odgovara na pitanja sa jednom rečenicom'....Ipak, nije bilo tako, intervju je trajao skoro 40 minuta, a razgovor mnogo duže od toga. Sjedili smo na Kastelu, iznad Vrbasa, uz pivo i riblje čvarke. Kada intervju postane razgovor, onda znaš da će sigurno biti dobar.
BUKA: Imao si 20 godina kada je osnovana Bombaj štampa. Nekako su te godine bile zlatno doba sarajevske rok scene. Tada su sarajevski bendovi bili vodeći na jugoslovenskoj sceni. Imam neki osjećaj, prateći intervjue koje si davao i tvoje stvaralaštvo od kada znam za sebe, da si uvijek htio mnogo više da sviraš nego što si mogao?
Branko Đurić: Apsolutno, pročitao si me kao otvorenu knjigu. Meni je rokenrol nešto posebno i ja sam, ustvari, prvo počeo kao pjevač i svirač u rokenrol bendu. Sebi sam govorio „ja bih radio nešto ovako, od ovoga bi’ živio ili barem nečeg sličnog“. Bježao sam od matematike i najprije sam upisao žurnalistiku, tako da je malo falilo da ti budem kolega. Završio sam dvije godine žurnalistike, a u međuvremenu sam redovno konkurisao na glumu, ali su me stalno odbijali. Iz četvrtog pokušaja su me primili na glumu i upravo tada je izašao i prvi album Bombaj štampe, tada su krenuli i Nadrealisti, tako da je dalje sve išlo nekako paralelno. Ipak, muzika je ono glavno zbog čega sam se uvalio u sve ovo što danas radim.
I taj prvi album Bombaj štampe, iako je tada bila velika konkurencija, nije prošao nezapaženo. Nekako si uvijek odvajao tu vrstu svog stvaralaštva od glume, Nadrealista. Priču sa Bombaj štampom stavljao si na posebno mjesto, nisi je htio povezivati sa svojom popularnošću...
Ljudi su stalno to nekako povezivali, a ja sam to stalno odvajao. To si dobro primijetio. Moraš znati da smo mi u tom periodu živjeli strašno aktivno i proživjeli smo u tih desetak godina ono što mnogi ne prožive u stotinama života. Stvarno je bilo preaktivno i ja tek sada krpim neke rupe u sjećanju, kada mi sada neko kaže „e znaš li da je tada to, da si ti ovo ili ono“, tek sada se prisjećam, jer tada smo živjeli i dan i noć I, da ne pokvarim omladinu, ali reći ću, živjeli smo „nezdravo“.
Koliko je bilo teško održati organizam Bombaj štampe živim na sceni. Evo i ovaj koncert u Banjaluci, koliko ti je zapravo bilo teško...
Ja i Nedo (Nedim Babović) smo jedini od te prve postave Bombaj štampe i nas dvojica smo jedini autori i jezgro benda. Volimo svirati, iako se i on i ja bavimo svojim poslovima, ali ta svirka, to je nešto posebno. On je dosta bliži muzici, producent je i ima studio, ali ta svirka nam je nekako uvijek bila toliko draga da smo rekli da to nikada nećemo prestati raditi. Ne svira Bombaj štampa često, možda pet koncerata godišnje, kada nas neko zove, i ne trudimo se da organizujemo neke gaže, nego idemo samo na poziv i mogu reći da rado dolazimo i sviramo. I sretan sam što je tako, što uvijek dolazi toliko ljudi da napunimo prostor gdje god da sviramo, ne samo zbog nas samih, već i zbog toga što je to znak da još uvijek ima izvjesna kritična masa ljudi koji slušaju rokenrol.
Da, ni na zadnjem albumu ne kalkulišete sa zvukom…
Mi sviramo isto kao da smo u garaži 82’ ili 83’. Taj zvuk prašteće gitare i taj Nedin G štim, mislim da mi jedini sviramo na ovaj način ovdje okolo. To je to nešto što nas karakterizira.
Stvari koje su opstale iz tog perioda bivše Jugoslavije su stvari i ljudi koji nikada nisu bahato tretirali svoju publiku i svoj rad. Jednom sam razgovarao sa Josipom Lisac i ona je rekla da sebi nikada nije dozvolila da bude bahata, bilo da pjeva pred 10, 100 ili hiljadama ljudi. Uvijek je na isti način pristupala tome što radi.
