EU sliči bivšoj Jugoslaviji u kojoj su se u godinama prije raspada svi njeni dijelovi smatrali opljačkanima. A na koga nalikuje Boris Johnson? Rekli bismo na onog fratra, zastupnika u prvom višestranačkom Saboru, čija je glavna mudrost bila da je narod bez države kao govno na kiši
Britanski premijer Boris Johnson najnoviji je korifej nacionalističkog vala koji je zapljusnuo Europu još prije tri desetljeća, u doba tranzicije, nestanka SSSR-a i Čehoslovačke i krvavog raspada jugoslavenske (kon)federacije. Nema nikakve sumnje da je Brexit, za koji se on tako usrdno bori, nacionalistički pokret, pri čemu njegova pojava u Velikoj Britaniji baca novo svjetlo na taj fenomen. Smatralo se naime da se on pojavljuje u zakašnjelim nacijama, čime se, uz ostalo, tumačilo zašto su fašizam i nacizam nastali upravo u Italiji i Njemačkoj, koje su se formirale tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Još tridesetih godina prošlog stoljeća politička parola Adolfa Hitlera bila je ‘Ein Volk, ein Reich, ein Führer!’ Dakle, još uvijek je imao potrebu da uvjerava Nijemce kako su jedan narod (Volk) i da trebaju jedno carstvo (Reich) i jednog Führera (vođu). Proces formiranja nacije još nije bio završen.
Englezi sasvim sigurno nisu zakašnjela nacija. (Pritom treba reći da se radi o političkim nacijama, a ne o narodima i plemenima.) Štoviše, kako tvrdi Hugh Seton-Watson u svom kapitalnom djelu ‘Nacije i države’, iako još mutni, osjećaj nacionalne povezanosti prvo se počeo rađati u Engleskoj i Francuskoj, i to negdje na prijelazu iz petnaestog u šesnaesto stoljeće. U drugim europskim zemljama to se dešavalo poslije, pri čemu je okidač bila Francuska revolucija. Mlada buržoazija, koja je preuzimala političku vlast, trebala je nacionalnu državu da štiti njene interese. Nacija se rodila zajedno s kapitalizmom, a vjerojatno je riječ o jednojajčanim blizancima. Ali što se sada događa u Velikoj Britaniji? Kako je uopće došlo da Brexita i pokreta za obnavljanje nacionalne države?
Velika je Britanija bila sve do kraja Drugog svjetskog rata carstvo u kojem sunce ne zalazi, da bi se poslije njega ubrzano svela na svoj otok. Britanci su se povlačili relativno mirno i mudro (a i vladali su trgovinom, mnogo manje vojskom), ali žal za vremenima kad su bili prva sila svijeta živjela je zapretana u dubinama nacionalnog bića (kako bi to rekli nacionalisti). Probudili su je pad Berlinskog zida i duboke promjene s njegove obje strane. Nije propao samo boljševizam. I lice kapitalizma se mrštilo i mijenjalo. Koliko je nostalgija za vlastitom državom postala jaka, posebno u političkim i intelektualnim krugovima, pokazalo se kad je vlada Davida Camerona osjetila potrebu da raspiše referendum o izlasku iz Europske unije. Ali na njemu su odlučivale mase, a ovaj je autor uvjeren da odluka o Brexitu ipak nije donesena iz nacionalističkih razloga. Za izlazak iz Unije velik je dio Britanaca glasao zbog promjena kapitalizma, nezadovoljan golemim i rastućim socijalnim razlikama i apsolutnom dominacijom banaka i korporacija. Po psihološkom principu transfera, oni su krivnju za to prebacili na EU. Nisu pogriješili, utoliko što se Unija zaista pretvorila u organizaciju banaka i korporacija. Ali Velika Britanija ne bi bila drukčija i da nije u Uniji.