Ja se profesionalno bavim ovim poslom, ja sam diplomirani glumac i onoga dana kada sam odlučio da ću to biti, da ću od toga da živim, ja sam odlučio da poštujem svoju publiku i tako da vjerovatno i oni mene poštuju zbog toga.
Jedan od mojih prvih novinarskih intervjua bio je sa Brankom Kockicom. Kada sam ga pitao zašto više ne radi Kockicu i dalje, on mi je rekao „ Za jednu Kockicu, 7 dana se birala tema, 7 dana su se birala djeca, 7 dana se snimala i 7 dana se montirala. Danas čovjek uđe u studio i snimi 7 takvih emisija za dan. Koliko je bagatelisana tehnologija i koliko je upotreba tehnologije bagatelisala kvalitet koji dobijamo?
To je tačno i znaš još šta, strašno je puno ljudi koji misle da je, recimo, to čime se ja bavim, ako govorimo o komediji, da je to neka lakša forma, a to je upravo suprotno. I to me najviše boli kada neko kaže „jao, lako je tebi, ti se zajebaješ, a lova kapa“. Ljudi koji me poznaju zapravo znaju da sam strašno ozbiljan i ljudi se uglavnom strašno razočaraju, kažu ‘što si to nešto neraspoložen’. Misle da ja šopam folove i pričam viceve na svakom koraku. Ja se strašno ozbiljno posvetim tome, zato što poštujem svoju publiku. Želim da dam kvalitetan proizvod koji će ostaviti neki trag, koji će ljudi prepoznati i koji će ih zabaviti na prvom mjestu, ali na jednom nivou.
Svako ko ti postavlja takva pitanja, a bavi se novinarskim poslom, onda ne radi dobro svoj posao, za razliku od tebe koji svoj posao dobro radiš. Jako je teško nasmijati ljude, pogotovo u ovom vremenu i imam osjećaj da je sve teže nasmijavati ljude. Da li griješim?
Ne griješiš. Kome je do smijeha. Prije, kada si u sretna vremena kretao da nasmijavaš ljude, kretao si sa neke pozitivne tačke. Znači, oni su već bili raspoloženi i onda ih samo još malo poguraš i oni se smiju, a sada ih prvo moraš dovesti na neku nultu tačku, pa tek onda da ih dižeš gore. Znači, kreneš iz teškog minusa.
Imam osjećaj da ti poprilično dobro komuniciraš sa cijelom regijom, ali nikada ne potenciraš tu jugonostalgiju... da li uopšte treba pominjati sjećanje na bivšu državu u nekom smislu?
Pa, ne znam. Ljudi na različite načine reagiraju kada spominješ bivšu Jugu. Neki su nostalgični, neki su hipernostalgični, neki smatraju da je to najgori mogući period i onda uvijek zaglaviš u neki predubok razgovor oko toga. Ja oko toga mogu samo reći da sam sretan što sam odrastao u takvom vremenu i što su me moji roditelji tako pripremili da volim svoje i da razumijem druge i da su me tako pripremili na taj život u nekoj miješanoj sredini. Ja sam inače iz neke debelo miješane sredine, što je možda bilo i neobično, po jednoj strani mana, po drugoj vrlina. I moja djeca su sada miješana i najsretniji sam kada je onako sve šareno, kada smo sa svih strana, tada mnogo više i naučiš. Nekako mislim da se ljudi boje, sada je taj trend, kao ‘dolaze neki od nekuda’. Pa, nema ništa ljepše. Oduvijek je neko od nekuda dolazio ili je neko negdje odlazio. Najgore su te neke hermetične sredine, u svom prdežu se osjećaju dobro, kao ne smrdi im, njihovo je. Meni je baš drago da se ljudi miješaju, da dolaze sa svih strana, da odlaze i možda sam upravo zbog ovakvog odnosa, kako sam naučen još od djetinjstva, dobro prihvaćen svugdje, i u Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj, o Bosni da i ne govorim.
Meni je ostala zanimljiva jedna priča, prateći te na Facebooku, gdje si prokomentarisao da su se maltene na tvojoj predstavi u Australiji prvi put susreli neki naši ljudi...
Da, prvi put su se susreli ambasadori, i to srpski, hrvatski, makedonski, slovenski i bosanski. Bili smo na ručku i tada su rekli „vidite, ljudi, prvi put smo baš svi zajedno na okupu“ i to mi je bio veliki compliment, i bilo mi je super društvo i lijepo sm se zabavili. Ja ne bih htio da me zbog toga neko svrsta u neku grupu jugonostalgičara. Ja nisam jugonostalgičan ni za čim, jer nekako, kada počneš da se baviš nostalgijom, znači da si već star. Znaš kada počneš ono’joj, prije je bilo…’. Meni je i sada dobro, super mi je i u Rimu, i u Njujorku, i u Beogradu i u Sarajevu, Zagrebu, svugdje mi je dobro.
Puno putuješ, kako se nosiš sa vremenom? Stičem dojam da možeš još puno da radiš?
Ja stalno moram kucati u drvo. Zaista sam sretan da imam tu mogućnost da se bavim ovim poslom i da živim od nečega što bih radio i iz same zabave.
Pitam te to iz razloga što imam osjećaj da ljudi na Balkanu, Zijah Sokolović je to odlično primijetio, rekao je ‘veseli me odnos Balkanaca prema vremenu - kasni se, ako dogovorimo da je nešto danas u 11 sati, to se vrlo lako pretvori sutra u 11’. Nekako se bahatimo s vremenom. Ti si nedavno rekao da, kada se probudiš, prvo moraš da skontaš gdje se nalaziš.
Da, tako je, pogotovo u zadnje vrijeme tako. U sred noći kada se probudiš, pa hoćeš da ustaneš na jednu stranu kreveta, a ono vidiš da nije tamo, a onda shvatiš da si na nekom drugom mjestu. Tempo je takav. Ali dobro je što se kod nas vrijeme još uvijek mjeri kalendarom, a ne satom.
Uprkos narativu 90-tih koji je sve prisutniji, a 90-te su toliko naštetile ovom društvu, mi se opet nekako krpimo i svi ti ljudi koji su nekada bili dobri stvaraoci, glumci, sportisti, bilo gdje na prostoru Jugoslavije, sada isto tako dobro funkcionišu na cijelom ovom prostoru. Međutim, i dalje ti duboki nacionalni narativi opstaju. Zašto smo toliko uporni da imamo etnički čista društva?
To je neko prokletstvo. To meni nikako nije jasno. Volio bih znati odgovor na to, ali, nažalost, nekako se moraš pomiriti sa tim da smo izgleda toliko prokleti, da smo takvi. Ja zaista ne znam, nisam odrastao u takvoj okolini, pa to ne razumijem. Jedna misao mi se non-stop vrti po glavi, koju uvijek želim da pitam, mada se nikada ne petljam u nacionalne rasprave. Riječ je o jednom pitanju koje svako sebi treba da postavi, kada počne da govori gluposti, a to je ‘pa zar ti stvarno misliš da su naši idioti bolji od njihovih idiota?’ Jer idioti su i kod nas i kod njih. Ljudi stalno počnu te priče’ njihovi idioti’, a treba da kažu ‘naši i njihovi idioti’. Znači, samo treba postaviti to pitanje. Svugdje ima idiota i super raje.
Ti si često i producent svog kreativnog rada. Koliko umara ta vrsta stvaralaštva?
Vjeruj, ne umara, čak me odmara, odnosno olakšava mi stvari. Kada sam počinjao, uvijek sam nekako mistificirao taj producentski posao, kao to su neki ljudi koji se razumiju u taj posao, to je sabiranje i oduzimanje. Prestao sam to mistificirati i shvatio sam što bi mi neko drugi prodavao nešto. Opet, imao sam i loših iskustava gdje su me varali, a ja plaćao, i onda sam shvatio da je bolje da zavisim sam od sebe.
Često čujem u sferi kulture poprilično kukanje. U jednu ruku bi htjeli pare od države u drugu ne...