Bez obzira na razlog njenog donošenja, odluka o Brexitu oživjela je nacionalističku struju, koja se bitno ne razlikuje od onih u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji ili zemljama nastalim nakon kataklizme bivše Jugoslavije. Pritom se razotkrila još jedna karakteristika suvremenog nacionalizma. Njemu naime nije stalo do nacije zbog živih ljudi, već zbog države. Nacionalistima je jedino važna potpuno samostalna država (iako ona možda više ne pogoduje nacionalnom kapitalu), a ljudima kako bude. Godine 1992. ovaj je autor sreo na ulici jednog tada poznatog ekonomista, koji mu je rekao: ‘Gledam ove ljude oko sebe i mislim kako trojica od četvorice više neće živjeti tako dobro kao dosad.’ On je taj zaključak izveo samo zbog kidanja postojećih poslovnih veza i nestanka dotadašnjeg ekonomskog okruženja. (Privatizacija i uništavanje poduzeća bili su na samom početku.) Ali nacionalisti govore nešto drugo. Oni tvrde da ih postojeća okolina pljačka. Katalonski nacionalisti dokazuju da više daju Madridu nego što od njega dobivaju. Ne pitaju se što bi se desilo s njihovom ekonomijom da se odvoje od Španjolske, u kojoj su sada najbogatiji. (Usput rečeno, slično govore i naši Istrani. Oni daju više… A tko bi trebao davati više? Najsiromašniji?) I Boris Johnson nabraja što bi sve na njegovom otoku mogli napraviti s novcem koji sada uplaćuju Europskoj uniji. On bi izišao iz nje odmah, bez ikakvog sporazuma. Žestoko mu se suprotstavljaju oni koji računaju i gubitke. Oni bi da i poslije Brexita zadrže sve prednosti članstva. Naša zemlja nema prijatelje, već samo interese, rekao je lord H. J. T. Palmerston, premijer iz polovice devetnaestog stoljeća. Ali to vrijedi i za ostale zemlje Unije, kojima ne odgovara sporazum po britanskoj mjeri. Naivni mogu vjerovati da je problem samo u statusu Sjeverne Irske i da ključeve sporazuma drže tamošnji unionisti.
Pitanje je, naravno, kako tko razumije i tumači vlastite interese. U godinama koje su prethodile raspadu Jugoslavije svi njeni dijelovi smatrali su se opljačkanima. Čak se i na Kosovu, na koje se iz cijele Jugoslavije slijevao velik novac, skandiralo ‘Trepča radi, Beograd se gradi’, a makedonski akademici dokazivali su da je Makedonija opljačkana. I po tome Europska unija danas sliči bivšoj Jugoslaviji. (Čak i kod nas neki su uspoređivali članarinu u Uniji s onim što Hrvatska od nje dobiva, da slučajno ne bi prevagnulo na krivu stranu.) S različitim tumačenjem interesa iz Jugoslavije su izišle Hrvatska i Slovenija. Slovenska povelja o osamostaljenju sadržavala je čak i stavak o Ljubljanskoj banci. Na to sada nalikuju zahtjevi onih britanskih političara koji se protive Brexitu bez sporazuma. Hrvatska vlast nije se bavila takvim banalnostima. A na koga nalikuje Boris Johnson? Rekli bismo na onog već zaboravljenog fratra, zastupnika u prvom višestranačkom Saboru, koji je na zasjedanja dolazio s pištoljem oko pasa i čija je glavna mudrost bila da je narod bez države kao govno na kiši. Zaneseni fetišem države, nacionalisti se po cijeloj Europi ne pitaju kako i od čega će živjeti pripadnici njihove nacije nakon što oni ostvare svoje snove. Fašistoidi suvremenih boja (danas se kaže populisti) uvijek imaju neka prijeka rješenja. Nerijetko slična načinu na koji bi saborski zastupnik Hrvoje Zekanović riješio demografske probleme. Imamo milijun Hrvatica u fertilnoj dobi, što znači da već za devet mjeseci može biti milijun Hrvata više, kaže on. Za njega je, dakle, Hrvatska nešto kao farma zečeva. I Borisu Johnsonu je sve jednostavno. Tvrdi da on ima plan, a neka mu vjeruje tko hoće. Osim toga, pomoći će mu i Donald Trump. On je već mnoge u svijetu usrećio.
Pojava radikalnog nacionalizma u velikom dijelu Europe, a sada i u Britaniji, koja je morala odavno preboljeti nacionalističke dječje bolesti, pokazuje da je suvremeni kapitalizam u slijepoj ulici. Jednojajčani blizanci djeluju poput spojenih posuda. Tako postaje ponovno aktualna poruka njemačkog filozofa Maxa Horkheimera, jednog od očeva nekad čuvene frankfurtske škole, da ‘tko ne želi govoriti o kapitalizmu, mora šutjeti i o fašizmu’.