Znaš, to me jako nervira u posljednje vrijeme, te podjele na bogate i siromašne, na naše i njihove. Sada je i ta strašna podjela u kulturi, a to je podjela kao na umjetnost I, kako bih rekao, neku laganu zajebanciju. Sve se dijeli. Postoje ili filmovi i predstave krajnje umjetničke koje niko ne razumije, a svi se prave da razumiju ili neko smeće, kao prde, podriguju, pa se ljudi smiju. Ta neka fina sredina nestaje. I ja upravo to pokušavam da nađem, da je neka zabava, da je komedija, a da je na nivou. Danas, ako je komedija, mora da bude ono totalno smeće, ako je ozbiljno, onda treba da bude neka hiper umjetnost, da se valjaju goli po sceni, ili povraćaju, ili se režu do krvi i onda neko kaže ‘vau, to je umjetnost’. A onda čim nešto razumiju, to im nije umjetnost. Znaš li koliko se stvari može sakriti pod krinkom umjetnosti? To me, recimo, nervira, ta vrsta polarizacije. Sve rjeđe mi se događa da nakon što pogledam neku predstavu mogu reći ‘nasmijao sam se, dobro je bilo i kvalitetmo’. Isto je i sa filmom. Ili je neka krajnja komercijala ili je neko umjetničko sranje. U oba slučaja je sranje.
Radio si, mogu slobodno reći i sa najvećim svjetskim imenima, sarađivao si sa njima na setovima, vidio si kako funkcionišu. Često kažeš da su ti upravo ti ljudi pokazali gomilu jednostavnosti u načinu na koji komuniciraju.
To sam shvatio, što su veće face, to su jednostavniji ljudi. To ne možeš da vjeruješ. Ljudi kada se realizuju, nemaju više potrebe da se dokazuju. Sa druge strane, ovdje kod nas sitne drkadžije koje nisu ništa uradile u životu dižu mnogo više noseve i trude se da nekome nešto izgledaju, nešto što nisu, a ovi koji su realizirani, oni se više ne trude da nekoga fasciniraju, nego su to što jesu i nekako je normalno komunicirati sa njima.
Nikada ne kriješ respekt i ljubav prema Sloveniji. Često ističeš i da je tvoja kreativnost upravo u toj zemlji dostigla svoj maksimum, a s druge strane, često voliš i podsjetiti da si rođen u BiH, u Sarajevu, da je to tvoj rodni grad. Možda bi bilo zanimljivo neko poređenje, ako je uopšte moguće porediti BiH i Sloveniju? Mi smo uvijek nekako na nivou skeča i vica. Vic o Slovencu, vic o Bosancu...
Da, tako je i zato se od mene uvijek očekuje da malo kao govorim protiv Slovenaca. Kažu mi ‘ovi Slovenci, nema tu one naše duše’.
Mi smo uvijek imali pogrešno mišljenje o Slovencima, kao da su oni hladni, odbojni, a oni samo više nego mi poštuju tuđi mir, oni se ne petljaju toliko direktno drugima u život. Tamo se ne dogodi na vas neko u prolazu opali po leđima i kaže ‘gdje si Đuđi, jebo te’. Nisu hladni, nego te poštuju. Ivo Andrić je to lijepo rekao u jednoj pripovijetci o Sloveniji, gdje je ovu zemlju prikazao kroz konobare. Pisao je kako su naši konobari previše prisni, s tobom skoro su na ti, njemački previše uštogljeni, a slovenski su baš, kaže Andrić, ona mjera između ljubaznosti i pristojnosti, ne ulaze u intimu kao naši, nisu ni totalno grubi i hladni, već baš onakvi kakvi i trebaju biti. Pisao je takođe i da Slovenci jako poštuju svoj rad, a vole svoj odmor. Mi ovdje nikada nismo imali takav kult vikenda, jer vjerovatno nismo toliko vrijedno radili. Baš sam i ja sve to primijetio kao Andrić, ali eto nisam napisao.