Britanski premijer Boris Johnson najnoviji je korifej nacionalističkog vala koji je zapljusnuo Europu još prije tri desetljeća, u doba tranzicije, nestanka SSSR-a i Čehoslovačke i krvavog raspada jugoslavenske (kon)federacije. Nema nikakve sumnje da je Brexit, za koji se on tako usrdno bori, nacionalistički pokret, pri čemu njegova pojava u Velikoj Britaniji baca novo svjetlo na taj fenomen. Smatralo se naime da se on pojavljuje u zakašnjelim nacijama, čime se, uz ostalo, tumačilo zašto su fašizam i nacizam nastali upravo u Italiji i Njemačkoj, koje su se formirale tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Još tridesetih godina prošlog stoljeća politička parola Adolfa Hitlera bila je ‘Ein Volk, ein Reich, ein Führer!’ Dakle, još uvijek je imao potrebu da uvjerava Nijemce kako su jedan narod (Volk) i da trebaju jedno carstvo (Reich) i jednog Führera (vođu). Proces formiranja nacije još nije bio završen.
Englezi sasvim sigurno nisu zakašnjela nacija. (Pritom treba reći da se radi o političkim nacijama, a ne o narodima i plemenima.) Štoviše, kako tvrdi Hugh Seton-Watson u svom kapitalnom djelu ‘Nacije i države’, iako još mutni, osjećaj nacionalne povezanosti prvo se počeo rađati u Engleskoj i Francuskoj, i to negdje na prijelazu iz petnaestog u šesnaesto stoljeće. U drugim europskim zemljama to se dešavalo poslije, pri čemu je okidač bila Francuska revolucija. Mlada buržoazija, koja je preuzimala političku vlast, trebala je nacionalnu državu da štiti njene interese. Nacija se rodila zajedno s kapitalizmom, a vjerojatno je riječ o jednojajčanim blizancima. Ali što se sada događa u Velikoj Britaniji? Kako je uopće došlo da Brexita i pokreta za obnavljanje nacionalne države?
Velika je Britanija bila sve do kraja Drugog svjetskog rata carstvo u kojem sunce ne zalazi, da bi se poslije njega ubrzano svela na svoj otok. Britanci su se povlačili relativno mirno i mudro (a i vladali su trgovinom, mnogo manje vojskom), ali žal za vremenima kad su bili prva sila svijeta živjela je zapretana u dubinama nacionalnog bića (kako bi to rekli nacionalisti). Probudili su je pad Berlinskog zida i duboke promjene s njegove obje strane. Nije propao samo boljševizam. I lice kapitalizma se mrštilo i mijenjalo. Koliko je nostalgija za vlastitom državom postala jaka, posebno u političkim i intelektualnim krugovima, pokazalo se kad je vlada Davida Camerona osjetila potrebu da raspiše referendum o izlasku iz Europske unije. Ali na njemu su odlučivale mase, a ovaj je autor uvjeren da odluka o Brexitu ipak nije donesena iz nacionalističkih razloga. Za izlazak iz Unije velik je dio Britanaca glasao zbog promjena kapitalizma, nezadovoljan golemim i rastućim socijalnim razlikama i apsolutnom dominacijom banaka i korporacija. Po psihološkom principu transfera, oni su krivnju za to prebacili na EU. Nisu pogriješili, utoliko što se Unija zaista pretvorila u organizaciju banaka i korporacija. Ali Velika Britanija ne bi bila drukčija i da nije u Uniji.