6yka
Rad Branka Đurića pratim dugo, po meni je to jedna od najzanimljivijih muzičkih i glumačkih karijera na Balkanu. Izmiješan porijeklom sa svih strana, Sarajlija nastanjen uspješno u Ljubljani, glumac sa svjetskom karijerom. Muzičar koji insistira na rokenrolu. Čitajući intervjue koje je davao, bio sam razočaran šta ga kolege pitaju u odnosu na ono što on može i ima da kaže. Kad sam čuo da dolazi u Banjaluku na Demofest sa Bombaj Štampom, pomislio sam da bi ga bilo dobro intervjuisati. Prije nego što sam krenuo, kažem ukućanima 'doći ću ja brzo, neće ovo dugo trajati, on odgovara na pitanja sa jednom rečenicom'....Ipak, nije bilo tako, intervju je trajao skoro 40 minuta, a razgovor mnogo duže od toga. Sjedili smo na Kastelu, iznad Vrbasa, uz pivo i riblje čvarke. Kada intervju postane razgovor, onda znaš da će sigurno biti dobar.
BUKA: Imao si 20 godina kada je osnovana Bombaj štampa. Nekako su te godine bile zlatno doba sarajevske rok scene. Tada su sarajevski bendovi bili vodeći na jugoslovenskoj sceni. Imam neki osjećaj, prateći intervjue koje si davao i tvoje stvaralaštvo od kada znam za sebe, da si uvijek htio mnogo više da sviraš nego što si mogao?
Branko Đurić: Apsolutno, pročitao si me kao otvorenu knjigu. Meni je rokenrol nešto posebno i ja sam, ustvari, prvo počeo kao pjevač i svirač u rokenrol bendu. Sebi sam govorio „ja bih radio nešto ovako, od ovoga bi’ živio ili barem nečeg sličnog“. Bježao sam od matematike i najprije sam upisao žurnalistiku, tako da je malo falilo da ti budem kolega. Završio sam dvije godine žurnalistike, a u međuvremenu sam redovno konkurisao na glumu, ali su me stalno odbijali. Iz četvrtog pokušaja su me primili na glumu i upravo tada je izašao i prvi album Bombaj štampe, tada su krenuli i Nadrealisti, tako da je dalje sve išlo nekako paralelno. Ipak, muzika je ono glavno zbog čega sam se uvalio u sve ovo što danas radim.
I taj prvi album Bombaj štampe, iako je tada bila velika konkurencija, nije prošao nezapaženo. Nekako si uvijek odvajao tu vrstu svog stvaralaštva od glume, Nadrealista. Priču sa Bombaj štampom stavljao si na posebno mjesto, nisi je htio povezivati sa svojom popularnošću...
Ljudi su stalno to nekako povezivali, a ja sam to stalno odvajao. To si dobro primijetio. Moraš znati da smo mi u tom periodu živjeli strašno aktivno i proživjeli smo u tih desetak godina ono što mnogi ne prožive u stotinama života. Stvarno je bilo preaktivno i ja tek sada krpim neke rupe u sjećanju, kada mi sada neko kaže „e znaš li da je tada to, da si ti ovo ili ono“, tek sada se prisjećam, jer tada smo živjeli i dan i noć I, da ne pokvarim omladinu, ali reći ću, živjeli smo „nezdravo“.
Koliko je bilo teško održati organizam Bombaj štampe živim na sceni. Evo i ovaj koncert u Banjaluci, koliko ti je zapravo bilo teško...
Ja i Nedo (Nedim Babović) smo jedini od te prve postave Bombaj štampe i nas dvojica smo jedini autori i jezgro benda. Volimo svirati, iako se i on i ja bavimo svojim poslovima, ali ta svirka, to je nešto posebno. On je dosta bliži muzici, producent je i ima studio, ali ta svirka nam je nekako uvijek bila toliko draga da smo rekli da to nikada nećemo prestati raditi. Ne svira Bombaj štampa često, možda pet koncerata godišnje, kada nas neko zove, i ne trudimo se da organizujemo neke gaže, nego idemo samo na poziv i mogu reći da rado dolazimo i sviramo. I sretan sam što je tako, što uvijek dolazi toliko ljudi da napunimo prostor gdje god da sviramo, ne samo zbog nas samih, već i zbog toga što je to znak da još uvijek ima izvjesna kritična masa ljudi koji slušaju rokenrol.
Da, ni na zadnjem albumu ne kalkulišete sa zvukom…
Mi sviramo isto kao da smo u garaži 82’ ili 83’. Taj zvuk prašteće gitare i taj Nedin G štim, mislim da mi jedini sviramo na ovaj način ovdje okolo. To je to nešto što nas karakterizira.
Stvari koje su opstale iz tog perioda bivše Jugoslavije su stvari i ljudi koji nikada nisu bahato tretirali svoju publiku i svoj rad. Jednom sam razgovarao sa Josipom Lisac i ona je rekla da sebi nikada nije dozvolila da bude bahata, bilo da pjeva pred 10, 100 ili hiljadama ljudi. Uvijek je na isti način pristupala tome što radi.
Ja se profesionalno bavim ovim poslom, ja sam diplomirani glumac i onoga dana kada sam odlučio da ću to biti, da ću od toga da živim, ja sam odlučio da poštujem svoju publiku i tako da vjerovatno i oni mene poštuju zbog toga.
Jedan od mojih prvih novinarskih intervjua bio je sa Brankom Kockicom. Kada sam ga pitao zašto više ne radi Kockicu i dalje, on mi je rekao „ Za jednu Kockicu, 7 dana se birala tema, 7 dana su se birala djeca, 7 dana se snimala i 7 dana se montirala. Danas čovjek uđe u studio i snimi 7 takvih emisija za dan. Koliko je bagatelisana tehnologija i koliko je upotreba tehnologije bagatelisala kvalitet koji dobijamo?
To je tačno i znaš još šta, strašno je puno ljudi koji misle da je, recimo, to čime se ja bavim, ako govorimo o komediji, da je to neka lakša forma, a to je upravo suprotno. I to me najviše boli kada neko kaže „jao, lako je tebi, ti se zajebaješ, a lova kapa“. Ljudi koji me poznaju zapravo znaju da sam strašno ozbiljan i ljudi se uglavnom strašno razočaraju, kažu ‘što si to nešto neraspoložen’. Misle da ja šopam folove i pričam viceve na svakom koraku. Ja se strašno ozbiljno posvetim tome, zato što poštujem svoju publiku. Želim da dam kvalitetan proizvod koji će ostaviti neki trag, koji će ljudi prepoznati i koji će ih zabaviti na prvom mjestu, ali na jednom nivou.
Svako ko ti postavlja takva pitanja, a bavi se novinarskim poslom, onda ne radi dobro svoj posao, za razliku od tebe koji svoj posao dobro radiš. Jako je teško nasmijati ljude, pogotovo u ovom vremenu i imam osjećaj da je sve teže nasmijavati ljude. Da li griješim?
Ne griješiš. Kome je do smijeha. Prije, kada si u sretna vremena kretao da nasmijavaš ljude, kretao si sa neke pozitivne tačke. Znači, oni su već bili raspoloženi i onda ih samo još malo poguraš i oni se smiju, a sada ih prvo moraš dovesti na neku nultu tačku, pa tek onda da ih dižeš gore. Znači, kreneš iz teškog minusa.
Imam osjećaj da ti poprilično dobro komuniciraš sa cijelom regijom, ali nikada ne potenciraš tu jugonostalgiju... da li uopšte treba pominjati sjećanje na bivšu državu u nekom smislu?
Pa, ne znam. Ljudi na različite načine reagiraju kada spominješ bivšu Jugu. Neki su nostalgični, neki su hipernostalgični, neki smatraju da je to najgori mogući period i onda uvijek zaglaviš u neki predubok razgovor oko toga. Ja oko toga mogu samo reći da sam sretan što sam odrastao u takvom vremenu i što su me moji roditelji tako pripremili da volim svoje i da razumijem druge i da su me tako pripremili na taj život u nekoj miješanoj sredini. Ja sam inače iz neke debelo miješane sredine, što je možda bilo i neobično, po jednoj strani mana, po drugoj vrlina. I moja djeca su sada miješana i najsretniji sam kada je onako sve šareno, kada smo sa svih strana, tada mnogo više i naučiš. Nekako mislim da se ljudi boje, sada je taj trend, kao ‘dolaze neki od nekuda’. Pa, nema ništa ljepše. Oduvijek je neko od nekuda dolazio ili je neko negdje odlazio. Najgore su te neke hermetične sredine, u svom prdežu se osjećaju dobro, kao ne smrdi im, njihovo je. Meni je baš drago da se ljudi miješaju, da dolaze sa svih strana, da odlaze i možda sam upravo zbog ovakvog odnosa, kako sam naučen još od djetinjstva, dobro prihvaćen svugdje, i u Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj, o Bosni da i ne govorim.