Bez obzira na razlog njenog donošenja, odluka o Brexitu oživjela je nacionalističku struju, koja se bitno ne razlikuje od onih u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji ili zemljama nastalim nakon kataklizme bivše Jugoslavije. Pritom se razotkrila još jedna karakteristika suvremenog nacionalizma. Njemu naime nije stalo do nacije zbog živih ljudi, već zbog države. Nacionalistima je jedino važna potpuno samostalna država (iako ona možda više ne pogoduje nacionalnom kapitalu), a ljudima kako bude. Godine 1992. ovaj je autor sreo na ulici jednog tada poznatog ekonomista, koji mu je rekao: ‘Gledam ove ljude oko sebe i mislim kako trojica od četvorice više neće živjeti tako dobro kao dosad.’ On je taj zaključak izveo samo zbog kidanja postojećih poslovnih veza i nestanka dotadašnjeg ekonomskog okruženja. (Privatizacija i uništavanje poduzeća bili su na samom početku.) Ali nacionalisti govore nešto drugo. Oni tvrde da ih postojeća okolina pljačka. Katalonski nacionalisti dokazuju da više daju Madridu nego što od njega dobivaju. Ne pitaju se što bi se desilo s njihovom ekonomijom da se odvoje od Španjolske, u kojoj su sada najbogatiji. (Usput rečeno, slično govore i naši Istrani. Oni daju više… A tko bi trebao davati više? Najsiromašniji?) I Boris Johnson nabraja što bi sve na njegovom otoku mogli napraviti s novcem koji sada uplaćuju Europskoj uniji. On bi izišao iz nje odmah, bez ikakvog sporazuma. Žestoko mu se suprotstavljaju oni koji računaju i gubitke. Oni bi da i poslije Brexita zadrže sve prednosti članstva. Naša zemlja nema prijatelje, već samo interese, rekao je lord H. J. T. Palmerston, premijer iz polovice devetnaestog stoljeća. Ali to vrijedi i za ostale zemlje Unije, kojima ne odgovara sporazum po britanskoj mjeri. Naivni mogu vjerovati da je problem samo u statusu Sjeverne Irske i da ključeve sporazuma drže tamošnji unionisti.
Pitanje je, naravno, kako tko razumije i tumači vlastite interese. U godinama koje su prethodile raspadu Jugoslavije svi njeni dijelovi smatrali su se opljačkanima. Čak se i na Kosovu, na koje se iz cijele Jugoslavije slijevao velik novac, skandiralo ‘Trepča radi, Beograd se gradi’, a makedonski akademici dokazivali su da je Makedonija opljačkana. I po tome Europska unija danas sliči bivšoj Jugoslaviji. (Čak i kod nas neki su uspoređivali članarinu u Uniji s onim što Hrvatska od nje dobiva, da slučajno ne bi prevagnulo na krivu stranu.) S različitim tumačenjem interesa iz Jugoslavije su izišle Hrvatska i Slovenija. Slovenska povelja o osamostaljenju sadržavala je čak i stavak o Ljubljanskoj banci. Na to sada nalikuju zahtjevi onih britanskih političara koji se protive Brexitu bez sporazuma. Hrvatska vlast nije se bavila takvim banalnostima. A na koga nalikuje Boris Johnson? Rekli bismo na onog već zaboravljenog fratra, zastupnika u prvom višestranačkom Saboru, koji je na zasjedanja dolazio s pištoljem oko pasa i čija je glavna mudrost bila da je narod bez države kao govno na kiši. Zaneseni fetišem države, nacionalisti se po cijeloj Europi ne pitaju kako i od čega će živjeti pripadnici njihove nacije nakon što oni ostvare svoje snove. Fašistoidi suvremenih boja (danas se kaže populisti) uvijek imaju neka prijeka rješenja. Nerijetko slična načinu na koji bi saborski zastupnik Hrvoje Zekanović riješio demografske probleme. Imamo milijun Hrvatica u fertilnoj dobi, što znači da već za devet mjeseci može biti milijun Hrvata više, kaže on. Za njega je, dakle, Hrvatska nešto kao farma zečeva. I Borisu Johnsonu je sve jednostavno. Tvrdi da on ima plan, a neka mu vjeruje tko hoće. Osim toga, pomoći će mu i Donald Trump. On je već mnoge u svijetu usrećio.
Pojava radikalnog nacionalizma u velikom dijelu Europe, a sada i u Britaniji, koja je morala odavno preboljeti nacionalističke dječje bolesti, pokazuje da je suvremeni kapitalizam u slijepoj ulici. Jednojajčani blizanci djeluju poput spojenih posuda. Tako postaje ponovno aktualna poruka njemačkog filozofa Maxa Horkheimera, jednog od očeva nekad čuvene frankfurtske škole, da ‘tko ne želi govoriti o kapitalizmu, mora šutjeti i o fašizmu’.