Meni je ostala zanimljiva jedna priča, prateći te na Facebooku, gdje si prokomentarisao da su se maltene na tvojoj predstavi u Australiji prvi put susreli neki naši ljudi...
Da, prvi put su se susreli ambasadori, i to srpski, hrvatski, makedonski, slovenski i bosanski. Bili smo na ručku i tada su rekli „vidite, ljudi, prvi put smo baš svi zajedno na okupu“ i to mi je bio veliki compliment, i bilo mi je super društvo i lijepo sm se zabavili. Ja ne bih htio da me zbog toga neko svrsta u neku grupu jugonostalgičara. Ja nisam jugonostalgičan ni za čim, jer nekako, kada počneš da se baviš nostalgijom, znači da si već star. Znaš kada počneš ono’joj, prije je bilo…’. Meni je i sada dobro, super mi je i u Rimu, i u Njujorku, i u Beogradu i u Sarajevu, Zagrebu, svugdje mi je dobro.
Puno putuješ, kako se nosiš sa vremenom? Stičem dojam da možeš još puno da radiš?
Ja stalno moram kucati u drvo. Zaista sam sretan da imam tu mogućnost da se bavim ovim poslom i da živim od nečega što bih radio i iz same zabave.
Pitam te to iz razloga što imam osjećaj da ljudi na Balkanu, Zijah Sokolović je to odlično primijetio, rekao je ‘veseli me odnos Balkanaca prema vremenu - kasni se, ako dogovorimo da je nešto danas u 11 sati, to se vrlo lako pretvori sutra u 11’. Nekako se bahatimo s vremenom. Ti si nedavno rekao da, kada se probudiš, prvo moraš da skontaš gdje se nalaziš.
Da, tako je, pogotovo u zadnje vrijeme tako. U sred noći kada se probudiš, pa hoćeš da ustaneš na jednu stranu kreveta, a ono vidiš da nije tamo, a onda shvatiš da si na nekom drugom mjestu. Tempo je takav. Ali dobro je što se kod nas vrijeme još uvijek mjeri kalendarom, a ne satom.
Uprkos narativu 90-tih koji je sve prisutniji, a 90-te su toliko naštetile ovom društvu, mi se opet nekako krpimo i svi ti ljudi koji su nekada bili dobri stvaraoci, glumci, sportisti, bilo gdje na prostoru Jugoslavije, sada isto tako dobro funkcionišu na cijelom ovom prostoru. Međutim, i dalje ti duboki nacionalni narativi opstaju. Zašto smo toliko uporni da imamo etnički čista društva?
To je neko prokletstvo. To meni nikako nije jasno. Volio bih znati odgovor na to, ali, nažalost, nekako se moraš pomiriti sa tim da smo izgleda toliko prokleti, da smo takvi. Ja zaista ne znam, nisam odrastao u takvoj okolini, pa to ne razumijem. Jedna misao mi se non-stop vrti po glavi, koju uvijek želim da pitam, mada se nikada ne petljam u nacionalne rasprave. Riječ je o jednom pitanju koje svako sebi treba da postavi, kada počne da govori gluposti, a to je ‘pa zar ti stvarno misliš da su naši idioti bolji od njihovih idiota?’ Jer idioti su i kod nas i kod njih. Ljudi stalno počnu te priče’ njihovi idioti’, a treba da kažu ‘naši i njihovi idioti’. Znači, samo treba postaviti to pitanje. Svugdje ima idiota i super raje.
Ti si često i producent svog kreativnog rada. Koliko umara ta vrsta stvaralaštva?
Vjeruj, ne umara, čak me odmara, odnosno olakšava mi stvari. Kada sam počinjao, uvijek sam nekako mistificirao taj producentski posao, kao to su neki ljudi koji se razumiju u taj posao, to je sabiranje i oduzimanje. Prestao sam to mistificirati i shvatio sam što bi mi neko drugi prodavao nešto. Opet, imao sam i loših iskustava gdje su me varali, a ja plaćao, i onda sam shvatio da je bolje da zavisim sam od sebe.
Često čujem u sferi kulture poprilično kukanje. U jednu ruku bi htjeli pare od države u drugu ne...
Znaš, to me jako nervira u posljednje vrijeme, te podjele na bogate i siromašne, na naše i njihove. Sada je i ta strašna podjela u kulturi, a to je podjela kao na umjetnost I, kako bih rekao, neku laganu zajebanciju. Sve se dijeli. Postoje ili filmovi i predstave krajnje umjetničke koje niko ne razumije, a svi se prave da razumiju ili neko smeće, kao prde, podriguju, pa se ljudi smiju. Ta neka fina sredina nestaje. I ja upravo to pokušavam da nađem, da je neka zabava, da je komedija, a da je na nivou. Danas, ako je komedija, mora da bude ono totalno smeće, ako je ozbiljno, onda treba da bude neka hiper umjetnost, da se valjaju goli po sceni, ili povraćaju, ili se režu do krvi i onda neko kaže ‘vau, to je umjetnost’. A onda čim nešto razumiju, to im nije umjetnost. Znaš li koliko se stvari može sakriti pod krinkom umjetnosti? To me, recimo, nervira, ta vrsta polarizacije. Sve rjeđe mi se događa da nakon što pogledam neku predstavu mogu reći ‘nasmijao sam se, dobro je bilo i kvalitetmo’. Isto je i sa filmom. Ili je neka krajnja komercijala ili je neko umjetničko sranje. U oba slučaja je sranje.
Radio si, mogu slobodno reći i sa najvećim svjetskim imenima, sarađivao si sa njima na setovima, vidio si kako funkcionišu. Često kažeš da su ti upravo ti ljudi pokazali gomilu jednostavnosti u načinu na koji komuniciraju.
To sam shvatio, što su veće face, to su jednostavniji ljudi. To ne možeš da vjeruješ. Ljudi kada se realizuju, nemaju više potrebe da se dokazuju. Sa druge strane, ovdje kod nas sitne drkadžije koje nisu ništa uradile u životu dižu mnogo više noseve i trude se da nekome nešto izgledaju, nešto što nisu, a ovi koji su realizirani, oni se više ne trude da nekoga fasciniraju, nego su to što jesu i nekako je normalno komunicirati sa njima.
Nikada ne kriješ respekt i ljubav prema Sloveniji. Često ističeš i da je tvoja kreativnost upravo u toj zemlji dostigla svoj maksimum, a s druge strane, često voliš i podsjetiti da si rođen u BiH, u Sarajevu, da je to tvoj rodni grad. Možda bi bilo zanimljivo neko poređenje, ako je uopšte moguće porediti BiH i Sloveniju? Mi smo uvijek nekako na nivou skeča i vica. Vic o Slovencu, vic o Bosancu...
Da, tako je i zato se od mene uvijek očekuje da malo kao govorim protiv Slovenaca. Kažu mi ‘ovi Slovenci, nema tu one naše duše’.
Mi smo uvijek imali pogrešno mišljenje o Slovencima, kao da su oni hladni, odbojni, a oni samo više nego mi poštuju tuđi mir, oni se ne petljaju toliko direktno drugima u život. Tamo se ne dogodi na vas neko u prolazu opali po leđima i kaže ‘gdje si Đuđi, jebo te’. Nisu hladni, nego te poštuju. Ivo Andrić je to lijepo rekao u jednoj pripovijetci o Sloveniji, gdje je ovu zemlju prikazao kroz konobare. Pisao je kako su naši konobari previše prisni, s tobom skoro su na ti, njemački previše uštogljeni, a slovenski su baš, kaže Andrić, ona mjera između ljubaznosti i pristojnosti, ne ulaze u intimu kao naši, nisu ni totalno grubi i hladni, već baš onakvi kakvi i trebaju biti. Pisao je takođe i da Slovenci jako poštuju svoj rad, a vole svoj odmor. Mi ovdje nikada nismo imali takav kult vikenda, jer vjerovatno nismo toliko vrijedno radili. Baš sam i ja sve to primijetio kao Andrić, ali eto nisam napisao.
6yka
